REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-

Pola

Poslovni broj: Gž-442/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, i to:

Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Vitoriji Svić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4510/2023-10 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari i u tom dijelu (u toč. I, II i III) potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4510/2023-10 od 17. siječnja 2025.

II. Djelomičnim prihvaćanjem i uz djelomično odbijanje žalbe tuženika preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu toč. IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4510/2023-10 od 17. siječnja 2025., onom kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 292,18 €, zajedno sa zateznim kamatama, te se za taj iznos tužbeni zahtjev tužiteljice odbija, kao neosnovan. U preostalom dijelu se odluka o troškovima postupka sadržana u toč. IV. izreke presude potvrđuje, a žalba tuženika u tom dijelu odbija, kao neosnovana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 045-50- 3152727 od 21. studenog 2005. godine sklopljenog između tužitelja HL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, i to odredba članka 2. Ugovora kojom je određeno da je redovna kamata promjenljiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, odredba članka 3. Ugovora kojom je određena jednokratna naknada u visini od 3.30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita te odredba članka 7. Ugovora kojom je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici HL, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.597,26 eur sa zateznim kamatama na iznos od

- 3,93 eur od 3.11.2008. pa do isplate

- 7, 52 eur od 2.1.2009. pa do isplate

- 10,11 eur od 2.2.2009. pa do isplate

- 11,28 eur od 3.3.2009. pa do isplate

- 8,20 eur od 2.5.2009 pa do isplate

- 8,83 eur od 2.5.2009. pa do isplate

- 3,81 eur od 1.6.2009. pa do isplate

- 0,11 eur od 2.7.2009. pa do isplate

- 1,10 eur od 3.8.2009. pa do isplate

- 3,04 eur od 2.10.2009. pa do isplate

- 2,87 eur od 2.10. 2009. pa do isplate

- 0,91 eur od 3.11.2009. pa do isplate

- 4,60 eur od 1.12.2009. pa do isplate

- 7,56 eur od 4.1.2010. pa do isplate

- 11,78 eur od 1.2.2010. pa do isplate

- 10,81 eur od 3.3.2010. pa do isplate

- 16,53 eur od 5.5.2010. pa do isplate

- 15,45 eur od 5.5.2010. pa do isplate

- 17,56 eur od 2.7.2010. pa do isplate

- 35,87 eur od 2.7.2010. pa do isplate

- 32,10 eur od 20.8.2010. pa do isplate

- 43,61 eur od 2.9.2010. pa do isplate

- 39,64 eur od 1.10.2010. pa do isplate

- 33,24 eur od 2.11.2010. pa do isplate

- 46,74 eur od 2.12.2010. pa do isplate

- 63,91 eur od 5.1.2011. pa do isplate

- 51,75 eur od 1.2.2011. pa do isplate

- 56,01 eur od 2.3.2011. pa do isplate

- 50,59 eur od 4.4.2011. pa do isplate

- 997,80 eur od 27.4.2011. pa do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici HL, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 576,73 eur sa zateznom kamatom na iznos od 573,73 eur od 25. studenog 2005. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici HL, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.094,73 eur sa zateznom kamatom od 17. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude, žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o trošku. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan u cijelosti, uz naknadu troškova postupka, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a traži i trošak žalbe.

3. Sa tom žalbom postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP).

4. Na tu žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je samo djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijani dio presude u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita, u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

6.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem sadržajno ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

7. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP) te je pravilno primijenio materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 1.597,26 € uvećan za zakonske zatezne kamate, koji je iznos tuženik naplatio od tužiteljice po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u ugovoru o kreditu broj 045-50-3152727, zaključenom 21. studenog 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao banke, a koji zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), kao i zahtjev da se utvrdi da je navedeni Ugovor o kreditu, ništetan u dijelu u kojemu je određena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, te da se tuženiku naloži da tužiteljici isplati iznos od 576,73 € koji je tuženik naplatio na temelju takve ništetne odredbe, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 25. studenog 2005. do isplate.

9. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 045-50-3152727 od 21. studenog 2005. temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici, iznos od 27.591,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate kredita kroz 84 mjeseca s ugovorenom, promjenjivom kamatnom stopom. Također, nije sporno niti da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno da je posljedično tome visina anuiteta vezana za tečaj CHF, kao niti da je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10. S obzirom na žalbene navode tuženika, u ovom stadiju postupka ostalo je sporno je li ugovorna odredba, navedenog Ugovora o kreditu kojom je između stranaka ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % ništetna, kao i da li tužiteljica ima osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od nje naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

11. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome: da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača sukladno čl. 3. st. 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/93) jer je iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice utvrđeno da je tužiteljica taj ugovor sklopila kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita te da je kredit osobno vraćala, da iz navoda tužiteljice kao stranke proizlazi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz CHF, da tuženik nije dokazao da je prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu informacijama putem osobnih bankara ili u samom ugovoru kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF upozorio tužiteljicu kao korisnika kredita da se radi o odredbi koja je izrazito nepovoljna za korisnika kredita, da je obveza tuženika kao profesionalca bila da prilikom pregovaranja upozori tužiteljicu na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF te da joj je objasnio sve parametre o kojima ovisi stabilnost valute, valutnog rizika u odnosu na CHF, da je sama nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne, budući takvo pravno shvaćanje jasno proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim odlukama sudova na koje se tužiteljica u tužbi poziva - presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i presudi Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., jer je navedenim presudama utvrđeno da je između ostalih tuženika ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su nepošteno ugovorili valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je posljedično tome učinak tih pravnih shvaćanja, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP, valjalo primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na razdoblje u kojem je ugovor o kreditu sklopljen, radi čega prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od nje tuženik naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, i to po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužiteljici utuženi novčani iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

11.1. Pri tome, je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare, zaključujući da je zastara počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 31. svibnja 2023. dakle, unutar petogodišnjeg roka za zastaru, do zastare nije došlo.

11.2. Nadalje, prvostupanjski sud je prihvatio osnovanim zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je Ugovor o kreditu broj 045-50-3152727 od 21. studenog 2005. u čl. 3. u kojem se uglavljuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita ništetan, imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna pa je posljedično tome tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, dužan vratiti tužiteljici tako primljeni iznos uvećan za zakonske zatezne kamate od dana plaćanja te naknade do isplate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO. Ovo tim više što je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, pa tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" eventualni stvarni troškovi (struktura kojih troškova nije jasna, od čega se sastoji, …) koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

12. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, a isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

12.1. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 21. studenog 2005. bio je na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12.2. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužiteljici morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope te rizik i posljedice intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

12.3. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi.

13. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa zaključujući da je temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, u ukupnom iznosu od 1.597,26 € i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sukladno odredbi čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge.

13.1. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecatelj zbog čega mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

14. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio razloge na temelju kojih nalazi ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Tome valja dodati kako tuženik, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na naknadu za obradu kredita i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,30 %), koji je naplatio u trenutku isplate kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

14.1. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim i tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po tom osnovu od 576,73 €, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

15. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi koji teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2., tako da ista također nije nastupila.

16. Odluka o troškovima postupka donesena je, u bitnome, uz pravilnu primjenu odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 128/23 - dalje: Tarifa), za što je sud prvog stupnja ovom sudu dao jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom, osim u dijelu kojim je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio trošak vještačenja u iznosu od 265,64 € koji trošak tužiteljica u svom troškovniku od 15. prosinca 2024. (list 104 spisa) nije niti tražila, kao što joj je neosnovano dosudio i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 €. Navedeno iz razloga što je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51/23) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., dakle prije donošenja prvostupanjske presude – propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima donijetim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

16.1. Iz navedenog je razloga žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka samo djelomično osnovana, i to za iznos od ukupno 292,18 € dok je u preostalom dijelu odluka o troškovima postupka donesena uz pravilnu primjenu odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, te važeće Tarife.

17. Slijedom iznijetog, a temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

18. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka valjalo je odbiti iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari već samo djelomično u odnosu na sporedni zahtjev – odluku o troškovima postupka (po čl. 166. st. 1. i 2. ZPP u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP).

U Puli - Pola 4. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić