Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-64/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zlatko Kovačić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika: 1. Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu i 2. ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1092/2022-40 od 18. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1092/2022-40 od 18. travnja 2024. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I.Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Sesvetama posl. br. Ovrn-116/07 od 23. siječnja 2007. u odnosu na suvlasništvo 1/2 dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], oznake zk.č.[katastarska čestica] 137 čm, dvorište površine 500 čm i voćnjak površine 154 čm, a koja je u zemljišnim knjigama označena kao vlasništvo ST, koja ovrha se provodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, pod posl. br. Ovr-5696/15 u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, protiv ovršenika ST, slijedom čega se ovrha u navedenom ovršnom predmetu neće provoditi za udjel preko 1/2 dijela označene nekretnine. "

II.Nalaže se tužiteljici naknaditi 1.tuženiku troškove postupka u iznosu od 6.750,00 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija, te zahtjev tužiteljice u cijelosti.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Sesvetama posl. br. Ovrn-116/07 od 23. siječnja 2007. u odnosu na suvlasništvo 1/2 dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], oznake zk.č.br. [katastarska čestica] površine 137 čm, dvorište površine 500 čm i voćnjak površine 154 čm, a koja je u zemljišnim knjigama označena kao vlasništvo ST, koja ovrha se provodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, pod posl. br. Ovr-5696/15 u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, protiv ovršenika ST, slijedom čega se ovrha u navedenom ovršnom predmetu neće provoditi za udjel preko 1/2 dijela označene nekretnine.

1.1. Točkom II. izreke naloženo je tuženicima naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.900,00 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se 1.tuženik, ali se ista ima smatrati žalbom oboje tuženika sukladno odredbi čl. 201. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, te predlažu da se uvažanjem žalbe pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže ju naknaditi 1.tuženiku troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenom ovrhe radi naplate tražbine 1.tuženika na ime poreznog duga 2.tuženika i to na 1/2 dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja ovrha se vodi pod poslovnim brojem Ovrn-116/07, odnosno sada Ovr-5696/15.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje te proizlazi iz sadržaja spisa slijedeće:

-tužiteljica i ST su bivši bračni drugovi čiji brak je razveden presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-1331/03 od 22. ožujka 2005. s time da je brak sklopljen 25. svibnja 1985.,

-presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1350/11- 5 od 1. ožujka 2012. utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnica 1/2 dijela nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i ST naloženo izdati joj tabularnu ispravu podobnu za upis, koju u protivnom zamjenjuje ta presuda, s time da je predmetna nekretnina i dalje upisana kao vlasništvo ST u cijelosti, jer je prijedlog tužiteljice za upis odbijen zbog zabilježbe ovrhe, a odnosi se na rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-1545/98 od 13. kolovoza 1998. povodom prijedloga ovrhovoditelja „[obrt]“ štedno kreditna zadruga Zagreba protiv ovršenika ST radi naplate novčane tražbine na toj nekretnini,

-pod poslovnim brojem Ovr-1038/04 vodio se postupak po prijedlogu ovrhovoditeljice TT protiv istog ovršenika također radi naplate novčane tražbine na istoj nekretnini,

-pod poslovnim brojem Ovrn-116/07 vodio se ovršni postupak po prijedlogu ovrhovoditelja Republike Hrvatske protiv istog ovršenika radi naplate novčane tražbine u iznosu od 371.358,06 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s time da su ovrhovoditelji za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na toj nekretnini stupili u već pokrenuti ovršni postupak,

-rješenjem poslovni broj Ovr-5696/15 od 10. travnja 2019. obustavljena je ovrha u odnosu na navedenu štedno-kreditnu zadrugu određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Ovr-1545/98 od 13. kolovoza 1998. i ukinute sve provedene ovršne radnje u odnosu na 1/2 dijela predmetne nekretnine i naložen upis brisanja zabilježbe ovrhe pod poslovnim brojem Z-1204/00 na tom suvlasničkom dijelu, dok je rješenjem od 29. siječnja 2015. ovdje tužiteljica kao treća osoba upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na ½ dijela navedene nekretnine u odnosu na 2.ovrhovoditelja TT i 3.ovrhovoditelja [adresa], nakon čega je ista pokrenula predmetni postupak,

7.Sud prvog stupnja iz iskaza tužiteljice i 2.tuženika (ranije kao svjedoka) utvrđuje da se dugovanje za koje se provodi ovrha odnosi na poslovanje [obrt]" koji je u okviru obrta vodio 2.tuženik, a poslovao je 1986. i 1987. godine kada je financijska policija isti zatvorila. Tijekom njegova poslovanja bili su u braku koji je razveden 2004. Tužiteljica se ne sjeća da li je radila i u kojem razdoblju, i da li je bila zaposlena, ali je znala doći u lokal i pomagala mu u određenim poslovima, s time da o financijskom poslovanju nije imala saznanja niti o načinu vođenja obrta, već da je to isključivo vršio 2.tuženik. Inače, nekretninu na kojoj je proveden upis založnog prava i za koju je pokrenut postupak ovrhe, da je tuženik stekao nasljedstvom iza svojih roditelja, ali da su za vrijeme trajanja braka istu uredili i nadogradili u čemu da je i ona sudjelovala svojim radom, financijski je pomagala i njena majka, pa se radi o zajedničkoj imovini njih kao tada bračnih drugova.

7.1. Iskaz tužiteljice prihvaća uvjerljivim i životno logičnim te podudarnim sa rezultatima preostalog dokaznog postupka iz kojeg zaključuje da unatoč tome što je jedno vrijeme bila zaposlena u lokalima koje je vodio tuženik i kao takva prijavljena, nije imala uvida u financijski dio poslovanja, pa time niti saznanja o predmetnom dugu. Znala je da je tuženik u poslovanju stvarao dugove i počeo tražiti usluge kamatara, kada su nastali dugovi počeo je piti, tako da od njega nije mogla ništa više saznati, jer bi u protivnom bila izložena nasilju, zbog čega je konačno došlo i do razvoda braka. Po donesenoj presudi da je suvlasnica ½ dijela , zatražila je uknjižbu vlasništva na predmetnoj nekretnini, ali je to ostalo neuspješno, jer su postojali upisi, odnosno prijedlozi koji su sprečavali njen upis, s time da nije imala saznanja o prisilnom zasnivanju založnog prava na nekretnini u korist 1.tuženika, pa stoga nije niti poduzimala nikakve radnje vezane uz brisanje istoga. Životna zajednica između nje i 2.tuženika prestala je 2002., a gradnju kuće vršili su tijekom 1991., a u istu se uselili 1992.

8. Sud nadalje iz takvih navoda iskaza stanaka zaključuje da je stekao uvjerenje kako su unatoč tome što su bili u braku, zasebno vodili svoje poslove jer se nije radilo o skladnoj bračnoj zajednici, što konačno potvrđuje i činjenica da je brak u međuvremenu razveden. Zbog navedenog, da nije dokazano da bi sredstva ostvarena poslovanjem ugostiteljskih objekata, iz kojeg potječe dug bila utrošena za potrebe zajedničkog kućanstva, pa da bi tužiteljica time ostvarila za sebe neku korist. Stoga zaključuje da 1.tuženik kao ovrhovoditelj nema pravnu osnovu za naplatu svoje tražbine prema 2.tuženiku na imovini tužiteljice bez obzira što zemljišnoknjižno stanje nije uređeno i što je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo 2.tuženika u cijelosti, posebno iz razloga što je tužiteljica podnosila prijedlog za uknjižbu ½ suvlasničkog dijela, ali je sa istim odbijena.

9. Nadalje, zaključuje da 1.tuženik nije bio savjestan prilikom upisa založnog prava jer nije poduzeo potrebne izvide radi utvrđenja da li predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, a 1999. je 2.tuženik bio u braku sa tužiteljicom, pa je imao dovoljno razloga posumnjati da je izvanknjižno stanje na prijepornoj nekretnini drugačije od knjižnog stanja, zbog čega je 1.tuženik kod podnošenja prijedloga postupao nesavjesno. Drži da je posjed tužiteljice istinit, zakonit i pošten, pa da je ona predmnijevani vlasnik navedene nekretnine na kojoj je predložena ovrha, jer je suvlasnički dio od ½ dijela stekla temeljem zakona, odnosno na ime bračne stečevine i u posjedu iste, a uz to, da takav posjed i u svezi s time vlasništvo , odnosno suvlasništvo po svojim obilježjima udovoljava pretpostavkama ustavne i pravne konvencijske zaštite, jer da je riječ o zakonitom očekivanju mirnog uživanja vlasničkog prava stečenog na temelju zakona.

10. Zaključno utvrđuje da tužiteljica kao predmnijevani vlasnik ima takvo pravo na nekretninu koje sprječava ovrhu bez obzira na to što je 1.tuženik prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, utvrđujući da je kao vlasnik iste upisan 2.tuženik, ali da u konkretnom slučaju treba voditi računa i o srazmjernosti provođenja ovrhe, osobito imajući u vidu da 2.tuženik ima u vlasništvu i druge nekretnine, te o zakonitom tužiteljičinom očekivanju mirnog uživanja vlasničkog prava glede predmetne nekretnine.

11. Iz navedenih razloga prihvaća tužbeni zahtjev osnovanim obvezujući tuženike naknaditi tužiteljici pripadajuće parnične troškove.

12. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i njenim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

13. Protivno tvrdnjama tuženika, sud prvog stupnja nije počinio niti apsolutno bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je u obrazloženju presude iznio razloge u odnosu na sve odlučne činjenice tako da je presudu moguće ispitati.

14. Međutim, osnovano tuženici u žalbi ukazuju da je s obzirom na naprijed opisana utvrđenja sud prvog stupnja izveo pogrešne pravne zaključke, odnosno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo.

15. Naime, neprijeporno je utvrđeno iz iskaza tužiteljice i 2.tuženika, da su sve do 2004. godine bili u braku i da je radi osiguranja tražbine 1.tuženika na ime poreznog duga iz obrta 2.tuženika zasnovano založno pravo na nekretnini koja je upisana u zemljišnim knjigama kao isključivo vlasništvo 1.tuženika, te se s obzirom na daljnja utvrđenja, ne može prihvatiti navedeni stav suda prvog stupnja. Naime, tužiteljica je kao što je i sama potvrdila, imala saznanja da 2.tuženik ima otvoren obrt za jedan ugostiteljski objekt , a potom i bistro i da je izvjesno vrijeme bila prijavljena kao radnica u tom obrtu i tuženiku pomagala. Nadalje, potvrdila je da je imala saznanja da je 2.tuženik upao u dugove, da je kod kamatara uzimao određene novčane iznose radi podmirenja dugovanja, da je počeo piti, zbog čega nije sa njom htio razgovarati o poslovanju obrta, pa su neprihvatljivi zaključci suda prvog stupnja, da ona nije imala saznanja o financijskom poslovanju obrta, a time niti o eventualnim dugovima. Dapače, proizlazi da je imala saznanja o problemima koje isti ima u poslovanju, odnosno da ima dugovanja, pa je mogla i morala očekivati da će vjerovnici pokrenuti postupak radi naplate svojih potraživanja, što su konačno i učinili još 1998. Unatoč tome, tužiteljica ništa nije poduzela kako bi uskladila faktično stanje sa zemljišnoknjižnim, odnosno da bi se upisala kao suvlasnik ½ dijela predmetne nekretnine. Iako potvrđuje da su ugostiteljski objekti radili kraće vrijeme jer ih je financijska policija zbog dugovanja zatvorila, nije ništa poduzela da bi zaštitila svoju imovinu. Tek 2011. godine (nakon gotovo 13 godina od zasnivanja založnog prava tuženika) pokrenula je postupak protiv tuženika radi utvrđenja suvlasništva na ½ dijela predmetne nekretnine u kojem je donesena presuda zbog ogluhe poslovni broj P-1350/11 od 2. ožujka 2012., ali zbog zabilježbe ovrhe koja je u međuvremenu provedena, odbijen je njen zahtjev za upis suvlasništva na navedenoj nekretnini.

15.1. Iz takvih utvrđenja proizlazi logičnim zaključak, suprotno stavu suda prvog stupnja, da je tužiteljica imala saznanje da 2.tuženik zbog takvog financijskog poslovanja ne podmiruje svoje obveze, a zasigurno niti porezni dug, pa su utoliko neprihvatljive tvrdnje tužiteljice da nije imala saznanje o zasnivanju založnog prava na navedenoj nekretnini koje je provedeno 1999., a ona potvrdila da su u bračnoj zajednici živjeli sve do 2002. , a da pri tome nije izvršila provjeru tog upisa. Dakle, sve ukoliko i nije imala o tome saznanja, mogla je i morala znati da 2.tuženik tada kao njen suprug, može poduzeti raspolaganja sa nekretninom ukoliko je ista i u njenom suvlasništvu, posebno pored utvrđenja da je obrt zatvoren od strane financijske policije, dakle očito zbog dugovanja. Stoga iz takvih utvrđenja proizlazi da ista nije bila savjesna kao niti 2.tuženik, jer je relevantna savjesnost i poštenje svih sudionika. Sve ukoliko je

2.tuženik zasnivanje založnog prava poduzeo bez da o tome obavijesti tužiteljicu, znajući da bi joj pripadao određeni suvlasnički dio, isti je prilikom zasnivanja založnog prava bio nesavjestan.S druge pak strane, 1.tuženik je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, jer prilikom pokretanja postupka ovrhe je više godina prije toga proveden upis zasnivanjem založnog prava na toj nekretnini radi osiguranja navedenog potraživanja, tako da je bio savjesni stjecatelj založnog prava. Teret dokaza da tome nije tako, je na tužiteljici, što samo njenim tvrdnjama da nije imala saznanja o financijskom poslovanju i dugovanjima obrta 2.tuženika pored daljnjih utvrđenja suda prvog stupnja iz sadržaja priložene dokumentacije i rezultata preostalog dokaznog postupka, ne dovodi u pitanje ovakav zaključak. Pri tome nije relevantno kao što zaključuje sud prvog stupnja da li je tužiteljica od poslovanja obrta imala kakve financijske koristi, odnosno u što su bila ulagana sredstva ostvarena eventualnom dobiti od poslovanja. Uz to, valja istaći da je u postupku poslovni broj P- 1350/11 koji je tužiteljica vodila protiv tuženika donesena presuda zbog ogluhe od 2. ožujka 2012. kojom je tužiteljica utvrđena suvlasnicom ½ dijela predmetne nekretnine u nekontradiktornom postupku, a tužiteljica i tuženik su imali zajednički interes izbjeći postupak ovrhe i prodaju imovine na javnoj dražbi.

16. Neosnovano je i pozivanje tužiteljice na to da nitko ne može prenijeti na drugog više prava nego što sam ima i da isto ima prednost pred načelom zaštite povjerenja u zemljišne knjige, jer u tom slučaju prijenos mora biti u skladu sa drugim općim načelima prava, pa tako i s načelom savjesnosti i poštenja. Podredno, sve da je tužiteljica i bila savjesna, odnosno da nije znala za raspolaganje 2.tuženika u odnosu na 1.tuženika koji je založno pravo stekao u dobroj vjeri, prednost u zaštiti stečenog prava ima 1.tuženik kao savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, jer prema mišljenju ovoga suda samo time što bi 1.tuženik prilikom zasnivanja založnog prava i pokretanja ovršnog postupka imao saznanja da je 2.tuženik u braku, ne upućuje na njegovu nesavjesnost. Ovo osobito što i tužiteljica tvrdi da je tu nekretninu 2.tuženik nasljedio od svojih prednika (zemljište i starija kuća), a da su oni uz financijsku pomoć njene majke istu dogradili i uredili gradnju vršili 1991., a uselili 1992. Takve tvrdnje kontradiktorne su sa navodima da o poslovanju obrta koji je on vodio nije imala saznanja kao niti o dugovima, niti je isti to dozvoljavao. Osim toga, protivno stavu suda prvog stupnja provođenje ovrhe nije protivno čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu prava i temeljnih sloboda. Naime, Konvencija nalaže postizanje pravične ravnoteže između općeg interesa društva i zahtijeva za zaštitu pojedinačnih ljudskih prava, odnosno ograničenje mora biti proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići. Legitimni cilj u konkretnom slučaju je zaštita prava ovrhovoditelja, odnosno 1.tuženika na naplatu tražbine utvrđene pravomoćnim upravnim rješenjima između ostalog prodajom nekretnine upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo 2.tuženika, na kojoj je uz to proveden upis založnog prava u korist 1.tuženika. Za pravilno funkcioniranje države nužno je da dužnici podmiruju obveze prema vjerovnicima, a kada to ne čine, da im se omogući učinkovit način naplate, jer u protivnom dolazi do pravne i gospodarske nesigurnosti.

17. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - ZV) tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

18. S obzirom na ovakav ishod postupka, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka koji pripadaju 1.tuženiku na ime toškova zastupanja i to primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a uz daljnju primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138./23. - dalje Tarifa). Stoga 1.tuženiku na ime sastava odgovora na tužbu pripada 100 bodova, isti iznos na ime pristupa na ročišta od 12. rujna 2019., 25. studenoga 2019. , 7. studenoga 2023. i 18. ožujka 2024. primjenom Tbr.9. toč.1., a za ročišta od 14. ožujka 2019. i 15. studenoga 2022. , 25 bodova primjenom Tbr. 9. toč. 5. Tarife. Nadalje, na ime sastava žalbe pripada mu 125 bodova, odnosno sukladno zahtjevu

1.tuženika ukupan iznos od 6.750,00 eura.

19. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. te čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 4. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak