REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1853/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Ružića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ive Kancijanić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Žganec, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-841/2023-17 od 17. svibnja 2023. i žalbi tužitelja protiv točke VII. izreke, odluke o trošku postupka sadržane u navedenoj presudi, u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika te se potvrđuju točke I., II., V. i VII. presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-841/2023-17 od 17. svibnja 2023.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđeno je da je djelomično ništetna odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu broj 320-50-4797112, što su ga 1. travnja 2008. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor (dalje: Ugovor), potvrđenog po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš-Klier 7. travnja 2008., u dijelu koji glasi: "KAMATNA STOPA (…) promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.". Točkom II. utvrđeno je da je djelomično ništetna odredba čl. 7. Ugovora u dijelu koji glasi: „NAČIN OTPLATE. (…) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća". Točkom III. odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela odredbe čl. 2. Ugovora, odnosno u dijelu koji glasi: "Redovna kamata: 6,75% godišnje (…) Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, promjenjiva u skladu s propisima, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koja Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima.“. Točkom IV. odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela odredbe članka 7. Ugovora, odnosno u dijelu koji glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (…) a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.08.2008. godine. Kredit se otplaćuje u korist računa Banke: 2484008-1000000013, uz poziv na broj: 01- 320-50-4797112. Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.“ Točkom V. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 4.272,19 eura sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose u razdoblju od 21. lipnja 2010. do 1. travnja 2014., sve do isplate, po propisanim stopama, dok je za iznos od 227,62 eura sa zateznim kamatama odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (točka VI.) i naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.625,59 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po propisanoj kamatnoj stopi (točka VII.).

2. Protiv te presude, točaka I., II., V. i VII., pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Tuženik uvodno ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženo sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Ukazuje na zaključke Ustavnog suda RH iz odluke poslovni broj U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018., U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012. i U-III-4150/2010 od 12. siječnja 2015. Naslovni je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 221. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) u vezi s čl. 10. ZPP-a jer je proveo financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva nakon što je tuženik izričito naveo da ne osporava visinu istoga. Takvo postupanje nije imalo utjecaja na meritornu, nego na odluku o trošku. Počinio je i bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. ZPP-a te iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tuženik je u postupku tvrdio i ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Sud ne obrazlaže ni primjenu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Pogrešna odluka utemeljena je na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke. Presuda je posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer prvostupanjski sud smatra da je ništetnost konkretnih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Pravilnom primjenom odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 (čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP-a iz 2003.) sud prvotno utvrđuje jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U slučaju da jesu, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada sud provodi test poštenosti. Onda sud prvotno mora ispitati je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prvostupanjski sud nije utvrdio niti jednu od ovih pretpostavki. Odluka je u suprotnosti i s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Ugovor je ispunjen, a tuženik je tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje. Zato nije jasno zašto sud smatra da bi tužitelj bio nepošteni stjecatelj. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka te se predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Tužitelj je podnio pravovremenu žalbu protiv točke VII. izreke, odluke o troškovima postupka iz svih zakonskom propisanih žalbenih razloga. U bitnome, smatra da mu je prvostupanjski sud trebao priznati sve navedene troškove sastava podneska koje je naveo u žalbi, kao potrebne. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u točki VII., odnosno predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

4. Tužitelj je dostavio i odgovor na žalbu tuženika. Predlaže, u bitnome, odbijanje žalbe tuženika.

5. Žalbe stranaka nisu osnovane.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu od 1. travnja 2008. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke te, posljedično, isplata preplaćenog novčanog iznosa od 4.279,19 eura (valutna klauzula) i 227,62 eura (promjenjiva kamatna stopa) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, sve po pravilima o stjecanju bez osnove zbog preplate po tužitelju, a do kojeg je došlo primjenom spomenutih ništetnih odredaba po tuženiku.

7. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu traženog utvrđenja ništetnosti i isplate na ime tog dijela zahtjeva (valutna klauzula) uz zaključak kako je prema presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i time što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača), sve prije i u vrijeme sklapanja ugovora. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika (koji u članku 2. sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika, a u članku 7. valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF) došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, ocjenjuje kako su (jer je i vezan pravnim utvrđenjima spomenutih presuda) predmetne odredbe ništetne (ugovor o kreditu djelomično u tom dijelu), odnosno da je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007.; od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 113/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014.; dalje: ZZP/07) te odredbama ZOO-a (očito članka 3., 4., 7., 8., 322. i 324. st. 1.), zbog čega da tužitelj ima pravo tražiti i vraćan je stečenog bez osnove prema tim odredbama odredbi, sve prema odredbi čl. 323., 1111. i očito 1115. ZOO-a. Odbija dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu traženog iznosa preplate na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope zbog zastare te tražbine prema odredbi članka 225. ZOO-a (toč. VI).

8. Takva odluka prvostupanjskog suda u pobijanim je dijelovima pravilna i zakonita.

9. Protivno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, u njoj su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a njeno obrazloženje nije proturječno niti nejasno. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost, tako i u pogledu prigovora tuženika, ali i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli, sve pozivom i na spomenute presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Trgovačkog suda u Zagrebu.

9.1. Protivno žalbi žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221. st. 1. ZPP-a jer, iako je tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, ustrajao je pri prigovoru zastare, a zbog čega je prvostupanjski sud pravilno izveo predloženo vještačenje po vještaku financijske struke. Iako izrijekom ne obrazlaže prihvaćanje tužbenog zahtjeva za restituciju sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od vršenih plaćanja, iz sadržaja presude jasno proizlazi kako zaključuje o nesavjesnosti tuženika od samog zaključenja ugovora, zbog čega mu zatezne kamate na svako izvršeno plaćanje upravo priznaje od svakog izvršenog plaćanja. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda ima navedene sve potrebne, bitne sastojke propisane tom odredbom. Također, sud nije propustio izvesti ni odlučiti o svim dokaznim prijedlozima tuženika, a izvedene je dokaze jasno i ocijenio. Iako je odbio saslušanje javnog bilježnika na okolnosti obaviještenosti tužitelja prije sklapanja ugovora, time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 219. i 220. ZPP-a jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može ni utvrđivati obaviještenost potrošača pri sklapanju konkretnog ugovora, budući da on pri solemnizaciji Ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka ni odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (koja nije ni odrediva), a koji nisu bili navedeni ni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je takve zakonske ovlasti imao prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i prema odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su 1. travnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 320-50-4797112 za iznos glavnice kredita od 20.542,42 CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema odluci tuženika po čl. 2., koja je u trenutku zaključenja iznosila 6,75% i ugovoreni način vraćanja kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kako je određen nespornim sadržajem ugovora, čl. 2. i 7.

11. Prvostupanjski sud je visinu preplaćenog iznosa po tužitelju na temelju navedenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu pravilno utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (utemeljenog na priloženoj dokumentaciji o kreditu u spisu), prema kojem je tužitelj u razmatranom razdoblju uslijed ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope prema odluci tuženika preplatio iznos od 227,62 EUR (prema dospijećima pojedinih obveza od 31. ožujka 2009. do posljednje 31. ožujka 2014.), a uslijed rasta tečaja CHF primijenjenog kod otplate kredita 4.272,19 EUR (prema dospijećima pojedinih obveza od 31. svibnja 2010. do posljednje 31. ožujka 2014.) ukupno 4.499,81 eura.

12. Utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud i tuženik ga svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u pitanje. Protivno žalbi tuženika, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, na pravilno utvrđene odlučne činjenice prvostupanjski sud je pravilno primijenio i materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu.

13. Prvostupanjski sud je primjenom odredaba čl. 118. i 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014. i 110/2015., dalje: ZZP/14) te čl. 322. st. 1., 323. st. 1., 324. st. 1., 1111. i 1115. ZOO-a, a cijeneći pritom i pravna shvaćanja izražena u navedenim sudskim odlukama, a koja i sam prihvaća, prihvatio zahtjev tužitelja i obvezao tuženika isplatiti mu navedeni novčani iznos, vratiti mu ono što je na temelju ništetne ugovorne odredbe (o valutnoj klauzuli u CHF) primio. Pri tome je pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare tražbine s osnove ugovorene valutne klauzule, zaključivši da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, donošenjem presude poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnove ugovorene valutne klauzule, što je u skladu i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., koje prihvaća i sud prvog stupnja, ali i ovaj sud.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredaba, utemeljenih na spomenutim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti spomenutih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, budući da je na temelju spomenutog čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, propisana vezanost sudova za utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. To nije povrijedilo pravo tuženika na pravično suđenje niti se odluke Ustavnog suda koje spominje mogu primijeniti u ovoj pravnoj stvari.

14.2. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi ta odredba imala za njihove financijske obveze. To znači da tuženik, kao profesionalac, banka, nije dao tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile razumljive u spomenutom ekonomskom smislu, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa se doista radi o ništetnim odredbama (čl. 96. do 106. ZZP/07). S time u vezi, pravilna je i ocjena suda prvog stupnja da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da su tužitelju, kao potrošaču, prilikom sklapanja predmetnog ugovora dane odgovarajuće obavijesti kako bi se pristanak na sklapanje ugovora u pogledu pobijanih odredaba mogao smatrati informiranim (što pravilno utvrđuje iz iskaza tužitelja i Promotivnih uvjeta).

15. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita u razmatranom razdoblju, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima spomenute pobijane odredbe, konkretno u ovom slučaju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa po odluci banke, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, to je doista imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama.

16. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a, ali odredba u ugovoru o izračunavanju na temelju valute švicarski franak, pri čemu korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja nije odraz navedene zakonske odredbe pa zato nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

16.1. Naime, u konkretnom slučaju predmetni ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a niti je ona nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

16.2. Sud Europske unije je već presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje. U više navrata presudio je i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

16.3. Stoga, ocjena je ovog suda da valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu, kao potrošačkih ugovora. Tako se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obje ugovorne strane određenog pravnog posla.

17. Slijedom svega navedenog, kako ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a.

17.1. Ovaj sud zato ocjenjuje kako su stranke spornim ugovorom uredile svoja prava i obveze na drugačiji način, zbog čega sporna odredba ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i podliježe ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

18. Protivno žalbi, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, zaključivši da je temeljem ništetne odredbe predmetnog ugovora tuženik, nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom, od tužitelja naplatio više od onog što je stvarno smio naplatiti, upravo u dosuđenim novčanim iznosima i da je zato te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za koju ocjenu je iznio u svemu jasne razloge.O tome je sud dao u svemu dovoljno jasne razloge čiju uvjerljivost nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

19. Protivno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO) jer je, s obzirom na odredbu čl. 102. ZZP/07, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

20. Pravilno je odlučio i o prigovoru zastare. Tako, ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare jer to potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (tako i prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-47/20, održane 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.), u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu u vezi s odredbom o ugovorenoj valutnoj klauzuli (14. lipnja 2018.), pravilno zaključuje da zastara te tražbine nije nastupila do podnošenja tužbe u ovom predmetu (14. veljače 2022.) jer do tada nije protekao rok od pet godina za zastaru te tražbine.

21. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 2. u vezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a i mjerodavnom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023., dalje: Tarifa) pravilno odlučio i o troškovima postupka. Naime, protivno žalbi tuženika pravilno je odlučio da tuženik nadoknadi tužitelju potrebne troškove razmjerno uspjehu u parnici, tako i troškove vještačenja (kako je već obrazloženo) i ročišta za objavu presude jer je trošak ročišta za objavu presude opravdani trošak postupka, budući da je stranci, po punomoćniku, dostavljen poziv za to ročište pa je ovlašten prisustvovati mu i tražiti troškove zastupanja na tom ročišta prema Tarifi.

22. Tužitelj također neosnovano osporava odluku o parničnom trošku. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako je trošak podneska radi usklađenja tužbenog zahtjeva s novom važećom valutom u RH bio nepotreban jer bi ga sud, u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/2022. i 88/2022.; dalje: Zakon o uvođenju eura), i sam uredio, prilagodio sudsku odluku uvođenju eura kao službene valute (čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura). Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio nepotrebnim i troškove sastava podnesaka od 15. veljače 2024. i 31. svibnja 2025. jer je dostava potvrde o plaćenom predujmu mogla biti izvršena sudu i bez popratnih podnesaka.

23. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbe stranaka i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijane dijelove presude. Kako stranke sa žalbom nisu uspjele, odbijeni su njihovi zahtjevi za naknadu troškova, sve prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je, budući da nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku.

U Puli 4. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miroslav Ružić