Poslovni broj Gž R-79/2024-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, te Svjetlane Pražić sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 7. DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 8. NT iz [adresa] 13, OIB: [osobni identifikacijski broj], i 9. ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući po žalbi 1.-9. tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr 96/2019 od 30. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja IT, 2. AT, 3. CT, 4. JT, 5. KT, 6. LT, 7. DT, 8. NT i 9. ZT, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr 96/2019 od 30. lipnja 2023.
II.Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. -9. tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja točkom 1. izreke odbijeni su tužbeni zahtjevi 1. tužitelja za isplatu iznosa od 27.494,24 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, 2. tužitelja za isplatu iznosa od 14.677,86 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, 3. tužitelja za isplatu iznosa od 33.932,47 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, 4. tužitelja za isplatu iznosa od 16.461,77 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, 5. tužitelja za isplatu iznosa od 39.924,02 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, 6. tužitelja za isplatu iznosa od 52.154,71 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, 7. tužitelja za isplatu iznosa od 36.069,82 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, 8. tužitelja za isplatu iznosa od 36.102,15 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te 9. tužitelja za isplatu iznosa od 34.184,20 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjevi istih za naknadu troškova postupka. Točkom II. izreke naloženo je 1.-9. tužiteljima da naknade tuženiku parnični trošak u iznosu od 83.209,87 eur.
2.Prvostupanjsku presudu pobijaju 1. -9. tužitelji iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).
3.Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.Žalba 1.-9. tužitelja nije osnovana.
5.Ocjenjujući presudu suda prvog stupnja u granicama žalbenih razloga 1. -9. tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.
6.Neosnovanim drži ovaj sud navode 1. -9. tužitelja u dijelu u kojem upiru na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na odluke suda prvog stupnja sadržane u točki I. izreke, budući je protivno tumačenju istih, prema uvjerenju ovog suda, utvrdio sve pravno relevantne činjenice. o kojima ovisi odluka o osnovanosti tužbenih zahtjeva 1.-9. tužitelja.
7.Isto tako, protivno ocjeni 1. -9. tužitelja, pri donošenju pobijane odluke nije ostvaren ni žalbeni razloga pogrešne primjene materijalnog prava, obzirom da je u okviru relevantnih okolnosti, sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo.
8.Ponajprije valja naglasiti da je predmet spora zahtjev 1. -9. tužitelja za isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, te u smjenama na terenu i to za razdoblje od srpnja 2014. do svibnja 2018.
9.1.Rukovodeći se prethodno navedenom činjenicom, pravilno je prema prosudbi ovog suda prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva 1. - 9. tužitelja, zauzeo stav da se od 26. lipnja 2013. kada je stupio na snagu Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 73/2013, u daljnjem tekstu: ZSOS/13), primjenjuju odredbe tog Zakona, koji radno vrijeme djelatnih vojnih osoba regulira drugačije u odnosu na prethodni (istoimeni) Zakon, citirajući pri tome čl. 153. i 154. ZSOS-a/13.
Vodeći računa o predmetu spora u ovoj parnici, sud prvog stupnja drži da se spomenute zakonske odredbe o punom radnom vremenu i preraspodjeli radnog vremena ne primjenjuju u (među ostalim) slučaju obveznog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama zbog potreba službe, jer da u tom slučaju rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima.
9.2.Nastavno tome, uvažavajući iskaze 1. -9. tužitelja i svjedoka ŽT, pravilno prvostupanjski sud temeljem istih zaključuje da je radno vrijeme tužitelja u utuženom razdoblju bilo organizirano kao obvezni smještaj i smjenski rad u posebnoj vojnoj izdvojenoj lokaciji zbog potreba službe, kako je to propisano u čl. 154 st. 4. ZSOS-a/13, a u kojem slučaju (u razdoblju nakon 26. lipnja 2013.) da rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima prema st.5. istog članka, te da se stoga ne primjenjuju odredbe o punom radnom vremenu i preraspodjeli radnog vremena iz st. 1., st. 2. i st. 3. istog članka.
Ujedno sud vodi računa i o čl. 155. ZSOS-a/13, te sukladno istome, ispravno zauzima stav da 1.-9. tužiteljima, bez obzira na rad uz obvezni smještaj u posebnoj izdvojenoj lokaciji odnosno građevini, ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, u turnusima, u dežurstvu, u stražarskoj službi, u stanju pripravnosti i slično, budući da oni ostvaruju posebne dodatke na plaću i to u skladu s čl. 139. tog istog Zakona.
Shodno rečenom, stajalište je prvostupanjskog suda, a koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud, da u konkretnom slučaju 1. -9. tužitelji ne mogu ostvariti prekovremene sate rada, te da isto tako ne postoji niti jedna pravna osnova primjenom koje bi isti s uspjehom mogli potraživati plaćanje prekovremenih sati rada.
9.3.Osim ranije spomenutih odredaba ZSOS-a/13, ispravno sud prvog stupnja, drži u konkretnoj pravnoj situaciji mjerodavnim Odluku o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ broj 66/2014 i dr., dalje: Odluka/14), koja regulira radno vrijeme, te sadrži još i neke odredbe koje se odnose na plaće djelatnih vojnih osoba, točnije čl. IV. iste, koji praktično ponavlja ranije citirane odredbe ZSOS-a/13 i ujedno propisuje da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, u turnusima, po osnovi dežurstva, u stražarske službe, po osnovi stanja pripravnosti ili sl., već da ostvaruju pravo na dodatke na plaću u skladu s propisima koji uređuju dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.
Nadalje uvažava sadržaj čl. III., V., VI., VII., IX. i XII. Odluke/14, kao i odredbe Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj 33/2014 i dr., dalje Pravilnik), koji je stupio na snagu 1. travnja 2014., a koji poznaje dodatak na vojnu službu, dodatak za otežan uvjete rada i dodatak za deficitarna zvanja i struke. Nastavno tome, ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja da je od 26. lipnja 2013. odnosno od stupanja na snagu ZSOS-a/13 pa na dalje rad 1. -9. tužitelja bio organiziran kao rad uz obvezni smještaj u vojnim lokacijama i građevinama zbog potreba službe, te da se u slučaju takve organizacije rada ne primjenjuju propisi tog Zakona u dijelu koji se odnosi na puno radno vrijeme, te preraspodjelu radnog vremena, već da rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima.
9.4.Temeljem prethodno rečenog, prvostupanjski sud utvrđuje da bez obzira na rad uz obvezni smještaj u vojnoj lokaciji odnosno građevini, prema odredbama ZSOS- a/13 1.-9. tužiteljima ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, u turnusima, u dežurstvu, u stražarskoj službi, u stanju pripravnosti i slično, nego da isti ostvaruju posebne dodatke na plaću.
Pri tome, ukazuje na podzakonski akti, točnije na Odluku/14 koja od 1. lipnja 2014. ova pitanja konkretno regulira na način da tužiteljima ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, u turnusima, po osnovi dežurstva, stražarske službe, po osnovi stanja pripravnosti, ili slično, već imaju pravo na dodatke na plaću.
U svezi toga, se osnovano sud poziva na iskaz svjedoka UT, koji spominje novi odnosno drugačiji način evidentiranja radnog vremena "od sredine 2014." i to sada bez evidentiranja radnih sati subotom, nedjeljom i noću, a koje su u svojim iskazima u bitnome potvrdili i 1. i 6. tužitelji, koji između ostalog spominju drugačiju evidenciju radnih sati u razdoblju nakon 1. lipnja 2014.
9.5.Pored ranije spomenute Odluke/14, prvostupanjski sud od podzakonskih akata uvažava i Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj 33/2014, 41/2014, 53/2014, 114/2014, 72/2015, 5/2017, 116/2017, 39/2018, dalje: Pravilnik/14), koji od 1. lipnja 2014. pa na dalje regulira dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.
Sukladno svim ovim utvrđenjima, pravilnim se u konačnici ukazuje zaključak suda prvog stupnja da u konkretnoj pravnoj situaciji 1. -9. tužiteljima ne pripada na isplatu utuženih dodataka, te da istodobno niti jedan od tužitelja u ovoj parnici nije svojim tužbenim zahtjevom tražio isplatu bilo kojeg od dodataka propisanih spomenutim Pravilnikom.
10.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, pravno irelevantnim drži ovaj sud žalbene tvrdnje 1.-9. tužitelja u dijelu u kojem pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, kako glede broja sati koje su isti proveli na poslu, tako i ocjene dokaza, napose iskaza saslušanih svjedoka na okolnosti koje 1. -9. tužitelji drže pravno odlučnim, budući da protivno tumačenju tužitelja, prethodno navedene okolnosti u konkretnoj pravnoj situaciji prema uvjerenju nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude.
11.1.Isto tako, ne mogu se prihvatiti ni kao pravno utemeljeni navodi 1. -9. tužitelja u dijelu u kojem ustraju na tome da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njihove zahtjeve kao neosnovane, pogrešno smatrajući da je stav o neosnovanosti zahtjeva utemeljio na Odluci/14.
Protivno tome, kao što je to razvidno iz detaljnog obrazloženja pobijane presude, jasno i nedvosmisleno naveo sve materijalno pravne propise temeljem kojih je zaključio da 1.-9. tužiteljima ne pripada pravo na utužene dodatke, te se ovdje ni u kom slučaju nije radilo samo o spomenutoj Odluci/14, već prvenstveno o odredbama ZSOS-a/13, koji je u konkretnom slučaju mjerodavan i koji je na drugačiji način regulirao pravo djelatnih vojnih osoba na sporne dodatke, a onda i na podzakonskim aktima, dakle Odluci/14 i Pravilnik/14, te je po ocjeni ovog suda, sve to sagledao kao jednu zakonodavnu cjelinu, koja regulira pored ostalog prava djelatnih vojnih osoba na utužene dodatke.
11.2.U svezi toga, ne može se prihvatiti kao pravilno tumačenje 1. -9. tužitelja da se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na čl. 155. ZSOS-a/13, napose kad se uzme u obzir razdoblje za koje isti traže isplatu predmetnih dodataka, a u kojem je razdoblju ta odredba bila na snazi i kao takva i prema prosudbi ovog suda mjerodavna za odluku u ovoj pravnoj stvari.
Podredno se skreće pažnja 1. -9. tužiteljima, također i na čl. 135., 136., 137. i 139. ZSOS-a/13, koje odredbe propisuju da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da se plaća određuje odlukom o rasporedu, da osnovnu plaću čiji umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, da je osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe jednaka osnovici za obračun za državne službenike i namještenike, te da djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak za vojnu službu koji se utvrđuje od osnovice za obračun plaće.
12.Budući da ni prema uvjerenju ovog suda, u kontekstu svih prethodno iznesenih razloga, nisu postojale valjane zakonske pretpostavke temeljem kojih se moglo udovoljiti tužbenim zahtjevima 1. -9. tužitelja, to se pobijana presuda u točki I. izreke ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.
13.Konačno pogrešnim drži ovaj sud i stav 1. -9. tužitelja u dijelu u kojem pobijaju odluku o parničnom trošku, smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora tako što je zbrajao iznose svih tužbenih zahtjeva, a da je umjesto toga trebao uzeti u obzir samo visinu najvećeg zahtjeva.
Naime, sukladno čl. 37. st.1. ZPP-a, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih predmeta. Pri tome se napominje da je takvo pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2752/11 od 22. rujna 2015., kao i na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske održanom 16. i 17. rujna 2015. (Zaključak 6.).
Nastavno tome, time što je sud prvog stupnja odlučijući o troškovima ovog postupka, vrijednost predmeta spora utvrdio na način da je zbrojio visinu svih tužbenih zahtjeva tužitelja, ovaj sud je uvjerenja da je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj odredbi, posljedično čemu se i odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke pobijane presude, također ukazuje pravno utemeljenom.
14.Kako je shodno dosadašnjim utvrđenjima, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženici iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nisu uspjeli dovesti u dvojbu.
Slijedom toga, ističe se da se pravna stajališta navedena u prvostupanjskoj presudi, u pobijanom dijelu zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska presuda u točki 1. izreke u dosuđujućem dijelu, nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.
15. Zbog iznesenih razloga, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu 1. -9. tužitelja, te potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, primjenom čl. 368. st.1. ZPP- a.
16.Troškovi žalbenog postupka 1. -9. tužiteljima nisu dosuđeni troškovi jer isti nisu uspjeli u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Rijeci, 4. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Filka Pejković
