Poslovni broj Gž -1519/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Dubravke Butković Brljačić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OU iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkić odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, poslovni broj P 1106/2022 od 17. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, poslovni broj P 1106/2022 od 17. srpnja 2024., u točki I. izreke u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Djelomično se uvažava žalba tuženika, ukida citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, te se u tom dijelu vraća predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetne odredbe o kamatnoj stopi iz čl. 3. i 6. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine, te da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatne stope, kao i valutna klauzula, slijedom čega da tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio, kao i po promjenjivom tečaju CHF-a, koje promjene su izvršene nakon 30. svibnja 2007.

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime nepripadnog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule iznos od 15.426,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.080,25 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da sud prvog stupnja nije odlučio o protivljenju preinaci tužbenog zahtjeva na isplatu odnosno povećanju tog dijela zahtjeva, valja odgovoriti da je tome doista tako.

Međutim, iako iz stanja u spisu proizlazi da sud prvog stupnja nije zasebnim rješenjem odnosno raspravnim rješenjem izrijekom dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužiteljice u odnosu na visinu svoje tražbine, taj propust prvostupanjskog suda, prema prosudbi ovog suda nije bio ni od kakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, odnosno takvo postupanje nema za posljedicu postojanje ni jedne bitne povrede iz čl. 354. st.1. ZPP-a.

6.2.Isto tako, ne može se prihvatiti kao pravno utemeljen navod tuženika da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva za donošenje rješenja u smislu čl. 186.b. ZPP-a, te da je tužbeni zahtjev bio neuredan i nepodoban za postupanje.

Naime, iz stanja u spisu, napose historijata tužbe, razvidno je pored ostalog da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b. st.3. ZPP-a, kojom je postavila tužbeni zahtjev u pogledu glavnih stvari i sporednih tražbina, osim što nije specificirala visinu same tražbine, jer nije raspolagala sa potrebnom dokumentacijom, te je nakon provedenog financijskog vještačenja, točno specificirala visinu utuženog novčanog potraživanja, na način da je zatražila isplatu iznosa od 15.426,00 eur sa pripadajućim kamatama.

Stupnjevita tužba je izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi (čl. 186. st.1. ZPP-a), te se tom tužbom omogućuje utuženje tražbine čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nije sasvim poznat, zbog toga mu te podatke tuženik kojim su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe je slojevit, ostvaruje se u dva stupnja: najprije u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovanje činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev već u tužbi treba biti određen, dok će tužitelj konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke.

U konkretnom slučaju tuženik je tek po pozivu vještaka financijske struke dostavio svu potrebnu dokumentaciju, te je tužiteljica po zaprimljenom nalazu i mišljenju sudskog vještaka precizirala svoj kondemnatorni zahtjev (što ne predstavlja preinaku tužbe). Podredno valja napomenuti da okolnost da u ovoj pravnoj situaciji eventualno ne bi bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe ni na koji način nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude, budući da se zbog toga predmetna tužba u ovom stadiju postupka više ne može odbaciti.

6.3.Pogrešno tuženik upire i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.6. ZPP-a, držeći da je sud prvog stupnja neosnovano i neobrazloženo odbio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke.

U svezi sa prednjim, ukazuje se na sadržaj čl. 354. st.2. t.6. ZPP-a, sukladno kojem bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

Sukladno navedenom, prednje iznesene žalbene tvrdnje tuženika prema uvjerenju ovog suda ne mogu se podvesti pod istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, kako to smatra tuženik.

7.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke, dok osnovano tuženik iz navedenih žalbenih razloga pobija odluku suda prvog stupnja sadržanu u točki II. izreke, iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

8.Naime iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te pravni prednik tuženika (Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d.) kao kreditor sklopili sporni Ugovor 30. svibnja 2007.; da je čl.3. Ugovora, ugovoreno da se tužiteljici na odobreni iznos kredita obračunava kamata od 4,20 % dekurzivno godišnje, da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika na dan plaćanja; da je čl.6. pored ostalog ugovoreno da je Banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora, da se nakon promijene kamatne stope, ista mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama pravnog prednika tuženika ili drugog akta Banke,

-da su ugovorne strane sklopile Aneks Ugovora o kreditu,

-da je iz iskaza tužiteljice razvidno da se suprug tužiteljice, prije sklapanja predmetnog Ugovora, kod više banaka raspitivao o mogućnostima podizanja stambenog kredita, a pored ostalog i u poslovnici tuženika u Šibeniku, da je stambeni kredit kod pravnog prednika tuženika bio najpovoljniji, da je njen suprug išao kod gđe. DU, koja je tvrdila da je CHF jako stabilna valuta, zbog čega da su kod iste odlučili uzeti kredit, da im je ponuđena promjenjiva kamatna stopa koja je tada iznosila 4,20%, da su djelatnici poslovnice već bili pripremili Ugovor, da je sve bilo rađeno na brzinu, da im nitko nije rekao za rizik zbog valute, da je bila upoznata da ugovara promjenjivu kamatnu stopu, no da nije očekivala da isto raste u tolikoj mjeri, a da ni banka nije poslala obavijest, ni bilo čime drugim stavila do znanja da će ugovorena kamatna stopa toliko rasti, da nije sudjelovala u o donošenju odluke vezano za rast kamatne stope,

-da iz iskaza svjedoka DU u bitnome proizlazi da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora radila kod pravnog prednika tuženika kao kreditni referent, da je u to vrijeme banka nudila kredite u CHF ili EUR, da je CHF valuta tada zbog kamate bila puno povoljnija, da nitko od zaposlenika nije mogao predvidjeti probleme s tom valutom, da je banka o promjeni kamatne klijente obavještavala uglavnom dostavljanjem novog otplatnog plana, odnosno da se radilo o jednostranoj odluci banke, da su ugovori o kreditima bili tipizirani, te se nije moglo pregovarati ni o jednoj od ugovornih odredaba, da je ona upozoravala klijente što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, da je klijent mogao doći u banku i tražiti da mu se odobri fiksna kamatna stopa, no da je pitanje da li bi se to odobrilo,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da se tijekom otplate predmetno kredita kamatna stopa mijenjala na način da je ista od 31. prosinca 2007. iznosila 5,00%, od 29. veljače 2008. 5,99 %, od 30. studenog 2008. 6,20 %, od 30. studenog 2010. je iznosila 5,95 %, od 30. rujna 2011. 5,45 %, te od 31. prosinca 013. 3,23 %.

9.1.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski je sud uvažio utvrđenja iznesena u presudama Trgovačkog suda poslovni broj P-1401/2012 od 7. travnja 2013. (dalje: P-1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž-6632/17), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž-7129/13), kojima je pravomoćno utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu kako jednostrane promjene kamatne stope, tako i valutne klauzule CHF glede situacija u kojima je ugovorena valuta vezana za glavnicu u CHF, te je da u slučaju da je izvršena konverzija kredita, odnosno da je sklopljen Aneks, da tužitelju pripada pravo na isplatu razlika s osnova štetnih odredbi do sklapanja dodatka, budući da sukladno Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), tužitelju kao potrošaču je zajamčena apsolutna zaštita i potpuna restitucija u pogledu isplate koristi koju je tuženik kao kreditor stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

9.2.Nastavno tome, sud zaključuje da je ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o visini kamatne stope ništetna, budući je takvom povredom došlo do povrede prava kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što da je imalo za posljedicu nepoštenost takve ugovorne odredbe, pozivajući se pri tome na čl. 106. u svezi čl. 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 47/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14).

9.3.Prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor tuženika kojim je tražio da se odbaci tužba tužiteljice kao neuredna, iz razloga jer je zaključio da tužiteljica prije podnošenja tužbe nije dobila potrebnu dokumentaciju od tuženika, iz kojeg razloga nije mogla specificirat tužbeni zahtjev.

Isto tako je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice, držeći da kako u primjenu dolazi opći zastarni rok da isti u konkretnom slučaju nije istekao. Nastavno tome, sud prvog stupnja, vodeći računa o čl. 323. st.1., 1111. st.1., te čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO-a), te uz primjenu čl. 502.c. ZPP-a i čl. 118. ZZP-a/14, ne prihvaća utemeljenom tvrdnju tuženika da tužiteljici ne pripada pravo pot5raživati više preplaćeni iznos kredita, budući da su izvršenom konverzijom svi preplaćeni iznosi ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice.

Zbog toga, u cijelosti prihvaća osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 15.426,00 eur, jer se radi o stjecanju bez osnova i obzirom na to da je dio imovine tužiteljice prešao u imovinu tuženika, a sukladno čl. 346. u svezi čl. 349. i 1085. ZOO- a, budući da su utužene ugovorne odredbe ništetne, što ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo takvih odredbi. Iz tih razloga prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te odlučuje kao u točkama I. i II. izreke. Odluku o zateznim kamatama temelji na čl. 29. st.2. ZOO-a, a odluku o parničnom trošku na čl. 154. st.1. u svezi čl. 155. ZPP-a.

10.1.U kontekstu dosadašnjih utvrđenja, neutemeljenim drži ovaj sud i vrlo opširne žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra neosnovanim tužbene zahtjeve tužiteljice u cijelosti, zbog toga što su ugovorne strane sklopile Aneks Ugovora o kreditu, koji je zaključen sukladno čl. 19a. do 19i. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u daljnjem tekstu: ZID ZPK-a), kao i zbog toga što je tužiteljica iskoristila mogućnost konverzije kredita. Protivno tumačenju tuženika, prosudba je i ovog suda da činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen ranije spomenuti Aneks Ugovora o kreditu, nije od utjecaja na pravo tužiteljice ponajprije da traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba iz osnovnog Ugovora o kreditu, kao ni na pravo da potražuje predmetnu razliku, utvrđenu provedenim vještačenjem.

10.2.Ovo prvenstveno iz razloga, jer je iz svega do sada iznijetog, razvidno da je predmetni Aneks, a nastavno tome i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršen temeljem ZID ZPK-a, pri čemu je ovaj sud imao u vidu činjenicu da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, te eventualno kasnije sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako to nalaže zakon.

Pored toga, uvjerenje je ovog suda da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti aneksima izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF.

10.3.Ono što ovdje valja apostrofirati je to da je glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Iako se Aneksima ugovora o kreditima uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period. Osim toga, konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

Slijedom izloženog, ovaj sud je uvjerenja da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Aneksa došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužiteljica u potpunosti obeštećena po osnovi ništetnosti ugovorne odredne o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11.1.U odnosu na odredbe Direktive 93/13/EEZ na koju se tuženik također osvrće u žalbi, vezano za razloge ništavosti spornih ugovornih odredaba, napominje se da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/2012) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

11.2.Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

Vezano za prednje, treba naglasiti da neutemeljeno tuženik ukazuje i na stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos 1/19, te se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja ukazuje na argumente iznesene u točki 10.2. i 10.3. ovosudnog obrazloženja.

Podredno se dodaje i to da sukladno prethodno iznesenom, pravno irelevantnim smatra ovaj sud pozivanje tuženika na odluke pojedinih Županijskih sudova u RH.

12.1.Pogrešnim također drži ovaj sud i navode tuženika u dijelu u kojem smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov prigovor zastare.

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

12.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

12.3. Isto tako, skreće se pažnja tuženiku i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

12.4.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 7129/13, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužiteljice predana preporučeno na poštu 12. travnja 2019., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke Vts RH-a, to je pravilan zaključak da sukladno čl. 241. i 225. ZOO-a, istaknuti prigovor tuženika nije osnovan.

U odnosu na pitanje zastare da dio tražbine tužiteljice s osnova ništetnosti valutne klauzule, budući je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., to je sukladno datumu podnošenja predmetne tužbe, nedvojbeno da ni u odnosu na taj dio zahtjeva za isplatu nije istekao opći zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a.

13.1.Ne mogu se prihvatiti kao pravno osnovani žalbeni navodi tuženika glede nepostojanja pravnog interesa tužiteljice za deklaratornim zahtjev na utvrđenje ništetnosti utuženih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu.

Ovo stoga što po ocjeni ovog suda sama činjenica da su stranke sklopile ranije spomenuti Aneks Ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK-a, dakle da je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu, kojim su se odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači odnosno nema za posljedicu da je tužiteljica kao korisnica kredita, izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe osnovnog Ugovora ništetne. To iz razloga jer tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja, osim deklaratornog i kondemnatorni zahtjev za isplatu.

13.2.Pored toga, napominje se i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne može postati valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st.1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima propisanim stavkom 2. istog članka, a koji uvjeti u konkretnoj pravnoj situaciji nisu ispunjeni.

Shodno navedenom, u konkretnim okolnostima tužiteljica ima pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, dakle može tražiti da se utvrdi ništetnost pojedinih ugovornih odredaba, kako bi temeljem toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenog stajališta, ukazuje se na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019.

14.Nadalje, nisu ovome sudu prihvatljivi ni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem isti da sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke nije iznio razloga temeljem kojih drži da su utužene ugovorne odredbe ništetne.

Naime, neovisno o činjenici što je tužiteljica predmetnom tužbom tražila između ostalog i da se utvrde ništetnim čl. 3. i 6. predmetnog Ugovora, prosudba je i ovog suda, da kako je pravni osnov odgovornosti tuženika kako u odnosu na razloge ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF, ipak već utvrđen u ranije citiranim presudama, da je posljedično tome prvostupanjski sud imao pravo i mogućnost pozivati se na te presude, odnosno na taj način odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za ništetnost sporne ugovorne odredbe, bez da je i sam u tijeku ove parnice ponovno provodio dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe, pozivom na čl. 502.c. ZPP-a u svezi s čl. 106. i 118. ZZP-a/14.

Pri tome svakako treba ukazati tuženiku na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (kao i u odluci poslovni broj Rev 18/2015), prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom koje su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su te sporne odredbe ništetne ili ne, a obzirom na čl. 502.c. ZPP-a, kao i čl. 106. i 118. ZZP-a/14. To stoga, što ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ukoliko bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

15.1.U odnosu žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem tvrdi da je tužiteljici nakon što mu se obratila upoznao sa mogućnostima kreditiranja, da je tužiteljica bila ta koja je zatražila kredit s promjenjivom kamatnom stopom, kao i valutnom klauzulom, da je istoj tuženik objasnio sve značajke ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, te tijekom trajanja ugovora, ispoštovao sve svoje ugovorne obveze, a da je usvajanjem tužbenih zahtjeva tužiteljice, ista ovako dovedena u povoljniji položaj, ističe se da su isti neosnovani.

Protivno stajalištu tuženika, sama činjenica da je tužiteljica u konkretnom slučaju imala mogućnost odabira valute kredita (Eur ili CHF), prema prosudbi ovog suda nije pravno odlučna, već je pravno relevantno to što se temeljem rezultata dokaznog postupka ne može sa sigurnošću utvrditi, a iz čega proizlazi da tuženik nije dokazao da su tužiteljici objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi ista kao prosječni korisnik kredita mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

15.2.Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača”, ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

16.Vezano za navode tuženika u dijelu u kojem pozivajući se na odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-2521/2005 u pogledu testa poštenosti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika, skreće se pažnja na činjenicu da je sud prvog stupnja, prihvatio dokazni prijedlog tuženika, te je pored ostalog proveo dokaz saslušanjem svjedoka DU, koja je u pravno relevantnom razdoblju radila kod pravnog prednika tuženika, što nepobitno upućuje na zaključak da u tijeku prvostupanjskog postupka proveden naveden test.

17.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a, valja odgovoriti da je ta tvrdnja točna.

Međutim, kraj činjenice da iz rezultata dokaznog postupka, nije razvidno da je prilikom sklapanja spornog Ugovora, o ugovornoj odredbi kojom je ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je prouzročilo neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača, prednji žalbeni navodi tuženika ukazuju se po ocjeni ovog suda u potpuno neodlučnim. U prilog pravilnosti takvog stava, nedvojbeno ukazuje i aktualna sudska praksa, točnije pravomoćna presuda Pž 6632/17., kao i mnogobrojne sudske odluke, koje su se pozivale na tu odluku.

18.1.Međutim, u pravu je tuženik kada upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na visinu iznosa dosuđenih točkom II. izreke, ističući da je tužiteljica svojim zahtjevom traži isplatu preplaćenih iznosa bez umanjenja istih za iznos preplate koja je priznata konverzijom.

Naime, iz provedenog financijskog vještačenja u bitnome proizlazi da je Aneksom Ugovora o kreditu utvrđena preplata u iznosu od 8.195,80 eur; da razlika anuiteta po spornom Ugovoru koja je nastala uslijed promjene kamatne stope i tečaja valute CHF iznosu ukupno 15.423,32 eur, da toliko iznosi i tzv. pozitivna razlika, dok da tzv. negativna tečajna razlika iznosi 2,68 eur; te da je vještak povodom primjedbi tuženika na osnovni nalaz, u bitnome ustrajao kod svog pismenog nalaza i mišljenja, istaknuvši da glede pravilnosti provođenja konverzije, to nije njegov zadatak, budući da je pravilnost tog izračuna bio uvjet sklapanja Aneksa, dok je ostale primjedbe tuženika otklonio, smatravši da je zadatak suda, a ne vještaka da tumači pravo. Nastavno prednjem, ni prema prosudbi ovog suda, ne može se iz provedenog vještačenja sa sigurnošću zaključiti da li su prednje navedeni iznosi umanjeni za iznos konverzije ili ne, ili je eventualno tužiteljici dva puta dosuđen jedan te isti iznos (jednom priznat Aneksom Ugovora kao preplata), te drugi puta ovom presudom.

18.2.Pri tome, svakako valja napomenuti da iz stanja u spisu, točnije rješenja suda prvog stupnja, kojim je određena zadaća vještaka doista nije vidljivo da je sud između ostalog dao nalog vještaku da pored ostalog, obzirom na činjenicu sklapanja predmetnog Aneksa, također utvrdi i da li je preplata koja je utvrđena istim, u konkretnom slučaju uzeta u obzir, odnosno nije se vještak decidirano izjasnio da li iznosi koje je on utvrdio kao razliku su umanjeni za iznos utvrđene preplate po Aneksu. Podredno ovdje treba reći, da je u svakom slučaju na sudu da u tom pravcu odredi zadaću vještaka, dakle da sudski vještak ne može samoinicijativno raditi bilo kakve izračune, jer je vezan zadaćom koju mu odredi sud.

19.Obzirom na prednje, stajalište je ovog suda da zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda, činjenično stanje u odnosu na prethodno navedene okolnosti o kojima ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu sadržana u točki II. izreke, nije pravilno i potpuno utvrđeno, zbog čega se u tom dijelu ne može ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

20.Slijedom toga, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke.

21.Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, valjalo ukinuti pobijanu presudu u točki II. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, primjenom čl. 370. ZPP- a, te u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U Rijeci 4. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković