Poslovni broj Gž-18/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IH iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zoranu Kosanoviću odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata br. 3., OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz OD Žurić i Partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P 316/2019 od 6. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTP Banka d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P 316/2019 od 6. studenog 2024., suda u Kutini, poslovni broj P 316/2019 od 6. studenog 2024.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 14. studenog 2006. u dijelu u kojem je obvezana tužiteljica platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,89%, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.610,91 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 8.505,51 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.425,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I., II., III. i IV. izreke.

7.Naime iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili uvodno navedeni Ugovor kojim je tužiteljici odobreni kredit u iznosu od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate; da je čl.3. Ugovora ugovorena kamatna stopa od 4,89% koja je promjenjiva u skladu s Odlukama tuženika o kamatnim stopama; da je čl.1. Ugovora ugovoreno da su stranke suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule,

-da iz provedenog financijskog vještačenja, kao i dopunskog očitovanja vještaka, proizlazi da razlika između ukupnog potraživanja tužiteljice uz razliku neotplaćene glavnice po uvjetima iz konverzije i uvjetima iz početnog otplatnog plana umanjeno za preplatu po konverziji iznosi 4.663,95 eur, razlika između ukupnog potraživanja tužiteljice i preplate priznate po konverziji da iznosi 4.218,37 eur,

-da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, već da joj je dan na potpis unaprijed sastavljen, tipski ugovor, da joj u banci ponuđen ugovor vezan uz tečaj CHF kao najpovoljniji,

-da su ugovorne stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim je pored ostalog utvrđeno da preplata po izvršenoj konverziji iznosi 6.898,49 eur, te da će se taj iznos koristiti za podmirenje 50% idućih obroka.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja, ponajprije uvažava sadržaj čl. 81. st.1., 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP-a/03), čl. 3., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a). Sukladno tome, kao i rezultatima dokaznog postupka, prvostupanjski sud utvrđuje da postupanje tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo nužno potrebno i dopušteno, te da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, pa da se u iste protivne načelu savjesnosti i poštenja, te su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane.

U svezi toga drži relevantnim postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno pravno shvaćanje izraženo u odluci tog suda poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12).

8.2.Obzirom na provedeni postupak, stav je suda prvog stupnja da je nesporno utvrđeno da je u spornom Ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom tuženika i da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, da je tuženik kao banka odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi unio u čl.3. Ugovora, koji je tužiteljici predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te da tužiteljica pri tome nije imala mogućnost utjecati na takvu unaprijed formuliranu odredbu. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF da je sadržana u čl.1. Ugovora, ista da je neodređena i nepoštena, da se ni o toj odredbi nije pregovaralo, jer je ista također bila sastavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru.

Slijedom toga, sud zaključuje da je položaj tužiteljice u tom smislu bio „slabiji“, jer da je sklapanju ugovora pristupila bez potrebnog znanja o samim financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, dok da je tuženik raspolagao sa stručnim znanjem koje tužiteljici glede spornih ugovornih odredaba nije bilo prezentirano, pa da je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je unaprijed u formuliranom standardnom ugovoru unio sporne ugovorne odredbe, na koje tužiteljica nije mogla utjecati.

Vezano za prednje, sud se poziva na čl. 323. ZOO-a.

8.3.Prema uvjerenju suda prvog stupnja, od utjecaja na ishod ovog spora, nije sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu iz razloga jer da se niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK-a), a niti sklopljenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. U svezi toga sud ukazuje na čl. 323., te čl. 1111. st.1. ZOO-a. Također analizira čl. 19. b. ZID ZPK-a, te zaključuje da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provedena, nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanje položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite sklopili u valuti eur.

Nastavno rečenom, stajalište je prvostupanjskog suda da tužiteljici unatoč sklopljenom Dodatku, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba, dakle da joj pripada pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnosti spornih ugovornih odredaba.

8.4.Stoga, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kao i dopunsko očitovanje istog, sud drži osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatu utuženih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. O pravu tužiteljice na zatezne kamate odlučuje primjenom čl. 29. st.1. i 2. u svezi čl. 1115. ZOO-a.

Pri tome sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor zastare, držeći da ista u konkretnom slučaju nije nastupila, pozivajući se na čl. 241. ZOO-a. Također nije prihvatio ni tuženikov prigovor radi prijeboja, držeći da isti nije određen, cijeneći u svezi toga i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 549/2023 od 18. prosinca 2023.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.U kontekstu prethodno navedenog, neutemeljenim drži ovaj sud opširne žalbene navode tuženika u dijelu u kojem upire na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer da je prvostupanjski sud ispustio iz vida da Dodatak Ugovora o kreditu ima učinak na ugovorni odnos parničnih stranaka od početka njegova nastanka odnosno „ex tunc“, pozvavši se pri tome na stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda. Ujedno valja dodati da nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost stava suda prvog stupnja u dijelu u kojem utvrđuje da konverzija nema pravnog učinka na ništetnost spornih ugovornih odredaba.

9.2.Ovo iz razloga jer prema promišljanju ovog suda, sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu, kojim je u konkretnom slučaju, ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao ni čl. 1. istog Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula. Spomenuti Dodatak Ugovora o kreditu, odnosno konverzija izvršena je temeljem ZID ZPK-a dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19.c. t. 6. ZIDZPK –a na način kako to nalaže zakon.

Tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to zaključuje i prvostupanjski sud.

9.3.Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Kako je i prema prosudbi ovog suda nedvojbeno da su ništetne sporne ugovorne odredbe, a iznos preplate, utvrđen Dodatkom Ugovora o kreditu se odnosi isključivo na razliku obzirom na konverziju valute glavnice iz CHF u EUR, dok tužiteljica svojim tužbenim zahtjevima traži isplatu preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli, to je i po uvjerenju ovog suda sukladno čl. 323. ZOO-a, valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove propisan čl. 1111. st.1. ZOO-a.

Slijedom izloženog, ovaj sud je također uvjerenja da sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove-preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Dodataka došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen i po navedenoj osnovi.

10.Rukovodeći se prethodno rečenim, nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika kojima ustraje na tome da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen čl.19.b. ZID ZPK-a, te se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje na razloge iznesene u prethodnoj točki ovosudnog obrazloženja.

Slijedom toga pogrešnim drži ovaj sud pozivanje na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda poslovni broj Gos-1/2019.

11.1.Isto tako nije ovome sudu prihvatljivo stajalište tuženika u dijelu u kojem ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio čl. 81. 5.ZZP-a/03, a time i mogućnost primjene utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ovaj konkretni predmet.

11.2.Naime, protivno tumačenju tuženika, prosudba je i ovog suda da je pravilno u konkretnoj pravnoj situaciji postupio sud prvog stupnja, kad se primjenom navedenih odredaba ZPP-a, pozvao na utvrđenje iz presude poslovni broj P 1401/12. Ovlaštenje suda prvog stupnja da se pozove na pravno shvaćanje izraženo u spomenutoj odluci, po ocjeni ovog suda proizlazi iz sadržaja čl. 502.c. ZPP-a, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c. ZPP-a).

Pored toga ovdje valja ukazati i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP-a/14) kojim je određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika

11.3.Prema navedenom, ranije spomenute odredbe ZPP-a i ZZP-a, po ocjeni ovog suda propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.c. ZPP-a.

Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

12.1.U odnosu na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), na koju se tuženik također osvrće u žalbi, vezano za razloge ništavosti spornih ugovornih odredaba, napominje se da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

12.2.Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

13.1.Nisu pravno utemeljene ni žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra pogrešnom odluku suda prvog stupnja o njegovu prigovoru radi prijeboja, zbog pogrešne primjene čl. 1113. ZOO-a.

U svezi toga, ukazuje se tuženiku da je iz raspravnog zapisnika od 3. listopada 2019. razvidno između ostalog da je istaknuo prigovor radi prijeboja ukoliko budu prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužiteljice, no bez naznake konkretnog iznosa kojeg stavlja u prijeboj, no da do zaključenja glavne rasprave, tuženik ni na koji način nije precizirao istaknuti prigovor, a nije ni istaknuo protutužbu odnosno protutužbeni zahtjev.

13.2.Nastavno tome, pravilno je po uvjerenju ovog suda postupio sud prvog stupnja kada nije prihvatio predmetni prigovor, pozvavši se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 549/2023.

Sukladno tom shvaćanju, ako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika, nije na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. st.1. ZPP-a (što je ovdje slučaj) ili materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl. 195. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba (što je također ovdje slučaj), tada nema ni procesno pravnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

14.Vezano za prednje, ne mogu se prihvatiti kao utemeljeni žalbeni navodi tuženika ni u dijelu u koje upire na povredu ustavnog prava na pravično suđenje i ustavnog načela zakonitosti.

Naime, iz stanja u spisu razvidno je između ostalog da je na ročištu od 3. listopada 2019. sud odredio zadaću vještaku financijske struke, da na to tuženik nije imao primjedbi, da je u podnesku od 10. siječnja 2020. tuženik iznio prigovor na nalaz vještaka u odnosu na računsku pogrešku, ne predloživši da se vještak dopunski očituje o postojanju tzv. negativne tečajne razlike, da to nije učinio ni nakon usmenog očitovanja vještaka na ročištu od 13. veljače 2019., da je na ročištu od 7. svibnja 2024. sud odredio dopunsku zadaću vještaku, na koju tuženik također nije imao nikakvih primjedbi, kao ni na dopunsko očitovanje vještaka od18. srpnja 2024.

Osim toga, valja ukazati i na to da isti u odgovoru na tužbu nije predložio da se provede dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja negativne tečajne razlike.

Slijedom prethodno navedenog, protivno stavu tuženik, prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude nije ostvario gore navedene povrede na koje upire tuženik, pa se nastavno tome neutemeljenim ukazuje i pozivanje tuženika na odluke prvostupanjskih sudova.

15.Obzirom na sve do sada izloženo pravilnom drži ovaj sud odluku o parničnom trošku.

16.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

17.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude

U Rijeci, 4. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković