REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

Posl. br. P-23/2025-8

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji tog suda Katarini Franković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HOTELI CAVTAT d.o.o., Cavtat, Šetalište Žal 4a, OIB: 91951159924, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz BOGDANOVIĆ, DOLIČKI & PARTNERI odvjetničko društvo d. o. o., Miramarska cesta 24, Zagreb, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 5. svibnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Jasne Krolo, odvjetnice u Bogdanović, Dolički & Partneri odvjetničko društvo d.o.o. i zastupnika po zakonu tuženika GM, zamjenika u Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, objavljenoj dana 4. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je Tužitelj stekao pravo vlasništva na realnom dijelu nekretnina zkč. [katastarska čestica] i zkč. [katastarska čestica], obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zkč. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zkč. [katastarska čestica] upisana u zk.ul. Popis I k. o. [katastarska općina] koji realni dio u naravi predstavlja zgradu plažnog objekta-restorana s pripadajućim zemljištem za redovnu upotrebu i objektima kako je prikazano u Nalazu i mišljenju radi procjene građevinske vrijednosti objekta od 15.11.2024., broj elaborata 61/24, sastavljen po sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina, gospodinu Hrvoje Sambraila prije nego što je Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (NN 100/99) utvrđen kao pomorsko dobro."

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se Tuženiku da Tužitelju plati iznos od 947.000,00 EUR u roku od osam dana, uvećano za zateznu kamatu, računajući od 01.12.2019. (dana sklapanja Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/2023) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 24.244,00 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi tužitelj u bitnome navodi kako je društvo tužitelja pravni sljednik nekadašnjeg društvenog poduzeća HTP CAVTAT, te da je 2024. godine došlo do preoblikovanja ovog društva iz dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću. Ističe tužitelj da je prednik tužitelja, nekadašnje društveno poduzeće izgradilo predmetni objekt-restoran na temelju Građevinske dozvole broj UP-I-05/5-3072-86 od 24.10.1986. kojom je dozvoljena gradnja predmetnog objekta u sklopu hotelskog kompleksa „Epidarurus“ u Cavtatu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da je za navedeni objekt pravnom predniku tužitelja izdana dozvola za upotrebu objekta dana 09.05.1988., broj: UP-I-05/5- 1717-88, te da je prednik tužitelja izgradilo predmetni objekt-restoran vlastitim sredstvima te ga je koristilo kao svoje osnovno sredstvo. Navodi se da je korištenjem navedenog objekta-restorana kao svog osnovnog sredstva, primjenom tada važećeg Zakona o udruženom radu odnosno na temelju gradnje, društveno poduzeće, prednik tužitelja stekao na predmetnom objektu- restoranu društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja na temelju zakona - na originaran način. Nadalje se navodi da pravni prednik tužitelja, društveno poduzeće HTP „CAVTAT“ provelo postupak pretvorbe, tako da je pretvorbom nastalo društvo HTP CAVTAT dioničko društvo, a da je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15.04.1996., broj: 93-247/1 dana suglasnost na provedbu pretvorbe društvenom poduzeću HTP CAVTAT, te da je u postupku pretvorbe pravnog prednika tužitelja, u vrijednost društvenog kapitala pravnog prednika tužitelja procijenjen predmetni objekt-restoran. Iz Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina procijenjenih u vrijednosti društvenog kapitala od 28.04.2000., Klasa: UP/I-943-01/98-02/19, pod lokacijom: 3. Cavtat, Hotel Epidaurus vidljivo je da je pod „OBJEKTI“ (točka 10.) procijenjen i objekt „Plažni objekt-restaurant“. Tužitelj tvrdi da je prednik tužitelja nakon okončanja postupka pretvorbe stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini ex lege primjenom čl. 390a. u vezi s čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te s tim u vezi i legitimna očekivanja da će temeljem unosa vrijednosti predmetnog objekta u svoj temeljni kapital imati pravo objekt- restoran gospodarski iskorištavati, tim više što prije, kao ni u trenutku okončanja postupka pretvorbe nije imao razloga sumnjati u navedeno pravo, pogotovo što mu navedeno pravo nitko nije osporavao. Na stečeno pravo po okončanju postupka pretvorbe tužitelj se oslanjao iz razloga što je Hrvatski fond za privatizaciju (kao javnopravno tijelo koje je osnovala Republika Hrvatska) potvrdilo i dalo suglasnost na predloženu pretvorbu na temelju dokumentacije u kojoj je nesporno i nedvojbeno naznačeno da se radi o objektu-restoranu kojeg je Tužitelj stekao na valjani način. Ističe se kako legitimna očekivanja pod određenim pretpostavkama smatraju se „imovinom“ pod zaštitom čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je potvrdio i Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-IIIB/1373/2009 od 07.07.2009., pri čemu se takva legitimna očekivanja štite na isti način kao što se štiti zajamčeno pravo vlasništva. Navodi se kako tužitelj kao društvo kapitala koje je kao univerzalni pravni slijednik nastalo od svog prednika društvenog poduzeća HTP „CAVTAT“ se i nakon okončanja postupka pretvorbe nalazio u posjedu predmetnog restorana. Tužitelj tvrdi da slijedom ispunjenja pretpostavki stečeno je vlasništvo u konstitutivnom smislu na temelju zakona i u deklaratornom smislu uknjižbom u zemljišnim knjigama pod Z-691/1998 od 12.03.1998. Tužitelj ističe da iz priloženog povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka nesporno proizlazi da zemljište na kojem je izgrađen predmetni objekt-restoran s pripadajućim objektima i zemljištem je od prvog upisa 20.01.1938. upisan kao nekretnina koje je u vlasničkom režimu te je kao takva bila predmetom pravnog prometa kako u režimu privatnog vlasništva, tako i društvenog vlasništva za vrijeme trajanja socijalističkog pravnog režima da bi po okončanju postupka pretvorbe prednika tužitelja bile predmetom građanskog vlasništva koje je ponovno uvedeno u pravni sustav Republike Hrvatske donošenjem Ustava RH dana 08.10.1991. te donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Tužitelj se poziva kako na temelju pravila o inverziji načela jedinstva nekretnine, u ovom slučaju da je nastao učinak da se sjedinilo zemljište sa zgradom u korist zgrade (objekta- restorana). Ističe kako je nesporno da je uzimajući u obzir navedeni činjenični historijat u trenutku donošenja Uredbe o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k.o. Obod (NN 100/99 – dalje u tekstu: „Uredba/99“) kojom je koordinatama određena granica pomorskog dobra u koju ulazi i obuhvat predmetnog restorana, predmetni restoran s pripadajućim zemljištem za redovnu upotrebu kao i pratećim objektima na tom zemljištu s bazenima i crpnom stanicom za zahvat morske vode kao i sporedni objekti za smještaj čamaca, garderobe bilo u vlasništvu tužitelja, a sve kako to proizlazi i iz upisanog vlasništva u zemljišnim knjigama kako je ono bilo upisano u trenutku donošenja Uredbe/99. Nadalje navodi tužitelj da odredbe Uredbe/99 ne daju objašnjenje niti razloge zbog kojih bi zgrada restorana sa svojim pomoćnim objektima pored svog ranijeg statusa po kojem nije bila izvorno pomorsko dobro i restoran kao takav prema svojim naravnim osobinama i funkciji nije u stvarnosti bio opće dobro na uporabu svih, nije predstavljao morsku obalu, a niti prema svojoj funkciji je bio u funkciji mora, te da donošenjem Uredbe/99 predmetna zgrada s pripadajućim zemljištem i objektima izgubila je sposobnost biti objektom prava vlasništva te je predajom posjeda tuženiku od strane tužitelja u biti izvršeno faktično potpuno izvlaštenje u smislu čl. 33. i 170. ZV-a. Nadalje, tužitelj navodi da je obuhvaćanjem predmetnog objekta unutar granica pomorskog dobra, Republika Hrvatska bila obvezna provesti postupak izvlaštenja sukladno tada važem Zakonu o izvlaštenju. Međutim, Republika Hrvatske da nikada nije provela postupak izvlaštenja predmetnog objekta, koji je po Zakonu o izvlaštenju propisan kao prisilna odredba koji se mora provesti kod oduzimanja nekretnine, a koji propis se na odgovarajući način ima primijeniti i kod oduzimanja imovine u ovoj pravnoj stvari uzimajući u obzir čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi s čl. 48., 49. i 50. Ustava RH, te da tuženik nikada nije isplatio novčanu naknadu koju bi tužitelj ili njegov prednik trebali primiti za izvlaštene nekretnine. Dakle, da u konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na naknadu za oduzimanje vlasništva, tj. izvlaštenje u visini koje odgovara ulaganju u predmetni objekt- restoran koji je Uredbom/99 određen kao pomorsko dobro jer i Ustav RH (čl. 49. st. 4.) jamči da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom ili drugim pravnim aktom, te da isplatu odgovarajuće naknade za predmetni objekt, tužitelj ima pravo potraživati od Republike Hrvatske primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, ističe se kako je ulaganjem prednika tužitelja izgrađen predmetni objekt-restoran kojeg Republika Hrvatska može gospodarski iskorištavati kroz dodjelu koncesije za koje ubire naknadu, pa da predmetni objekt predstavlja moguću korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava Republike Hrvatske prema članku 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove). Tužitelj tvrdi da početkom tijeka zastarnog roka u ovom konkretnom slučaju, smatrao bi se dan sklapanja Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru između Dubrovačko-neretvanske županije kao davatelja koncesije i Tužitelja kao ovlaštenika koncesije, koji ugovor je sklopljen dana 01.12.2019. godine, a da predmetom navedenog ugovora o koncesiji je područje ispred hotela Epidaurus u Cavtatu, uključujući i predmetni objekt- restoran, te da do sklapanja Ugovora o koncesiji, tužitelj se nalazio u neprekinutom nesmetanom neposrednom posjedu predmetnog objekta od njegove izgradnje i ishođenja uporabne dozvole 1988. godine. Tužitelj tvrdi da u smislu osnovanosti zahtjeva od trenutka sklapanja ugovora o koncesiji, tj od trenutka kada tužitelj prestaje biti samostalni posjednik, nastala je situacija u kojoj je tužitelj osiromašen na način da je iz njegove imovine prešla imovina koja predstavlja predmetni objekt restorana s pripadajućim zemljištem i pomoćnim objektima, a s druge strane je Republika Hrvatska stekla korist time što je došla u situaciju da od ove imovine može imati korist koju je ostvarila davanjem iste u koncesiju što na strani Republike Hrvatske ima obilježje stjecanja imovinske koristi bez osnove jer za taj prijelaz imovine sa tužitelja na Republiku Hrvatsku nema činidbe koja bi činila osnov za prijelaz vrijednosti s jedne na drugu osobu sve u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi kako ima pravo na naknadu građevinske vrijednosti predmetnog objekta-restorana, te da prema procjembenom elaboratu vještaka Hrvoja Sambraila od 15.11.2024. utvrđena je građevinska vrijednost predmetnog objekta u iznosu od 947.000,00 EUR.

2. Tuženik uredno pozvan podnijeti odgovor na tužbu u istome navodi da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, te ističe prigovor zastare budući je Uredba o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k.o. Obod kojom je obuhvaćeni predmetni restoran donesena 1999, te da su neosnovani navodi tužitelja kako je nakon okončanja pretvorbe nekadašnjeg društvenog poduzeća HTP Cavtat pravni prednik tužitelja stekao vlasništvo nekretnine – restorana ex lege primjenom članka 390.a u vezi s člankom 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to iz razloga jer je predmetni objekt – restoran u postupku pretvorbe procijenjen u vrijednost društvenog kapitala, jer Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (NN 100/99) u obuhvat granice pomorskog dobra ulazi predmetni restoran s pripadajućim zemljištem za redovnu upotrebu kao i pratećim objektima na tom zemljištu s bazenima i crpnom stanicom za zahvat morske vode. Ističe tuženik da je pomorsko dobro u konkretnom slučaju određeno je zakonom, a upis u zemljišnu knjigu je deklaratorne naravi, te da je člankom 5. stavak 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN broj 83/23) određeno da je pomorsko dobro izvan pravnog prometa i na njemu se ne može steći pravo vlasništva niti druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi, kao i da trgovačka društva nastala pretvorbom društvenih poduzeća s osnove izvršenih i procijenjenih ulaganja njihovih pravnih prednika u objekte na pomorskom dobru ili procjene objekata u vrijednost društvenog kapitala nisu mogla steći pravo vlasništva na nekretninama u statusu pomorskog dobra, pa da zbog navedenog tužitelj nikada nije stekao pravo vlasništva na navedenim nekretninama pa mu ne pripada niti naknada na temelju oduzimanja (izvlaštenja) u smislu odredbe iz članka 33. u svezi s odredbom članka 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Nadalje tuženik navodi da kada bi tužiteljev obvezno pravni zahtjev za ulaganje u gradnju objekta na pomorskom dobru i bio osnovan u konkretnom slučaju je došlo do amortizacije ulaganja jer je do sklapanja Ugovora o koncesiji 1. prosinca 2019. tužitelj putem pravnih prednika nesmetano koristio objekt – restoran od njegove izgradnje i ishođenja uporabne dozvole 1988. dakle više od 30 godina.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem i pregledanjem isprava priloženih u spisu i to: Zahtjev za mirno rješenje spora od 27.11.2024., Povratnica-obavijest o predaji zahtjeva za mirno rješenje na pošti dana 27.11.2024. godine, preslika Povijesnog izvatka iz sudskog registra za HTP "CAVTAT", broj R3-13166/2013 od 18.11.2013, preslika izvatka iz sudskog registra za HOTELI CAVTAT d.o.o., Dozvola za upotrebu objekta dana 09.05.1988., broj: UP-I-05/5-1717-88, Odluka Vrhovnog suda RH, Rev x- 196/16 od 19.04.2017., Odluka Vrhovnog suda RH, Rev-x-1131/17 od 16.05.2019., preslika Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15.04.1996., broj: 93-247/1 o davanju suglasnosti na pretvorbu, preslika Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina procijenjenih u vrijednosti društvenog kapitala društvenog poduzeća HTP "Cavtat" od 28.04.2000., Klasa: UP/I-943- 01/98-02/19, preslika odluke Ustavnog suda RH, broj U-IIIB/1373/2009 od 07.07.2009, povijesni izvadak iz zemljišnih knjigama za zkč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Uredba Vlade RH o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (NN 100/99), Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev-636/2015, Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev-x-294/2014, Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru od 01.12.2019., Nalaz i mišljenje radi procjene građevinske vrijednosti objekta od 15.11.2024., broj elaborata 61/24, sastavljen po sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina, Hrvoja Sambraila, povijesni zk izvadak, izvod iz katastra, a na temelju izvedenih dokaza sud je mogao donijeti nedvojbenu odluku te nije bilo potrebno izvoditi očevid i predložena vještačenja.

4. Predmet spora je najprije ispitati je li predmetna nekretnina pomorsko dobro, odnosno je li pravni prednik tužitelja, odnosno tužitelj stekao pravo vlasništva na realnom dijelu nekretnina zkč. [katastarska čestica] i zkč. [katastarska čestica], obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zkč. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zkč. [katastarska čestica] upisana u zk.ul. Popis I k. o. [katastarska općina] koji realni dio u naravi predstavlja zgradu plažnog objekta-restorana s pripadajućim zemljištem za redovnu upotrebu i objektima prije nego što je Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (NN 100/99) utvrđen kao pomorsko dobro, te i odlučiti o isplati odgovarajuće naknade za predmetni objekt.

5. Uredbom Vlade RH o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (NN 100/99), određeno je kako je nekretnina koja je predmet ovog postupka pomorsko dobro, što među strankama nije sporna činjenica.

6. Sud je uvidom u povijesnog izvadak iz sudskog registra za HTP "CAVTAT", broj R3-13166/2013 od 18.11.2013, izvadak iz sudskog registra za HOTELI CAVTAT d.o.o., dozvola za upotrebu objekta dana 09.05.1988., broj:

UP-I-05/5-1717-88, Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15.04.1996., broj: 93-247/1 o davanju suglasnosti na pretvorbu, Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina procijenjenih u vrijednosti društvenog kapitala društvenog poduzeća HTP "Cavtat" od 28.04.2000., Klasa: UP/I-943- 01/98-02/19, utvrdio da je društvo tužitelja pravni sljednik nekadašnjeg društvenog poduzeća HTP CAVTAT, te da je 2024. godine došlo do preoblikovanja ovog društva iz dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću.

7. Propisi koji su uređivali materiju pomorskog dobra su Opći građanski zakonik iz 1812. godine, Uredba o pomorskom javnom dobru iz 1939. godine, Osnovni zakon o iskorištavanju luka i pristaništa (Službeni list SFRJ broj 2/68, Narodne novine broj 52/71 i 52/73), Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine broj 19/74, 39/75, 17/77 i 18/81), Pomorski zakonik (Narodne novine broj 17/94, 74/94 i 43/96), Zakon o morskim lukama (Narodne novine broj 108/95 i 97/00) i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 158/03, 100/104, 141/06, 38/09, 123/11, 56/11 i 98/19), te danas važeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 83/23).

8. Pomorsko dobro - more i dio morske obale na kopnu i otocima iznimno je vrijedno opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i pod njenom osobitom zaštitom sukladno odredbi čl. 52. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14).

9. U prošlosti nije bilo obveze evidentiranja općih dobara u općoj uporabi odnosno pomorskog dobra u zemljišnim knjigama, obzirom da je pomorsko dobro kroz sve propise određeno zakonom, a upis se, kao i kod drugih općih dobara, provodio samo na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes. Stoga nekretnina koja je stvarno pomorsko dobro imala je ovaj status i prije provedbe upisa (sudska praksa: VSRH, Revt-386/2015-3 od 26. veljače 2020.). Iako je određeno zakonom, izostanak evidentiranja utjecao je i omogućilo pogrešne upise prava vlasništva u zemljišnim knjigama, osobito nakon pretvorbe društvenog vlasništva.

10. U konkretnom slučaju predmetna nekretnina je bila u statusu društvenog vlasništva sa kasnije dodijeljenim pravom upravljanja i korištenja (vidljivo iz priloženih rješenja i isprava u spisu, posebno povijesni izvadak zk), te je pretvorbom procijenjena u vrijednost društvenog kapitala tadašnjeg poduzeća HTP "CAVTAT" (Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 28.4.2000. i Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od od 15.4.1996).

11. Sud nije ovlašten određivati granicu pomorskog dobra (crtu u prostoru koja odvaja nekretnine u režimu općeg dobra od nekretnina u vlasničkom režimu) jer to čini javnopravno tijelo u upravnom postupku. Sud je ipak ovlašten utvrđivati da je neka nekretnina u statusu pomorskog dobra. (Sud ne može samostalno odrediti granicu pomorskog dobra isključivo na temelju fotografije i mjerničke skice te se ta granica treba utvrditi u posebnom upravnom postupku. VSRH, Rev-1453/2021-2 od 13. prosinca 2022.) Propisana je nadležnost za utvrđivanje granice pomorskog dobra (odredba čl. 14. ZPDML/03 i čl. 20. važećeg ZPDML/23). Za vrijeme važenja Pomorskog zakonika/94 u slučaju dvojbe granice pomorskog dobra utvrđivala je uredbom Vlada Republike Hrvatske, za vrijeme važenja ZPDML/03 granice je određivalo ministarstvo nadležno za more, kao i sada temeljem važećeg Zakona.

12. Dakle, u vrijeme tužiteljeva stjecanja nekretnine odnosno njegovog pravnog prednika nije moglo biti predmetom valjanog raspolaganja jer predstavlja pomorsko dobro i kao takva nekretnina je u nevlasničkom režimu, bez obzira na upise u zemljišnu knjigu. Obzirom da je pomorsko dobro određeno zakonom, onda za ovaj status nije relevantan upis u zemljišnu knjigu jer je ionako taj upis deklaratoran, a ne konstitutivan.

13. Trgovačka društva nastala pretvorbom društvenih poduzeća s osnove njihovih pravnih prednika na pomorskom dobru i procjene objekata u vrijednost društvenog kapitala nisu mogla steći pravo vlasništva na nekretninama u statusu pomorskog dobra. Čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano da je trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva vlasnik onih nekretnina koje su na dan procjene u vrijednost kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća, koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Trgovačko društvo nastalo pretvorbom društvenog poduzeća moglo je steći vlasništvo na nekretnini samo u slučaju da su bile kumulativno ispunjene sve pretpostavke iz odredbe čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Sve i da su nekretnine ili ulaganja u nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala prilikom pretvorbe, a radilo se o nekretnini u statusu pomorskog dobra, nije bila ispunjena ključna pretpostavka - jer opće dobro nije moglo biti predmetom stjecanja vlasništva.

14. U odnosu na toč. II tužbenog zahtjeva i pravo na naknadu za gubitak prava vlasništva ili kako je tužitelj naveo radi stjecanja bez osnove pripada samo vlasniku nekretnine koja izvorno nikad nije bila pomorsko dobro i koja je tek naknadno prenijeta u ovaj pravni režim. Naknada se ostvaruje ili u postupku izvlaštenja prije nego zemljište postane pomorskim dobrom ili zahtjevom za isplatu naknade na temelju sporazuma (nagodbe) s Republikom Hrvatskom sukladno odredbi čl. 186.a ZPP-a, odnosno u parnici. Radi se o situacijama kada je zemljište naknadno postalo pomorsko dobro (npr. izgradnjom luke i slično). Upisani vlasnik ima pravo na naknadu za nekretninu koja je pomorsko dobro ako je nekretnina naknadno stekla taj status, a vlasništvo je stečeno prije nego što je postala pomorsko dobro. U konkretnom slučaju predmetna nekretnina nije naknadno stekla status pomorskog dobra, nego je ona taj status imala i prije. Obzirom da je pomorsko dobro određeno zakonom, onda za ovaj status nije relevantan upis u zemljišnu knjigu jer je ionako taj upis deklaratoran, a ne konstitutivan.

15. Slijedom svega iznesenog, oslanjajući se na prethodno navedena zakonska rješenja, a kako je i provedene dokaze sud cijenio sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP), te nakon brižne analize svakog tijekom postupka provedenog dokaza za sebe i u međusobnoj korelaciji s ostalim dokazima, a na temelju ocjene sadržaja isprava koje prileže spisu, sud je odlučio kao u toč. I i II izreke presude.

16. Odluka o trošku temelji se na čl. 154.st.1 ZPP. Sud sukladno čl. 155. ZPP i do zaključenja glavne rasprave određeno postavljenom zahtjevu tuženika (l.s. 326), utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje: OT) koja se primjenjuje sukladno čl. 41 Zakona o državnom odvjetništvu (NN 67/18, 21/ 22), našao potrebnim za vođenje ovog postupka troškove tuženika. Sud je priznao troškove za sastav odgovora na tužbu 6061 bodova (Tar. br. 7 toč. 2. OT-a), u zastupanju po odvjetniku na ročištu gdje se raspravljalo o glavnoj stvari ili se izvodili dokazi dana 5.5.25, u iznosu od 6061 bodova po ročištu (Tar. br. 9. toč. 1. OT-a), što temeljem Tar.br. 50. OT-a iznosi 24.244,00 eura. Stoga prihvaćen je zahtjev za troškom u iznosu 24.244,00 eura i odlučeno kao u toč. III izreke presude.

U Dubrovniku, dana 4. lipnja 2025.

Sutkinja:

Katarina Franković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se izjavljuje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a ukoliko nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude od dana dostave presude pozivom na gornji poslovni broj spisa.