REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-6889/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužiteljice VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 koga zastupa punomoćnik Sanja Porobija, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenik punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 4. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3204830532/05, broj kreditne partije: 7102718075, sklopljenog dana 13. svibnja 2005. između tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora i tužiteljice VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za uvećanu uplatu kredita, dakle članak 2. stavak 4. Ugovora kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužiteljici VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 485,50 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

- 390,21 eura od 13.5.2011. do isplate,

- 79,63 eura od 2.12.2011. do isplate,

- 15,66 eura od 2.12.2011. do isplate,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška iznos od 1.125,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 13. svibnja 2005. godine sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204830532/05 broj kreditne partije 7102718075, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 96.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NHB na dan plaćanja na rok od 15 godina. Odredbom čl. 2 st. 4 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade i troškova sukladno Tarifi naknada za usluge kreditora u poslovima koje obavlja kreditor te je prilikom isplate kredita dana 13. svibnja 2011. naplatio od tužiteljice naknadu za obradu kredita u iznosu od 390,21 eura. Tužiteljica je uvećala uplate kredita 13. svibnja 2011. i 2. prosinca 2011. te joj je tuženik za uvećane uplate naplatio naknadu u iznosu od 79,63 i 15,66 eura bez da joj je prethodno a niti naknadno jasno i nedvosmisleno tuženik predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje niti zašto je određena naknada u tom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice čini u potpunosti neodređenom i posljedično nepoštenom i ništetnom prema odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je to definirano u čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane. Nezakonitim i nepoštenim ugovornim odredbama tuženik je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u ugovoru nije bilo navedeno u kojem iznosu će se obračunati sporna naknada. Dakle, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita a isplatio umanjen za iznos od 390,21 eura te kod uvećane uplate 13. svibnja 2011. i 2. prosinca 2011. zaračunao joj je naknadu od 79,63 eura i 15,66 eura. Slijedom toga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kako je to utvrđeno u točki I i II izreke ove presude te da naloži tuženiku da tužiteljici plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je odredbom čl. 2 st. 4 Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Dakle, osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Tuženik osporava potrošačko svojstvo tužiteljice. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove naknade za obradu kredita te sve troškove za usluge u poslovima koje obavlja tuženik a tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora znala da će morati platiti naknade i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Dakle, sporne naknade su bile javno objavljene u Tarifi naknada tuženika. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu Direktive 93/13 EEZ kao i stajališta vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata naknade za obradu kredita i druge naknade nisu zabranjene niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imala stvarnu mogućnost utjecaja odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužiteljici značenje sporne ugovorne odredbe. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Ističe prigovor zastare kao i pravo tužiteljice na potraživanje zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik prigovara VPS-u. Predlaže da sud tužiteljicu sa tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitano je potvrda tuženika (list 4 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 6 do 10 spisa), izvadak iz Odluke o Tarifi za usluge tuženik (list 27 do 84 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 103 spisa).

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2.4 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 13. svibnja 2005. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

6. Sporno je da li j e ta ugovorna odredba temeljem koje je tužiteljici uskraćen iznos za obradu za obradu kredita te naknade za uvećane uplate u ukupnom iznosu od 485,50 eura nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužiteljice na isplatu iznosa od 485,50 eura.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na ročištu 7. svibnja 2025. godine saslušana je tužiteljica kao stranka te je iskazala te je navela da je predmetni kredit podigla u svrhu kupnje stana, bilo joj je bitno da ga dobije te otplaćuje ratu prema svojoj plaći. Sugestija tuženika je bilo plasiranje kredita u CHF a osobna bankarica joj nije ništa posebno objasnila o bitnim sastojcima ugovora pa niti o ovim koji su predmet spora. Kako su joj otplatne rate rasle odlučila je prijevremeno otplatiti kredit te ga je otprilike u dvije do tri rate zatvorila. Kad je uplatila uvećani iznos od osobne bankarice je doznala da mora platiti i troškove za uvećanu uplatu rate. Nije joj objašnjeno u koju svrhu se plaćaju ti iznosi a tužiteljica je smatrala da to spada u poslovanje banke. Navodi da je imala povjerenje u banku a kod sklapanja ugovora nije tražila uvid u Tarifu o naknadama. Dakle iz iskaza tužiteljice koji je iskren i životno logičan proizlazi da joj od strane tuženika nitko nije upozorio na spornu odredbu ugovora niti joj je itko objasnio zašto plaća troškove za uvećanu uplatu, predmetni ugovor o namjenskom kreditu je bio tipski ugovor uz uvjete koje je nametnuo tuženik.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužiteljice vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te naknade za uvećane rate.

10. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužiteljica potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje stana te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja a posebno ne o spornoj odredbi citiranog ugovora. S obzirom da je tužiteljica temeljem čl. 2.4 predmetnog Ugovora platila tuženiku jednokratnu naknadu za obradu kredita te naknade za uvećanu uplatu rate kredita, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se te naknade naplaćuje, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Citirana odredba ugovora o kreditu na koju tužiteljica nije mogla utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o toj odredbi i stavio tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužiteljice o ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita i naknada za uvećane uplate rata, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužiteljici da zahtjeva isplatu iznosa od 485,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog tog iznosa pa do isplate (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćene naknade proizlazi iz potvrde tuženika (list 4 spisa). Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti. Slijedom toga sud je tužiteljici dosudio zatraženi iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl. 29 st. 1 ZOO-a te je odlučeno kao u izreci presude pod I i II.

13. Tuženik neosnovano prigovara VPS-u koji je tužiteljica postavila na iznos od 1.812,73 eura. Tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na utvrđenje te isplatu predmetnog iznosa. VPS je postavljen sukladno odredbi čl. 37 st. 1 ZPP-a koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, tužiteljica je odredila VPS uzimajući u obzir postojanje deklaratornog i kondenmnatornog zahtjeva.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužiteljice i tuženika u sporu.

15. Sud je tužiteljici priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 10.1.2025. i 24.4.2025. prema tbr. 8 točka 1 – po 200,00 eura, zastupanje na ročištu 7.5.2025.. prema tbr. 9 točka 1 – 200,00 eura, za zastupanje na ročištu za objavu presude prema tbr. 9 točka 3 – 100,00 eura, što ukupno iznosi 900,00 eura, koje treba uvećati za 25 % PDV ili 225,00 eura, pa priznati trošak iznosi 1.125,00 eura. Sud je tužiteljici priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod III.

U Zagrebu 4. lipnja 2025. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku