REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4100/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinku Brajko, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Brajko iz Đakova, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupan po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 19. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Ive Fejzagić, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Bandića, odvjetnika, dana 4. lipnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu broj 01678, sklopljenog 7. ožujka 2008. između UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i Porsche Mobiliti d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, koja glasi: „sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja", te ista odredba ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, isplatiti tužitelju UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, 4.171,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose:

- 5,30 EUR od 01.01.2009.

- 2,17 EUR od 01.03.2009.

- 14,17 EUR od 01.03.2009.

- 17,28 EUR od 01.04.2009.

- 18,69 EUR od 01.05.2009.

- 15,14 EUR od 01.07.2009.

- 13,32 EUR od 01.07.2009.

- 10,15 EUR od 01.10.2009.

- 7,65 EUR od 01.10.2009.

- 7,64 EUR od 01.10.2009.

- 10,32 EUR od 01.12.2009.

- 8,73 EUR od 01.12.2009.

- 8,64 EUR od 01.02.2010.

- 10,07 EUR od 01.04.2010.

- 13,45 EUR od 01.05.2010.

- 15,87 EUR od 01.05.2010.

- 16,08 EUR od 01.05.2010.

- 23,69 EUR od 01.05.2010.

- 20,35 EUR od 01.07.2010.

- 23,58 EUR od 01.09.2010.

- 35,84 EUR od 01.10.2010.

- 31,57 EUR od 01.12.2010.

- 45,40 EUR od 01.12.2010.

- 39,30 EUR od 01.12.2010.

- 34,34 EUR od 01.12.2010.

- 48,97 EUR od 01.02.2011.

- 62,79 EUR od 01.02.2011.

- 53,12 EUR od 01.04.2011.

- 56,83 EUR od 01.04.2011.

- 47,70 EUR od 01.08.2011.

- 53,02 EUR od 01.08.2011.

- 72,60 EUR od 01.09.2011.

- 66,36 EUR od 01.09.2011.

- 102,65 EUR od 01.12.2011.

- 109,56 EUR od 01.01.2012.

- 72,21 EUR od 01.01.2012.

- 75,30 EUR od 01.01.2012.

- 73,81 EUR od 01.01.2012.

- 77,61 EUR od 01.05.2012.

- 81,97 EUR od 01.05.2012.

- 80,80 EUR od 01.05.2012.

- 78,77 EUR od 01.05.2012.

- 79,57 EUR od 01.09.2012.

- 81,70 EUR od 01.09.2012.

- 80,07 EUR od 01.09.2012.

- 80,48 EUR od 01.01.2013.

- 77,93 EUR od 01.01.2013.

- 76,14 EUR od 01.01.2013.

- 79,29 EUR od 01.04.2013.

- 77,55 EUR od 01.04.2013.

- 79,86 EUR od 01.04.2013.

- 74,58 EUR od 01.06.2013.

- 76,86 EUR od 01.09.2013.

- 78,45 EUR od 01.09.2013.

- 76,91 EUR od 01.09.2013.

- 71,94 EUR od 01.09.2013.

- 1.417,68 EUR od 30.09.2015.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.653,46 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od počam od 4. lipnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 871,65 EUR, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 7. ožujka 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 01678 na iznos od 25.311,53 CHF sa svrhom kupovine osobnog automobila s rokom otplate na sedam godina (84 mjeseci), koji kredit je prijevremeno otplaćen 2013. Parnične stranke su u toč. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu ugovorili odredbu prema kojoj sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Tuženik je na taj način u toč. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stoga odredbe s valutnom klauzulom predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe. Tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom konačno uređenim u podnesku od 3. rujna 2024. (stranica 199-202 spisa) traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe toč. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu, te potražuje preplaćeni iznos razlike u iznosu 4.171,82 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta do isplate, uz naknadu troška postupka. U istom podnesku napominje da je kredit 2013. otkazan uslijed neplaćanja zbog čega je tuženik svoju preostalu tražbinu iz kredita naplatio od Croatia osiguranja d.d. 27. listopada 2014. temeljem Ugovora o osiguranju potraživanja broj 53-141022110-008578, što je tuženik učinio neprijepornim u odgovoru na tužbu, a nakon toga je Croatia osiguranje d.d. regresno naplatila iznos uplaćen tuženiku s danom 29. rujna 2015. što je razvidno iz potvrde o podmirenju duga. Obzirom da je tuženik i osiguravajućem društvu preostali dug po kreditu obračunao primjenom valutne klauzule CHF, stoga je i tužitelj prilikom podmirivanja regresnog duga osiguranju platio više nego što je trebao da nije došlo do primjene valutne klauzule CHF.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se protivi tužbi i osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Čini neprijepornim da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 01678, 7. ožujka 2008., ali osporava da bi bilo koja odredba tog Ugovora bila nepoštena ili ništetna, kao i da bi odredbe Općih uvjeta uz Ugovor o kreditu bile nepoštene. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je tuženik poslovao sukladno svim pravilima i u dobroj vjeri, te nije poslovao na štetu potrošača, ako i da se utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na pravni odnos stranaka. U podnesku od 25. rujna 2024. se protivi djelomičnom povlačenju tužbe, a u podnesku od 27. rujna 2024. ističe da je, budući je tužitelj prestao s podmirivanjem svojih obveza, Ugovor je obračunat kao neplaćanje te je aktivirano osiguranje kredita kod osiguratelja Croatia osiguranje d.d. Osiguratelj društvo Croatia osiguranje d.d. uplatilo je 30. kolovoza 2013. 6.975,10 EUR kao naknadu štete. Zadnji obrok koji je tužitelj podmirio je obrok rednog broja 59. s dospijećem 16. veljače 2013. te da iznos 6.975,10 EUR, koji je tuženik primio od društva Croatia osiguranje d.d. na ime naknade štete, ne pokriva cjelokupan iznos duga od 7.170,86 EUR, koji tužitelj svojevoljno nije podmirio. Drži da iznos koji je društvo Croatia osiguranje d.d. uplatilo pokriva obroke: br.: 60, 61, 62, 63 te dug po konačnom obračunu, te je navedene iznose potrebno isključiti iz nalaza i mišljenja vještaka. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu od 7. ožujka 2008. (stranica 6-10, 95-100 spisa), otpremnica od 27. ožujka 2008. (stranica 11 spisa), plan otplate uz Ugovor o kreditu br. 01678 (stranica 12-23, 45-56, 114-115 spisa), zahtjev za isplatu štete (stranica 40 spisa), primopredajni zapisnik (stranica 41-42 spisa), informativni obračun (stranica 43 spisa), dopis tuženika od 17.7.2013. (stranica 44 spisa), obavijest o raskidu Ugovora od 20. lipnja 2013. s preslikom povratnice (stranica 57-60 spisa), suglasnost za zapljenu računa (stranica 61-66, 73- 76, 753-155 spisa), dopis tuženika od 17. srpnja 2013. (stranica 65 spisa), zahtjevi za zapljenu plaće (stranica 66-72, 78-83, 85-90 spisa), dopis obrta TIM (stranica 84 spisa), zahtjev za zaključenje Ugovora o kreditu (stranica 91 spisa), sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini (stranica 92-94 spisa), knjižica vozila (stranica 101-102 spisa), dopis tuženika od 22. rujna 2008. s povratnicom (stranica 103-104 spisa), preslika zadužnice (stranica 105 spisa), prijedlog za glavni upis (stranica 106-113 spisa), dokumentacija potrebna za sklapanje kredita (stranica 116-11, 125-127 spisa), preslika osobne iskaznice (stranica 118, 127 spisa), obračunske liste plaće (stranica 119-124, 128-133 spisa), podaci o solventnosti (stranica 134-142 spisa), detaljan prikaz prometa (stranica 143 spisa), opomene (stranica 144, 147, 150 spisa), računi (stranica 145, 148, 151 spisa), obavijest jamcu (stranica 146, 149, 152 spisa), potvrda o podmirenju duga od 10. svibnja 2024. (stranica 172 spisa), informacija o zaštiti osobnih podataka (stranica 174-176 spisa), financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku financijske struke (stranica 186-193 spisa), kartice duga (stranica 210-221 spisa), konačni obračun Ugovora o kreditu (stranica 222-224 spisa), primopredajni zapisnik (stranica 226-227 spisa), saslušan je tužitelj (stranica 343- 344), te se vještak Darko Prpić pisano očitovao (stranica 347-352 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 01678, sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini 7. ožujka 2008.,

- da je taj Ugovor raskinut zbog neplaćanja 20. lipnja 2013.,

- da je tuženik od društva Croatia osiguranje d.d. na ime naknade štete naplatio preostali iznos duga tužitelja po Ugovoru o kreditu u visini 6.975,10 EUR,

- da je tužitelj 29. rujna 2015. podmirio dug Croatia osiguranju po Ugovor o kreditu br. 01678.

6. Prijeporno je:

- jesu li ništetna odredba toč. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu 01678. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kao korisnika kredita za utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe Općih uvjeta Ugovor o kreditu br. 01678, sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 7. ožujka 2008., te isplata više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

8. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 96.-102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te čl. 5. Direktive 93/13/EEZ. 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08,125/11 i 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO-a.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u vrijeme zaključenja Ugovora bio u dobi od 19 godina i trebalo mu je vozilo kako bi mogao ići na posao. Po zanimanju je monter centralnog grijanja. Nakon što je izabrao vozilo, službenik u auto kući mu je rekao da može dobiti kredit u valuti CHF, što njemu u to vrijeme nije bilo čudno jer nikada nije ni sklapao ugovor o kreditu, niti je bio nekome dužan. Pitao je je li moguće dobiti kredit u valuti EUR, ali mu je službenik rekao da je isti moguće dobiti samo u valuti CHF. Ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i on ga je pročitao i razumio je da je otplata kredita vezana uz tečaj valute CHF, a službenik tuženika ga nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Već nekoliko mjeseci nakon kupoprodaje vozila njemu su mjesečni anuiteti počeli rasti i u jednom trenutku ih nije mogao otplaćivati jer je ostao bez posla. Budući je taj kredit bio osiguran kod Croatia osiguranja d.d., tužitelj se naplatio putem police, dok se tužitelj s Croatia osiguranjem d.d. dogovorio i isplatio im cjelokupan iznos koji su oni uplatili tuženiku. Nije tražio izmjene pojedinih odredbi Ugovora. Nije u vrijeme zaključenja Ugovora imao obrt ili trgovačko društvo u svom vlasništvu.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju novog vozila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe. Tužitelj kao potrošač, koji prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja, te nije bio informiran o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, te posljedično tome tužitelj kao prosječan potrošač od tuženika, koji je kao kreditor prema klijentima imao sve obveze kao i ostale novčarske institucije, nije dobio obavijesti o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih je mogao procijeniti rizike valutne klauzule te odlučiti o svojim kreditnim obvezama koje iz takvog ugovora proizlaze. Takvo postupanje tuženika uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene vezane za tečaj CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, a tuženik je, kao i banke, morao znati da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve koji preuzima rizik bez potrebnog znanja o tome kao i mogućim promjenama kamatne stope i parametrima na temelju kojih se ista mijenja, što je samo po sebi nepošteno.

11. Sama činjenica da je prosječni potrošač, a što tužitelj u dobi 19 godina života, kao monter centralnog grijanja, to nedvojbeno jest, u to doba načelno bio upoznat s valutnom klauzulom, nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, pa stoga nije znao, niti je razumio gospodarske posljedice tih ugovora.

12. Iako tuženik nije jedna od banaka tuženih u kolektivnom sporu, valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, u odluci poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda, dalje u tekstu VTSRH, posl. br Pž-7129/2013 u postupku u kojem je Udruga Potrošač - Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem.

13. Prema stavu VSRH u navedenoj presudi, banke su kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju ugovornih odredbi.

14. U odnosu na valutnu klauzulu VSRH je u predmetu poslovni broj Rev- 2221/2018 prihvatio obrazloženje VTSRH u odluci poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik, pa je slijedom toga zaključeno da to nije moguće tumačiti kao pojedinačno pregovaranje.

15. Nadalje je prema stavu suda bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu, a po ocjeni suda to nije učinjeno ni na koji način.

16. Konačno, prema stavu suda, banke su trebali obavijestiti potrošača o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, da bi potrošač mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke nisu učinile premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano da banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja, postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

17. Dakle, novčarske institucije, pa tako i tuženik, prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a potrošač prihvaća taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF, što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, dok potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo.

18. Činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.

19. Prema tome, jasno je da neodređena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru koji je sastavio tuženik i plasirao proizvod (kredit) bez pojašnjenja te odredbe korisniku kredita, suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač na taj način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca i ta odredba je bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu kako će se tečaj CHF kretati. Pritom valja istaknuti da prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti, niti je bio, razumljiv pa takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, suprotno načelima obveznog prava, pa su u tom smislu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF u čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu, koji su sastavni dio Ugovora, ništetne, dok ugovor o kreditu može opstati bez odredbe o valuti CHF.

20. Budući da su navedene ugovorne odredbe utvrđene ništetnim u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, stoga je na temelju čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora. Prema čl. 324. st. 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

21. S obzirom na nespornu činjenicu da je Ugovor sastavio tuženik, to je sukladno čl. 319. st. 2. i čl. 320. st. 1. ZOO ugovor tumačen sukladno načelima obveznog prava, te u korist tužitelja.

22. Prema čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema čl. 102. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, to nema mjesta primjeni čl. 326. st. 2. ZOO .

23. Iako se navedene presude VTSRH i VSRH ne mogu izravno primijeniti na ovaj spor u smislu odredbe čl. 502. c ZPP, valja naglasiti da su stavovi zauzeti u tim presudama odlučni za ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom sporu, odnosno da su sukladno zauzetim stavovima u tim odlukama, a na temelju činjenica u ovom sporu, utvrđene ništetnim ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli CHF.

24. U odnosu na tuženikov istaknuti prigovor zastare, valja reći da prema shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela VSRH (1/22), Su-IV-33/2022-2, održane 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Zahtjev za vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe je zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, za koji nije propisan neki drugi rok zastare, pa se sukladno čl. 225. ZOO primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

26. Na konkretan odnos se ne primjenjuju pravna shvaćanja iz navedenih odluka VSRH i VTSRH, a sve potkrijepljeno odlukama Suda Europske unije C 119/17 u pogledu korisnika kredita u CHF (odluke iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF). Naime, upravo u odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovor o kreditu u CHF, VSRH je u odluci Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

27. No međutim, u odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći i da je prema čl. 338. ZOO pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, ne gasi se, pa bi se moglo reći da je u ovom postupku tužitelj postavio više tužbenih zahtjeva, deklaratorni na utvrđenje ništetnosti čl. 5. Uvjeta Ugovora o kreditu na temelju kojih je tužitelj platio tuženiku više s osnove valutne klauzule CHF (toč. I tužbenog zahtjeva), dok je drugi tužbeni zahtjev kondemnatorni (toč. II tužbenog zahtjeva), kojim traži vraćanje plaćenog na temelju tih ništetnih odredbi Ugovora.

28. Budući da u smislu odredbe čl. 12. ZPP ništetnost odredbi Uvjeta ugovora, na temelju kojih tužitelj zahtijeva vraćanje neosnovano plaćenog, predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, pa kada je ovom presudom sud utvrdio da su navedene odredbe ništetne, osnovanim je sud ocijenio zahtjev za vraćanje više plaćenog na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

29. Pritom valja istaknuti da je tuženikov prigovor zastare neosnovan, jer je ovom istom odlukom utvrđena ništetnost odredbe čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu kao prethodno pitanje i prihvaćen zahtjev za vraćanje više plaćenog na temelju istih odredbi Ugovora, odnosno da nije protekao petogodišnji zastarni rok zahtijevati vraćanje više plaćenog u ovom postupku.

30. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku financijske struke.

31. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi dao razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 4.171,82 EUR. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -57,62 EUR. Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta iz točke 1. zaključka nalaza s osnove promjene tečaja do dana izrade nalaza 12. kolovoza 2024. iznose 3.676,68 EUR.

32. U svom pisanom očitovanju od 12. studenog 2024. vještak navodi da se podneskom od 27. rujna 2024. tuženik očitovao da iznos koji je društvo Croatia osiguranje d.d. uplatilo pokriva obroke br.: 60,61,62,63 te dug po konačnom obračunu te da bi iste po tuženiku trebalo isključiti iz nalaza i mišljenja vještak, .da bi tada ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosila 2.449,98 EUR. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -57,62 EUR. Ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta iz točke 1. zaključka nalaza s osnove promjene tečaja do dana izrade nalaza 12. kolovoza 2024. iznose 2.492,63 EUR.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovo očitovanje, kao detaljan, stručan i obrazložen, a ni stranke na isti nisu imale prigovora na matematički izračun.

34. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos od 4.171,82 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

35. Nije osnovana tvrdnja tuženika da bi bilo potrebno isključiti iznose plaćene po Croatia osiguranju temeljem Ugovora o osiguranju (obroci: 60,61,62,63) u ukupnom iznosu 6.975,10 EUR, jer je tužitelj platio taj iznos Croatia osiguranju (potvrda o podmirenju duga stranica 172 spisa). Croatia osiguranje je tuženiku isplatilo ostatak dugovanja po kreditu po polici osiguranja kredita, slijedom čega je uplata je izvršena za račun i korist tužitelja kao korisnika kredita, a Croatia osiguranje d.d. je potvrdila da je tužitelj kao korisnik kredita isplatio njihovo regresno potraživanje. Tuženik je osiguravajućem društvu obračunao ostatak dugovanja po kreditu u koji je bio uračunat rast tečaja CHF, a nakon što je tužitelj regresno isplatio navedeni dug osiguranju, na tužitelja je opet prešlo pravo potraživanja prema tuženiku kao kreditoru zbog više obračunatog ostatka dugovanja primjenom valutne klauzule CHF. Navedeno dugovanje po kreditu je opet u konačnici isplatio sam tužitelj, samo što je ostatak dugovanja isplatio 29. rujna 2015. osiguranju, na koji iznos potražuje kamate od sljedećeg dana isplate, jer je tek s danom isplate dugovanja osiguravajućem društvu dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika koji je bio vjerovnik tog potraživanja. Navod tuženika da uplata Croatia osiguranja d.d. ne pokriva cjelokupan iznos duga po kreditu je irelevantan za ocjenu osnovanosti tužiteljevog potraživanja prema tuženiku jer činjenica što je tuženik, radi brže naplate svog potraživanja po kreditu, iz nekog razloga svojevoljno otpisao dio duga osiguravajućem društvu, ne može biti od utjecaja na potraživanje tužitelja.

36. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO kojom je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala, tuženik je u obvezi vratiti tužiteljima iznos koji je tuženik primio na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

37. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih odredbe Uvjeta ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

38. Budući da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem na iznos 4.171,82 EUR (u tužbi je tražen iznos od 5.043,47 EUR), te kako se tuženik u podnesku od 25. rujna 2024. protivio sniženju tužbenog zahtjeva djelomičnim povlačenjem tužbe za iznos 871,65 EUR, sud je odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i odbio tužbeni zahtjev za iznos 871,65 EUR, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos (toč. III izreke), tako i VSRH u pravnom shvaćanju br. Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.

39. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (5.043,47 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

40. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 22.4.2024., 4.11.2024., 19.5.2025. i 4.6.2024. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 350 bodova), sastava podneska od 6.11.2023., 3.9.2024., 7.10.2024. i 4.12.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 350 bodova), odnosno ukupno 800 bodova ili 1.600,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 400,00 EUR, što ukupno iznosi 2.000,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 250,00 EUR, trošak putovanja punomoćnika tužitelja na 4.11.2024. na relaciji Đakovo Zagreb 239 km i Zagreb Đakovo 239 km u ukupnom iznosu 258,12 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu 48,45 EUR i presudu 96,89 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.653,46 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

41. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 4. lipnja 2025. do isplate. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu, 4. lipnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja uz rj. za platež sp na presudu

- pun. tuženika