Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1232/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9110/2023-9 od 13. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9110/2023-9 od 13. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 049-50-5907524 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 24.10.2011. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi: “3,50 % (tri zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita” (st. I. izreke), naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 348,40 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (st. II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.033,18 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 13. rujna 2024. pa sve do isplate (st. III. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Žalba je neosnovana.

4. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 326. ZPP, u vezi s čl. 186.c ZPP, jer je predmetna tražbina dospjela prije zaključenja glavne rasprave, 26. listopada 2011.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, te zahtjev za povrat iznosa od 348,40 eura, koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe.

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da iz samog ugovora proizlazi da ga je tuženik prethodno pripremio, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a i iz iskaza tužitelja razvidno je da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

9. Budući da sporna ugovorna odredba ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu iz čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), već sporedan, a prema samoj dikciji odredbe članak 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP) odnosi se na bitne sastojke ugovora, u odnosu na spornu ugovornu odredbu dopušteno je provesti test poštenosti.

10. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

11. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Iako se radi o ugovornoj odredbi koja na jasan način određuje visinu tzv. ulazne naknade, visina koja je stoga tužitelju morala biti poznata, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da sama činjenica o transparentnoj ugovornoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, ugovaranje sporne naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP (čl. 96. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje sporne odredbe nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a za pretpostaviti je da bi neprihvaćanjem te ugovorne odredbe tužitelju bilo onemogućeno da zaključi ugovor o kreditu.

16. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

17. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima, niti je tužitelj mogao razumno pretpostaviti na koje se usluge i troškove odnosi sporna naknada, a nije riječ o samorazumljivim troškovima.

18. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve navedene pravno relevantne okolnosti, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava čl. 96. st. 1. ZPP (pogrešno se sud poziva na istovjetnu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, jer se ovdje primjenjuje ZZP/07) zaključio da je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne ugovorne odredbe sukladno čl. 323. st. 1. ZOO.

19. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da zastara restitucijskog zahtjeva kada se radi o ništetnom pravnom poslu, počinje teći nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, tako da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je neosnovan prigovor zastare tuženika.

20. Tijek zateznih kamata pravilno je dosuđen od dana isplate predmetnog iznosa sukladno čl. 1115. ZOO, jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj budući da je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je zaključio predmetni ugovor, a da pritom nije upoznao tužitelja s time na što se konkretno, na koje usluge i troškove odnosi tzv. ulazna naknada, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

21. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

22. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u postupku pravilno mu je prvostupanjski sud dosudio troškove parničnog postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako da je trebalo temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. III. izreke pobijane presude.

23. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 4. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković