REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Trogiru

Poslovni broj: P-1861/2022-20

Obala bana Berislavića 1

21220 Trogir

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu- Stalna služba u Trogiru, po sutkinji ovog suda Daniri Vujević, u pravnoj stvari tužitelja OO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupana po punomoćnicima Jeleni Matulić i Borisu Biliću, odvjetnicima u OD Matulić i Bilić, d.o.o., Split, Lovretska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 22. svibnja 2025.g. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika pun. tuženika, dana 4. lipnja 2025., na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 9012186335 od 21.12.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 28.320,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), članak 5., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu 28.320,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d, OIB: 02535697732 da tužitelju OO, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana, isplati iznos od 3.911,83 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

4,12 EUR 25.3.2008.

21,11 EUR 29.10.2008.

1,82 EUR 25.11.2008.

13,43 EUR 29.12.2008.

21,53 EUR 31.1.2009.

22,67 EUR 28.2.2009.

19,08 EUR 31.3.2009.

20,14 EUR 29.4.2009.

12,93 EUR 27.5.2009.

10,99 EUR 30.6.2009.

12,80 EUR 30.7.2009.

14,18 EUR 29.8.2009.

13,92 EUR 30.9.2009.

11,73 EUR 31.10.2009.

15,83 EUR 30.11.2009.

18,95 EUR 30.12.2009.

20,96 EUR 26.1.2010.

22,06 EUR 23.2.2010.

27,82 EUR 29.3.2010.

26,97 EUR 29.4.2010.

26,64 EUR 24.5.2010.

40,60 EUR 28.6.2010.

44,53 EUR 26.7.2010.

55,96 EUR 27.8.2010.

52,26 EUR 30.9.2010.

45,18 EUR 29.10.2010.

59,17 EUR 30.11.2010.

60,31 EUR 7.12.2010.

62,59 EUR 25.1.2011.

69,15 EUR 28.2.2011.

64,57 EUR 29.3.2011.

57,55 EUR 12.4.2011.

86,05 EUR 28.5.2011.

92,38 EUR 27.6.2011.

106,35 EUR 26.7.2011.

100,03 EUR 31.8.2011.

87,96 EUR 28.9.2011.

87,68 EUR 31.10.2011.

85,25 EUR 29.11.2011.

91,53 EUR 31.12.2011.

95,34 EUR 30.1.2012.

96,91 EUR 27.2.2012.

92,99 EUR 29.3.2012

95,27 EUR 30.4.2012.

96,76 EUR 23.5.2012.

95,31 EUR 28.6.2012.

95,00 EUR 27.7.2012.

93,72 EUR 27.8.2012.

90,30 EUR 27.9.2012.

93,94 EUR 29.10.2012.

96,30 EUR 27.11.2012.

95,33 EUR 31.12.2012.

86,03 EUR 26.1.2013.

90,02 EUR 18.2.2013.

92,66 EUR 26.3.2013.

91,39 EUR 29.4.2013.

82,55 EUR 29.5.2013.

83,54 EUR 1.7.2013.

85,22 EUR 31.7.2013.

88,37 EUR 2.9.2013.

93,18 EUR 30.9.2013.

90,34 EUR 30.10.2013.

92,72 EUR 28.11.2013.

89,86 EUR 9.1.2014.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplatiti tužitelju OO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu 1.933,30 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja (4. lipnja 2025.) pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.1. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 21.12.2006., s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 9012186335, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iskazan kao 28.320,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

1.2. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak time da je otplatu kredita u čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,99% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („sukladno odluci banke“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

1.3. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita da je izrađen izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznosa koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznosi 29.887,93 kuna.

1.5. Nadalje, navodi se da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora.

2. U odgovoru na tužbu tuženi se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik također ističe i prigovor zastare.

2.1. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti da je neosnovan iz razloga kako slijedi:

Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9012186335 dana 21.12.2006. godine kojim da je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 28.320,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Međutim, da tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa: i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Prije svega, predmetni je ugovor o kreditu da je u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 05.02.2014. godine. Stoga da se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je:

Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja.

2.2. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku navedena parnica trebala biti radi naknade štete - a ona da nije. Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Nadalje, u konkretnom slučaju da ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOOa jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite, novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik da je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući da je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule da je iskazao Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi:„ Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“ I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor da je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Tužitelj da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama jer da je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj da je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze.

2.3.U odnosu na visinu potraživanja tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da nije razvidno na koji način je tužitelj došao do utuženog iznosa.

2.4. U odnosu na prigovor zastare navodi da je kredit isplaćen i zatvoren još 2014. godine, dakle, više od sedam godina prije podnošenja tužbe. Pored navedenoga, a ako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Za stjecanje bez osnove da nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Nadalje, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč:

a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,

b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te

c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Posebnim zakonima (lex specialis) da se vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer da je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Zakonom o zaštiti potrošača da je propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer da se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito da je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo da je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu, ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Sud da je imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to da nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što daonda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista da je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a da nije. Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH. Sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je:

1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

3. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

4. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom dokumentacije priložene uz tužbu i to: pregledan je Ugovor o kreditu broj:9012186335 sklopljen dana 21.12.2006. godine između tužitelja i tuženika, solemniziran kod javnog bilježnika Petra Žanka, otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope, plan otplate, knjigovodstvena kartica, pregledan je nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Ines Lozić iz Centra za vještačenja d.o.o. Split zaprimljeno na sud dana 19. veljače 2025., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i isplatom novčanog iznosa stečenog bez osnove.

6. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07), te Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 –dalje u tekstu ZZP/14).

7. Među parničnim strankama utvrđene su sljedeće nesporne činjenice:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 9012186335 dana 21.12.2006

- da je kredit odobren za kupnju novog vozila;

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,99% godišnje, promjenjiva,

- da je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 28.320,00 (švicarskih franaka);

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za chf, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sasavni dio ugovora;

- da je iznos kredita u cijelosti otplaćen.

8. U postupku je valjalo razjasniti jesu li ugovorne odredbe o valutnoj kluzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, obzirom je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost, te pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

9. Također je valjalo utvrditi visinu utuženog iznosa, zbog čega je sud prihvatio prijedlog tužitelja za vještačenjem po vještaku za financije i računovodstvo.

10. Prije obrazlaganja merituma, treba reći da je ovaj sud mjesno nadležan temeljem čl.1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZPK/15), kojim je dodan čl.19.l. st.1., a takvo tumačenje te odredbe je dao i VSRH (Gr1-143/19).

11. Nadalje, da bi se obrazložio meritum postupka, treba kronološki prikazati događaje i sudske odluke vezane uz kreditiranje potrošača u valuti CHF na području RH.

12. Dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu je podnesena tužba udruge potrošača protiv 8 banaka (među kojima je i tuženik u ovom predmetu) te je 4.srpnja 2013. donesena presuda br. P-1401/12 kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača u svezi kreditiranja u CHF, a ta presuda je dijelom (u pogledu promjenjivih kamatnih stopa) postala pravomoćna donošenjem drugostupanjske odluke 15. srpnja 2014. Stranke te parnice su dalje nastavile koristiti izvanredni pravni lijek reviziju (predmeti Revt-249/14 i Revt-575/16), podnositi ustavnu tužbu (predmet U-III2521/2015) te se o valutnoj klauzuli pravomoćno presudilo 14.lipnja 2018. (predmet Pž-6632/17).

13. U ovom postupku predmet tužbe je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu valutne klauzule, konkretno odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu.

14. Što se tiče utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule treba reći sljedeće. U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.

- 1 0 -

Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Stoga, imajući direktne učinke odredbi čl.502.a st.1. i 502.c ZPP-a za zaključiti je kako je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF te se u pogledu tumačenja kako primijeniti navedene odredbe skreće pozornost na sudsku praksu (ŽS Zagreb: Gž- 2511/2021). S tim u vezi se posebno naglašava da u prvostupanjskom postupku koji je prethodio donošenju te drugostupanjske odluke činjenice koje su temelj za utvrđenje ništetnosti (da stranke nisu pojedinačno pregovarale niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužitelja nisu bile razumljive iz razloga jer nije obaviješten o pravom značenju švicarskog franka kao sigurne valute za ulaganje banke) nisu utvrđene izvođenjem personalnih dokaza već učincima citirane presude donesene u kolektivnom sporu.

16. Također valja kazati da prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

17. Također odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

19. Naime, odredbe o valutnoj klauzuli (kao i promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije predmet ove tužbe) su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime

- 1 1 -

takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a odredbom čl. 26. ZOO-a propisano je da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. izreke usvajanjem tužbenog zahtjeva .

20. Također valja kazati i obzirom na nespornu činjenicu da je kredit isplaćen u cijelosti, čime je ugovor ispunjen, da i u tom slučaju tužitelj se može pozivati na ništetnost odredbi ugovora, a to iz razloga što je tužitelj upravo zbog ništetnosti odredbi tog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF pretplatio iznos kredita, pa kako se radi o stjecanju bez pravne osnove, to nije odlučno je li predmetni ugovor o kreditu još uvijek na snazi ili nije, jer tužitelj kao potrošač u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer po utvrđenju ništetnosti tih odredbi ugovora otpala je osnova po kojoj su ti iznosi plaćeni (čl. 1111. st. 3. ZOO-a).

21. Stoga može se zaključiti da je temeljem odredbe 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača- ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, sud vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, odnosno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Također ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u u odnosu na istovrsni ugovor (Rev-3142/2018 od 19.ožujka 2019.) Također se zaključuje da test poštenosti predmetnih ugovornih odredbi proveden je već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači (korisnici kredita) nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze.

22. Stoga je temeljem čl.81.st.1., čl.82. i čl.87.st.1.ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora, valja reći da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu valutne kaluzule, zbog čega je sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

23. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a kako je tuženik iz kolektivnog spora nepošten, jer je znao na nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koje predstavljaju cijenu kredita (bitan element ugovora o kreditu), tuženik je obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka.

24. Stoga za zaključiti je da je tužitelj u pravu kada traži temeljem instituta stjecanja bez osnove da mu se vrati sve ono što je tuženik neosnovano temeljem ništetnih ugovornih odredbi primio, sve temeljem čl. 1111. st.1. i čl. 1115. ZOO-a.

- 1 2 -

25. Tužitelj je u ovom postupku dokazao visinu potraživanja temeljem stjecanja bez osnove. Naime, iz provedenog vještva sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić iz Centra za vještačenje d.o.o., Split, Terzićeva 1, čiji nalaz i mišljenje je dostavljeno sudu dana 19. veljače 2025. godine, a prema točno određenom zadatku vještačenja, proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:

- ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 3.911,83 EUR;

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 122,88 EUR (tzv. negativne razlike).

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.788,95 EUR.

26. Stoga, sud je prihvatio ovo vještvo kao relevantno i vjerodostojno, a stranke nisu nakon dostave nalaza i mišljenja prigovarale matematičkom izračunu vještva. Tužitelj je podneskom od 25. ožujka 2025. godine, nakon provedenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev u skladu s vještvom stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić.

27. Podneskom tuženika od dana 2. travnja 2025. godine istaknuto je da je tužitelj uređenim zahtjevom nakon nalaza i mišljenja vještaka smanjio tužbeni zahtjev, čime je djelomično povukao tužbu, a čijem se povlačenju tuženik nije protivio, već je zatražio razmjerno snošenje troška sukladno odredbi čl. 154.st.2. ZPP-a.

28. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

30. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule (točka II.izreke presude), zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka.

31. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja kazati da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći

- 1 3 -

ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, odnosno od 14. lipnja 2018. u dijelu glede tražbine po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a zastarni rok iznosi 5 godina po čl. 225.ZOO-a. Prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. godine, građanskog odjela Vrhovnog suda RH proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zastarni rok u slučaju ustanovljene ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju,a povodom individualnih parnica u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom na datum podnošenja tužbe u ovom postupku (12. svibnja 2022.) može se reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja. Zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi dakle počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. godine, tako da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila za potraživanja po osnovu tečajne razlike zbog primjene valutne kaluzule. Analognim tumačenjem nije došlo do zastare potraživanja i za uređeni tužbeni zahtjev (djelomično povučen tužbeni zahtjev) postavljen podneskom od dana 25. ožujka 2025., a koji se tiču potraživanja po osnovi razlike u tečaju, jer je tužitelj uredio tužbu nakon provedenog vještačenja iz iste činjenične i pravne osnove, a kao što je već ranije navedeno prema recentnoj sudskoj praksi (Revd 3756/2023-2 od 28.05.2024.) zastara je u konkretnom slučaju prekinuta već podnošenjem tužbe.

32. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je očito bila kupovina novog osobnog vozila koji je tužitelji kupio kao fizička osoba, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem, a u tom dijelu sud iskazuje i povjerenje iskazu saslušanog tužitelja.

33. Što se tiče prigovora tuženika da tužitelj može samo potraživati naknadu štete, za reći je da pojam naknade štete koji ima u vidu odredba čl. 502.c. ZPP-a, ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog interesa i prava ( ŽS Zagreb, Gž- 1084/2022). Utoliko tužitelj može potraživati iznos stečen bez osnove.

34. U odnosu na ostale prigovore tuženika iz odgovora na tužbu i istaknute u tijeku postupka, valja kazati da tuženik nije dokazao niti jedan od navedenih prigovora, a osim toga pojedina pravna shvaćanja tuženika su u suprotnosti sa već zauzetom sudskom praksom koja tumači pojedine procesne i materijalno pravne propise.

35. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i st.2., čl. 155. i čl.

- 1 4 -

158. odredbi ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje OT), Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/2018; 51/23 dalje ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 53/19, 92/2021, 37/23) i priloženom popisu parničnog troška, imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

36. Tužitelj je do 25.03.2025. potraživao iznos od 29.887,93 kuna (3.966,81 EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 HRK) , a nakon toga 3.911,83 EUR. U ovom postupku bila je sporna i osnova i visina. Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193.ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, uvijek je potreban pristanak tuženika (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 26.04.2021.). Na koji način se razrješuje „sukob“ između odredbi čl.154.st.2. i čl.158.st.1.ZPP (vezano za konačno postavljeni zahtjev i djelomično povlačenje tužbe), tumačenje i odgovarajuću „formulu“ za računanje troškova postupka je dao Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci br. Gž-1334/2017.

37. Najprije treba izračunati trošak tuženika zastupanog po kvalificiranom punomoćniku, prema vrijednosti predmeta spora iz tužbe, za razdoblje do smanjenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, riječ je o sljedećim troškovima: po 100 bodova za odgovor na tužbu, pristup na ročište o dana 7.11.2024 i podnesak od 2.04.2025, što zbrojeno, pretvoreno u EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 750,00 EUR. Od tako ukupno utvrđenog troška tuženiku pripada dio u postotku koji predstavlja razmjer između povučenog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 54,98 EUR u odnosu na dotadašnji ukupni tužbeni zahtjev od 3.966,81 EUR, što je 1,3 % pa je tužitelj u obvezi tuženiku naknaditi dio tog troška u iznosu od 9,75 EUR temeljem odredbe čl.158.st.1.ZPP.

38. Nakon toga treba izračunati trošak tužitelja zastupanog po kvalificiranom punomoćniku prema vrijednosti spora od 3.911,83 EUR kako slijedi: za sastav tužbe po 100 bodova (Tbr.7.t.1. OT), zastupanje na ročištima od dana 7.11.2024.,2.04.2025.,22.05.2025, sve u iznosu od po 100 bodova (Tbr.9. t.1), podnesak od 10.01.2023. i 25.03.2025. po 100 bodova ukupno 600 bodova pretvoreno u EUR daje iznos od 1.200,00 EUR, što uvećano za PDV (25 %) daje ukupan iznos od 1.500,00 EUR, kojem iznosu treba pridodati iznos za popisanu i plaćenu pristojbu tužbe od 43,05 EUR, i trošak vještačenja od 400,00 EUR što ukupno daje iznos od 1.943,05 EUR.

39. Kako je uspjeh tužitelja nakon smanjenja tužbenog zahtjeva 100%, tuženik tužitelju mora nadoknaditi cjelokupni trošak na iznos od 1.943,05 EUR.

40. Kad se prebiju iznosi troškova dosuđenih tužitelju (1.943,05 EUR) i tuženiku (9,75 EUR) dobije se iznos od 1.933,30 EUR koliko tuženik tužitelju treba naknaditi, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

41. Nadalje, valja kazati da Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) od dana 20.05. 2023. je uvedeno oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi za tužitelje u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, s tim da taj propis prema prijelaznim odredbama ne djeluje retroaktivno već samo za pristojbene obveze nastale nakon

- 1 5 -

stupanja na snagu istog. S obzirom na datum podnošenja tužbe tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu.

42. Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl. 151. st.3. ZPP-a, prema stopi zatezne kamate sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,/41/08,125/11,78/15.,29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, ZOO).

U Trogiru, 4. lipnja 2025.

Sutkinja

Danira Vujević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u pisanom obliku u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- pun.tužitelja Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu

- pun.tuženika Jeleni Matulić i Borisu Biliću, odvjetnicima u OD Matulić i Bilić, d.o.o., Split, Lovretska 25

-spis, ovdje