Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj: Pr-436/2021-54

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu Janu Malovcu, u parničnom predmetu tužitelja PŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zdenku Margarinu, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OPĆINA LOVINAC iz Lovinca, Svetog Mihovila 11, OIB: 42430050707, zastupana po punomoćniku Jurici Kvartuču, odvjetniku u Zadru, radi isplate naknade plaće, božićnice i regresa za godišnji odmor, 4. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku sa osnove naknade plaće za vrijeme prekida rada u razdoblju od 1. veljače 2016. do 23. kolovoza 2019. platiti tužitelju bruto iznos od 72.166,60 EUR (slovima: sedamdeset dvije tisuće sto šezdeset šest eura i šezdeset centi), zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos od :

- 1.644,63 EUR / 12.391,49 kn od 16. ožujka 2016.,

- 1.644,63 EUR / 12.391,49 kn od 16. travnja 2016.,

- 1.644,63 EUR / 12.391,49 kn od 16. svibnja 2016.,

- 1.644,63 EUR / 12.391,49 kn od 16. lipnja 2016.,

- 1.644,63 EUR / 12.391,49 kn od 16. srpnja 2016.,

- 1.644,63 EUR / 12.391,49 kn od 16. kolovoza 2016.,

- 1.644,63 EUR / 12.391,49 kn od 16. rujna 2016.,

- 1.644,63 EUR / 12.391,49 kn od 16. listopada 2016.,

- 1.644,63 EUR / 12.391,49 kn od 16. studenog 2016.,

- 1.644,63 EUR / 12.391,49 kn od 16. prosinca 2016.,

- 1.684,79 EUR / 12.694,04 kn od 16. siječnja 2017.,

- 1.684,79 EUR / 12.694,04 kn od 16. veljače 2017.,

- 1.684,79 EUR / 12.694,04 kn od 16. ožujka 2017.,

- 1.684,79 EUR / 12.694,04 kn od 16. travnja 2017.,

- 1.684,79 EUR / 12.694,04 kn od 16. svibnja 2017.,

- 1.684,79 EUR / 12.694,04 kn od 16. lipnja 2017.,

- 1.684,79 EUR / 12.694,04 kn od 16. srpnja 2017.,

- 1.684,79 EUR / 12.694,04 kn od 16. kolovoza 2017.,

- 1.718,48 EUR / 12.947,92 kn od 16. rujna 2017.,

- 1.718,48 EUR / 12.947,92 kn od 16. listopada 2017.,

- 1.718,48 EUR / 12.947,92 kn od 16. studenog 2017.,

- 1.752,85 EUR / 13.206,87 kn od 16. prosinca 2017.,

- 1.760,41 EUR / 13.263,79 kn od 16. siječnja 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. veljače 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. ožujka 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. travnja 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. svibnja 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. lipnja 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. srpnja 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. kolovoza 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. rujna 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. listopada 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. studenog 2018.,

- 1.676,58 EUR / 12.632,19 kn od 16. prosinca 2018.

- 1.683,77 EUR / 12.686,40 kn od 16. siječnja 2019.,

- 1.734,29 EUR / 13.067,00 kn od 16. veljače 2019.,

- 1.734,29 EUR / 13.067,00 kn od 16. ožujka 2019.,

- 1.734,29 EUR / 13.067,00 kn od 16. travnja 2019.,

- 1.734,29 EUR / 13.067,00 kn od 16. svibnja 2019.,

- 1.734,29 EUR / 13.067,00 kn od 16. lipnja 2019.,

- 1.734,29 EUR / 13.067,00 kn od 16. srpnja 2019.,

- 1.734,29 EUR / 13.067,00 kn od 16. kolovoza 2019.,

- 1.340,11 EUR / 10.097,06 kn od 16. rujna 2019.,

i to do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu točke I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 53.238,97 EUR / 401.129,02 kn koji čini razliku između traženog iznosa od 125.405,57 EUR / 944.868,30 kn i dosuđenog iznosa od 72.166,60 EUR / 543.739,25 kn, sa pripadajućim kamatama.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u točkama II. i III. istog koje glase:

„II. Nalaže se tuženiku sa osnove neisplaćenih regresa za godišnji odmor u razdoblju od 2016. do 2020. platiti tužitelju iznos od 1.194,51 EUR / 9.000,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos od :

- 238,90 EUR / 1.800,00 kn od 1. kolovoza 2016.,

- 238,90 EUR / 1.800,00 kn od 1. kolovoza 2017.,

- 238,90 EUR / 1.800,00 kn od 1. kolovoza 2018.,

- 238,90 EUR / 1.800,00 kn od 1. kolovoza 2019. i

- 238,90 EUR / 1.800,00 kn od 1. kolovoza 2020.

III. Nalaže se tuženiku sa osnove neisplaćenih božićnica u razdoblju od 2016. do 2020. platiti tužitelju iznos od 955,60 EUR / 7.200,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos od :

- 238,90 EUR / 1.800,00 kn od 25. prosinca 2016.,

- 238,90 EUR / 1.800,00 kn od 25. prosinca 2017.,

- 238,90 EUR / 1.800,00 kn od 25. prosinca 2018. i

- 238,90 EUR / 1.800,00 kn od 25. prosinca 2019.,

IV. Nalaže se tuženiku Općini Lovinac, OIB: 42430050707, naknaditi tužitelju KŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 2.243,65 eura (slovima: dvije tisuće dvjesto četrdeset tri eura i šezdeset pet centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi (str. 1-5 spisa) zaprimljenoj 2. kolovoza 2021. tužitelj je u bitnome naveo da je bio zaposlen kod tuženika kao pročelnik jedinstvenog upravnog odjela tuženika u razdoblju od 15. studenog 2010. do 26. siječnja 2016. Kako je u dvije uzastopne godine ocijenjen ocjenom „ne zadovoljava“, rješenjem općinskog načelnika općine Lovinac od 25. ožujka 2013. prestala mu je služba. Navedeno rješenje je poništeno presudom Upravnog suda u Splitu. Po donošenju presude, ponovnim ocjenjivanjem je tužitelj opet ocijenjen ocjenom „ne zadovoljava“ u periodu za koje je poništena odluka o otkazu te je rješenjem općinskog načelnika općine Lovinac od 5. veljače 2016. doneseno novo rješenje kojim se utvrđuje da je tužitelju prestala služba kod tuženika sa 26. siječnja 2016., ali je tuženik sam poništio to rješenje. Nakon toga je tuženik 2. ožujka 2017. donio rješenje kojim je tužitelju, kao zatečenom službeniku, utvrđen status neraspoređenog službenika počevši od 6. ožujka 2014., od kojeg dana mu je utvrđen rok raspolaganja u trajanju od jedan mjesec i dva tjedna, za koje vrijeme je bio oslobođen radne obveze te je utvrđeno da je tužitelju prestala služba u općini Lovinac po sili zakona po isteku roka raspolaganja, 20. travnja 2014. što je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske 21. listopada 2020. poništeno, obrazlažući da nije zakonito donijeti konstitutivno upravno rješenje s povratnim djelovanjem. Slijedom navedenog, tužitelj je i dalje zaposlenik tuženika čijom krivnjom ne radi od 25. ožujka 2013. nadalje, zbog čega traži isplatu plaća i drugih pripadajućih dodataka od veljače 2016. do listopada 2019., dok za raniji period do siječnja 2016. to pravo tužitelj ostvaruje u predmetu ovog suda Pr-8/19.

2. U odgovoru na tužbu (str. 17-19 spisa (zbog tehničkih problema pri zaprimanju upisano i na str. 28-30 i 38-39 spisa)) zaprimljenom 17. rujna 2021. tuženik je u bitnome naveo kako se protivi tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Od 2019. tužitelj prima mirovinu kao umirovljenik te u tom periodu nema pravo potraživati naknadu plaće, božićnice i regresa. Tužitelj je u utuženom razdoblju bio suosnivač i vlasnik trgovačkog društva ŠIMEX d.o.o. pa ukoliko je bio i njegov zaposlenik, ostvarena primanja se trebaju oduzeti od tuženog iznosa. Iznos plaće koje tuženik potražuje je proizvoljno određen te tužitelj nema pravo na iznose koje je utužio. Tužitelj potražuje naknadu plaće za period za koji nije radio kao period za koji je tuženik odgovoran ali tužitelj zapravo nije ni radio niti zaslužio plaću zbog čega je cijeli postupak otkazivanja ugovora o radu i pokrenut.

3. U nastavku postupka tužitelj je podneskom zaprimljenim 7. listopada 2022. (str. 255-256 spisa) ostao pri ranije iznesenom, a po pitanju odluka općinskog načelnika na koje se poziva tuženik vezano uz njegova imenovanja i razrješenja je naveo kako su o svemu odlučivali sudovi. Podneskom zaprimljenim 25. siječnja 2023. (str. 271-273 spisa) tužitelj je ispravio tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio sa važećom valutom u Republici Hrvatskoj te je definirao zadatak za vještaka financijske struke. Podneskom zaprimljenim 8. rujna 2023. (str. 369-370 spisa) tužitelj se očitovao na zahtjeve tuženika za prekidom postupka navodeći kako upravni spor zbog kojeg tužitelj traži prekid postupka uopće nije bitan za ovaj spor jer tužitelj nije ni stranka u tom postupku, jedino je bitna odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-502/20- 2 od 21. listopada 2020. Nalazu vještaka je prigovorio u smislu da je koristio koeficijente Općine Lovinac kojima se mijenjala plaća na radnom mjestu na kojem je bio zaposlen tužitelj, a on ima pravo na naknadu prosječne plaće koja mu je bila isplaćena u prethodna tri mjeseca prije prekida rada. U podnesku zaprimljenom 28. rujna 2023. (str. 373 spisa) obavijestio je sud kako je upravni spor kojeg je tuženik navodio kao prethodno pitanje pravomoćno okončan.

4. U nastavku postupka tuženik je podneskom zaprimljenim 28. lipnja 2022. (str. 44-47 spisa) ostao pri navodima iz odgovora na tužbu. Dodatno je naveo kako je od od 25. veljače 2014. na snazi je novi opći akt kojim su propisani uvjeti za radno mjesto pročelnika jedinstvenog upravnog odjela među kojim se traži isključivo visoka stručna sprema pravnog smjera čemu tužitelj kao ekonomist ne udovoljava slijedom čega nije mogao biti vraćen na to radno mjesto. Vezano uz navedeno, naveo je kako je osporio rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kojom je odlučeno o stažu osiguranja tužitelja, a kako još nije doneseno pravomoćno rješenje u upravnom postupku predložio je prekid postupka do pravomoćnog okončanja upravnog spora. Ujedno je predložio spajanje postupka sa predmetom ovog suda posl.br. Pr-46/22 obzirom se radi o tužbi povodom iste činjenične osnove za raniji period. Podneskom zaprimljenim 2. rujna 2022. (str. 235-237 spisa) tužitelj je opet ponovio ranije navode prigovarajući pritom tužiteljevoj nepravovremenoj dostavit dokaznih prijedloga. Podneskom zaprimljenim 12. rujna 2023. (str. 371-372 spisa) tuženik je naveo kako i dalje smatra da je upravni postupak prejudicijelno pitanje, ponovio je prigovor zastare i zahtjev za spajanjem spisa.

5. Stranke su u bitnome ostale pri navodima iz tužbe i odgovora na tužbu na ročištu održanom 29. lipnja 2022. (str. 103-106 spisa) pri čemu je tužitelj naveo kako je aktivirao mirovinu, ali nije bio prijavljen kao osiguranik trgovačkog društva Šimex d.o.o. koje je u međuvremenu brisano iz sudskog registra. Ročište od 14. rujna 2022. (str. 249-250 spisa) je odgođeno u neuspješnom pokušaju postizanja nagodbe između stranaka. Na ročištu održanom 29. prosinca 2022. (str. 269-270 spisa) stranke su utvrdile da ne postoji mogućnost mirnog rješenja spora te su se obvezale dostaviti zadatak za vještaka financijske struke. Na ročištu održanom 12. svibnja 2025. saslušan je vještak te zaključena glavna rasprava.

6. Nesporno je između stranaka, kako proizlazi iz njihovih navoda tijekom postupka, tako i dostavljenih odluka načelnika Općine Lovinac i sudskih odluka kojima se odlučivalo o imenovanju i razrješenju tužitelja sa radnog mjesta pročelnika jedinstvenog upravnog odjela Općine Lovinac, kako je tužitelj 15. studenog 2010. imenovan na radno mjesto pročelnika pročelnika jedinstvenog upravnog odjela tuženika, nakon čega je u više navrata, počevši od 25. ožujka 2013. razrješavan radnog odnosa s tuženikom, koje odluke o razrješenju su sve ukinute pravomoćnim sudskim odlukama ili aktima samog načelnika Općine Lovinac.

7. Sporno je u ovom predmetu pravo tužitelja na naknadu plaće za cjelokupni utuženi period, kao i visina te naknade te nastup zastare.

8. U smjeru razrješenja spornih činjenica, sud je proveo dokaze financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem (str. 274-275, 281-363, 419 spisa) te uvidom u dostavljene isprave:

- presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž- 502/20-2 od 21. listopada 2020. (str. 7-9, 216-219 spisa), posl.br. Usž- 2479/16-2 od 10. studenoga 2016. (str. 147-149 spisa), posl.br. Usž- 3760/16-2 od 1. prosinca 2016. (str. 150-151 spisa), posl.br. Usž- 1490/18-5 od 16. svibnja 2019. (str. 194-197 spisa), posl.br. Usž- 3672/2022-5 od 14. lipnja 2023. (str. 374-380 spisa),

- rješenja općinskog načelnika Općine Lovinac od 22. veljače 2017. (str. 10-13, 111-114 spisa), od 25. ožujka 2013. (str. 115-116 spisa), od 21. siječnja 2016. (str. 128-139 spisa), od 5. veljače 2016. (str. 152-154 spisa) sa službenom bilješkom od 8. veljače 2016. (str. 155-156 spisa), od 2. ožujka 2017. (str. 157-165 spisa), od 8. veljače 2017. (str. 166-170 spisa), od 21. travnja 2017. (str. 171-180 spisa), od 11. travnja 2017. (str. 181-184 spisa), od 21. travnja 2017. (str. 185-193 spisa), od 21. siječnja 2016. (str. 222-234 spisa),

- rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 2. srpnja 2021. (str. 22-23, 31 spisa), od 19. studenog 2021. (str. 51-53 spisa), od 5. siječnja 2022. (str. 48-50 spisa),

- povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku ŠIMEX d.o.o. (str. 24-25, 32-36, 42-43 spisa),

- žalbu tuženika Upravnom sudu u Rijeci u predmetu broj Us I-204-2022 od 20. lipnja 2022. (str. 54-58 spisa), predstavku općinskom načelniku od 8. veljače 2016. (str. 220-221 spisa),

- presude Upravnog suda u Rijeci posl.br. Us I-204/2022-11 od 1. lipnja 2022. (str. 59-65 spisa), posl.br. UsI-1006/13-27 od 26. studenog 2015. (str. 117-123 spisa), posl.br. Us I-728/2022-7 od 1. rujna 2022. (str. 382- 389 spisa),

- sistematizaciju radnih mjesta Općine Lovinac (str. 66-76 spisa) i pravilnik o unutarnjem redu Jedinstvenog upravnog odjela Općine Lovinac, obje objavljene u Glasniku broj 02/14 (str. 77-102 spisa),

- presude Upravnog suda u Splitu posl.br. UsIrs-105/14-14 od 20. siječnja 2016. (str. 124-127 spisa), posl.br. UsIrs-25/16-7 od 11. srpnja 2016. (str. 140-146 spisa), posl.br. UsIrs-64/17-2 od 27. studenog 2017. (str. 198- 202 spisa), posl.br. UsIrs-86/19-20 od 12. rujna 2019. (str. 203-215 spisa),

- očitovanje HZMO od 16. rujna 2022. (str. 251 spisa), očitovanje Porezne uprave od 20. rujna 2022. (str. 253-254 spisa),

9. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku teksta: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Zastara u predmetnom slučaju nije nastupila ni u jednom dijelu jer je tuženik, kako to proizlazi iz tužbe a i uvidom u presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-502/20-2 od 21. listopada 2020. (str. 7-9, 216-219 spisa), tek donošenjem te presude mogao uopće podnijeti tužbu u ovom predmetu obzirom da je istom preinačena prvostupanjska odluka Upravnog suda u Splitu posl.br. UsIrs-86/19- 20 od 12. rujna 2019. (str. 203-215 spisa), na način da je utvrđeno da je odluka tuženika kojim se raskida radni odnos sa tužiteljem utvrđena neosnovanim. Tužba je u ovom predmetu podnijeta 30. srpnja 2021., manje od godinu dana od donošenja navedene presude, čime je tuženikov prigovor zastare u smislu članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u nastavku teksta: ZOO).

11. U odnosu na tuženikovo osporavanje tužiteljevog prava na plaću ili naknadu plaće jer u utuženom periodu tužitelj nije radio, članak 95. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., u nastavku teksta: ZR) propisuje kako radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

12. Kako je razvidno iz historijata tužbe i priloženih presuda koji ga potvrđuju, među ostalima presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-502/20-2 od 21. listopada 2020. (str. 7-9 spisa) kojim je poništeno rješenje Općinskog načelnika Općine Lovinac od 21. travnja 2017. (str. 171-180 spisa), presude Upravnog suda u Splitu posl.br. UsIrs-105/14-14 od 20. siječnja 2016. (str. 124-127 spisa) potvrđene presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-2479/16-2 od 10. studenoga 2016. (str. 147-149 spisa), presude Upravnog suda u Splitu posl.br. UsIrs- 25/16-7 od 11. srpnja 2016. (str. 140-146 spisa) potvrđene presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-3760/16-2 od 1. prosinca 2016. (str. 150-151 spisa), kao i ostalim odlukama navedenima u provedenim dokazima, razvidno je kako je tužitelj u cijelom nizu navrata, kroz višegodišnji period, otkazivao ugovor o radu tužitelja razrješujući ga iz različitih razloga, koji razlozi su svi redom utvrđeni neopravdanima i poništeni pravomoćnim sudskim odlukama.

13. U trenutku u kojem je radniku prestao radni odnos, radnik ne može nastaviti s radom, makar i tužio poslodavca za povratak na rad, jer ugovor o radu se sukladno članku 10. stavku 1. ZR-a zasniva ugovorom o radu a prestaje njegovim otkazom kako to propisuje članak 112. točka 7. ZR-a, neovisno o eventualnim osporavanjima istoga.

14. Članak 7. stavak 1. ZR-a dalje propisuje kako je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

15. U situaciji u kojoj je radniku, ovdje tužitelju, tuženik otkazivao ugovor o radu u više navrata i iz više razloga, pri čemu tužitelj nije ni imao mogućnost izvršavanja svojih radnih obveza upravo zbog otkaza ugovora o radu koji je u svakom pojedinom slučaju značio prestanak radnog odnosa, osporavanje prava na naknadu plaće tužitelju je utvrđeno u cijelosti neosnovanim jer je tužiteljeva nemogućnost rada kod tuženika prouzročena isključivo ponašanjem tuženika, neosnovanim otkazivanjima njegova ugovora o radu kako je utvrđeno pravomoćnim sudskim odlukama.

16. Stoga je sukladno članku 95. stavku 3. ZR-a utvrđeno kako tužitelj za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca, što je u ovom slučaju utvrđeno da je došlo neosnovanim otkazivanjem ugovora o radu slijedom uvida u pravomoćne sudske odluke, ostvaruje pravo na naknadu plaće.

17. O navodima o opravdanosti samih odluka o otkazu, kao i sposobnostima radnika za obavljanje poslova za koje je zaposlen, na koje se tuženik referirao već u odgovoru na tužbu, se u ovom postupku neće osvrtati obzirom da je o navedenom već odlučivano u pravomoćnim sudskim odlukama koje su dostavljene u spis čime je ovaj sud zapriječen o odlučivanju o istome sukladno članku 333. stavku 2. ZPP-a.

18. Naknadu plaće na koju bi tužitelj imao pravo sukladno članku 95. stavku 3. ZR- a propisuje isti članak u stavku 5. na način da određuje da ukoliko ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

19. Iz navedenog članka slijedi da ukoliko bi plaća za tužiteljevo radno mjesto, ili ukoliko to radno mjesto više ne postoji, radno mjesto koje po svojim karakteristikama najbliže odgovara tom radnom mjestu, bila na drukčiji način definirana odgovarajućim propisom koji uređuje radna mjesta kod tuženika, tada tužitelj ne bi imao pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca, već bi imao pravo na naknadu plaće kako je uređena tim propisima.

20. Uvidom u sistematizaciju radnih mjesta Općine Lovinac (str. 66-76 spisa) utvrđeno je kako je radno mjesto tužitelja „pročelnik jedinstvenog upravnog odjela“ i dalje predviđeno kao postojeće radno mjesto kod tuženika.

21. Tuženik je vezano uz navedeno radno mjesto prigovorio činjenici kako tužitelj kao ekonomist više ne ispunjava uvjete za rad i zapošljavanje na predmetnom radnom mjestu koje zahtijeva visoku stručnu spremu pravnog smjera, slijedom čega od stupanja na snagu nove sistematizacije radnih mjesta 2014. godine više ne bi niti mogao biti vraćen na to radno mjesto.

22. Prigovor o nemogućnosti vraćanja tužitelja na isto radno mjesto nije prihvaćen jer neovisno o tome što sistematizacija radnih mjesta propisuje uvjete za zapošljavanje, u ovom postupku predmet raspravljanja nije utvrđivanje osnovanosti razloga za otkaz, niti bi sud uopće mogao odlučivati o istome obzirom je riječ o presuđenoj stvari po presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž- 502/20-2 od 21. listopada 2020. (str. 7-9 spisa), a koju dodatno potvrđuje presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-3672/2022-5 od 14. lipnja 2023. (str. 374-380 spisa), na koju se sam tuženik pozvao kao prethodno pitanje, a kojim je odbijen zahtjev ovdje tuženika za poništenjem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. studenog 2021. kojim je, ovdje tužitelju, utvrđen prestanak svojstva osiguranika kod tuženika s danom 23. kolovoza 2019.

23. Stoga je temeljem navedenih pravomoćnih odluka utvrđen period za vrijeme koje tužitelj kao radnik nije radio kod tuženika kao poslodavca krivnjom tuženika, a koji period počinje sa 1. veljače 2016. i završava sa 23. kolovoza 2019., kako je uostalom potvrđeno i od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje očitovanjem od 16. rujna 2022. (str. 251 spisa).

24. Stoga je za potrebe izračuna naknade plaće u navedenom periodu, kao relevantan podatak za njen izračun, utvrđen pravilnik o unutarnjem redu Jedinstvenog upravnog odjela Općine Lovinac, obje objavljene u Glasniku broj 02/14 (str. 77-102 spisa), a za potrebe kojeg izračuna je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje (str. 274-275, 281-363, 419 spisa). Navedeni pravilnik je primijenjen za izračun temeljem članka 95. stavka 5. ZR-a koji propisuje primjenu propisa poslodavca kojima su uređene plaće za konkretno radno mjesto za izračun naknade plaće, dok prosječnu plaću isplaćenu radniku u prethodna tri mjeseca određuje kao podredni način njenog izračuna čime nije prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za primjenom takvog kriterija izračuna naknade plaće.

25. Nalaz i mišljenje vještaka je prihvaćen u cijelosti kao valjano izrađen obzirom je usmeno i pisano detaljno obrazložen, računat po propisima koji su i ovom presudom utvrđeni relevantnima za izračun, a stranke nisu imale konkretnih prigovora koji bi doveo u sumnju ispravnost izračuna osim navedenog kriterija izračuna plaće po visini prosječne plaće isplaćena u prethodna tri mjeseca zbog ranije navedenih razloga.

26. Dodatno se napominje, a vezano uz prigovore tuženika o ostvarenju mirovine tužitelja u utuženom periodu i eventualnim prihodima ostvarenima od strane tvrtke Šimex d.o.o. u vlasništvu tuženika, kako su oba prigovora utvrđeni neosnovanima.

27. Kako proizlazi iz prethodno navedenog očitovanja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. rujna 2022. (str. 251 spisa), tužitelj se u njihovoj evidenciji vodi kao zaposlenik tuženika do 23. kolovoza 2019., čime u navedenom periodu nije ostvarivao pravo na mirovinu, a ako ju je i ostvarivao, na nju ne bi imao pravo, ali pitanje eventualnog povrata takvog iznosa je odnos tužitelja i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje te nije niti može biti predmet ovog spora i tuženika kao treće strane.

28. Uvidom u sudski registar Trgovačkog suda u Zadru kao javnu ispravu kojoj ovaj sud ima pristup, utvrđeno je kako je Šimex d.o.o. brisan iz registra 3. rujna 2014. rješenjem Tt-14/223-30, što znači prije tuženog perioda, slijedom čega je prigovor utvrđen neosnovanim.

29. Ono što je iz navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. Usž-3672/2022-5 od 14. lipnja 2023. (str. 374-380 spisa) i očitovanja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. rujna 2022. (str. 251 spisa) utvrđeno neosnovanim je tužbeni zahtjev u periodu od 24. kolovoza 2019., kada je tužitelj brisan iz evidencija Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao osiguranik zaposlen kod tuženika, do 21. listopada 2020., za koji period tužitelj nije dostavio dokaze koji bi upućivali da je bio zaposlen kod tuženika.

30. Stoga je pisani izračun naknade plaće izrađen od strane financijskog vještaka utvrđen ispravnim i prihvaćen u cijelosti po pitanju naknade plaće za period od 1. veljače 2016. do 31. srpnja 2019., a izračun za kolovoz 2019., u kojem je utvrđeno da je radni odnos tužitelja i tuženika prestao 23. kolovoza 2019. je izračunat na način da je naknada bruto plaće u iznosu 1.734,28 eura podijeljena sa brojem radnih dana u kolovozu 2019. koji je brojao 22 radna dana, obzirom da se neradni dani i državni praznici (5. i 15. kolovoz) broje kao dani u kojima se radnicima isplaćuje naknada plaće, čime se došlo do dnevnog iznosa od 78,83 eura. Navedeni iznos je pomnožen sa 17 radnih dana koliko je tužitelj bio u radnom odnosu do 23. kolovoza 2019. čime se došlo do naknade bruto plaće za kolovoz u iznosu od 1.340,11 eura.

31. Ovo sve kako bi se izbjeglo preotvaranje glavne rasprave za činjenicu utvrđenu pri donošenju odluke u ovom predmetu radi izračuna minornog dijela tužbenog zahtjeva čije bi izračunavanje u dodatnom financijskom vještačenju i troškovima postupka i vremena u konačnici koštalo više od jednostavne matematičke operacije izračuna razmjernog dijela plaće onom vremenskom periodu koji je tužitelj bio zaposlenik tuženika.

32. Stoga je sukladno članku 95. stavku 3. ZR-a tužbeni zahtjev utvrđen osnovanim u dijelu kojim tužitelj traži isplatu naknade plaće za period od 1. veljače 2016. do 23. kolovoza 2019. a koji sukladno izračunu financijskog vještaka (str. 274-275, 281-363, 419 spisa) iznosi ukupno 543.739,28 kuna, što preračunato u euro po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 iznosi 72.166,60 eura, dok je tužitelj odbijen za preostali dio tužbenog zahtjeva koji čini razliku između dosuđene i tražene mjesečne naknade plaće po podnesku zaprimljenom 25. siječnja 2023. (str. 271-273 spisa).

33. Tužitelj je dodatno odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu regresa i božićnica za utuženi period obzirom da članak 95. stavak 3. ZR-a propisuje isplatu naknade plaće, ali ne i drugih materijalnih prava, a regres i božićnica nisu zakonom zajamčena prava na koja radnik ima pravo već o istima odlučuje poslodavac sukladno svojim unutarnjim propisima.

34. Kako tužitelj nije dokazao da bi mu takva prava pripadala sukladno njegovu radnom mjestu neovisno o njegovu radu, primjenom pravila dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a tužbeni zahtjev je u tom dijelu odbijen.

35. Stranke nisu saslušavane obzirom je pravo tužitelja na naknadu plaće kako je postavljeno u ovom postupku isključivo pravne prirode te navodi stranaka u tom smislu ne bi bili od utjecaja na konačnu odluku.

36. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

37. Stranke potražuju parnični trošak. Tužitelj je djelomično uspio u sporu, u 57% tužbenog zahtjeva slijedom čega mu je priznat razmjerni trošak radnji izazvanih vođenjem postupka od 14% sukladno članku 154. stavku 2. ZPP-a.

38. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe u visini od 961 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., u nastavku teksta: Tarifa), obrazloženih podnesaka od 7. listopada 2022., 25. siječnja 2023. i 8. rujna 2023., svaki u visini od 961 bodova sukladno Tbr. 8.1. Tarife, zastupanja na ročištima 29. prosinca 2022. i 12. svibnja 2025., svaki u visini od 961 bodova sukladno Tbr. 9.1. Tarife, ročišta od 29. lipnja 2022. i 14. rujna 2022., svaki u visini od 481 bodova sukladno Tbr. 9.2. Tarife te podnesaka od 3. travnja 2023., 5. svibnja 2023., 28. rujna 2023. i 22. studenog 2023., svaki u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8.3. Tarife.

39. Ukupni zbroj prethodnih bodova je 6.828, što pomnoženo sa vrijednosti boda od 2,00 eura sukladno Tbr 54 Tarife iznosi 13.656,00 eura. Umanjeno na uspjeh u sporu od 14% priznati trošak radnji iznosi ukupno 1.911,84 eura.

40. Tužitelju je neovisno o uspjehu u sporu priznat cjelokupni trošak uplaćenog predujma za vještačenje od 331,81 eura, obzirom je isto bilo nužno za donošenje odluke u ovom postupku, dok je trošak pristupa vještaka na ročište 12. svibnja 2025. određeno na teret tuženika obzirom su obje parnične stranke tražile provedbu financijskog vještačenja.

41. Zatezna kamata je određena sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

U Gospiću 4. lipnja 2025.

Sudac

Jano Malovac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku, u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i protivnu stranu, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

- tužitelju pp

- tuženiku pp

U Gospiću 4. lipnja 2025.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte