Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Vedranu Petriću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 29. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 04. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:
"I. Utvrđuje se da nije nastao aneks uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 11. veljače 2016. g. i potvrđenog po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz Poreča, pod brojem: OV-2625/16 od 02. svibnja 2016. g.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 11.547,99 EUR-a uvećano za zakonske zatezne kamate koje na iznos od: 4,78 teku od 02.01.2008. pa do isplate, 10,40 teku od 01.02.2008. pa do isplate, 12,52 teku od 29.02.2008. pa do isplate, 40,85 teku od 31.03.2008. pa do isplate, 32,64 teku od 30.04.2008. pa do isplate, 29,40 teku od 02.06.2008. pa do isplate, 33,40 teku od 30.06.2008. pa do isplate, 27,53 teku od 31.07.2008. pa do isplate, 27,82 teku od 01.09.2008. pa do isplate, 32,21 teku od 01.10.2008. pa do isplate, 57,65 teku od 31.10.2008. pa do isplate, 44,37 teku od 02.12.2008. pa do isplate, 69,27 teku od 31.12.2008. pa do isplate, 72,78 teku od 02.02.2009. pa do isplate, 74,37 teku od 02.03.2009. pa do isplate, 69,99 teku od 31.03.2009. pa do isplate, 70,83 teku od 30.04.2009. pa do isplate, 64,14 teku od 01.06.2009. pa do isplate, 59,21 teku od 30.06.2009. pa do isplate, 60,52 teku od 31.07.2009. pa do isplate, 63,11 teku od 31.08.2009. pa do isplate, 62,89 teku od 30.09.2009. pa do isplate, 60,26 teku od 02.11.2009. pa do isplate, 65,19 teku od 30.11.2009. pa do isplate, 69,14 teku od 31.12.2009. pa do isplate, 74,76 teku od 01.02.2010. pa do isplate, 73,47 teku od 01.03.2010. pa do isplate, 81,10 teku od 31.03.2010. pa do isplate, 79,65 teku od 30.04.2010. pa do isplate, 82,47 teku od 31.05.2010. pa do isplate, 106,89 teku od 30.06.2010. pa do isplate, 101,86 teku od 02.08.2010. pa do isplate, 117,21 teku od 31.08.2010. pa do isplate, 111,91 teku od 30.09.2010. pa do isplate, 103,38 teku od 02.11.2010. pa do isplate, 121,38 teku od 30.11.2010. pa do isplate, 136,71 teku od 31.12.2010. pa do isplate, 120,78 teku od 31.01.2011. pa do isplate, 126,91 teku od 28.02.2011. pa do isplate, 119,79 teku od 31.03.2011. pa do isplate, 121,09 teku od 30.04.2011. pa do isplate, 149,73 teku od 03.06.2011. pa do isplate, 154,14 teku od 30.06.2011. pa do isplate, 179,30 teku od 01.08.2011. pa do isplate, 166,38 teku od 31.08.2011. pa do isplate, 152,23 teku od 30.09.2011. pa do isplate, 135,89 teku od 31.10.2011. pa do isplate, 134,84 teku od 30.11.2011. pa do isplate, 141,36 teku od 31.12.2011. pa do isplate, 147,05 teku od 31.01.2012. pa do isplate, 145,85 teku od 15.03.2012. pa do isplate, 143,19 teku od 05.04.2012. pa do isplate, 157,71 teku od 31.10.2012. pa do isplate, 160,32 teku od 30.11.2012. pa do isplate, 158,42 teku od 31.12.2012. pa do isplate, 148,15 teku od 31.01.2013. pa do isplate, 156,88 teku od 28.02.2013. pa do isplate, 157,64 teku od 02.04.2013. pa do isplate, 154,22 teku od 30.04.2013. pa do isplate, 143,58 teku od 31.05.2013. pa do isplate, 143,31 teku od 01.07.2013. pa do isplate, 145,92 teku od 31.07.2013. pa do isplate, 163,39 teku od 10.09.2013. pa do isplate, 155,91 teku od 30.09.2013. pa do isplate, 152,92 teku od 31.10.2013. pa do isplate, 155,04 teku od 30.11.2013. pa do isplate, 157,44 teku od 31.12.2013. pa do isplate, 95,75 teku od 31.01.2014. pa do isplate, 98,46 teku od 28.02.2014. pa do isplate, 97,58 teku od 31.03.2014. pa do isplate, 94,57 teku od 30.04.2014. pa do isplate, 93,61 teku od 31.05.2014. pa do isplate, 94,04 teku od 30.06.2014. pa do isplate, 97,45 teku od 31.07.2014. pa do isplate, 100,33 teku od 01.09.2014. pa do isplate, 99,73 teku od 30.09.2014. pa do isplate, 102,21 teku od 31.10.2014. pa do isplate, 103,90 teku od 01.12.2014. pa do isplate, 102,91 teku od 31.12.2014. pa do isplate, 103,18 teku od 31.01.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 28.02.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 31.03.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 30.04.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 01.06.2015. pa do isplate, 123,38 teku od 29.07.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 31.07.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 31.08.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 30.09.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 31.10.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 30.11.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 31.12.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 01.02.2016. pa do isplate, 103,18 teku od 29.02.2016. pa do isplate, 103,18 teku od 31.03.2016. pa do isplate, 103,18 teku od 30.04.2016. pa do isplate, 72,82 teku od 24.06.2016. pa do isplate, 49,89 teku od 30.06.2016. pa do isplate, 46,42 teku od 01.08.2016. pa do isplate, 32,30 teku od 31.08.2016. pa do isplate, 47,79 teku od 30.09.2016. pa do isplate, 47,27 teku od 31.10.2016. pa do isplate, 48,82 teku od 30.11.2016. pa do isplate, 50,05 teku od 31.12.2016. pa do isplate, 45,59 teku od 31.01.2017. pa do isplate, 43,08 teku od 28.02.2017. pa do isplate, 43,52 teku od 31.03.2017. pa do isplate, 69,03 teku od 18.05.2017. pa do isplate, 42,57 teku od 31.05.2017. pa do isplate, 42,09 teku od 30.06.2017. pa do isplate, 41,72 teku od 31.07.2017. pa do isplate, 41,80 teku od 31.08.2017. pa do isplate, 45,69 teku od 30.09.2017. pa do isplate, 46,18 teku od 31.10.2017. pa do isplate, 47,68 teku od 30.11.2017. pa do isplate, 46,44 teku od 31.12.2017. pa do isplate, 41,63 teku od 31.01.2018. pa do isplate, 42,88 teku od 28.02.2018. pa do isplate, 42,46 teku od 31.03.2018. pa do isplate, 70,29 teku od 19.05.2018. pa do isplate, 40,26 teku od 31.05.2018. pa do isplate, 40,10 teku od 30.06.2018. pa do isplate, 40,71 teku od 31.07.2018. pa do isplate, 42,26 teku od 31.08.2018. pa do isplate, 222,77 teku od 30.09.2018. pa do isplate, 42,20 teku od 31.10.2018. pa do isplate, 41,75 teku od 30.11.2018. pa do isplate, 41,82 teku od 31.12.2018. pa do isplate, 38,14 teku od 31.01.2019. pa do isplate, 38,31 teku od 28.02.2019. pa do isplate, 38,25 teku od 31.03.2019. pa do isplate, 66,34 teku od 16.05.2019. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."
II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.
III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 331,80 eur, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
IV Odbacuje se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova stavljen u podnesku podnesenom 29. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da su odlukom skupštine društva tuženika od 14. lipnja 2016. izmijenjene odredbe statuta društva od 23. prosinca 2015., i to naslov i čl. 1. statuta u dijelu tvrtke / naziva društva i čl. 2. tvrtke društva, tako da je naziv društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, promijenjen u Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877. Tužitelj da je, kao korisnik kredita, s tuženikom (raniji naziv: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Podružnica [adresa]), sklopio dana 03. listopada 2007. u [adresa] ugovor o kreditu broj 136-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji ugovor da je potvrđen po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa], pod brojem OV-11684/07 od 09. listopada 2007. Temeljem čl. 2. predmetnog ugovora tuženik da je odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće. Predmetnim ugovorom u čl. 3. ugovorena da je kamatna stopa u visini od 5,25 % dekurzivno godišnje. Istim ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima te da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 505,39 CHF, a podmiruje da se u kn obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb na dan plaćanja. Anuiteti da dospijevaju svakog zadnjeg dana u mjesecu. Utvrđeno da je da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta, te da je rok otplate 20 godina. U čl. 6. ugovora da je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb. Čl. 8. ugovora da je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, i to prema obračunu tuženika. U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita tuženik da je ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge tuženika. Tužitelj ističe da se on uvijek pridržavao svih odredbi ugovora o kreditu. Predmetni ugovor o kreditu da sadrži nepoštene odredbe koje da se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz tečaj CHF. Predmetnim ugovorom o kreditu određena da je kamatna stopa kao promjenjiva sukladno odluci tuženika. Naime, čl. 6. ugovora da je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja da je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke. Posebno da se napominje da je predmetna odredba ugovora, koja da govori o promjenjivosti kamatne stope, odredba koja da je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužitelj prilikom ugovaranja da nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Ista ugovorna odredba da je sadržana u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle, nitko od klijenata banke – fizičkih osoba da nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što drugo. Zakon o zaštiti potrošača koji da je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisivao da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istim zakonom da se određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Takva nepoštena ugovorna obveza da je ništetna, s tim da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez te ugovorne odredbe. Čl. 272. u vezi s čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) da je propisano da je ugovor, odnosno, pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba da je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu / obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao posljedica da je propisana ništetnost takve odredbe. Sud časti Hrvatske gospodarske komore, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, također da je odlučivao o identičnom pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija, te formirao stajalište, izraženo primjerice u pravomoćnoj odluci P-I-50/10 od 25. ožujka 2011., o nedopuštenosti takvog postupanja. Tako da je iz citirane odluke vidljiv decidirani stav da jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematičkih provjerljivih parametra od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime da si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadnu zaradu. U parnici pokrenutoj tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača protiv tuženika 8 banaka sa sjedištem u [adresa] (između ostalog i tuženika), TS u Zagrebu da je presudom posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrdio da su banke povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima su koristile ništetne i nepoštene odredbe prema kojima je redovna kamatna stopa tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara, te kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vrijednost obveze u kn vezana uz CHF. Presudom VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda da je potvrđena u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a preinačena da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule, i u tom dijelu da je tužbeni zahtjev odbijen. Odlukom VS-a posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. revizije stranaka da su odbijene. Odlukom USRH broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuta da je presuda VS-a posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te da je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku VS da je rješenjem Revt 575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku VTS da je presudom posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu prvostupanjskog suda i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ... na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Sukladno gore spomenutim sudskim odlukama, tuženik da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, jer da je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Pored promjenjive kamatne stope, utvrđena da je ništetnom i ugovorna odredba prema kojoj da je valuta uz koju da je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. VS da je presudom i rješenjem br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. utvrdio kako kolektivna tužba donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, i to sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, dalje: ZZP/14) te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Tuženik da je s tužiteljem kao potrošačem u razdoblju navedenom u presudi VTS-a sklopio ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. listopada 2007. kojim da je nametnuo nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, prema kojoj da kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. Dakle, ugovorena da je kamatna stopa koja da je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo i koja da je zbog toga ništetna. Tužitelj da prilikom sklapanja ugovora nije dao naslutiti da će mu tuženik u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će tuženik od tužitelja, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje da u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit, te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina, te od tužitelja (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke tj. tuženika. U ugovoru o kreditu glavnica da je vezana uz CHF, međutim, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i profesionalac u financijskom poslovanju i kreditiranju, da nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti tužitelja, isti da nije znao niti mogao znati rizik kojeg da donosi vezivanje glavnice za valutu CHF. Zbog spomenutih nepoštenih ugovornih odredbi nametnutih od strane tuženika, tužitelj da je za vrijeme trajanja otplate kredita, tuženiku isplatio novčana sredstva koja da mu ne bi bio dužan isplatiti da u ugovoru o kreditu nisu bile ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime da je tuženik bez osnove stekao novčana sredstva koja tužitelj potražuje ovom tužbom. Tuženik da je tijekom otplate kredita jednostrano mijenjao stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. Dana 11. travnja 2012. tužitelj i tuženik da su sklopili aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa], pod br. OV-2467/12 od 13. travnja 2012. Istim aneksom ugovorne strane da su izmijenile čl. 3. osnovnog ugovora tako da je nova kamatna stopa 5,65 %. Izmijenjen da je i čl. 4. osnovnog ugovora kojim da je utvrđeno da se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice od 31. ožujka 2012. pa do 30. rujna 2012. Spomenutim aneksom također da je ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva. Predmetna odredba aneksa, koja da govori o promjenjivosti kamatne stope, da je odredba koja da je u aneks unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužitelj da prilikom ugovaranja nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Dana 11. veljače 2016. stranke da su sklopile aneks uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa], pod brojem OV-2625/16 od 02. svibnja 2016. Spomenuti aneks uz ugovor o kreditu da je sklopljen radi provedbe konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur. Uzgred rečeno, unatoč provedenoj konverziji, tužitelj da ima pravni interes na podnošenje ove tužbe. Okolnost da je tužitelj s tuženikom sklopio aneks uz ugovor o kreditu da ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U čl. 2. aneksa uz ugovor o kreditu da je utvrđeno da je do sklapanja aneksa uz ugovor o kreditu tužitelj preplatio iznos od 33.575,80 kn. Također da je utvrđeno da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Spomenuti aneks da je sklopljen nakon donošenja Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) te da je tuženik imao zakonsku obvezu uskladiti obveznopravni kreditni odnos s tužiteljem sukladno odredbama tog zakona. Međutim, tuženik da je ponovno iskoristio svoj nadređeni položaj, te da je u aneks ugovoru nametnuo nejasnu, neodređenu i kao takvu nepoštenu odredbu, prema kojoj da se kamatna stopa mijenja i veže za nedovoljno jasno određene parametre (čl. 3. aneksa). Dakle, ugovorena da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s parametrima koje da tužitelj kao potrošač jedva razumije. U svakom slučaju o toj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga da nije ispravljena ništetnost prvotne odredbe o kamatnoj stopi za kredit u CHF, jer da je i nova ugovorna odredba za kredit u eur određena na način koji da tužitelju nije omogućio utjecaj na njezin sadržaj i način promjene kamatne stope. U svakom slučaju, prilikom konverzije tuženik da nije uzimao u obzir valjani tečaj valute, zakonske odredbe te temeljna načela obveznopravnog odnosa. Čak i kada se uzme u obzir da je tuženik u postupku konverzije kredita utvrdio i priznao tužitelju da je tijekom otplate kredita preplatio iznos od 33.575,80 kn, tuženik da je u postupku konverzije svejedno stekao bez pravne osnove i iznos veći od 11.000,00 kn. Priznata preplata da je iskorištena za namirenje budućih mjesečnih anuiteta, odnosno, preplaćeni iznos tuženik da nikada nije isplatio tužitelju. Opreza radi, tužitelj ističe i kako je uvažavajući intenciju zakonodavca da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kn s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur, zakonodavac nije uzeo u obzir kako je i u ugovorima o kreditima denominiranim u eur određivana istovjetna, nepoštena i time ništetna odredba kojom da su banke jednostrano povećavale promjenjivu kamatnu stopu bez unaprijed točno određenih kriterija. Isto stajalište da je zauzeo i Sud EU u predmetu C-118/17 gdje da je utvrdio da nacionalni sud mora provjeriti da li je nacionalni zakon, kojim da su proglašene nepoštenima odredbe o tečajnim razlikama, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje da je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača, na temelju navedene nepoštene odredbe. Unatoč zakonskoj intervenciji, potrošač da ne smije biti obvezan predmetnom nepoštenom odredbom, a prema potrebi i putem utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti, ako se taj ugovor ne može održati bez navedene odredbe. U svakom slučaju, sukladno odredbama ZOO-a, kojima da se uređuje pitanje konvalidacije, te dosadašnjoj sudskoj praksi, ništetne ugovorne odredbe (osim iznimno) da ne mogu postati valjane. Glede pitanja konverzije, sukladno čl. 325. ZOO-a, ista da je moguća ako ništetan pravni posao sadrži pretpostavke za valjanost nekog drugog pravnog posla, ako se konverzijom postiže cilj koji su strane namjeravale postići prvotnim poslom. Stranke da su sklopile aneks ugovoru kojim da su smatrali da njime uspostavljaju pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se tužitelj nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala. Tuženik da je tako smatrao da primjenjujući odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ispravlja neravnopravni položaj ugovornih stranaka do kojeg je došlo zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Isti zakon da je trebao biti usklađen s pravom EU kojem da je glavni cilj omogućiti potpunu restituciju tužitelja. Tužitelj da je, pak, pogrešno smatrao da će aneksom ugovora i izjednačavanjem tužitelja s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur, isti biti u poziciji u kakvoj bi bio da nije bilo ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Međutim, i kod ugovora koji su sklapani u eurima, redovna kamatna stopa tijekom trajanja obveze da je bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara te da je u tim ugovorima također bila ugovorena valutna klauzula kojom je vrijednost obveze u kn vezana uz eur, bez da su korisnici kredita bili upoznati s rizicima vezivanja njihove kreditne obveze s eur. Dakle, konverzijom kredita da nije izvršena restitucija koju određuje pravo EU. Niti po Direktivi 93/13, niti po presudama Suda EU, konverzija da ne predstavlja restituciju koja se po pravu EU mora izvršiti, ako se utvrde nepoštene ugovorne odredbe. Konverzijom da je izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom eur. Pritom da su banke u konverziji rabile nepoštene kamatne stope iz istovrsnog EU kredita, a osim toga da su nametnule nepoštenu visoku maržu iz EU kredita, maržu o kojoj da se nije pregovaralo, već da je ona ponuđena bez mogućnosti da potrošač može na nju bilo kako utjecati. Prilikom konverzije, nova ugovorena kamatna stopa da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu u vezi koje da su ugovorne strane vjerovale da postoji suglasnost tj. smatrali da su da upravo novo utvrđena visina kamatne stope dovodi do izjednačavanja položaja stranaka. S obzirom da su ugovorne strane vjerovale da su suglasne glede pitanja visine kamatne stope, a u stvarnosti da je među njima postojala nesuglasnost, to da je u konkretnom slučaju riječ o nesporazumu između ugovornih strana zbog čega da se ima smatrati da aneks uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa], pod brojem OV-2625/16 od 02. svibnja 2016. nije ni nastao, sukladno čl. 282. ZOO-a. Tuženik da je, dakle, stekao određena novčana sredstva temeljem ugovornih odredbi koje da su ništetne, pa da je isti dužan vratiti stečeno, sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate pa do isplate tužitelju. Kada se uzme u obzir ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to da je tužitelj za svo vrijeme plaćanja kredita bio dužna plaćati mjesečni anuitet u iznosu od 2.202,49 kn. Naime, tuženik da je dana 17. listopada 2007. isplatio tužitelju iznos kredita po tečaju od 4,358 kn za 1 CHF. Uvažavajući okolnost da je mjesečni anuitet iznosio 505,39 CHF, to da je tužitelj bio dužan plaćati iznos od 2.202,49 kn za svo vrijeme otplate (505,39 x 4,358). Međutim, unatoč tome tužitelj da je plaćao iznose kako slijedi: dana 02. siječnja 2008. iznos od 2.238,52 kn čime da je preplatio 36,03 kn, dana 01. veljače 2008. iznos od 2.280,83 kn čime da je preplatio 78,34 kn, dana 29. veljače 2008. iznos od 2.296,80 kn čime da je preplatio 94,31 kn, dana 31. ožujka 2008. iznos od 2.510,26 kn čime da je preplatio 307,77 kn, dana 30. travnja 2008. iznos od 2.448,45 kn čime da je preplatio 245,96 kn, dana 02. lipnja 2008. iznos od 2.424,02 kn čime da je preplatio 221,53 kn, dana 30. lipnja 2008. iznos od 2.454,12 kn čime da je preplatio 251,63 kn, dana 31. srpnja 2008. iznos od 2.409,90 kn čime da je preplatio 207,41 kn, dana 01. rujna 2008. iznos od 2.412,09 kn čime da je preplatio 209,60 kn, dana 01. listopada 2008. iznos od 2.445,21 kn čime da je preplatio 242,72 kn, dana 31. listopada 2008. iznos od 2.636,84 kn čime da je preplatio 434,35 kn, dana 02. prosinca 2008. iznos od 2.536,76 kn čime da je preplatio 334,27 kn, dana 31. prosinca 2008. iznos od 2.724,37 kn čime da je preplatio 521,88 kn, dana 02. veljače 2009. iznos od 2.750,85 kn čime da je preplatio 548,36 kn, dana 02. ožujka 2009. iznos od 2.762,82 kn čime da je preplatio 560,33 kn, dana 31. ožujka 2009. iznos od 2.729,83 kn čime da je preplatio 527,34 kn, dana 30. travnja 2009. iznos od 2.736,14 kn čime da je preplatio 533,65 kn, dana 01. lipnja 2009. iznos od 2.685,72 kn čime da je preplatio 483,23 kn, dana 30. lipnja 2009. iznos od 2.648,58 kn čime da je preplatio 446,09 kn, dana 31. srpnja 2009. iznos od 2.658,45 kn čime da je preplatio 455,96 kn, dana 31. kolovoza 2009. iznos od 2.678,02 kn čime da je preplatio 475,53 kn, dana 30. rujna 2009. iznos od 2.676,32 kn čime da je preplatio 473,83 kn, dana 02. studenog 2009. iznos od 2.656,53 kn čime da je preplatio 454,04 kn, dana 30. studenog 2009. iznos od 2.693,66 kn čime da je preplatio 491,17 kn, dana 31. prosinca 2009. iznos od 2.723,44 kn čime da je preplatio 520,95 kn, dana 01. veljače 2010. iznos od 2.765,78 kn čime da je preplatio 563,99 kn, dana 01. ožujka 2010. iznos od 2.756,07 kn čime da je preplatio 553,58 kn, dana 31. ožujka 2010. iznos od 2.813,56 kn čime da je preplatio 611,07 kn, dana 30. travnja 2010. iznos od 2.802,64 kn čime da je preplatio 600,15 kn, dana 31. svibnja 2010. iznos od 2.823,88 kn čime da je preplatio 621,39 kn, dana 30. lipnja 2010. iznos od 3.007,82 kn čime da je preplatio 805,33 kn, dana 02. kolovoza 2010. iznos od 2.969,95 kn čime da je preplatio 767,46 kn, dana 31. kolovoza 2010. iznos od 3.085,63 kn čime da je preplatio 883,14 kn, dana 30. rujna 2010. iznos od 3.045,67 kn čime da je preplatio 843,18 kn, dana 02. studenog 2010. iznos od 2.981,38 kn čime da je preplatio 778,89 kn, dana 30. studenog 2010. iznos od 3.117,02 kn čime da je preplatio 914,53 kn, dana 31. prosinca 2010. iznos od 3.232,55 kn čime da je preplatio 1.030,06 kn, dana 31. siječnja 2011. iznos od 3.112,48 kn čime da je preplatio 909,99 kn, dana 28. veljače 2011. iznos od 3.158,68 kn čime da je preplatio 956,19 kn, dana 31. ožujka 2011. iznos od 3.105,06 kn čime da je preplatio 902,57 kn, dana 30. travnja 2011. iznos od 3.114,82 kn čime da je preplatio 912,33 kn, dana 31. svibnja 2011. iznos od 37,05 kn, dana 02. lipnja 2011. iznos od 0,08 kn, dana 03. lipnja 2011. iznos od 3.293,52 kn, čime da je preplatio 1.128,16 kn, dana 30. lipnja 2011. iznos od 3.363,85 kn čime da je preplatio 1.161,36 kn, dana 01. kolovoza 2011. iznos od 3.553,43 kn čime da je preplatio 1.350,94 kn, dana 31. kolovoza 2011. iznos od 3.456,05 kn čime da je preplatio 1.253,56 kn, dana 30. rujna 2011. iznos od 3.349,44 kn čime da je preplatio 1.146,95 kn, dana 31. listopada 2011. iznos od 3.226,36 kn čime da je preplatio 1.023,87 kn, dana 30. studenog 2011. iznos od 3.218,43 kn čime da je preplatio 1.015,94 kn, dana 31. prosinca 2011. iznos od 3.267,58 kn čime da je preplatio 1.065,09 kn, dana 31. siječnja 2012. iznos od 3.310,42 kn čime da je preplatio 1.107,93 kn, dana 29. veljače 2012. iznos od 30,68 kn, dana 02. ožujka 2012. iznos od 0,06 kn, dana 09. ožujka 2012. iznos od 3.270,00 kn, dana 15. ožujka 2012. iznos od 0,62 kn čime da je preplatio 1.098,87 kn, dana 31. ožujka 2012. iznos od 67,48 kn, dana 05. travnja 2012. iznos od 3.213,89 kn čime da je preplatio 1.078,88 kn, dana 31. listopada 2012. iznos od 3.390,77 kn čime da je preplatio 1.188,28 kn, dana 30. studenog 2012. iznos od 3.410,45 kn čime da je preplatio 1.207,96 kn, dana 31. prosinca 2012. iznos od 3.396,11 kn čime da je preplatio 1.193,62 kn, dana 31. siječnja 2013. iznos od 3.318,74 kn čime da je preplatio 1.116,25 kn, dana 28. veljače 2013. iznos od 3.384,47 kn čime da je preplatio 1.181,98 kn, dana 02. travnja 2013. iznos od 3.390,21 kn čime da je preplatio 1.187,72 kn, dana 30. travnja 2013. iznos od 3.364,45 kn čime da je preplatio 1.161,96 kn, dana 31. svibnja 2013. iznos od 3.248,32 kn čime da je preplatio 1.081,31 kn, dana 01. srpnja 2013. iznos od 3.282,28 kn čime da je preplatio 1.079,79 kn, dana 31. srpnja 2013. iznos od 3.301,96 kn čime da je preplatio 1.099,47 kn, dana 31. kolovoza 2013. iznos od 3.333,52 kn, dana 10. rujna 2013. iznos od 100,00 kn čime da je preplatio 1.231,03 kn, dana 30. rujna 2013. iznos od 3.377,22 kn čime da je preplatio 1.174,73 kn, dana 31. listopada 2013. iznos od 3.354,67 kn čime da je preplatio 1.152,18 kn, dana 30. studenog 2013. iznos od 3.370,64 kn čime da je preplatio 1.168,15 kn, dana 31. prosinca 2013. iznos od 3.388,73 kn čime da je preplatio 1.186,25 kn, dana 31. siječnja 2014. iznos od 2.923,91 kn čime da je preplatio 721,42 kn, dana 28. veljače 2014. iznos od 2.944,37 kn čime da je preplatio 741,88 kn, dana 31. ožujka 2014. iznos od 2.937,68 kn čime da je preplatio 735,19 kn, dana 30. travnja 2014. iznos od 2.915,03 kn čime da je preplatio 712,54 kn, dana 31. svibnja 2014. iznos od 2.907,78 kn čime da je preplatio 705,29 kn, dana 30. lipnja 2014. iznos od 2.911,05 kn čime da je preplatio 708,56 kn, dana 31. srpnja 2014. iznos od 2.936,75 kn čime da je preplatio 734,26 kn, dana 01. rujna 2014. iznos od 2.958,39 kn čime da je preplatio 755,90 kn, dana 30. rujna 2014. iznos od 2.953,90 kn čime da je preplatio 751,41 kn, dana 31. listopada 2014. iznos od 2.972,61 kn čime da je preplatio 770,12 kn, dana 01. prosinca 2014. iznos od 2.985,32 kn čime da je preplatio 782,83 kn, dana 31. prosinca 2014. iznos od 2.977,83 kn čime da je preplatio 775,34 kn, dana 31. siječnja 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 28. veljače 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 31. ožujka 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 30. travnja 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 01. lipnja 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 30. lipnja 2015. iznos od 2.979,91 kn, dana 29. srpnja 2015. iznos od 152,48 kn čime da je preplatio 929,60 kn, dana 31. srpnja 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 31. kolovoza 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 30. rujna 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 31. listopada 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 30. studenog 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 31. prosinca 2015. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 01. veljače 2016. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 29. veljače 2016. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 31. ožujka 2016. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 30. travnja 2016. iznos od 2.979,91 kn čime da je preplatio 777,42 kn, dana 31. svibnja 2016. iznos od 2.569,66 kn, dana 24. lipnja 2016. iznos od 181,52 čime da je preplatio 548,69 kn, dana 30. lipnja 2016. iznos od 2.578,38 kn čime da je preplatio 375,89 kn, dana 01. kolovoza 2016. iznos od 2.552,22 kn čime da je preplatio 349,73 kn, dana 31. kolovoza 2016. iznos od 2.445,83 kn čime da je preplatio 243,34 kn, dana 30. rujna 2016. iznos od 2.562,54 kn čime da je preplatio 360,05 kn, dana 31. listopada 2016. iznos od 2.558,62 kn čime da je preplatio 356,13 kn, dana 30. studenog 2016. iznos od 2.570,36 kn čime da je preplatio 367,87 kn, dana 31. prosinca 2016. iznos od 2.579,62 kn čime da je preplatio 377,13 kn, dana 31. siječnja 2017. iznos od 2.546,02 kn čime da je preplatio 343,53 kn, dana 28. veljače 2017. iznos od 2.527,08 kn čime da je preplatio 324,59 kn, dana 31. ožujka 2017. iznos od 2.530,40 kn čime da je preplatio 327,91 kn, dana 30. travnja 2017. iznos od 2.541,08 kn, dana 18. svibnja 2017. iznos od 181,51 kn čime da je preplatio 520,10 kn, dana 31. svibnja 2017. iznos od 2.523,26 kn čime da je preplatio 320,77 kn, dana 30. lipnja 2017. iznos od 2.519,60 kn čime da je preplatio 317,11 kn, dana 31. srpnja 2017. iznos od 2.516,84 kn čime da je preplatio 314,35 kn, dana 31. kolovoza 2017. iznos od 2.517,44 kn čime da je preplatio 314,95 kn, dana 30. rujna 2017. iznos od 2.546,76 kn čime da je preplatio 344,27 kn, dana 31. listopada 2017. iznos od 2.550,44 kn čime da je preplatio 347,95 kn, dana 30. studenog 2017. iznos od 2.561,74 kn čime da je preplatio 359,25 kn, dana 31. prosinca 2017. iznos od 2.552,38 kn čime da je preplatio 349,89 kn, dana 31. siječnja 2018. iznos od 2.516,16 kn čime da je preplatio 313,67 kn, dana 28. veljače 2018. iznos od 2.525,54 kn čime da je preplatio 323,05 kn, dana 31. ožujka 2018. iznos od 2.522,42 kn čime da je preplatio 319,93 kn, dana 30. travnja 2018. iznos od 2.516,02 kn, dana 19. svibnja 2018. iznos od 216,04 kn čime da je preplatio 529,57 kn, dana 31. svibnja 2018. iznos od 2.505,82 kn čime da je preplatio 303,33 kn, dana 30. lipnja 2018. iznos od 2.504,62 kn čime da je preplatio 302,13 kn, dana 31. srpnja 2018. iznos od 2.509,22 kn čime da je preplatio 306,73 kn, dana 31. kolovoza 2018. iznos od 2.520,90 kn čime da je preplatio 318,41 kn, dana 30. rujna 2018. iznos od 3.880,98 kn čime da je preplatio 1.678,49 kn, dana 31. listopada 2018. iznos od 2.520,41 kn čime da je preplatio 317,92 kn, dana 30. studenog 2018. iznos od 2.517,06 kn čime da je preplatio 314,57 kn, dana 31. prosinca 2018. iznos od 2.517,60 kn čime da je preplatio 315,11 kn, dana 31. siječnja 2019. iznos od 2.489,89 kn čime da je preplatio 287,40 kn, dana 28. veljače 2019. iznos od 2.491,12 kn čime da je preplatio 288,63 kn, dana 31. ožujka 2019. iznos od 2.490,66 kn čime da je preplatio 288,17 kn, dana 30. travnja 2019. iznos od 2.486,32 kn, dana 16. svibnja 2019. iznos od 216,04 kn čime da je preplatio 499,87 kn, pa da je tužitelj preplatio sveukupno novčani iznos od 87.008,30 kn. Nakon konverzije kredita, preplata kredita da je uzeta u obzir, ali samo u odnosu na buduće mjesečne anuitete. Čak i kada se uzme u obzir priznata preplata, tužitelj da je plaćao tuženiku iznose anuiteta koje da nije bio dužan plaćati, jer da se isti anuiteti temelje na odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje da su ništetne. Tužitelj predlaže da s obzirom na nišetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, financijsko-knjigovodstveni vještak odredi razliku između iznosa (mjesečnog anuiteta) kojeg da je tužitelj plaćao svaki mjesec i iznosa (mjesečnog anuiteta) kojeg da bi tužitelj bio dužan plaćati da je od početka ugovora o kreditu do kraja utuženog razdoblja bila fiksna kamatna stopa u visini od 5,25 % godišnje s anuitetom od 2.202,49 kn. Također, predlaže da vještak da mišljenje da li je konverzijom kredita tužitelj doveden u činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi bio da se za vrijeme otplate kredita nisu primjenjivale ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, te u slučaju negativnog odgovora, da utvrdi iznos kojeg da je tuženik stekao bez pravne osnove nakon konverzije kredita. Tužitelj pojašnjava kako iz činjeničnog opisa u tužbi proizlazi da je aneks sklopljen 11. veljače 2016. ništetan. Utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, odnosno, ugovora tužitelj da nije dužan posebno tražiti jer da na isto sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, tužitelj da u tužbenom zahtjevu traži da se utvrdi da između tužitelja i tuženika nije nastao aneks uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa], pod brojem: OV-2625/16 od 02. svibnja 2016., jer da je među strankama postojao nesporazum u odnosu na bitan sastojak ugovora (kamatna stopa i valutna klauzula), kako da je to pojašnjeno u tužbi. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da nije nastao aneks uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 11. veljače 2016. g. i potvrđenog po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa], pod brojem: OV-2625/16 od 02. svibnja 2016. g. II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 11.547,99 EUR-a uvećano za zakonske zatezne kamate koje na iznos od: 4,78 teku od 02.01.2008. pa do isplate, 10,40 teku od 01.02.2008. pa do isplate, 12,52 teku od 29.02.2008. pa do isplate, 40,85 teku od 31.03.2008. pa do isplate, 32,64 teku od 30.04.2008. pa do isplate, 29,40 teku od 02.06.2008. pa do isplate, 33,40 teku od 30.06.2008. pa do isplate, 27,53 teku od 31.07.2008. pa do isplate, 27,82 teku od 01.09.2008. pa do isplate, 32,21 teku od 01.10.2008. pa do isplate, 57,65 teku od 31.10.2008. pa do isplate, 44,37 teku od 02.12.2008. pa do isplate, 69,27 teku od 31.12.2008. pa do isplate, 72,78 teku od 02.02.2009. pa do isplate, 74,37 teku od 02.03.2009. pa do isplate, 69,99 teku od 31.03.2009. pa do isplate, 70,83 teku od 30.04.2009. pa do isplate, 64,14 teku od 01.06.2009. pa do isplate, 59,21 teku od 30.06.2009. pa do isplate, 60,52 teku od 31.07.2009. pa do isplate, 63,11 teku od 31.08.2009. pa do isplate, 62,89 teku od 30.09.2009. pa do isplate, 60,26 teku od 02.11.2009. pa do isplate, 65,19 teku od 30.11.2009. pa do isplate, 69,14 teku od 31.12.2009. pa do isplate, 74,76 teku od 01.02.2010. pa do isplate, 73,47 teku od 01.03.2010. pa do isplate, 81,10 teku od 31.03.2010. pa do isplate, 79,65 teku od 30.04.2010. pa do isplate, 82,47 teku od 31.05.2010. pa do isplate, 106,89 teku od 30.06.2010. pa do isplate, 101,86 teku od 02.08.2010. pa do isplate, 117,21 teku od 31.08.2010. pa do isplate, 111,91 teku od 30.09.2010. pa do isplate, 103,38 teku od 02.11.2010. pa do isplate, 121,38 teku od 30.11.2010. pa do isplate, 136,71 teku od 31.12.2010. pa do isplate, 120,78 teku od 31.01.2011. pa do isplate, 126,91 teku od 28.02.2011. pa do isplate, 119,79 teku od 31.03.2011. pa do isplate, 121,09 teku od 30.04.2011. pa do isplate, 149,73 teku od 03.06.2011. pa do isplate, 154,14 teku od 30.06.2011. pa do isplate, 179,30 teku od 01.08.2011. pa do isplate, 166,38 teku od 31.08.2011. pa do isplate, 152,23 teku od 30.09.2011. pa do isplate, 135,89 teku od 31.10.2011. pa do isplate, 134,84 teku od 30.11.2011. pa do isplate, 141,36 teku od 31.12.2011. pa do isplate, 147,05 teku od 31.01.2012. pa do isplate, 145,85 teku od 15.03.2012. pa do isplate, 143,19 teku od 05.04.2012. pa do isplate, 157,71 teku od 31.10.2012. pa do isplate, 160,32 teku od 30.11.2012. pa do isplate, 158,42 teku od 31.12.2012. pa do isplate, 148,15 teku od 31.01.2013. pa do isplate, 156,88 teku od 28.02.2013. pa do isplate, 157,64 teku od 02.04.2013. pa do isplate, 154,22 teku od 30.04.2013. pa do isplate, 143,58 teku od 31.05.2013. pa do isplate, 143,31 teku od 01.07.2013. pa do isplate, 145,92 teku od 31.07.2013. pa do isplate, 163,39 teku od 10.09.2013. pa do isplate, 155,91 teku od 30.09.2013. pa do isplate, 152,92 teku od 31.10.2013. pa do isplate, 155,04 teku od 30.11.2013. pa do isplate, 157,44 teku od 31.12.2013. pa do isplate, 95,75 teku od 31.01.2014. pa do isplate, 98,46 teku od 28.02.2014. pa do isplate, 97,58 teku od 31.03.2014. pa do isplate, 94,57 teku od 30.04.2014. pa do isplate, 93,61 teku od 31.05.2014. pa do isplate, 94,04 teku od 30.06.2014. pa do isplate, 97,45 teku od 31.07.2014. pa do isplate, 100,33 teku od 01.09.2014. pa do isplate, 99,73 teku od 30.09.2014. pa do isplate, 102,21 teku od 31.10.2014. pa do isplate, 103,90 teku od 01.12.2014. pa do isplate, 102,91 teku od 31.12.2014. pa do isplate, 103,18 teku od 31.01.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 28.02.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 31.03.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 30.04.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 01.06.2015. pa do isplate, 123,38 teku od 29.07.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 31.07.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 31.08.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 30.09.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 31.10.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 30.11.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 31.12.2015. pa do isplate, 103,18 teku od 01.02.2016. pa do isplate, 103,18 teku od 29.02.2016. pa do isplate, 103,18 teku od 31.03.2016. pa do isplate, 103,18 teku od 30.04.2016. pa do isplate, 72,82 teku od 24.06.2016. pa do isplate, 49,89 teku od 30.06.2016. pa do isplate, 46,42 teku od 01.08.2016. pa do isplate, 32,30 teku od 31.08.2016. pa do isplate, 47,79 teku od 30.09.2016. pa do isplate, 47,27 teku od 31.10.2016. pa do isplate, 48,82 teku od 30.11.2016. pa do isplate, 50,05 teku od 31.12.2016. pa do isplate, 45,59 teku od 31.01.2017. pa do isplate, 43,08 teku od 28.02.2017. pa do isplate, 43,52 teku od 31.03.2017. pa do isplate, 69,03 teku od 18.05.2017. pa do isplate, 42,57 teku od 31.05.2017. pa do isplate, 42,09 teku od 30.06.2017. pa do isplate, 41,72 teku od 31.07.2017. pa do isplate, 41,80 teku od 31.08.2017. pa do isplate, 45,69 teku od 30.09.2017. pa do isplate, 46,18 teku od 31.10.2017. pa do isplate, 47,68 teku od 30.11.2017. pa do isplate, 46,44 teku od 31.12.2017. pa do isplate, 41,63 teku od 31.01.2018. pa do isplate, 42,88 teku od 28.02.2018. pa do isplate, 42,46 teku od 31.03.2018. pa do isplate, 70,29 teku od 19.05.2018. pa do isplate, 40,26 teku od 31.05.2018. pa do isplate, 40,10 teku od 30.06.2018. pa do isplate, 40,71 teku od 31.07.2018. pa do isplate, 42,26 teku od 31.08.2018. pa do isplate, 222,77 teku od 30.09.2018. pa do isplate, 42,20 teku od 31.10.2018. pa do isplate, 41,75 teku od 30.11.2018. pa do isplate, 41,82 teku od 31.12.2018. pa do isplate, 38,14 teku od 31.01.2019. pa do isplate, 38,31 teku od 28.02.2019. pa do isplate, 38,25 teku od 31.03.2019. pa do isplate, 66,34 teku od 16.05.2019. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako načelo pravnog interesa, koje da predstavlja jedno od stožernih načela građanskog procesnog prava, nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takvo angažiranje da nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onog koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena. Funkcioniranje pravosuđa da treba koristiti racionalno, odnosno, samo kada je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Iako da se konkretizacija načela pravnog interesa u prvom redu očituje i vidi kod deklaratorne pravne zaštite obzirom da ZPP izričito propisuje da takav interes mora imati tužitelj koji podnosi tužbu za utvrđenje, postojanje pravnog interesa za pružanje pravne zaštite da je opća procesna pretpostavka za svaki tužbeni zahtjev stranke, pa tako i za kondemnatorne i konstitutivne tužbene zahtjeve. Jedina razlika da je u tome što da se pravni interes u slučaju kondemnatorne i konstitutivne zaštite a priori pretpostavlja. Međutim, to da ujedno znači da je tuženiku dozvoljeno dokazivati suprotno. Pritom, od postojanja pravnog interesa da ovisi dopustivost suđenja u određenoj pravnoj stvari, a ne usvajanje zahtjeva određenog sadržaja. Dakle, da bi tužba bila dopuštena tužitelj da mora dokazati da će, pod pretpostavkom da njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. O postajanju pravnog interesa sud da vodi računa po službenoj dužnosti, a u slučaju nedostatka pravnog interesa tužbu da valja odbaciti kao nedopuštenu. Tužitelj da u ovom konkretnom slučaju (pored deklaratorne) traži i kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što da je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZIDZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to da predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Naime, iz tužbe da proizlazi kako tužitelj traži povrat novčanog iznosa na osnovu navodno ništetnih odredaba koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu CHF te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama. U prvom redu, tuženik osporava da bi navedene odredbe osnovnog ugovora bile ništetne (o tome da ne postoji niti jedan dokaz u spisu, o čemu da će biti više riječi u nastavku). Međutim, bez obzira na navedeno, odnosno, bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe osnovnog ugovora, tuženik ističe da je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem aneksa sklopljenog među strankama ovog spora sukladno ZIDZPK (iako da tužitelj tvrdi kako se ima smatrati kako predmetni aneks nije sklopljen, o čemu da će više biti riječi kasnije). Temeljno načelo konverzije da je propisano u čl. 19.b ZIDZPK: "Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno, valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kn s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur." Iz navedenog da je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u eur, odnosno, dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u eur. I sam tužitelj da u tužbi potvrđuje kako je upravo navedeno bila intencija zakonodavca prilikom donošenja ZIDZPK. Navedeni cilj i smisao konverzije također da je vidljiv i iz prijedloga ZIDZPK u kojem da zakonodavac navodi kako je cilj takve mjere "... osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u eur." Prema tome, nedvojbeno da je kako ZIDZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kn s valutnom klauzulom u CHF. Sam postupak konverzije porovodio da se je na sljedeći način, odnosno, u sljedećim koracima: (i) u prvom koraku tuženik da je bio dužan početnu odobrenu glavnicu kredita iz osnovnog ugovora pretvoriti u eur prema tečaju koji se primjenjivao na dan uplate kredita (čl. 19.c. st. 1. t. 1. ZIDZPK) – iz čl. 2. aneksa da je razvidno kako stanje glavnice kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015. iznosi 34.665,32 eur; (ii) u drugom koraku tuženik da je bio obvezan početnu ugovorenu kamatnu stopu kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF zamijeniti kamatnom stopom koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kn s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja osnovnog ugovora (čl. 19.c st. 1. t. 2. ZIDZPK) – iznos nove kamatne stope da je ugovoren u čl. 3. aneksa; (iii) u trećem koraku tuženik da je bio obvezan izraziti novi otplatni plan kredita izračunat u skladu s gornjim točkama (i) i (ii) i koji mora sadržavati sve promjene uvjeta koji su nastupili tijekom postojanja potrošačko – dužničkog odnosa, a nastali u pogledu kredita denominiranih u kn s valutnom klauzulom u eur (čl. 19.c st. 1. t. 3. ZIDZPK); (iv) u četvrtom koraku da se vrši pretvaranje do sada uplaćenih svota temeljem osnovnog ugovora u svote kojima se namiruju anuiteti određeni prema novom otplatnom planu, pri čemu ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u eur čine preplatu (čl. 19.c st. 1. t. 4. ZIDZPK) – iznos preplate u ovom konkretnom slučaju da iznosi 33.575,80 kn i utvrđen da je u čl. 2. aneksa; (v) preplata da se koristi za namirenje budućih anuiteta sve dok se preplata potpuno ne iskoristi (čl. 19.c st. 1. t. 5. ZIDZPK); (vi) u sljedećem koraku tuženik da je bio u obvezi izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunana konverzija, a koji da je sadržavao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije. Pritom da je tuženik također imao obvezu pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim u zakonu (čl. 19.d ZIDZPK); (vii) tuženik da je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZIDZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZIDZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača, odnosno izvodom iz otvorenih stavaka na temelju osnovnog ugovora – i samog aneksa da je razvidno da je tuženik udovoljio svojoj obvezi; (viii) nakon toga tužitelj da je imao rok od 30 dana računajući od dana primitka izračuna konverzije donijeti odluku o prihvaćanju prijedlog konverzije kredita (čl. 19.e st. 5. ZIDZPK) – dakle, ovdje da je naglasak na tome da je riječ o mogućnosti koja da je dana tužitelju, a ne o njegovoj obvezi. Tužitelj da nije morao prihvatiti konverziju; (ix) u slučaju prihvata konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) da je taj koji snosi ukupan trošak konverzije, odnosno, razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije (čl. 19. e st. 1. t. 1. ZIDZPK). Iz navedenog da je razvidno da je temeljem provedbe konverzije tužitelj već obeštećen za iznos kojeg potražuje tužbom. Tužitelju da su plaćene, odnosno, priznate preplaćene svote na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužitelj da je namiren sa svojim potraživanjem slijedom čega da je u potpunosti jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Odbacivanju tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa da ima mjesta ako se pokaže da, sve i kad bi tužiteljev pravozaštitni zahtjev bio osnovan, on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima. Ovdje da je upravo riječ o takvom slučaju, pa da već iz tog razloga tuženik smatra da tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Tuženik ističe kako, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom, prema prevladavajućoj sudskoj praksi VS-a, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare da počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja osnovnog ugovora proteklo više od 5 godina, jasno da je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Iz svih naprijed navedenih argumenata da jasno proizlazi da je tuženikov prigovor zastare osnovan, slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Tužitelj da tužbom zahtijeva donošenje presude kojom će se utvrditi da aneks uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranja novčane tražbine sklopljen između stranaka nije nastao. Uvidom u tužbu da je moguće razaznati kako tužitelj predmetni tužbeni zahtjev temelji na navodu da je između stranaka postojala nesuglasnost, odnosno, nesporazum glede pitanja visine kamatne stope, a zbog čega da se ima smatrati kako aneks uz osnovni ugovor nije niti sklopljen, a sve sukladno čl. 282. ZOO-a. U vezi s navedenim, tuženik ističe da je točno da nesporazum propisan čl. 282. ZOO-a predstavlja jednu od zakonom propisanih mana volje koje mogu utjecati na valjanost ugovornog odnosa. Međutim, u skladu s pravnom teorijom, nevaljane pravne poslove da je moguće podijeliti u dvije kategorije: a) ništetni pravni poslovi, b) pobojni pravni poslovni. Nesporazum kao mana volje propisana čl. 282. ZOO-a da čini zakonom propisan razlog ništetnosti određenog pravnog posla. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je u potpunosti nejasan tužbeni zahtjev kojim tužitelj predlaže sudu utvrđenje da aneks uz osnovni ugovor "nije nastao". Međutim, sve i da je tužbeni zahtjev tužitelja ispravno postavljen, valja da istaknuti kako je isti u svakom slučaju neosnovan. Naime, valja da istaknuti da tužitelj osporava postojanje odnosno valjanost aneksa uz osnovni ugovor koji da je tuženik sklopio s tužiteljem, u potpunosti primjenjujući odredbe ZIDZPK (način provedbe konverzije kojeg da je tuženik bio dužan poštivati detaljno da je ranije pojašnjen). Pored navedeno, čl. 322. ZOO-a da su jasno propisani razlozi ništetnosti, pa da je tako ništetan ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Uzevši u obzir naprijed navedeno, a posebno ranija obrazloženja iz ovog odgovora na tužbu, tuženik ističe da je aneks osnovnom ugovoru, na čije da se "nepostojanje" tužitelj neosnovano poziva, sklopljen u skladu s obvezom koja da je tužitelju nametnuta ZIDZPK-om. Budući da je predmetnim propisom tuženik bio obvezan tužitelju predložiti konverziju osnovnog ugovora (koju da je tužitelj u konačnici i prihvatio) i provesti istu u skladu s odredbama predmetnog propisa, jasno da je da se odredbe ZIDZPK valjaju smatraju kogentnim odredbama čiju nišetnost da nije moguće utvrđivati sukladno čl. 322. ZOO-a. Sve naprijed navedeno da upućuje na zaključak da je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem da aneks uz osnovni ugovor ne postoji u potpunosti neosnovan. Budući da iz naprijed navedenog nesporno proizlazi da je tuženik s tužiteljem sklopio aneks osnovnom ugovoru postupajući u skladu s odredbama ZIDZPK, tuženik ističe da tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje da je tužitelj platio po osnovnom ugovoru, i to iz razloga kako da se navodi u nastavku. Iz sklopljenog aneksa da je razvidno da je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije osnovnog ugovora. Time da je osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eur na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u eur od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu da je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije da proizlazi iz samog ZIDZPK, obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u eur. Kao što da je naprijed detaljno objašnjeno, kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate da su u kamate i glavnicu u eur po tečaju koji da je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u eur, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje da su veće od ukupne svote anuiteta u eur da čine preplatu koja da se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni osnovni ugovor da je u cijelosti zamijenjen novim ugovorom (aneksom) kojim da je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime da je osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko-vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije da postoji isključivo temeljem aneksa, a ne više po osnovni osnovnog ugovora). Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste da se više ne mogu utvrditi ništetnima, niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove da je da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (čl. 1111. ZOO-a). Međutim, navedeni kriterij da nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu da su stranke sklapanjem aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje da je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora, odnosno, u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S tim u vezi tuženik da smatra bitnim iznova naglasiti kako je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu, već i promjena kamatne stope, te da ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu. Zaključenjem aneksa stranke da su u potpunosti "izašle" iz ranijeg ugovornog odnosa, odnosno, prijašnji osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF da je prestao postojati. Naprijed navedena stajališta da su potvrđena u pravnoj teoriji i sudskoj praksi. Moguće da je također izvesti tumačenje prema kojem da su ugovorne strane temeljem mogućnosti koja da je bila dana samim zakonom (ZIDZPK) izvršile svojevrsnu novaciju obveza sui generis s učinkom prestanka prijašnjih obveza (vezanih uz valutu CHF) i nastanka novih obveza (vezanih za valutu eur). U svakom slučaju, tužitelj koji je prihvatio konverziju već samo po toj osnovi da ne može imati nikakvih tražbina prema tuženiku temeljem osnovnog ugovora. Tuženik izričito osporava da bi odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega da tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po toj osnovi. U prvom redu, tuženik da naglašava kako tužitelj ničim nije dokazao da bi sporne odredbe osnovnog ugovora bile ništetne. Tužitelj da smatra da ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (dalje: "Kolektivni spor"), i to: presude TS-a u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013., presude VTS-a Pž-7129/13, presude VTS-a Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Međutim, tužitelj da nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora da nije postojala, b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva da je prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe osnovnog ugovora ništetne, a tužitelju da nedostaje pravni interes da sud donese takvo utvrđenje, c) među strankama ovog spora da više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora, d) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu da se ne odnosi na osnovni ugovor. U trenutku sklapanja osnovnog ugovora na snazi da je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr., dalje: ZZP/07). Čl. 131. ZZP-a/07, koji da regulira institut kolektivne zaštite potrošača, da je stupio na snagu tek 16. srpnja 2009., i to temeljem čl. 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim da je ukinuta odgoda primjene čl. 131. ZZP/07 do dana pristupa RH u punopravno članstvo EU. S druge strane čl. 502.a ZPP-a, kojim da je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da je stupio na snagu tek 01. srpnja 2013. Iz navedenog da je razvidno da u trenutku sklapanja osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa da se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo da je omogućeno potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji da su stupili na snagu nakon sklapanja osnovnog ugovora, a koji propisi da se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog da slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa, polazeći od pretpostavke da su odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici da je potrebno da sud kao prejudicijelno pitanje utvrdi ništetnost predmetnih odredaba. Pitanje ništetnosti navedenih odredaba da je, dakle, od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnoj stvari, odnosno, o postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje (što da je ranije obrazloženo u ovom odgovoru na tužbu), tužitelj da nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje da više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih da ne postoji obvezno pravni odnos između stranaka. Obzirom na smisao, cilj, svrhu, narav i pravne učinke konverzije prema ZIDZPK ima da se smatrati ne samo da sporne odredbe osnovnog ugovora više ne postoje, nego i da nikada nisu postojale. Tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište tuženika potvrđeno i u sudskoj praksi. Kao što da je naprijed već detaljno objašnjeno, temeljem izvršene konverzije da su prestale postojati prava i obveze, a time i obvezno pravni odnos, između stranaka temeljem spornih odredaba osnovnog ugovora. Nakon sklapanja aneksa obvezno pravni odnos između stranaka da je nadalje (do trenutka zatvaranja kredita, odnosno prestanka aneksa uslijed ispunjenja obveze tužitelja u cijelosti) postojao isključivo temeljem aneksa. S tim u vezi, tuženik ističe kako se, s jedne strane, pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora, odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. S druge strane, među strankama da nije sporno kako je temeljem aneksa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eur. Iz toga da proizlazi jasan zaključak kako navedene presude nemaju nikakav učinak na aneks koji da predstavlja novi (konvertirani) ugovor u kojem da vrijednost obveze u kn nije vezana uz CHF nego uz eur. Prema tome, ugovorne strane koje da su sporazumno konvertirale svoj pravni odnos na način da je nastao novi pravni odnos, a onaj stari prestao postojati, da nemaju pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u Kolektivnom sporu koje da se odnose isključivo na stari (sada više nepostojeći) pravni odnos, niti bi mogle bilo što potraživati jedna od druge temeljem starog CHF pravnog odnosa. Iz sadržaja čl. 502.a, 502.b i 502.c ZPP-a da je razvidno kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih odnosa povrijeđeni. Kolektivnom tužbom da se štite interesi i prava na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu, tuženik upućuje na čl. 502.c ZPP-a koji da predviđa mogućnost pokretanja parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog da jasno proizlaze sljedeći zaključci: (i) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača, odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe da ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); (ii) da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača – vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište da je izraženo u pravnoj teoriji. Obzirom da je iz navedene argumentacije sasvim jasno da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, to da ne bi trebalo biti sporno ni to da se pravna zaštita koju je da na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite, ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba osnovnog ugovora. Cilj kolektivne zaštite da je prije sve preventivan i da mu nije funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. U kolektivnom sporu sud da presuđuje imajući u vidu imidž "prosječnog potrošača" kao apstraktne osobe koja da ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud da presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog da slijedi zaključak da činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu da se nije odlučivalo o valjanosti odredaba osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo da mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koje smatra da mu pripada. Iz toga da se nameće zaključak da su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba osnovnog ugovora potrebno da je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom da je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju osnovnog ugovora, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takvo postupanje, između ostalog, da upućuje i čl. 98. ZZP/07 koji da propisuje da "Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor." Navedeno stajalište da je potvrđeno i u sudskoj praksi. Slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima, bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja da bi zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje Ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom već i prekršilo načelo poštenog suđenja zajamčeno u čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati da odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju, odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Valutna klauzula da je sadržana u čl. 2. i 4. osnovnog ugovora koje da glase: "Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 75.000,00 CHF (sedamdesetpettisuća švicarskihfranaka i 0/100) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Kredit se otplaćuje u 240 (dvjestočetrdeset) jednakih mjesečnih anuitete u kunskoj protuvrijednosti 505,39 CHF (petstopet švicarskih franaka i 39/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja." Tuženik da u ovom odgovoru na tužbu tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u osnovnom ugovoru nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule da je izričito dozvoljeno temeljem zakona, b) valutnu klauzulu da nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 99. ZZP/07, c) valutna klauzula da ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07. ZOO koji da je bio na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora (NN 35/05) da je izričito dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u čl. 22. st. 1. koji da propisuje: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti." Pritom, ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule da proizlazi iz čl. 2. ZOO-a koji da propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu da slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, već da je izričito dozvoljeno čl. 22. st. 1. ZOO-a, te da je sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje da je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju stranke da su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice da su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji da su isto tako sadržavali različite uvjete. Prema tome, neosnovana da je tvrdnja iz tužbe da "... je tuženik nametnuo nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu ..." Tužitelj da je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno da je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj da nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takvom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio da je i USRH u svojem rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13. prosinca 2016. kojim da je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom RH spomenutog čl. 22. ZOO-a. US da je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja ZOO-a iz 1993., kada da je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, da proizlazi da je njen cilj bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima, odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutne klauzule za hrvatske građane da općenito predstavljaju notornu činjenicu. Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada RH svojim mišljenjem klasa: 330-01/12-01/13, ur.br.: 50301-05/16-12-7 od 04. listopada 2012. odbila prijedlog kluba zastupnika Hrvatskih laburista – stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti čl. 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje da su dovele do zaključaka kako u RH, gdje da je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80 % svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje, te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica, da opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje također da predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu tuženik da argumentira da je i tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku da mu nije moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Tužitelj da smatra da je valutna klauzula u osnovnom ugovoru ništetna temeljem čl. 102. ZZP/07 obzirom da se radi o ugovornoj obvezi koja bi bila nepoštena sukladno čl. 96. ZZP/07. Međutim, napominje kako čl. 99. ZZP/07 izričito propisuje da "nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive" (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz čl. 99. ZZP/07, sporne ugovorne odredbe da se ne mogu utvrditi nepoštenim, a time ni ništetnim, sukladno ZZP/07. Stoga da valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz čl. 97. ZZP/07 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenim, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja čl. 99. ZZP/07 da je razvidno da sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe osnovnog ugovora: (i) mora da biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora da biti riječ o odredbama koje su: jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju svi naprijed navedeni uvjeti ispunjeni. Među strankama da ne bi trebalo biti sporno da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu osnovnog ugovora. Navedeno iz razloga što da su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u kolektivnom sporu da ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu da ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula da utvrđuje iznos novca u valuti kojeg banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji da se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno da je da je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe da je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih, tako i europskog suda. Odredbe koje da sadrže valutnu klauzulu da su jasno navedene u osnovnom ugovoru (čl. 2. i 4.), ispisane da su jednakim fontom slova, kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega da su iste uočljive. U čl. 2. i 4. osnovnog ugovora da je jasno navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba da je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju da je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u osnovnom ugovoru. Na takav zaključak da upućuje nekoliko razloga koje da tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu da je ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno da znači da je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno čl. 59. st. 2. u vezi s čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik da mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik da čita sam ugovor na glas u prisutnosti stranaka i da mora upozoriti strane ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja da sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ da je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije da je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koji iz toga proizlaze. Javni bilježnik da ne bi solemnizirao osnovni ugovora da se nije prethodno uvjerio da li tužitelj razumije značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika te javnobilježničkog prisjednika. Nadalje, zaposlenik tuženika da je prilikom sklapanja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula, odnosno, koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze, odnosno rizike koji da mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti da je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu u RH da je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše da razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato da im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita, odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro da znaju i razumiju razloge zbog koji su se odlučili za deviznu štednju, da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima da se ugovaraju u protuvrijednosti strane valute (pretežito u eur). Općepoznato da je da je RH visoko eurizirana zemlje. Na strani hrvatskih građana da postoji povećan svijest o izvršavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj da ima posebno iskustvo spoznaje nepovoljnih kretanja 90-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na RH i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima da je vrlo dobo poznat stabilizacijski program iz 1993. i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim da je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve da su to okolnosti koje da jasno upućuju na zaključak da prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja da se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji da odgovara obvezi izraženoj u CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takvim specifičnim činjeničnim okolnostima, odnosno, s takovim specifičnim povijesnim iskustvima prosječnog hrvatskog potrošača da odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač da se svakodnevno susreće se primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o prodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenih razloga da se ne može osnovano tvrditi da prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače općepoznati. Iako da je riječ o notornim činjenicama koje da stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik da opreza radi u prilogu dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja da obrađuje ove teme. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta, odnosno, prije sklapanje osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja, već da je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tuženik da dostavlja članke objavljene u službenom glasilu "Hypo Times" u kojima da su objavljene informacije o tome. Pritom, tuženik napominje da su ti članci dostavljani izravno na adrese tuženikovih klijenata, da su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, nesporno da je da je tuženik prije zaključenja ugovora o kreditu provodio aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita. Međutim, opća razina svijesti potrošača – potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje da nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom da nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika već da su i HNB te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takvih kredita. S tim u vezi tuženik ukazuje na materijale koje da dostavlja u prilogu. Iz svega naprijed navedenog da jasno proizlazi da je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima / nedostacima ugovaranja iste. Navedeno da znači da su odredbe osnovnog ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj da je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF, te da je unatoč navedenom procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju osnovnog ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba da uopće nije podložna testu poštenosti, te da se sukladno čl. 99. ZZP/07 ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava da odredbe osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe da je propisan u čl. 96. ZZP/07: "Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Iz sadržaja predmetne odredbe da proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora da biti riječi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, (II) mora da biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Kao što da je već naprijed utvrđeno, tužitelj da je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj da nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u drugim valutama (eur, USD) ili pak kredit u kn bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj da je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj da je za sebe ocijenio da mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja da je bila upravo sklopiti osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka da se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj da je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo osnovni ugovor. Dakle, tužitelj da je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega da je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Već iz same svrhe valutne klauzule (kao zaštitnog mehanizma o čemu da je tuženik ranije detaljno argumentirao) da je samo po sebi razvidno da valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje "znatnu" neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule da ima za svrhu upravo zaštiti jednakost uzajamnih činidaba. U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita da je taj koji da odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita da sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno da je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto da ima pravo na povrat onog što da je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti činidaba. S druge strane, primatelj kredita da ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko kn koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a (u ovom slučaju 505,39 CHF). Naime, ovisno o tečaju kn / CHF nekad da će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kn imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem osnovnog ugovora tužitelju nisu odobrene kn već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik da je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i da ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji da se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako, većina hrvatskih štediša (za koje da je utvrđeno da pretežito štede u stranim valutama) da ugovaraju devizne štednje, dakle, valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana da se osigurava upravo ugovaranjem valutne klauzule, kojom da se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe, sve do povrata protučinidbe. S tim u vezi nesporno da je da se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na kn mogu kretati u oba smjera (deprecirati ili aprecirati) što da znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača, već da je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula da osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak da je na ostvarenju "jednakosti" koje da ima dijametralno suprotno značenje pojmu "neravnoteže" u smislu čl. 96. ZZP/07. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno da je da ugovorne odredbe osnovnog ugovora koje sadrže valutne klauzule (čl. 2. i 4.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik ističe da se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u osnovnom ugovoru također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Čl. 98. ZZP/07 da točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na "sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora". Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja da znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti primijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora da je ne bi bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja osnovnog ugovora, jasno da je da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u osnovnom ugovoru tuženik da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome, ni ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba da nije ispunjena. Tuženik ističe da isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva dokazuju ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik da je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima Hypo Times da je razvidno da je tuženik postupao savjesno i proveo analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kn prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su "preplaćeni" temeljem ugovornih odredaba osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu da su nastali kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja kn u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje da sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje da nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama da ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja osnovnog ugovora nije mogao predvidjeti kretanja tečaja kn prema CHF. To da naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, da nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti tada da ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile da bi svaki cilj i smisao. Na okolnost da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja kn / CHF tuženik predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja da potvrđuje ove činjenice. S tim u vezi, tuženik da također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Nielsa Wahla od 27. travnja 2017. iz predmeta suda EU C-186/16 koji da je potvrdio da je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa. Prema tome, sasvim da je jasno da tuženik nikako nije mogao predvidjeti oscilacije u tečaju kn / CHF, jedinu okolnost koja da je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz tog, pak, da proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači, kako prije tako ni prilikom sklapanja osnovnog ugovora) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (čl. 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz čl. 99. ZZP/07 niti uvjeti iz čl. 96. ZZP/07 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik da u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, naprosto iz razloga što da ista nije zabranjena, odnosno, da nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti da bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u čl. 26. ZOO-a, a što da ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta da ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Kao drugo, obzirom da se radi o odredbi koja da je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva da se ne može uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno čl. 96. ZZP/07. Naime, odredba čl. 2. osnovnog ugovora da je: (i) uočljiva, jer da je jasno vidljiva odnosno istaknuta u samom osnovnom ugovoru te da se po veličini fonta ni po čemu ne razlikuje od ostalih odredaba, dakle, sasvim da je uočljiva; (ii) jasna, jer da je jezično i gramatički ispravno sastavljena, te da ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odredbe, odnosno o tome što su stranke ugovorile temeljem ove odredbe; (iii) razumljiva, jer da ne sadrži nikakve pojmove koji bi bili dvojbeni po svom značenju. Po prirodi stvari, graničilo da bi s vrijeđanjem tvrdnja da tužitelj ne razumije što znači riječ "promjenjiva", odnosno da to znači suprotno od riječi "fiksna". Dakle, jasno da je kako je predmetna odredba tužitelju bila sasvim razumljiva. Podredno tome, tuženik tvrdi da predmetna odredba osnovnog ugovora nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi: (i) o kojoj da se pojedinačno pregovaralo, tužitelj da je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj da je razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti osnovni ugovor koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi; (ii) koja da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odredba da sama po sebi ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravnom odnosu između stranaka (a što da se može utvrditi kada se razmotri kretanje kamatnih stopa tijekom cijelog razdoblja otplate) i da nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope, jer da su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do 01. siječnja 2009.) tuženik da je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik da se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa da je došlo isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako da jedan od faktora koji da je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji da prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS da je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiraju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS da je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao da je i rast indeksa troškova sredstava koji da je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata da utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji da predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji da pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi došlo da je i do rasta indeksa troškova regulacije, što da se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje da povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što da je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već da se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamata na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Iz naprijed navedenih obrazloženja da je razvidno da tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto da ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo da je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. Tužitelj da je otplatio kredit, a da pritom niti u jednom trenutku nije prigovorio promjenama kamatne stope. O svakoj promjeni tužitelj da je bio unaprijed obaviješten. Naime, sukladno odluci o kamatnim stopama koje da čine sastavni dio osnovnog ugovora sukladno čl. 17., tuženik da je bio dužan o navedenim promjenama obavijestiti tužitelja 15 dana prije nastupa promjene. Ukoliko tužitelj nije bio suglasan sa promjenom visine kamatne stope, imao da je sukladno navedenoj odluci pravo najkasnije dva dana prije datuma nastupa promjene kontaktirati tuženika i predložiti okončanje ugovornog odnosa. U tom da bi slučaju tuženik i tužitelj ugovorili uvjete povrata do konačnog roka namire, odnosno, razumni rok prijevremenog povrata kredita. Međutim, tužitelj da nije iskoristio navedenu mogućnost, što da znači da je bio suglasan sa svim promjenama kamatne stope koje su vršene prema osnovnom ugovoru. U konačnici, tuženik ističe da tužitelj potražuje isplatu novčanog iznosa od tuženika temeljeći istu na vlastitom izračunu navodne "preplate" kojeg da međutim nije moguće uzeti u obzir kao relevantnog obzirom da isti nije izrađen od strane ovlaštenog vještaka. Unatoč tome, tužitelj da predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, pri čemu da tužitelj pod "preplatom" smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po osnovnom ugovoru i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom, jer da se iz tužbe ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjiva kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takvo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja osnovnog ugovora nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Također, tužitelj da predlaže da vještak da "svoje mišljenje da li je konverzijom kredita tužitelj doveden u činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi bio da se za vrijeme otplate kredita nisu primjenjivale navodno ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Međutim, tuženik ističe da je nejasno što naprijed navedeno znači, obzirom da zadatak vještaka nije davati mišljenja o pravnim pitanjima. Jednako tako, ne može da se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onog što da je jasno napisano u osnovnom ugovoru: da je odobren kredit u iznosu od 75.000,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (čl. 2.), da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 505,39 CHF (čl. 4.), da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu banke (čl. 6.). Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu da se ne može zanemariti nepobitna činjenica da je tužitelj temeljem osnovnog ugovora pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako da su danas npr. kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008., pa da bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno da je tvrditi da uslijed ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa da će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to da je bila njihova volja, a sud da nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno da je zaključio i sud EU u predmetu Banco Espanol de Credito, SA protiv ZJ Camino od 14. lipnja 2012., broj C-618/10. Gore navedena argumentacija tuženika da je također potvrđena i u domaćoj sudskoj praksi. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Uzevši u obzir sve navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu: odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe obzirom da je temeljem aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom ili, podredno, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, da tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem osnovnog ugovora koji da je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke da su sklapanjem aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje da je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja da je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora, te da valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP/07, pa stoga niti ništetne. Tuženik dalje navodi da su tužiteljevi navodi protivni rješenju Vrhovnog suda RH, Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. i presudi Suda EU C-567/2020 od 5. svibnja 2022. godine. Prije svega, tuženik da opetovano napominje kako su Aneksom sporne odredbe Ugovora o kreditu izmijenjene s retroaktivnim učinkom. Tako da je u članku 2. Aneksa valutna klauzula CHF zamijenjena s valutnom klauzulom EUR: „ (…) ovim Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. (…)“, a člankom 3. Aneksa zamijenjena da je odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi: „Kamatna stopa (KS) predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope. Fiksni dio kamatne stope se ne mijenja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. (…)“. Ove odredbe zamijenjene da su s retroaktivnim učinkom s obzirom na to da je tužitelj Aneksom doveden u pravni i ekonomski položaj kao da nikada nije sklopio Ugovor. Tako da članak 19.b Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: Zakon o konverziji) glasi: "Načelo konverzije kredita Članak 19.b Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR." Dakle, tužitelj da je konverzijom doveden u isti činjenični i pravni položaj s korisnicima kredita koji su u razdoblju od 2004. do 2009. godine sklapali ugovore o kreditu u valuti EUR. Ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev, tada da bi postojali potrošači u identičnoj pravnoj i ekonomskoj situaciji, ali oni koji su inicijalno sklopili rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor, jedini da bi imali pravo na „obeštećenje“. Tuženik smatra da bi to bio neosnovan i diskriminatoran stav koji da nema uporište u zakonskom tekstu. Za ovaj spor ključne da su dvije odluke, jedna da je rješenje Vrhovnog suda RH, Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., druga da je presuda Suda EU C-567/2020 od 5. svibnja 2022. Za razliku od sudske prakse na koju se tužitelj poziva „analognim tumačenjem“ odluka Suda EU donesenih u pravno i činjenično bitno različitim okolnostima, spomenute dvije odluke striktno da se odnose na pravne učinke Zakona o konverziji. Stoga da će one u nastavku biti detaljnije obrazložene. Što se tiče rješenja Vrhovnog suda RH iz oglednog spora, člankom 502.n Zakona o parničnom postupku (53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP), koji da se nalazi u glavi tog Zakona kojom da je uređen tzv. ogledni spor, navedeno da je: "Nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud će u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem." Glede presudnog pitanja u ovome sporu – proizvodi li dodatak sklopljen na temelju Zakona o konverziji pravne učinke ako su odredbe prvotno sklopljenog ugovora ništetne – vodio da se tzv. ogledni spor u kojemu da je Vrhovni sud RH donio rješenje, poslovni broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine. (Tuženik da i dalje ustraje na tomu da odredbe prvotno sklopljenog Ugovora o kreditu nisu ništetne, kako da je to detaljno obrazloženo u odgovoru na tužbu, no to da zapravo nije uopće važno jer da je tužbeni zahtjev neosnovan čak i ako one jesu ništetne). Izreka rješenja odluke Vrhovnog suda RH, Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. da glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Nadalje, na stranici 4. spomenutog rješenja navedeno da je sljedeće: "Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske." Dakle, sklapanjem Aneksa nastala da je nova pravna osnova i zato da u ovom predmetu ne može biti govora o tome da je tuženik nešto stekao od tužitelja bez valjane pravne osnove. Svaki novčani iznos koji da je tužitelj primio od tuženika da ima svoj pravni temelj u Aneksu, koji da je valjan i proizvodi pravne učinke neovisno o tomu što su odredbe prvotno sklopljenog Ugovora eventualno ništetne. Odredbe prvotno sklopljenog ugovora da su beznačajne jer da je tužitelj doveden u pravni i ekonomski položaj kao da one nikada nisu postojale. Vrhovni sud RH u rješenju iz oglednog spora također da dodatno pojašnjava svoj stav obrazlažući da to što odredba o valutnoj klauzuli u trenutku sklapanja Aneksa nije bila utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu (tzv. slučaj Franak), nije od značaja za njegovu valjanost jer da je riječ o pobudi iz koje je Aneks sklopljen, a pobude iz kojih je ugovor sklopljen, prema članku 273., stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje u tekstu: ZOO), da ne utječu na njegovu valjanost. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa jedna da je odredba Ugovora bila pravomoćno utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu – ona o promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope (Aneks da je sklopljen 2016., a spomenuta odredba pravomoćno da je utvrđena ništetnom 2014. godine) – i to da nije predstavljalo nikakvu pravnu zapreku jer da je u konačnici i Ustavni sud RH potvrdio ustavnost Zakona o konverziji. Stoga da se identičan zaključak može primijeniti i na valutnu klauzulu CHF jer da u pravnom smislu ne postoji razlika između te odredbe i odredbe o promjenjivosti kamatne stope: u oba slučaja riječ da je o ugovornim odredbama. Dosad navedeno usuglašeno da je s ranijom revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. (tzv. predmet Franak), jer da je u njoj među ostalim navedeno: “(...) onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Dakle, Vrhovni sud RH smatrao da je da postoji pravni interes za donošenjem revizijske odluke u tzv. predmetu Franak samo zato što da nisu svi potrošači proveli konverziju na osnovi Zakona o konverziji. Drugim riječima, iz toga da proizlazi da Vrhovni sud RH smatra da pravni interes ne bi postojao da su svi potrošači sklopili aneks o konverziji, koji da je nesporno sklopio tužitelj. Nadalje, tuženik ističe da je pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH iz oglednog spora u cijelosti usuglašeno s osnovnim postavkama obveznog prava. Naime, pod pretpostavkom da su odredbe prvotno sklopljenog Ugovora ništetne (što da tuženik osporava), tada da nije postojala nikakva zakonska zapreka da tužitelj i tuženik (naknadno) stvore pravnu osnovu za sva plaćanja koja su (prethodno) učinjena bez nje. To da je odraz načela dispozitivnosti i upravo to da su tužitelj i tuženik učinili sklapanjem Aneksa. Osim toga, tuženik naglašava da je Zakon o konverziji posebno zakonodavno uređenje koje da ima prednost u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Taj zakon da je pritom za tuženika bio prisilnopravne naravni, a prema potrošačkom zakonodavstvu da nije dopušteno ocjenjivati poštenost ugovornih odredbi koje su odraz prisilnih zakonskih odredbi. Tako da je člankom 49., stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15) propisano da se Odredbe ove glave Zakona (nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima) ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (sadržajno istu odredbu sadržavao da je Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora). Upravo da je o takvim odredbama riječ u Aneksu jer da njihov sadržaj nije odredio tuženik nego da je to učinio zakonodavac. Tuženik da pritom nije imao izbora ne prihvatiti njegovo sklapanje. Zakonodavac da je također odredio i način informiranja potrošača o sklapanju Aneksa. Tuženiku da su, dakle, u cijelom tom procesu ruke bile potpuno vezane i bio da je pasivni promatrač zbivanja, dok da je tužitelj bio taj o kojemu je ovisilo hoće li sklopiti Aneks i time stvoriti novu pravnu osnovu na temelju posebnog zakonodavnog uređenja. Što se tiče presude Suda EU C-567/2020 od 5. svibnja 2022., unatoč tomu što da je Vrhovni sud RH jasno zauzeo stav u odluci iz oglednog spora, Općinski građanski sud u Zagrebu uputio da je Sudu Europske unije zahtjev za prethodnu odluku u vezi s učincima Zakona o konverziji. Dana 5. svibnja 2022. godine Sud EU presudom C-567/2020 odgovorio da je na pitanja koja mu je postavio Općinski građanski sud u Zagrebu. Ta presuda Suda EU usuglašena da je sa svim što je tuženik dosad naveo. Tako da je u točki 53. izričito rečeno da u odnosu na dodatak sklopljen na temelju Zakona o konverziji nije primjenjiva presuda C-118/17 od **.**.2019. (Ž) i da je Zakona o konverziji propis na koji se primjenjuje članak 1., stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. odnosno da se na dodatke sklopljene na osnovi tog zakona spomenuta Direktiva ne odnosi. Sud EU izričito da je zauzeo stav: "Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive." Dakle, iznos koji tužitelj potražuje od tuženika u ovome sporu svoj pravni temelj da ima u Aneksu. Taj aneks da je nova pravna osnova utemeljena na posebnom zakonu izuzetom iz područja primjene Direktive 93/13, a time i hrvatskog potrošačkog zakonodavstva. Potonje navedeno zato što da je Direktiva 93/13 u cijelosti implementirana Zakonom o zaštiti potrošača. Aneksom da je utvrđena nova (eurska) glavnica i novi (eurski) otplatni plan. U članku 2. Aneksa naveden da je iznos duga na dan 30. rujna 2015. godine i određen način njegove daljnje otplate. Stoga, iznos koji tužitelj potražuje u ovome sporu mogao da bi osnovano potraživati jedino u slučaju da je Aneks ništetan. To, kao što da je obrazloženo, nedvojbeno da nije slučaj. Nijedan novčani iznos koji tužitelj potražuje od tuženika u ovome sporu tuženik da nije stekao u smislu članka 1111. ZOO-a. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
3. U svojoj replici tužitelj navodi da tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe iz razloga što da je provedbom konverzije u potpunosti ostvario svoju pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Suprotno navodima tuženika, tužitelj da ima pravni interes za pružanje pravne zaštite jer da je tuženik zbog ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi stekao određenu nepripadajuću imovinsku korist. U predmetnom postupku intervencija suda da je neophodna za ostvarenje subjektivnih prava tužitelja, jer da tuženik ta ista prava odbija priznati tužitelju. Tužitelj provedbom konverzije da nije ostvario pravnu zaštitu jer da konverzijom nije izvršena restitucija koju da određuje pravo EU. Niti po Direktivi 93/13, niti po presudama suda EU, konverzija da ne predstavlja restituciju koja se po pravu EU mora izvršiti, ako se utvrde nepoštene ugovorne odredbe. Konverzijom da je izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom EUR. Pritom da su banke u konverziji rabile nepoštene kamatne stope iz istovrsnog EURO kredita, a osim toga da su nametnule nepoštenu visoku maržu iz EURO kredita, maržu o kojoj da se nije pregovaralo već da je ona ponuđena bez mogućnosti da potrošač na nju može bilo kako utjecati. U odnosu na navedeno tužitelj ukazuje na presudu suda EU C-118/17 kojom da je utvrđeno da prihvatom konverzije niti su ništetne odredbe konvalidirale niti se tužitelj odrekao prava na utvrđivanje ništetnosti i zahtjeva za restituciju. Naime, kako da je u istoj presudi utvrđeno: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU“. Nacionalni sud da mora provjeriti je li nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima odredbe o tečajnim razlikama, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača, na temelju navedene nepoštene odredbe. Unatoč zakonskoj intervenciji, potrošač da ne smije biti obvezan predmetnom nepoštenom odredbom, a prema potrebi i putem utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti, ako se taj ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Slijedom navedenog, bespredmetni i neosnovani da su tuženikovi navodi o nedostatku pravnog interesa tužitelja jer da je sasvim razvidno da tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U odgovoru na tužbu tuženik da ističe prigovor zastare. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-2245/2017-2 od dana 20. ožujka 2018.g. utvrđeno da je kako su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji, pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da su smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Slijedom navedenog, tijek zastare prekinut da je pokretanjem kolektivnog potrošačkog spora, te da je isti ponovo počeo teći tek s danom pravomoćnosti presuda VTSRH posl. broj: Pž- 7129/13-4 i posl. broj: Pž-6632/17-10. Također, sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, da počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz navedenog da proizlazi da je tuženikov prigovor zastare u potpunosti neosnovan. U odnosu na navode tuženika kako tužiteljev zahtjev za utvrđenjem da Aneks uz Osnovni ugovor ne postoji, tužitelj ističe slijedeće. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima ugovor ne nastaje ako postoji nesporazum o nekom bitnom sastojku ugovora. Valutna klauzula CHF bitni da je sastojak ugovora. Budući da je taj bitni sastojak ugovora ništetan, onda da se valutna klauzula u CHF ni na koji način ne može konvertirati u valutnu klauzulu EURO. Naime, u vrijeme konverzije, ugovorne strane da nisu znale da je valutna klauzula CHF ništetna, pa da su na temelju zakona dodatkom ugovora (koji da je u biti isto što i ugovor u smislu zakona) konvertirale jednu valutu u drugu. Budući da valutna klauzula CHF ne postoji, onda da se ona niti ne može konvertirati. Između ugovornih stranaka postojao da je nesporazum zbog kojega konverzija uopće nije nastala. Također, prilikom konverzije, nova ugovorena kamatna stopa predstavljala da je bitan sastojak ugovora o kreditu u vezi koje da su ugovorne strane vjerovale da postoji suglasnost tj. smatrali da su da upravo novo utvrđena visina kamatne stope dovodi do izjednačavanja položaja stranaka. S obzirom da su ugovorne strane vjerovale da su suglasne glede pitanja visine kamatne stope, a u stvarnosti da je među njima postojala nesuglasnost, to da je u konkretnom slučaju riječ o nesporazumu između ugovornih strana zbog čega da se ima smatrati da Aneks uz predmetni ugovor nije ni nastao, sukladno odredbi čl. 282. ZOO-a. Odredbom čl. 325. ZOO-a propisano da je da konverzije nema ako se ista ne bi sklopila da su strane znale da je ugovor ništetan, a u predmetnoj stvari glavni predmet konverzije da je upravo "promjena valute CHF“. Bez glavnog predmeta konverzije, odnosno nepostojanja valutne klauzule CHF, niti aneksi/dodaci/sporazumi da ne mogu egzistirati jer da je to predmet na temelju kojeg je cijela konverzija temeljena i provođena a kojeg da više nema. Kako da je valuta bila ništetna to da glavni predmet konvertiranja nije postojao, a time da su stranke bile u nesporazumu, mislile da su da konvertiraju nešto „što nije bilo postojeće“. Nadalje, tuženik tvrdi kako je isti s tužiteljem sklopio Aneks Osnovnom ugovoru te da je time Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR pa da slijedom navedenog tužitelj nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po Osnovnom ugovoru. Istina da je da su potrošači konverzijom trebali biti izjednačeni s potrošačima iz euro kredita međutim, to da je učinjeno u vrijeme kada valutna klauzula CHF još nije utvrđena ništetnom. Utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule CHF, izjednačenje potrošača s potrošačima iz euro kredita više da nije relevantno, jer da je valutna klauzula CHF ništetna ex tunc, od početka, i ništetna da je u trenutku konverzije. Zbog ništetne valutne klauzule CHF, u trenutku konverzije da ne postoji iznos preostale glavnice izražen u CHF-u koji se konvertira, nego da postoji samo i jedino iznos preostale glavnice u kunama u skladu s početnim tečajem CHF-a. Uslijed te činjenice, preostala glavnica u iznosu koji se dobije tako da se iznos preostale glavnice u CHF-u pomnoži s početnim tečajem kune, jedina da je postojeća preostala glavnica u trenutku konverzije CHF-a u EURO. Preostala glavnica u kunama u skladu sa činjenicom da je CHF ništetan, manja da je od preostale konvertirane EURO glavnice, i za tu preostalu glavnicu da se ne koristi nikakav promet po kreditu, nikakve uplate anuiteta i slično radi utvrđenja nove glavnice, nego da je ta preostala glavnica rezultat ništetnosti CHF valutne klauzule. Svi preplaćeni iznosi naplaćeni na temelju ništetne valutne klauzule CHF i ništetne promjene kamatne stope stoga da se moraju vratiti potrošaču i moraju da se naplatiti još i zatezne kamate, jer da se radi o stjecanju bez osnove, gdje da je stjecatelj nepošten, što da je utvrđeno kolektivnom presudom. Preplaćeni iznosi da nisu iskorišteni za utvrđenje nove glavnice, jer da je nova preostala glavnica u skladu s ništetnošću valutne klauzule CHF jedino i isključivo ona glavnica koja se temelji na početnome tečaju CHF-a, za utvrđenje koje glavnice da se ne koriste nikakve prethodne uplate anuiteta. U odnosu dio odgovora na tužbu u kojem da tuženik tvrdi da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, tužitelj ističe kako se radi o prigovorima koje da je tuženik mogao isticati u postupku pokrenutom podnošenjem kolektivne tužbe a ne u ovom postupku te da se radi o prigovorima koji su u cijelosti neosnovani i bespredmetni kao i da je tuženikovo tumačenje relevantnih zakonskih odredbi u potpunosti iskrivljeno. Tuženik da također osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. U odnosu na navode tuženika kojima da on ističe da se u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, ne može a priori smatrati osnovanom tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe pojedinačnog ugovora, tužitelj navodi slijedeće. Presudom Vrhovnog suda posl. br. Rev 3142/2018-2 od dana 19. ožujka 2019.g. utvrđeno da je da je odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok da je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano da je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom da će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a da propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, odnosno da nije potrebno ponovno izvoditi dokaze na okolnost nepoštenja ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom na navedeno da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer da bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što da bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. (tako i Vrhovni sud RH u presudi posl. br. Rev-3142/2018-2 od dana 19. ožujka 2019.g.) Dakle, ovaj sud da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presuda donijetih od strane VTSRH pod posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018.g. kao i presudom istog suda posl. br. PŽ-7219/13-4 od dana 13. lipnja 2014.g. U odnosu na prigovor tuženika na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da ono što da se uslijed ništetnosti osnovnog Ugovora ima da jeste početna kunska protuvrijednost prema isplatnom tečaju, dakle CHF da je izuzet, no u konverziju da nije ušla nikakva početna kunska protuvrijednost prema isplatnom tečaju, nego „nepostojeće stanje“, a to da je kunska protuvrijednost CHF kredita prema stanju iz otplatne tablice na dan 30.09.2015. godine – prema tekućem tečaju CHF/kuna na dan 30.09.2019. godine, a toga da nije bilo. To da znači da se sve do kraja ugovornog odnosa mora primjenjivati glavnica izražena u kunama na dan isplate kredita uz primjenu početne kamatne stope odnosno jedino što u ugovoru vrijedi da jest početni otplatni plan u kunama! U svakom slučaju, da bi tužitelj bio u potpunosti obeštećen da mu mora biti vraćena razlika u anuitetima, zatezna kamata i razlika glavnice. Tuženik da u svom odgovoru na tužbu, između ostalog, predlaže saslušanje svjedoka javne bilježnice Tanje Ferenc iz [adresa], a čemu da se tužitelj izričito protivi. Naime, predloženi javni bilježnik da nema saznanja koja bi bila odlučna za predmet spora. Dužnost istog bila da je isključivo da pročita predmetni Ugovor, a koji da je unaprijed sastavio tuženik. Dakle, javni bilježnik da nije imao obvezu tumačenja ekonomskih parametara temeljem kojih se izračunavala promjenjiva kamatna stopa budući da isti ni nema takva stručna ekonomska znanja. Tu obvezu imao da je tuženik prilikom vođenja pregovora koji su prethodili sklapanju Ugovora o kreditu. Saslušanje predloženog javnog bilježnika odnosno javnobilježničkog prisjednika FJ iz [adresa] bilo da bi svrsishodno jedino u slučaju kada bi postojali određeni primjerice pravni nedostaci u formi predmetnog Ugovora, a što da ovdje nije slučaj. Također, suprotno navodima iz odgovora na tužbu, tuženik da nije detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja, niti da je na bilo koji način provodio sustavno informiranje i educiranje o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF za koja bi tužitelj znao prilikom sklapanja Ugovora. Naime, tuženik da se u svom odgovoru na tužbu poziva na niz informativnih letaka, biltena i novinskih članaka koji da nisu od značaja za ovu pravnu stvar kao ni za tužiteljevo znanje o riziku valutne klauzule obzirom da su isti objavljeni tek nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Sve argumente koje da tuženik iznosi u svojem odgovoru na tužbu a odnose se na ništetnost valutne klauzule u CHF i promjenjivost kamatne stope iz potrošačkih ugovora o kreditu, već da je bio iznio u postupcima pokrenutim radi zaštite kolektivnih interesa u slučaju „Franak“, te da je iste sud redom sve odbio, dok da su ostala eventualno sporna pitanja u ovoj pravnoj stvari već razriješena u postupcima povodom izvanrednih revizija (proizašlih iz pojedinačnih postupaka koje da su potrošači pokretali protiv banaka temeljem iste činjenične i pravne osnove) ali i ranijoj sudskoj praksi VSRH. Tužitelj će se osvrnuti i na presudu Suda EU C-567/2020 od 05. svibnja 2022.g. a koja da presuda, suprotno navodima tuženika, nije donijela ništa novo vezano za pitanje obeštećenja potrošača s konvertiranim kreditima. Naime, sve da je de facto vraćeno u 2020. godinu kada da je zahtjev za odgovor na prethodna pitanja poslan na Sud EU. Ukratko, Sud EU zaključio da je sljedeće: Sud EU nadležan da je odgovoriti na pitanja samo u dijelu u kojemu se ona odnose na ugovorne odredbe koje su u originalni ugovor naknadno unesene putem aneksa u skladu sa Zakonom o konverziji. O pitanju ravnoteže prava i obveza te pitanju restitucije na temelju izuzeća ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope da moraju odlučiti nacionalni sudovi. Tužitelj da će se također osvrnuti i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku broj: Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020.g. kojim da je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( u daljnjem tekstu: ZID ZPK ) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, točno da je da je Vrhovni sud odgovorio na postavljeno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali pri tome Vrhovni sud u obrazloženju da navodi i slijedeće: „….bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“ Prema tome, razvidno da je kako je i u oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazao kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom. Navedeno da je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019.godine ( u daljenjem teksu: presuda Ž ) i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojim da daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju da je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, tužitelj da je imao pravni interes za pokretanje ovog postupka, a što da se očituje u činjenici da tužitelj nakon konverzije nije obeštećen uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a što da će se utvrditi kroz vještačenje i matematičkom usporedbom konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu. S tim u vezi, treba da jasno utvrditi da se prilikom provođenja konverzije nije zatvarala glavnica kredita sukladna početnom otplatnom planu, odnosno bez promjena kamatne stope i tečaja, već glavnica kredita koja da je rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnih stopa. Za stvarnu neotplaćenu glavnicu, po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, potrošač da je uslijed ništetnosti kamatne stope i tečaja bio dužan platiti samo one iznose anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, dakle bez rasta tečaja i kamatne stope. Prilikom provođenja konverzije da nisu uzete u obzir dvije važne stvari. Prije svega da nije uzeto u obzir da su banke nezakonito mijenjale kamatnu stopu. U konverziju da je ušao obračun kredita u CHF, ali s kamatnim stopama koje da su banke nezakonito mijenjale povećavajući tu kamatu. Banke da su tu kamatu mijenjale mimo kretanja libora na CHF kao jedine referentne stope koja da može poslužiti kao neka osnova prilikom izračunavanja te kamate. Tijekom kreditnog odnosa one da su kamatu na CHF uvijek dizale iako da je libor na CHF bio u neprekidnom i vrlo velikom padu od 2008.g. Manji libor na CHF, međutim, trebao da je prouzročiti i određeno smanjenje kamate na kredit, što da se nije dogodilo. Time da je potrošač automatski bio zakinut prilikom konverzije. Oštećenje da se ogledalo u tome što da je u obračun potrošaču prilikom izračuna iznosa konverzije ulazila veća stopa obračunane kamate. To da je značilo da bi zbog većeg iznosa kamate anuitet koji je potrošač plaćao za otplatu svog kredita, pokrivao manji dio glavnice kredita. Da kamata nije umjetno dizana, to da se ne bi dogodilo. Primjerice, da je anuitet kojim se plaćao kredit u CHF korišten za zatvaranje kredita u CHF (ali bez povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja jer da su te odredbe ništave), onda da bi zahvaćena glavnica kredita u CHF bila veća. To da bi značilo da bi svojim uplatama korisnici kredita u »švicarcima« zahvatili veći dio glavnice jer da bi njihove uplate s obzirom na nižu kamatnu stopu, manjim iznosom pokrivale tu kamatu. Razlika da ovdje nastaje u odnosu na glavnicu koja da je zatvarana s obzirom na više kamatne stope koje da je banka obračunavala i manje kamatne stope koje da su morale biti obračunane. Time da bi dug potrošača prilikom konverzije bio manji. Napominje se kako tužitelj ne zna za niti jedan slučaj da bi banka pratila kretanje libora na CHF ili barem taj trend i kamate na kredite potrošačima smanjivale u skladu s tim kretanjem ili trendom. U svim slučajevima banka da je kamatu koju naplaćuje na kredite nominirane u CHF dizala iako da je ta kamata na svjetskim tržištima padala. Takvim načinom konverzija da je u osnovi »sakrila« problem naplate nezakonitih kamata jer da je uplatu anuiteta jednog kredita (CHF) koristila za zatvaranje glavnice drugog kredita (eura). Pravo da banka jednostranim odlukama mijenja kamatne stope, i to mimo tržišnih prilika, da je ono što je prouzročilo neravnopravan odnos i naplatu na koju da banka nije imala pravo. Potrošač da nije bio upoznat niti s jednim kriterijem ili elementom koji će biti primijenjen prilikom promjene kamatne stope, ali ni s vremenom kada će se to dogoditi te da ako on sada ne traži utvrđenje ništavosti te odredbe, tada da ne može ni tražiti razliku koja da je nastala na temelju te odredbe. Oba ova elementa da predstavljaju srž problema i snažno pokazuju da odredba nije poštena i da je, u osnovi, posljedica ekonomske moći i pozicije banaka u tom odnosu. Osim toga, takvo postupanje banaka koje da unatoč tržišnim okolnostima kamate uvijek mijenjaju na više (u svoju korist), da ukazuje i na elemente kartelskog i monopolističkog djelovanja (čl. 8. i 13. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja). Banke da su, dakle, postavljale kao početnu kamatnu stopu onu koja da je gotovo uvijek bila viša od prosječne. Kasnije da je ta kamata onda bila samo povisivana u odnosu na prosječnu i rijetki da su slučajevi gdje bi početna kamata bila manja od prosječne početne, a kasnije da je u toku kreditnog razdoblja uzetog u konverziju išla i ispod prosječne kamatne stope za tu godinu. Općenito, u toku kretanja kreditnog odnosa, ta kamata uvijek da bi bila veća od kretanja prosječne kamatne stope. Na takav način banke da su već u početnoj točki konverzije odstupile od parametara konverzije te ostvarivale naknadu kojom da su dijelom anulirale razliku koju da bi morale vratiti prilikom konverzije. Ta da se razlika dalje nastavljala pa da su banke u obračunu konverzija kod kredita u eurima za svaku sljedeću godinu kao kamatnu stopu na eure uzimale kamatnu stopu koja da je opet bila veća od prosječne za tu godinu. Treba da ovdje imati na umu da 1 postotni poen rasta kamatne stope može prouzročiti povećanje iznosa zaračunane kamate za 20 % (jer da je 6 % / 5 % = 1.20). Isto tako, povećanje kamate od 1 % da uzrokuje povećanje anuiteta od 5 %, i što je otplata kredita dulja, to da će taj omjer biti još veći. Takvim dizanjem kamata, koji da ide suprotno od trenda kretanja tržišta i euribora, banke da su opet anulirale dio gubitaka koji da im se stvarao na kreditima u CHF zbog nezakonitih promjena kamata. Kada se kamata koja se primjenjuje godišnje podiže iz godine u godinu, jasno da je da se time postiže efekt da svaka uplata anuiteta na taj euro kredit u manjem dijelu zahvaća glavnicu, a većim dijelom služi za zatvaranje te kamate. S druge strane da ostaje i veća glavnica, na koju da se opet obračunavaju kamate pa kako je osnovica za obračun veća, veći da je i iznos koji da banke u konačnici naplaćuju. Time da dug potrošača postaje veći. Da je kamata manja, veći dio anuiteta išao da bi na otplatu glavnice i u konačnici prilikom prenošenja kredita iz CHF u kredite u eurima došlo da bi se do manjeg iznosa glavnice kredita u eurima. Način na koji da su banke obračunavale kamatu na eure da otvara i pitanje postupanja banaka i određivanja te kamatne stope na eure ne samo u odnosu na korisnika kredita u »švicarcima« prilikom konverzije, nego i na korisnike kredita u eurima. Ako su i oni imali ugovorenu odredbu o promjenjivosti kamatne stope i ugovorenu odredbu o jednostranom pravu banke da mijenja tu kamatnu stopu, onda da se sasvim opravdano otvara i pitanje njihova prava da utvrđuju ništavost takve ugovorene odredbe. Jednostrano pravo banke u praksi da je gotovo uvijek značilo da se kamata mijenja na više i da se kamata mijenja mimo tržišnih prilika odnosno mimo kretanja euribora, što da samo pokazuje koliko je odredba bila nepoštena. Usporedbom kamata vidi da se da su banke početnu kamatnu stopu na euro kredite prilikom konverzije uglavnom digle iznad prosječne kamatne stope koja je tada vrijedila u odnosu na prosječnu kamatnu stopu za kredite u eurima. U tijeku kredita tu da su kamatu onda opet pretežito povisivale iznad prosječnih kamatnih stopa na takve kredite u eurima. I na kraju da nisu uopće pratile kretanje euribora prilikom konverzije, nego da su kamatu kroz razdoblje konverzije mijenjale mimo tog kretanja. Povećavajući tu kamatu na euro kredite, banke da su dobivale veći iznos kredita u eurima, koji da se trebao sravnati s uplatama izvršenim po kreditima u »švicarcima«. Učinak toga bio da je da su banke prilikom konverzije smanjile iznose predviđene za povrat potrošačima odnosno povećale glavnicu kredita u eurima. To da su potezi koji nisu pošteni pa da korisnici kredita i zbog toga imaju pravo da u svakom pojedinačnom postupku utvrde jesu li kamatne stope na eure te njihove daljnje promjene u postupku konverzije dovele do povrede prava potrošača i time posljedično aktiviranja njegova zahtjeva na povrat tako više plaćenih kamata. Dakle, dva da su problema postupka konverzije. Prvi da je sam problem ništavosti odredaba osnovnog ugovora i posljedice toga. Ništavost jedne odredbe ugovora i njezine posljedice da nisu i ne mogu biti sanirane dopunama zakona kojim se uređuje postupak konverzije, no ne i posljedice ništavosti odredaba osnovnih ugovora o kreditima. Odredbe o konverziji da niti jednom odredbom ne uređuju pitanje ništavosti osnovnih odredaba ugovora o kreditu, što da je i pravno logično jer da je riječ o pojedinačnim pravima i odnosima koji da su onda i stvar svakog pojedinog odnosa. Budući da tuženik nije imao osnove da primi predmetne uplate, to da ne može (ne smije) imati ni osnovu da zadrži te uplate i tu posljedicu ništavih odredaba osnovnih ugovora konverzija da nije riješila. Dakle, odredbe o konverziji da nisu odredile izuzeće odredaba o ništavosti, a niti su odredile da bi prihvaćanjem konverzije bile ukinute posljedice ništavih odredaba. Drugi problem da se odnosi na pitanje određivanja »visine kamate« koja je ušla u proces konverzije.
Problem da je nastao u načinu konverzije koji da nije obuhvatio problem ništavosti i posljedice toga i sve to onda unutar konverzije riješio. Konverzija da je provedena kao da ništavost ne postoji, i to da je ono što da je bilo pogrešno. To zato što da čim postoje presude u korist potrošača, da postoje i posljedice tih presuda za cijelu grupu tih potrošača. Umjesto da se to sagleda i napravi cjelovito rješenje, napravljeno da je rješenje koje da je ostavilo otvorenim problem posljedica ništavosti. Trebalo da se tako uzeti početni otplatni plan kredita u CHF (bez ikakvih promjena kamata i tečaja jer da su te promjene odlukama sudova utvrđene nezakonitima) i od toga da se onda trebalo odbiti ukupan iznos uplata, uzimajući u obzir iznose i datume uplata kada su plaćanja i obavljana, a sve u razdoblju od zaključenja ugovora do 30. rujna 2015.g. Nakon što da se oduzmu sve te uplate, dobio da bi se iznos ostataka kredita u CHF, koji da se onda, prema početnom tečaju CHF (onom koji je vrijedio na dan odobrenja ili zaključenja kredita u CHF jer da je valutna klauzula utvrđena ništavom) pretvara u kune, i onda da se taj iznos pretvara u kredit u eurima, ali po tečaju koji da je kuna u odnosu na euro imala na 30. rujna 2015.g., što da je ujedno i zadatak vještaka u ovom postupku. Time da bi bile sanirane sve nezakonite promjene kamatnih stopa u tijeku kredita na CHF te sve valutne promjene. Prema članku 19.c st. 1. toč 4. alineja ZPK-a, određeno da je da će se preplata koja ne prelazi ukupan zbroj obroka odnosno anuiteta u eurima i valutnoj klauzuli u eurima preostalih na dan 30. rujna 2015.g., koristiti za namirenje budućih obroka, odnosno anuiteta u eurima koji da će dospjeti tako da se kod plaćanja budućeg obroka koji će dospjeti, iznos od najviše 50 % dospjelog obroka može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka preostalih na dan 30. rujna 2015.g. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošač da sporazumno definiraju način iskorištavanja preplate iznad iznos od 50 %. Takvim određenjem potrošač da besplatno kreditira banku svojom preplatom. Njemu da se na taj iznos ne plaća nikakva kamata iako da tim iznosom raspolaže banka. S druge strane, banka da kamatu na euro kredit obračunava na puni preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015.g., bez da je umanjuje iznosom preplate, čime da opet u konačnici dobiva efekt većeg iznosa koji naplaćuje i manje glavnice koju zatvara. Da se preplatom zatvara iznos glavnice euro kredita na dan 30. rujna 2015.g., onda da bi buduće rate euro kredita bile obračunane na manju glavnicu jer da je dio te glavnice stvorenom preplatom na dan 30. rujna 2015.g. zatvoren. Pravedan način obeštećenja, međutim, trebao da je ići u smjeru da se utvrđeni iznos preplate dao potrošaču u potpunosti na raspolaganje na dan 30. rujna 2015.g. Time da bi mu se omogućilo da tim iznosom, ako želi, zatvori dio nedospjele glavnice po konvertiranom kreditu, kako ne bi i na taj dio morao plaćati daljnju kamatu. Efekt ovoga što da je u praksi napravljeno da jest da u osnovi banka nastavlja obračunavati kamatu i na onaj dio što da je nesporno preplata. Kao što da je navedeno, i to da pokazuje nedosljednost rješenja i podređeni položaj potrošača iako da oni iza sebe imaju, u kolektivnom sporu dobivenu presudu najvišeg suda da banke nisu pošteno postupale. Sva navedena pitanja tiču da se svakog pojedinog slučaja, i u tom da je smislu svaki predmet potrošača i dalje otvoren u smislu sudskog preispitivanja. Nadalje, tužitelj ukazuje da se na predmetni pravni odnos stranaka koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu od 03. listopada 2007. godine primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji uređuje pitanje nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredbi ugovora, te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe. Navedene odredbe implementirane da su temeljem Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja da je temeljni akt donesen s ciljem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva da je putem prakse Europskog suda dovela do visoke razine prava potrošača pri čemu da je praksa Europskog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti. Odredbe čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača /03, kao i odredba čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača 07, odnosno čl. 49.st.1. Zakona o zaštiti potrošača/14 da u sebi sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ koji da sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koje da nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje da je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka. Nacionalni sud da mora provesti kontrolu nepoštenosti po službenoj dužnosti, pri čemu da su tumačenja Europskog suda obvezna za nacionalne sudove. Europski da je sud dao slijedeća tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima: potrošač da se u potrošačkim ugovorima nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija (presude Europskog suda c-194/14 Sancges Morcillo i Abril Garcia od 17. srpnja 2014.godine, te C-415/11 Aziz od 14. ožujka 2013.godine); test nepoštenosti da pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pregovaralo u slučaju da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na koji potrošač ne može utjecati. Takvu nepoštenu odredbu da u načelu valja smatrati kao da nije nikada ni postojala, tako da ne može imati utjecaja na potrošača (presude Europskog suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013.g., C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Gutierrez Naranjo i dr. od 21. prosinca 2016.g.); okolnost da je neka ugovorna odredba proglašena ništetnom i nepoštenom putem zakona i zamijenjena novim odredbama da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (presuda Europskog suda C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019.g.). Navedena tumačenja Europski sud da je dodatno proširio svojom presudom C-452/18 (Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.g.). Tom odlukom Europski sud da je odgovorio na postavljena pitanja koja da se mogu primijeniti i na ovaj predmetni postupak. Dakle, presuda Suda EU C-452/18 da znači za Hrvatsku: potrošači da u vrijeme konverzije nisu znali da će valutna klauzula CHF biti sudski utvrđena ništetnom, potrošači da nisu niti jednim dijelom aneksa utvrdili ništetnost ijedne ugovorne odredbe koja je zamijenjena drugom ugovornom odredbom, jer da zakon uopće nije imao intenciju zamjene nepoštenih odredaba valjanim, potrošači da nisu kod konverzije upozoreni, niti usmeno, niti pismeno, niti su išta slično potpisali, da prihvatom konverzije pristaju da će se odreći svojih prava ako se naknadno utvrdi ništetnost CHF valutne klauzule, valja da napomenuti i to da su u konverziji primijenjene nepoštene kamatne stope u simulaciji EURO kredita koje da su se mijenjale tijekom otplate odlukom banke, i da bi jedina poštena kamatna stopa bila početna kamatna stopa iz istovrsnog kredita koja bi se onda provukla kroz simulaciju, potrošači da nisu niti u jednome dijelu aneksa prihvatili da se preplaćeni iznosi anuiteta koriste za zatvaranje glavnice za euro kredit, isto tako zbog toga jer da intencija zakona nije bila uklanjanje ništetnih odredaba, nego da je intencija bila socijalne prirode, ukratko, potrošači koji su konvertirali kredite da imaju pravo utvrđivati ništetnost CHF-a i ništetnost kamate iz temeljnog ugovora te da imaju pravo na temelju te ništetnosti utvrđivati preplaćene iznose te usporediti to s konverzijom i vidjeti je li konverzijom to vraćeno, a to da nije moguće nikako drugačije nego samo ekonomskim vještačenjem; svaki drugi način bio da bi arbitrarna neutemeljena odluka suca. Nastavno na gornja tumačenja direktive Europski sud da navodi kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što da treba provjeriti nacionalni sud.
Kada se ovo tumačenje primijeni na predmetni postupak tada da se može zaključiti da sporazum o konverziji koji je sklopljen može biti valjan i mogao bi prouzročiti odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. Kada se uzme u obzir činjenica da je prilikom konverzije tuženik primijenio kamatnu stopu na kredit u Eurima, koja da je bila promjenjiva – odnosno preciznije u cijelom da je razdoblju otplate bila značajno veća od početno ugovorene – i to bez jasno definiranih parametara promjenjivosti, te činjenica da u trenutku potpisivanja sporazuma o konverziji valutna klauzula nije bila pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao ništetna i nepoštena, tada da je potpuno jasno kako tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran i prema tome da nije dao informiran i slobodan pristanak, a time da se nije ni odrekao učinaka koje bi imalo proglašenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetnom. Isto tako, Europski da je sud navedenom odlukom utvrdio kako se potrošač ne može valjano odreći buduće sudske zaštite i prava koja izvodi iz Direktive 93/13. Prema tome, opetovano da je Europski sud utvrdio kako tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe u ovom predmetu (kao što da je ranije navedeno, isto da je zaključio i Vrhovni sud RH u oglednom postupku i odluci Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g.), da se konverzijom nije odrekao zahtjeva koje ima temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te imajući u vidu presudu C-118/17 da konverzija ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača i pravo na potpunu restituciju, odnosno obeštećenje. Također, tužitelj da smatra potrebnim ukazati na važnost odluka Europskog suda u provedbi direktiva pri čemu da se ističu dva glavna motiva donošenja presuda kojima se tumače pojedine odredbe direktiva: prvi: zaštititi subjektivna prava fizičkih i pravnih osoba na način da im se priznaju subjektivna prava izravno temeljem direktiva i osigura njihova pravna zaštita pred nacionalnim sudovima, drugi: disciplinirati države članice i potaknuti ih na pravovremenu, ispravnu, potpunu i učinkovitu provedbu prava Zajednice u njihovim nacionalnim pravnim porecima. Pravilna primjena odredbi europskog prava obveza da je ne samo najviših sudova države članice, već i prvostupanjskih sudova, a posebice drugostupanjskih sudova, budući da protiv odluka županijskih sudova nema u našem nacionalnom zakonodavstvu redovnog pravnog lijeka, čime da su takve odluke pravomoćne i ovršne. Stoga da se nameće pitanje odgovornosti države za naknadu štete pojedincima kad prilikom donošenja svojih odluka suci županijskih i općinskih sudova ne osiguraju potpunu primjenu prava EU. U poznatoj presudi Z od 09. ožujka 1978.godine da stoji kako nacionalni sudac koji je u okviru svojih ovlasti zadužen za primjenu odredbi europskog prava ima obvezu osigurati potpunu učinkovitost tih normi i, ako je potrebno, oslanjajući se na vlastiti autoritet, odbaciti primjenu svih suprotnih odredbi nacionalnog zakonodavstva, čak i ako je ono nastalo naknadno, a da pritom ne mora zahtijevati ili čekati prethodno uklanjanje istih zakonodavnim putem ili putem bilo koje druge ustavne procedure. Na navedenu da se presudu Europskog suda nadovezuje presuda C-6/90 F i R kojom da je zauzeto shvaćanje da je država članica odgovorna za štetu koja nastane pojedincima u slučaju povrede njihovih prava uslijed neprimjene prava EU. Daljnje tumačenje navedenog stava dano da je u odluci C-224/01 T od 30. rujna 2003.g. kada da je sud Europske unije utvrdio načelo da su države članice obvezne nadoknaditi štetu koju su prouzročile pojedincima kršenjem prava zajamčenih pravom Zajednice za koju su odgovorne, a to da je načelo također primjenjivo kada navodno kršenje prava proizlazi iz odluke suda koji odlučuje u najvišem stupnju. U vezi s utvrđivanjem postojanja odgovornost države članice za štetu prouzročenu pojedincima povredom prava Unije, Europski sud da je u više navrata utvrdio da oštećenici imaju pravo na naknadu pretrpljene štete kada se ispune tri uvjeta: da je svrha povrijeđenog pravnog pravila priznavanje prava pojedincima; da je ta povreda dovoljno ozbiljna; da postoji uzročno posljedična veza između povrede i štete koju je pojedinac pretrpio. Kada se ove odluke primijene na predmetni postupak tada da je razvidno kako bi u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva postojala odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete tužitelju. Naime, kako da je to ranije navedeno Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima da priznaje tužitelju kao pojedincu prava na zaštitu čime da je ispunjen prvi uvjet. Drugi uvjet koji da se odnosi na ozbiljnost povrede sadržan da je u tumačenju da je povreda dovoljno ozbiljna ako je do nje došlo očitim nepoštovanjem sudske prakse Suda u tom području. Kada se imaju u vidu navedene odluke C-118/17 i C-452/18 tada da je očito da bi nepoštovanje te prakse u ovom predmetu predstavljalo ozbiljnu povredu prava. Treći uvjet koji da se odnosi na uzročno posljedičnu vezu između povrede i štete koja da bi tužitelju nastala u slučaju da sud odbije njegov zahtjev u ovom predmetu da ne treba posebno obrazlagati, jer da bi ona bila razvidna ne samo u snošenju troškova postupka nego i u daleko većoj šteti koju da bi u tom slučaju tužitelj pretrpio. Nadalje da se posebno ukazuje na odluku C-168/15 O od 12. ožujka 2015.g. koja da je direktno primjenjiva na predmetni postupak, jer da je utvrđena odgovornost države za štetu koja da je nastala kao posljedica toga što nacionalni sud nije po službenoj dužnosti ispitao nepoštenost ugovorne odredbe koja da ulazi u područje primjene Direktive 93/13, iako da je raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima za tu prosudbu. Prema tome, a kako da je kontrola nepoštenosti obveza nacionalnog suda po službenoj dužnosti, tada da je očito da ako bi nadležni sud zaključio da tužitelj nema pravo na kondemnatorni zahtjev, bez da je proveo test nepoštenosti i utvrdio da li je konverzijom tužitelj kao potrošač obeštećen, isti da bi počinio ozbiljnu povredu prava uslijed čega da bi došlo do odgovornosti države za štetu. Zaključno, imajući u vidu sve gore navedeno, sud prvog stupnja, a posebice drugostupanjski sud (kao sud koji odlučuje u najvišem stupnju) prilikom donošenja odluke u ovom predmetu morao da bi voditi računa o možebitnoj odgovornosti države ukoliko se odluka donese protivno ustaljenoj praksi suda EU. Slijedom svega navedenog, predlaže se da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.
4. Tuženik u svojoj replici ističe kako u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih u dosadašnjem tijeku postupka, kao i kod istaknutih dokaznih prijedloga. S tim u vezi, tuženik navodi da predlaže saslušanje tužitelja na okolnost spoznaja i obavijesti koje je dobio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu te djelatnicu banke koja da je neposredno pregovarala s tužiteljem gospođu RJ, [adresa]. Također, tuženik da u privitku dostavlja ovjerenu izjavu ŽJO umjesto njenog usmenog saslušanja, na okolnost da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Tuženik upućuje i na shvaćanje kako tužitelji u portfelju konvertiranih predmeta nemaju pravo na restituciju, odluka Vrhovnog suda RH, Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. godine da kazuje sljedeće: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Također, navedeno da potvrđuje i stav Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu na sjednici 07. lipnja 2023. godine u kojem da jednoglasno donosi sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ U slučaju da sud odredi provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, kojemu da se tuženik izričito protivi, tuženik predlaže da se isto provede na način da se primjeni kamatna stopa koja je vrijedila na kunske kredite koje da tuženik dostavlja u privitku. Podredno, ukoliko sud odredi zadaću vještaku na način na koji je to predložio tužitelj, tuženik predlaže da vještak u svom nalazu i mišljenju prikaže i tzv. „negativne razlike“, odnosno razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, te razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. U odnosu na tzv. „negativne razlike“, tuženik ističe prigovor radi prijeboja, a koji iznos da će se specificirati nakon eventualno provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.
5. Tužitelj je početno, kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu novčanog iznosa od 87.008,30 kn, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.
Nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, tužitelj je kondemnatorni zahtjev postavio tako da istim zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 11.547,99 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.
Nakon ovog tužiteljevog čina, tuženik je naveo da se protivi smanjenju visine tužbenog zahtjeva, kako da je to učinio tužitelj, odnosno, da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.
Smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, na što se primjenjuju opća pravila o povlačenju tužbe.
Prema čl. 193. st. 1. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika, prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema st. 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane.
Novčani iznos od 87.008,30 kn, prema fiksnom tečaju konverzije, predstavlja novčani iznos od 11.547,99 eur. Prema tome, tužitelj time što je kondemnatorni tužbeni zahtjev postavio tako što njime zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 11.547,99 eur, nije smanjio taj tužbeni zahtjev, pa onda niti djelomično povukao tužbu. Zbog toga je tuženikovo protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe bez procesnopravnog učinka.
6. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).
7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. listopada 2007. (10-15), aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. travnja 2012. (16-17), aneks uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. veljače 2016. (18-20), simulirani otplatni plan u eur (21-23), izračun konverzije od 06. studenog 2015. i popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (24-27), specifikaciju uplata (28-30) i otplatni plan za kredit od 31. svibnja 2019. (34-37). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.
8. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. listopada 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik. Ugovor o kreditu je potvrđen dana 09. listopada 2007. kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz [adresa], pod brojem OV-11684/07. Čl. 2. ugovora o kreditu pravni prednik tuženika je odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika, važećem na dan korištenja kredita, u svrhu adaptacije kuće. Ugovorom o kreditu je u čl. 3. ugovorena kamatna stopa u visini od 5,25 % dekurzivno godišnje. Ugovorom o kreditu je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, te da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 505,39 CHF, a podmiruje se u kn obračunatim po srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju svakog zadnjeg dana u mjesecu. Kredit se otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta, a rok otplate je 20 godina. U čl. 6. ugovora o kreditu je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama pravnog prednika tuženika. Čl. 8. ugovora o kreditu je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, i to prema obračunu pravnog prednika tuženika. U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, pravni prednik tuženika je ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge pravnog prednika tuženika. Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF.
Uvidom u aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. travnja 2012. (dalje: aneks 1) utvrđeno je da su isti sklopili pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik. Aneks 1 je potvrđen dana 13. travnja 2012. kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz [adresa], pod brojem OV-2467/12. Aneksom 1 je izmijenjen čl. 3. ugovora o kreditu, tako da kamatna stopa iznosi 5,65 % dekurzivno godišnje. Izmijenjen je i čl. 4. ugovora o kreditu na način da je tužitelju odobren moratorij na otplatu glavnice od 31. ožujka do 30. rujna 2012. Aneksom 1 je također kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva.
Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-101/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. veljače 2016. (dalje: aneks) utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, te treća osoba, kao sudužnik, sklopili aneks, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu. Aneks je potvrđen dana 02. svibnja 2016. pod brojem OV-2625/16 i dana 11. svibnja 2016. pod brojem OV-2834/16, kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz [adresa].
Sporno je da li je aneks nastao.
Iz ranije izloženog je vidljivo da se tužitelj, u bitnom, poziva na to da je prilikom sklapanja aneksa između stranaka postojao nesporazum o valutnoj klauzuli CHF, kao bitnom sastojku ugovora, jer da je taj bitni sastojak ugovora ništetan, pa da se onda ni valutna klauzula u CHF ne može konvertirati u valutnu klauzulu eur, te o novoutvrđenoj visini kamatne stope, kao bitnom sastojku ugovora, jer da su stranke vjerovale da su suglasne glede pitanja visine kamatne stope koja dovodi do izjednačavanja položaja stranaka, a u stvarnosti da je među njima postojala nesuglasnost.
Prema čl. 282. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) kad strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje.
Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, nesporazum (dissensus) postoji kada prilikom sklapanja ugovora stranke vjeruju da su suglasne, a zapravo među njima postoji nesporazum: 1. o pravnoj naravi ugovora ili 2. o kojem bitnom sastojku ugovora. Tada ugovor ne nastaje.
Tužitelj je, radi utvrđenja činjenice da je prilikom sklapanja aneksa među strankama postojao nesporazum o navedenim sastojcima aneksa, predložio uvid u aneks, simulirani otplatni plan u eur, knjigovodstveno-financijsko vještačenje, izračun konverzije od 06. studenog 2015., popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. i otplatni plan za kredit od 31. svibnja 2019.
Uvidom u aneks, simulirani otplatni plan u eur, izračun konverzije od 06. studenog 2015., specifikaciju uplata i otplatni plan za kredit od 31. svibnja 2019. nije utvrđeno da je među strankama, prilikom sklapanja aneksa, postojao bilo kakav nesporazum, pa ni onaj o sastojcima aneksa na koje tužitelj upire. Konačno, ovi dokazi nisu ni podobni za utvrđenje ovih činjenica (iz ovih dokaza se te činjenice ne mogu utvrditi). Za utvrđenje ovih činjenica nije podoban ni dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, pa je prijedlog za izvođenjem ovog dokaza odbijen.
Već s obzirom na to da nije utvrđeno da je među strankama, prilikom sklapanja aneksa, postojao nesporazum o njegovim sastojcima na koje se tužitelj poziva, nema osnove utvrđenju da aneks nije nastao.
Za istaći je, pritom, da čl. 325. ZOO-a, na koji se tužitelj poziva, nije primjenjiv u ovom slučaju. To iz razloga što ovaj članak uređuje pitanje zakonske konverzije ništetnog ugovora u slučaju kad on udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog ugovora, dok je u konkretnom slučaju riječ o konverziji temeljem pravnog posla – aneksa.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.
Nadalje, sporno je da li je sklapanjem aneksa, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.
Aneks obvezuje ugovorne stranke.
Sklapanjem aneksa kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem aneksa prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja aneksa.
Aneks koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.
VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.
S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja aneksa proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.
Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.
Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.
Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja. Aneksom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem aneksa izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.
Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.
Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.
Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.
Stoga, kraj činjenice da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezan, niti prinuđen, te slijedom toga sklopio aneks, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.
Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile aneks sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja aneksa neosnovan.
Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem aneksa ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).
Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva presude.
9. Obje su strane do zaključenja glavne rasprave zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.
Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.
Tuženiku su, od zatraženih, priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 132,72 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za sastav podneska podnesenog 01. lipnja 2022. 132,72 eur (Tbr. 8. t. 1.) i za PDV na ove radnje 66,36 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 331,80 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava žalbe podnesene 07. siječnja 2020., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (ta žalba je odbijena kao neosnovana), pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska podnesenog 15. svibnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti u odgovoru na tužbu i u podnesku podnesenom 01. lipnja 2022., a za sastav kojih su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.
10. Tuženik je i, nakon zaključenja glavne rasprave, u podnesku podnesenom 29. svibnja 2025., stavio zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 164. st. 3. ZPP-a zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima.
Kako je tuženik ovaj zahtjev za naknadu parničnih troškova stavio nakon završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, to je valjalo odlučiti kao u točki IV dispozitiva presude.
U Poreču-Parenzo, 04. lipnja 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
