Poslovni broj: UsI-836/25-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Radovanu Dožudiću, odvjetniku iz Čazme, Trg Čazmanskog kaptola 18, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 04. lipnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/24-02/03007761196, URBROJ: 341-99-11/2-24-6512 od 28. siječnja 2025. godine.
II. Poništava se točka II. rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku, KLASA: UP/I-140-10/24-02/03007761196, URBROJ: 341-12-11/2-24-30865 od 01. listopada 2024. godine.
III. ZZ, rođenom **.**.1959., OIB: [osobni identifikacijski broj], se u mirovinski staž kao staž osiguranja priznaje vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Belje iz Belog Manastira, na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, od 27. ožujka 1995. godine do 01. prosinca 1995. godine i od 06. siječnja 1996. godine do 31. kolovoza 1997. godine.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 2.000,00 €.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 28. siječnja 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 01. listopada 2024. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je (u ponovljenom upravnom postupku) u točki II. odbijeno tužitelju u mirovinski staž kao staž osiguranja priznati vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Belje iz Belog Manastira, na području Republike Hrvatske (RH) koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda (UN), od 27. ožujka 1995. godine do 01. prosinca 1995. godine i od 06. siječnja 1996. godine do 31. kolovoza 1997. godine, jer je u tom razdoblju po vlastitoj izjavi na zapisnik u upravnom postupku bio pripadnik vojnih formacija Republike Srpske Krajine (RSK). Istovremeno je (u točki I.) tužitelju utvrđen mirovinski staž kao staž osiguranja u razdoblju od 01. rujna 1997. godine do 20. studenog 1997. godine. Tužitelj u tužbi navodi da je bio prisilno mobiliziran. Ističe da je čitav sporni period radio, da nije bilo ratnih operacija te da je područje bilo u postupku mirne reintegracije i pod upravom UN-a.
Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Osporavano drugostupanjsko rješenje od 28. siječnja 2025. godine je nezakonito, a nezakonita je i točka II. prvostupanjskog rješenja od 01. listopada 2024. godine.
U ovoj pravnoj stvari je riječ o zahtjevu tužitelja (od 16. kolovoza 2023. godine) za konvalidaciju njegovog radnog staža ostvarenog u poduzeću Belje iz Belog Manastira, na području RH koje je bilo pod upravom ili zaštitom UN-a.
Postupak konvalidacije je propisan Pravilnikom o postupku konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja (NN 53/08 - Pravilnik). Tužitelju je u upravnom postupku staž konvalidiran za razdoblje od 01. rujna 1997. godine do 20. studenog 1997. godine, a konvalidacija je odbijena za razdoblje od 27. ožujka 1995. godine do 01. prosinca 1995. godine i od 06. siječnja 1996. godine do 31. kolovoza 1997. godine, jer je u tom razdoblju po vlastitoj izjavi na zapisnik u upravnom postupku bio pripadnik vojnih formacija RSK. Tuženik je u osporavanom drugostupanjskom rješenju naveo da je u tom preostalom razdoblju tužitelj stoga sudjelovao u rušenju pravnog poretka RH, što bi značilo da se ne može prihvatiti kako je bio u radnom odnosu u skladu s pravnim poretkom RH. Tuženik ističe da se u mirovinski staž ne mogu priznati razdoblja u kojima je tužitelj bio u vojnim formacijama tadašnje RSK.
U konkretnom slučaju nije sporno da je cjelokupan tužiteljev radni staž u Belju iz njegovog zahtjeva od 16. kolovoza 2023. godine evidentiran u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a (tzv. parafond) te da su mu sva ta razdoblja upisana u radnoj knjižici i u knjigama poslodavca - što je i izričito potvrđeno u obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja od 28. siječnja 2025. godine. Tužiteljev zahtjev je (za preostala razdoblja) odbijen samo zbog utvrđenja da je tada - po vlastitoj izjavi na zapisnik u upravnom postupku - bio pripadnik vojnih formacija RSK. Iz toga upravna tijela izvode zaključak da je tužitelj sudjelovao u aktivnostima rušenja pravnog poretka RH, odnosno da njegov radni odnos nije bio u skladu s pravnim poretkom RH.
Iako tuženik stav o relevantnosti navedene činjenice u pogledu (ne)mogućnosti konvalidiranja radnog staža potkrepljuje nizom odlukâ, sud ovaj razlog za odbijanje (dijela) tužiteljevog zahtjeva mora temeljito preispitati. Prvenstveno treba ukazati na to da Pravilnik ni ne naslućuje da bi pitanje mogućnosti konvalidiranja staža (a zapravo u konačnici pitanje ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja) na bilo koji način ovisilo o osobnim okolnostima osiguranika koje bi se odnosile na njegovo kršenje zakona, drugih propisa ili pravnog poretka u cjelini. Ni općenito, ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja (u općim propisima o tom osiguranju) ni na koji način ne ovisi o tome je li osiguranik na bilo koji način svojim postupanjem ili nepostupanjem kršio propise.
Nadalje, sud ukazuje na odredbe Zakona o općem oprostu (NN 80/96 - ZOO), kojim je dân opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u vezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u RH, što se odnosi na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. godine do 23. kolovoza 1996. godine (čl. 1. st. 1. i 3. ZOO-a), osim ako se radi o ratnim zločinima ili o kaznenim djelima koja nisu počinjena tijekom agresije, oružane pobune ili oružanih sukoba te koja nisu u vezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u RH (čl. 3. st. 1. i 2. ZOO-a). U odnosu na tužitelja ne postoje dokazi o tome da se tereti za kaznena djela iz čl. 3. st. 1. i 2. ZOO-a, a notorno je da se u razdoblju nakon 23. kolovoza 1996. godine na području Belog Manastira i Baranje više nisu vršile nikakve ratne operacije te da je područje bilo u postupku mirne reintegracije u ustavnopravni poredak RH i pod zaštitom i upravom UN-a (misija UNTAES).
Osim toga, ako je oprost dân za kaznena djela (za kazneni progon), onda nije moguće tužitelju prisilno (mobilizacija) sudjelovanje u vojnim formacijama tadašnje RSK stavljati na teret u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa, odnosno u pogledu ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja.
Sud posebno napominje da se tužitelju ovom presudom ne konvalidira staž ostvaren u vojnim formacijama tadašnje RSK (kako implicira tuženik u obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja), već staž ostvaren u poduzeću na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a. Pritom (prisilna) mobilizacija, o kojoj je ovdje riječ, sâma po sebi ne ukazuje na to da bi tužitelju zbog nje prestao radni odnos u poduzeću Belje iz Belog Manastira niti da bi taj radni odnos onda bio u neskladu s pravnim poretkom RH.
Zbog svega navedenog je sud na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) i bez potrebe saslušanja tužitelja usvojio tužbeni zahtjev i kao nepravilna i nezakonita poništio osporavana rješenja iz upravnog postupka, a potom je u sporu pune jurisdikcije tužitelju u mirovinski staž kao staž osiguranja priznao vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Belje iz Belog Manastira, na području RH koje je bilo pod zaštitom ili upravom UN-a, od 27. ožujka 1995. godine do 01. prosinca 1995. godine i od 06. siječnja 1996. godine do 31. kolovoza 1997. godine.
Sud posebno napominje da ovom presudom u cijelosti ustrajava kod svojih argumentiranih pravnih stavova izraženih već u nizu istovrsnih presuda po pitanju konvalidacije radnog staža na području RH pod zaštitom ili upravom UN-a, a koje pravne stavove povodom tuženikovih žalbi nadležni žalbeni sud kontinuirano osporava.
Stoga ovaj sud ukazuje tužitelju na mogućnost - ukoliko po okončanju izvjesne žalbene faze ovog upravnog spora žalbeni sud ostane kod svojih dosadašnjih pravnih stavova - pokretanja odgovarajućih postupaka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i potom pred Europskim sudom za ljudska prava.
S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € iznosi 2.000,00 €.
U Zagrebu, 04. lipnja 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Radovan Dožudić
2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića
