REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: P-10046/19-24
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Sanji Artuković, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetniku iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. svibnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnika, dana 04. lipnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. i 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208793705/07 od 03. travnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice CĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici CĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 9.273,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:
- iznos od 1,73 eura od 13. veljače 2008. godine do isplate,
- iznos od 8,25 eura od 10. ožujka 2008. godine do isplate,
- iznos od 3,24 eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 13,88 eura od 11. listopada 2008. godine do isplate,
- iznos od 14,58 eura od 23. prosinca 2008. godine do isplate,
- iznos od 29,49 eura od 09. siječnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 29,49 eura od 09. siječnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 32,28 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,
- iznos od 32,28 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,
- iznos od 33,34 eura od 29. travnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 27,18 eura od 03. lipnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 22,28 eura od 16. lipnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 24,31 eura od 20. srpnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 25,93 eura od 07. rujna 2009. godine do isplate,
- iznos od 22,52 eura od 05. listopada 2009. godine do isplate,
- iznos od 20,91 eura od 23. listopada 2009. godine do isplate,
- iznos od 26,89 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,
- iznos od 23,32 eura od 17. prosinca 2009. godine do isplate,
- iznos od 31,47 eura od 07. siječnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 37,18 eura od 15. ožujka 2010. godine do isplate,
- iznos od 42,89 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 43,55 eura od 26. travnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 47,14 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 47,74 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 67,89 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 58,30 eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,
- iznos od 92,97 eura od 15. rujna 2010. godine do isplate,
- iznos od 78,12 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate,
- iznos od 66,70 eura od 04. studenog 2010. godine do isplate,
- iznos od 99,12 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 97,43 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 93,38 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate,
- iznos od 99,91 eura od 14. ožujka 2011. godine do isplate,
- iznos od 93,03 eura od 14. travnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 107,64 eura od 14. svibnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 126,08 eura od 10. lipnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 132,72 eura od 08. srpnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 210,73 eura od 12. kolovoza 2011. godine do isplate,
- iznos od 139,67 eura od 14. rujna 2011. godine do isplate,
- iznos od 124,74 eura od 15. listopada 2011. godine do isplate,
- iznos od 127,10 eura od 10. studenog 2011. godine do isplate,
- iznos od 127,78 eura od 15. prosinca 2011. godine do isplate,
- iznos od 137,12 eura od 10. siječnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 144,46 eura od 15. veljače 2012. godine do isplate,
- iznos od 142,78 eura od 14. ožujka 2012. godine do isplate,
- iznos od 139,91 eura od 12. travnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 141,69 eura od 11. svibnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 144,96 eura od 13. lipnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 141,06 eura od 13. srpnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 142,91 eura od 06. kolovoza 2012. godine do isplate,
- iznos od 134,11 eura od 12. rujna 2012. godine do isplate,
- iznos od 133,41 eura od 04. listopada 2012. godine do isplate,
- iznos od 141,86 eura od 10. studenog 2012. godine do isplate,
- iznos od 140,74 eura od 11. prosinca 2012. godine do isplate,
- iznos od 141,74 eura od 03. siječnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 133,50 eura od 05. veljače 2013. godine do isplate,
- iznos od 133,37 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,
- iznos od 141,01 eura od 11. travnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 129,00 eura od 14. svibnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 129,20 eura od 14. lipnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 127,16 eura od 12. srpnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 126,54 eura od 03. kolovoza 2013. godine do isplate,
- iznos od 132,32 eura od 11. rujna 2013. godine do isplate,
- iznos od 139,17 eura od 09. listopada 2013. godine do isplate,
- iznos od 136,48 eura od 07. studenog 2013. godine do isplate,
- iznos od 142,31 eura od 13. prosinca 2013. godine do isplate,
- iznos od 136,32 eura od 14. siječnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 129,79 eura od 14. veljače 2014. godine do isplate,
- iznos od 131,95 eura od 13. ožujka 2014. godine do isplate,
- iznos od 130,15 eura od 11. travnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 127,01 eura od 08. svibnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 125,55 eura od 03. lipnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 129,66 eura od 15. srpnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 130,49 eura od 04. kolovoza 2014. godine do isplate,
- iznos od 133,42 eura od 02. rujna 2014. godine do isplate,
- iznos od 133,95 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,
- iznos od 138,16 eura od 17. studenog 2014. godine do isplate,
- iznos od 138,16 eura od 09. prosinca 2014. godine do isplate,
- iznos od 138,76 eura od 12. siječnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 09. veljače 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 11. ožujka 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 09. travnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 06. svibnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 09. lipnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 08. srpnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 03. kolovoza 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 08. rujna 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 10. listopada 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 10. studenog 2015. godine do isplate,
- iznos od 139,04 eura od 10. prosinca 2015. godine do isplate te na
- iznos od 139,04 eura od 13. siječnja 2016. godine do isplate,
a sve po stopi koja se za razdoblje od 13. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici CĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.229,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:
- iznos od 28,03 eura od 10. studenog 2007. godine do isplate,
- iznos od 27,64 eura od 14. prosinca 2007. godine do isplate,
- iznos od 28,33 eura od 10. siječnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 28,72 eura od 13. veljače 2008. godine do isplate,
- iznos od 55,50 eura od 10. ožujka 2008. godine do isplate,
- iznos od 54,77 eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 53,70 eura od 14. svibnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 53,95 eura od 10. lipnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 53,53 eura od 10. srpnja 2008. godine do isplate,
- iznos od 53,20 eura od 10. kolovoza 2008. godine do isplate,
- iznos od 53,44 eura od 10. rujna 2008. godine do isplate,
- iznos od 56,31 eura od 11. listopada 2008. godine do isplate,
- iznos od 56,42 eura od 23. prosinca 2008. godine do isplate,
- iznos od 58,58 eura od 09. siječnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 58,58 eura od 09. siječnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 58,98 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,
- iznos od 58,98 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,
- iznos od 59,14 eura od 29. travnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 58,24 eura od 03. lipnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 57,53 eura od 16. lipnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 57,83 eura od 20. srpnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 78,83 eura od 07. rujna 2009. godine do isplate,
- iznos od 78,16 eura od 05. listopada 2009. godine do isplate,
- iznos od 77,85 eura od 23. listopada 2009. godine do isplate,
- iznos od 79,02 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,
- iznos od 78,32 eura od 17. prosinca 2009. godine do isplate,
- iznos od 79,93 eura od 07. siječnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 81,05 eura od 15. ožujka 2010. godine do isplate,
- iznos od 82,18 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 82,31 eura od 26. travnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 83,01 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 83,13 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 87,10 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 85,21 eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,
- iznos od 92,04 eura od 15. rujna 2010. godine do isplate,
- iznos od 89,12 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate,
- iznos od 86,87 eura od 04. studenog 2010. godine do isplate,
- iznos od 93,26 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 92,92 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 92,12 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate,
- iznos od 93,41 eura od 14. ožujka 2011. godine do isplate,
- iznos od 92,06 eura od 14. travnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 94,93 eura od 14. svibnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 98,57 eura od 10. lipnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 99,88 eura od 08. srpnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 100,96 eura od 12. kolovoza 2011. godine do isplate,
- iznos od 88,69 eura od 14. rujna 2011. godine do isplate,
- iznos od 86,12 eura od 15. listopada 2011. godine do isplate,
- iznos od 86,52 eura od 10. studenog 2011. godine do isplate,
- iznos od 86,64 eura od 15. prosinca 2011. godine do isplate,
- iznos od 88,25 eura od 10. siječnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 89,52 eura od 15. veljače 2012. godine do isplate,
- iznos od 89,23 eura od 14. ožujka 2012. godine do isplate,
- iznos od 88,74 eura od 12. travnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 89,04 eura od 11. svibnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 89,61 eura od 13. lipnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 88,93 eura od 13. srpnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 89,25 eura od 06. kolovoza 2012. godine do isplate,
- iznos od 87,74 eura od 12. rujna 2012. godine do isplate,
- iznos od 87,61 eura od 04. listopada 2012. godine do isplate,
- iznos od 89,07 eura od 10. studenog 2012. godine do isplate,
- iznos od 88,88 eura od 11. prosinca 2012. godine do isplate,
- iznos od 89,05 eura od 03. siječnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 87,63 eura od 05. veljače 2013. godine do isplate,
- iznos od 87,61 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,
- iznos od 88,93 eura od 11. travnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 86,65 eura od 14. svibnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 86,89 eura od 14. lipnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 86,54 eura od 12. srpnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 86,43 eura od 03. kolovoza 2013. godine do isplate,
- iznos od 87,43 eura od 11. rujna 2013. godine do isplate,
- iznos od 88,61 eura od 09. listopada 2013. godine do isplate,
- iznos od 88,14 eura od 07. studenog 2013. godine do isplate,
- iznos od 89,15 eura od 13. prosinca 2013. godine do isplate,
- iznos od 88,12 eura od 14. siječnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,30 eura od 14. veljače 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,38 eura od 13. ožujka 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,31 eura od 11. travnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,20 eura od 08. svibnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,14 eura od 03. lipnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,29 eura od 15. srpnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,32 eura od 04. kolovoza 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,43 eura od 02. rujna 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,45 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,61 eura od 17. studenog 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,61 eura od 09. prosinca 2014. godine do isplate,
- iznos od 17,63 eura od 12. siječnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 09. veljače 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 11. ožujka 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 09. travnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 06. svibnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 09. lipnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 08. srpnja 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 03. kolovoza 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 08. rujna 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 10. listopada 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 10. studenog 2015. godine do isplate,
- iznos od 17,64 eura od 10. prosinca 2015. godine do isplate te na
- iznos od 17,64 eura od 13. siječnja 2016. godine do isplate,
a sve po stopi koja je za razdoblje od 10. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici CĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.200,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. lipnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.
VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 18. veljače 2025. godine.
Obrazloženje
1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208793705/07 od 03. travnja 2007. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Lovrić iz Zagreba, Grižanska 6 poslovni broj Ov-4426/07, temeljem kojeg je tuženik dao tužiteljici kredit u iznosu od 113.000,00 CHF s rokom otplate 300 mjeseci i uz redovnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, s time da je sud vezan navedenim utvrđenjem u smislu odredbe članka 502 c Zakona o parničnom postupku. Isto tako punomoćnik tužiteljice je tijekom postupka istaknuo da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u posljedicama i pravima ugovornih strana, čime je postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje punomoćnik tužiteljice je naglasio da ako je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, tada se konverzijom u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju ne može otkloniti ništetnost navedenih ugovornih odredbi a imajući u vidu odredbu članka 326. Zakona o obveznim odnosima. Dakle konverzija sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije riješila pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i pravnih posljedica iste, pa tužiteljica traži preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, a ujedno je konverzija izvršena 2015. godine, u vrijeme kada nije bila pravomoćno presuđena ništetnost valutne klauzule. Inače iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno je da je BĐ založni dužnik, pa ne bi trebalo biti sporno da ima pravni interes da obveza tužiteljice bude ispunjena, a što se tiče RĐ, njegove isplate su vršene uz suglasnost tužiteljice, pa isti nije ispunjavao nikakve svoje obveze prema banci, već isključivo obveze tužiteljice. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 1. i 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208793705/07 od 03. travnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 9.273,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.229,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.
2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane te je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja na sve iznose dospjele prije 14. lipnja 2014. godine, jer ukoliko je tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 , prekinula tijek zastarnog roka, što se osporava, tužiteljica je u svakom slučaju podnijela tužbu izvan petogodišnjeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude, jer je tužbu podnijela 14. lipnja 2019. godine. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer su treće osobe otplaćivale obveze po predmetnom kreditu, naglasio da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) s obzirom da su tužiteljica i tuženik dana 11. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s eur valutnom klauzulom, pa su sve uplate po ovom kreditu i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete u obzir prilikom konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog eur kredita u skladu s odredbom članka 19 c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime tužiteljica je svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju te je sklapanjem dodatka / aneksa Ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju joj banka nije mogla uskratiti. Nadalje punomoćnik tuženika je istaknuo da je tužiteljica tijekom postupka preinačila tužbu odnosno tužbeni zahtjev isticanjem novog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kojoj preinaci se protivi, jer tužiteljica svojom krivnjom takav zahtjev nije postavila već u tužbi, s time da je ujedno punomoćnik tuženika napomenuo kako ostaje kod svih prigovora, uključujući i prigovor zastare potraživanja i po tako preinačenoj tužbi. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava izrazio pravni stav da Sporazum sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što znači da taj Sporazum, bez obzira da li je sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Naime korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa kreditora, banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama, već bi eventualno mogli postavljati kondemnatorne zahtjeve samo pod uvjetom da ističu razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti same konverzije, odnosno zbog toga što konverzija nije provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je podneskom od 18. veljače 2025. godine preinačen tužbeni zahtjev, kojoj preinaci se protivi te je za sve preinačene iznose istaknuo prigovor zastare, s time da je ujedno naglasio da tako postavljenim tužbenim zahtjevom nije uzeta u obzir preplata priznata konverzijom, a ujedno je sporan i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208793705/07 od 03. travnja 2007. godine (list 6-13 spisa), u presliku Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 11. siječnja 2016. godine (list 14-19 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 20- 21 spisa), u presliku prometa po kreditu / specifikacija uplate (list 36-48 spisa), u presliku dopisa tuženika od 12. siječnja 2015. godine (list 49 spisa), u presliku izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (list 51-56 spisa), u presliku informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 57-60 spisa), u presliku prijedloga izmjene ugovora o kreditu (list 61 spisa), u presliku izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije (list 62-64 spisa), u presliku izračuna preplate (list 72-113 spisa), u presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103586345 (list 114 spisa), u presliku otplatnog plana (list 115-124 spisa), u presliku oplatne tablice (list 125-135 spisa), u presliku obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 136 spisa), u presliku sudske prakse (list 138-147; stranica 152-181 i 259-293 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 205-206 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 213- 226 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 334-335 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor, dana 03. travnja 2007. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 113.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 300 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50%, koja je promjenjiva sukladno promjenama tržišnih uvjeta a temeljem „Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, kao i činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 11. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i zahtijevati isplatu po toj osnovi preplaćenih iznosa, s time da je ujedno sporan i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, jer su neke anuitete predmetnog kredita uplaćivale treće osobe, a sporno je i potrošačko svojstvo tužiteljice, visina tužbenog zahtjeva, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.
6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 18. veljače 2025. godine povećao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića, čime je sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a tužba preinačena, za što je prema odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika toj preinaci protivio. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Isto tako treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice podneskom od 10. ožujka 2020. godine, prije zaključenja prethodnog postupka, preinačio tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, odnosno isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, kojoj preinaci se punomoćnik tuženika također protivio, a sukladno odredbi članka 190. stavka 1. ZPP-a tužba se može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka te je ujedno ta preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu od 11. siječnja 2016. godine sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 11. siječnja 2016. godine (list 14-19 spisa). Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.
8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do otplate kredita, a niti je vezano uz valutnu klauzulu u CHF jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.
9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.
10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.
11. Iskazu tužiteljice (stranica 205-206 spisa) koja je u bitnom istaknula da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana, a iako je tražila kredit u kunama, u banci su joj ponudili kredit u valuti CHF, rekli su da je „to tada povoljniji kredit od bilo kojeg drugog kredita, odnosno kredita u eurima“, znala je što znači valutna klauzula, da joj mjesečna rata ovisi o tečaju CHF u odnosu na kunu, a ujedno je bila ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, o čemu se nije moglo pregovarati, odnosno „na sve uvjete kredita je morala pristala“ ako je željela dobiti kredit, s time da joj nitko u banci, a niti javni bilježnik nije objasnio kriterije promjene kamatne stope, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je pristala na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, jer joj se time smanjila rata kredita, koja je tijekom otplate bila „i više od duplo od početne rate“, iako joj u banci prilikom konverzije, izračuna preplate nisu ništa objašnjavali. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita kupila stan u kojem je stanovala, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u Automehanici kao ekonomist, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva sve do 2020. godine kada je osnovala svoje trgovačko društvo, ali na adresi ovog stana nije bilo registrirano sjedište tog trgovačkog društva, jer je taj stan u međuvremenu, nakon konverzije, prodala. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je stan, koji je kupila tim kreditom koristila za stanovanje, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.
12. U odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka navodeći da su neke anuitete kredita platile treće osobe, točnije RĐ, a ne tužiteljica, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Iako naime iz preslike prometa po kreditu / specifikacija uplate (list 36-48 spisa) proizlazi da je neke anuitete predmetnog kredita platio RĐ, založni dužnik po predmetnom Ugovoru o kreditu, time je isti u svakom slučaju platio obvezu tužiteljice, dakle postupao je za račun tužiteljice, jer kao založni dužnik niti nije imao obvezu plaćanja anuiteta tog kredita, ali je nesporno imao interes da se anuiteti tog kredita uredno plaćaju, a što rezultira time da je vezano uz obvezu tuženika platiti tužiteljici preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu, odnos tužiteljice i RĐ, platitelja pojedinih anuiteta kredita, potpuno irelevantan. Iz navedenog razloga sud tijekom postupka niti nije proveo dokaz saslušanjem predloženog svjedoka BĐ na okolnost da su sve uplate po predmetnom kreditu vršene u korist tužiteljice, jer osim što je neke anuitete kredita plaćao RĐ, a ne svjedok, što ukazuje da je taj dokazni prijedlog u svakom slučaju neosnovan, nepotreban, ujedno iz dostavljene dokumentacije jasno proizlazi da je RĐ, koji je plaćao neke anuitete ovog kredita, u predmetnom Ugovoru o kreditu bio založni dužnik, što znači da niti nije imao obvezu plaćati anuitete ovog kredita.
13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine (datum predaje tužbe pošti), dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na preinačenu tužbu, povišeni dio tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Isto tako Vrhovni sud RH je i u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a time i pravo na restituciju.
14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 334-335 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 8.390,11 CHF, odnosno protuvrijednost iznosa od 46.934,13 kuna, što predstavlja iznos od 6.229,21 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 69.873,59 kuna, odnosno 9.273,84 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, s time da je konverzijom utvrđena preplata u iznosu od 5.246,76 eura.
15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF, tečaj koji je važio na dan isplate kredita, kao uostalom i početno ugovorena kamatna stopa. Isto tako da bi se moglo odlučivati vezano uz tzv. negativne tečajne razlike osnovna pretpostavka je da je punomoćnik tuženika istaknuo protutužbeni zahtjev, odnosno procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbe članka 195. ZOO-a i odredbe članka 196. ZOO-a, što isti nije istaknuo, jer nije dovoljno da punomoćnik tuženika samo općenito ističe da bi prilikom donošenja odluke trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.
16. Nastavno bitno je naglasiti da iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK-a propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZID ZPK-a sudski vještak financijske struke utvrdio je preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ali je ujedno utvrdio i preplatu priznatu konverzijom, za koji iznos preplate bi trebalo umanjiti razliku glavnice, ali u ovom postupku niti nije utužena razlika glavnice. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZID ZPK-a, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužiteljica, potrošač nije u cijelosti obeštećena, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZID ZPK-a vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.
17. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.
18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 1. i 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 03. travnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 9.273,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate i na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.229,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.
19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.200,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 10. ožujka 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 01. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 06. prosinca 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 18. veljače 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16. svibnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 750,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 04. lipnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.
20. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 14. kolovoza 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je istim punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer osim što tužiteljica niti nije platila sudsku pristojbu na tužbu, a niti je obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu, ujedno punomoćnik tužiteljice niti nije sukladno odredbi članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a određeno naveo trošak sudske pristojbe koju zahtjeva. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.
21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.
22. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 10. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Zagrebu, dana 04. lipnja 2025. godine
Sudac:
Dijana Mađerčić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1.Tužiteljici po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćniku
U Zagrebu, dana 04. lipnja 2025. godine
