Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-276/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja CR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Martini Radić Šunjić, odvjetnici iz Splita, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, Split, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Pr-1037/2020 od 17. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 04. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. Pr-1037/2023 od 17. studenog 2023. u toč. I) izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 5.682,47 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju razliku manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je trebao isplatiti po osnovi dodataka na plaću, te po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora, za razdoblje od lipnja 2018. do prosinca 2022. u ukupnom iznosu od 5.682,47 eura ( 42.814,55 kn ) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.385,29 eura (10.437,50 kn ) zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), te predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je pobijanom odlukom prekoračen tužbeni zahtjev jer da eventualno pogrešno izračunate naknade za godišnji odmor i bolovanje nakon 01.04.2020. nisu bile predmetom tužbenog zahtjeva i iste da nemaju veze s neobračunavanjem dodataka na prekovremeni rad. Navodi da sud u pobijanoj presudi nije niti naveo u čemu se sastoji taj pogrešni obračun jer da je naknada za godišnji odmor i bolovanje mogla biti pogrešno obračunata iz raznih razloga, pa da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu istakao da su svi žalbeni navodi neutemeljeni, te je predložio odbijanje žalbe kao neosnovane.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće koja se odnosi na neisplaćene dodatke za prekovremeni rad, potom na zahtjev za isplatu neisplaćenih dodataka s osnova posebnih uvjeta rada i s osnova odgovornosti za život i zdravlje ljudi na prekovremeni rad, te na zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad s osnove neisplaćenog, prethodno navedenog, sve za razdoblje od lipnja 2018. do prosinca 2022.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje :

- da je nesporno tužitelj u utuženome razdoblju od 01.06.2018. do prosinca 2022. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu doktora medicine, te da je radio u otežanim uvjetima rada, prekovremeno, noću, nedjeljom i blagdanom

- da je sporno da li je tuženik tužitelju isplatio umanjene plaće na način da mu nije plaćao dodatke sukladno Kolektivnom ugovoru, te da li mu je pogrešno obračunao i isplatio naknadu za godišnji odmor i bolovanje

- da je tužiteljev radni odnos reguliran Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR/14), Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 128/17, 47/18, 123/19 i 66/20 dalje: TKU/17) i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, 16/19, 35/19 i 92/19 , dalje: KU/18)

- da se prema čl. 49. st. 9. KU/18, prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenoga dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, te će se, a sukladno odredbi čl. 49.st.1. KU/18, osnovna plaća radnika uvećati za prekovremeni rad za 50%

- da je odredbom čl. 57. KU/18 propisano da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 16% od osnovne plaće

- da se temeljem odredbe čl. 34. KU/18 radniku za vrijeme godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to za njega povoljnije

- da je odredbom čl. 58. st. 1. TKU/17 propisano da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja od 42 dana pripada mu naknada plaće u visini od 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje,

- da obzirom je tužitelj u utuženome razdoblju radio na radnome mjestu doktora medicine, da je radio u otežanim uvjetima rada, prekovremeno, noću, nedjeljom i blagdanom to da mu sukladno čl. 94. ZR/14, pripada pravo na povećanu plaću, a kako je nesporno cijelo vrijeme imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, ima pravo na uvećanje plaće iz toga osnova sukladno citiranim odredbama KU i TKU,

- da je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, a kojeg sud prihvaća kao stručnog, argumentiranog i objektivnog, proizlazi da tužitelju u utuženom razdoblju nije isplaćen dodatak na plaću za otežane uvjete rada u iznosu od 1.307,43 eura ( 9.850,84 kn), liječnički dodatak na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u iznosu od 1.069,1 eura ( 8.055,10 kn ), dodatak na plaću za rad subotom i nedjeljom, noću, u smjeni, blagdanom u iznosu od 2.678,69 eura ( 20.182,59 kn ) i naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u iznosu od 627,25 eura ( 4.726,02 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 5.682,47 eura ( 42.814,55 kn ),

- da sukladno naprijed citiranim odredbama, plaću tužitelja čini osnovna plaća sa pripadajućim uvećanjima, da osnovna plaća ne postoji samo u redovnom radu, već da se osnovna plaća tužitelju isplaćuje za svaki efektivno odrađeni sat, bilo u redovnome, bilo u prekovremenom radu, a svaki efektivno odrađeni sat se uvećava za one dodatke koji u tome satu postoje i ta uvećanja da se obračunavaju za sve sate u kojima su ostvareni i obračunavaju se od vrijednosti osnovne plaće, te se ista kumuliraju ukoliko se ostvari pravo na više uvećanja budući da niti iz jedne odredbe KU ne proizlazi da radniku to uvećanje pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenoga rada i uvećanje po osnovi otežanih uvjeta rada i drugih predmetnih dodataka međusobno isključuju.

8. Slijedom navedenog, a kako da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da tuženik u utuženom razdoblju nije tužitelju obračunao i isplatio navedene dodatke na osnovnu plaću, to prvostupanjski sud prihvaća konačno postavljeni tužbeni zahtjev, dok odluku o trošku donosi na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, između ostalog i o spornoj razlici naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za razdoblje nakon 01.04.2020. i može se ispitati.

10. Također se tuženik žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev.

11. Naime, tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju razliku naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u razdoblju nakon 01.04.2020. s osnove pogrešno obračunate prosječne mjesečne plaće u prethodnom razdoblju iz nekog drugog razloga, a ne neobračunatih spornih dodataka na plaću na sate ostvarene u prekovremenom radu, kako je to tužbom zatraženo, odnosno tvrdi da je prvostupanjski sud utemeljio presudu na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one navedene u tužbi, pa da je time prekoračen tužbeni zahtjev. Navedena tvrdnja tuženika nije osnovana, budući da iz činjeničnog supstrata tužbe jasno proizlazi da je tužitelj naveo da mu tuženik u utuženom razdoblju nije isplaćivao predmetne dodatke, a što da je da je za posljedicu imalo i pogrešan obračun i isplatu svih naknada koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća i to naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad. Dakle, tužitelj se jasno činjenično u tužbi pozvao na pogrešan obračun naknade plaće i za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u utuženom razdoblju, pa su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

12. Nadalje prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno naprijed citirane odredbe KU koji su u utuženom razdoblju bili na snazi odlučujući o tužbenom zahtjevu, te je za to dao pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

13. Tuženik žalbenim navodima ne spori dosuđenu razliku naknade plaće za razdoblje do 01.04.2020., već osporava dosuđenu naknade s osnova razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad nakon 01.04.2020.

14. Međutim kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da tuženik u spornom razdoblju nakon 01.04.2020. nije tužitelju obračunao naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i za vrijeme bolovanja u skladu sa prethodno navedenim mjerodavnim odredbama čl. 34. KU/18 i čl. 58. st. 1. TKU/17 KU, na koje se prvostupanjski sud pravilno pozvao, to tužitelju pripada pravo na dosuđenu razliku naknade plaće.

15. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) izreke ove presude.

16. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu nije osnovan, budući da nije riječ o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki II) izreke. 17. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci II) izreke ( odluka o trošku postupka).

U Rijeci, 04. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec