Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1402/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ES, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Mati Gliboti, odvjetniku u Splitu,Domovinskog rata 27A, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2078/2020- 40 od 27. svibnja 2024., 04. lipnja 2025.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2078/2020-40 od 27. svibnja 2024.u točki I, II i IV izreke te u točki III izreka za iznos od 107.686,93 eur sa zateznim kamatama.

II Preinačuje se citirana presuda u točki III izreke za iznos od 34,06 eur sa zateznim kamatama na iznos do 17,88 eur od 26. rujna 2006 i na iznos od 16,18 eur od 18. listopada 2006 te se odbija tužbeni zahtjev u tom dijelu.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o [broj kredita] od 23. lipnja 2006. zaključenog između stranaka postupka u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 456.600,00 CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 2.502,83 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan plaćanja. Točkom II izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. citiranog ugovora u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u komercijalnu, promijeniti kamatnu stopu važeću za kredit za mlade, odnosno promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke i da korisnik kredita svojim potpisom na svom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Točkom III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 107.720,99 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke dok je točkom IV izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11. 397,39 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22,114/22 i 155/23:dalje -ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da je pobijana presuda nerazumljiva i proturječna. Tvrdi i da je sud prvog stupnja propustio donijeti odluku o preinaci tužbe, kojoj se tuženik protivio i poziva se na zastaru tog dijela tražbine. Nastavno ističe da je povrijedio odredbu članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a i onemogućio tuženiku raspravljanje, odbijanjem prigovora tuženika na nalaz vještaka. Zahtjeva izradu nalaza po promjenjivoj kamatnoj stopi i tvrdi da je kamatna stopa za kredite u kn bila znatno viša od kamatne stope kredita u chf. Nastavno ističe da je trebalo umanjiti predmetnu tražbinu za tzv. negativnu tečajnu razliku i da je osnovan prigovor zastare koji je isticao tijekom postupka kao i da je zastarjele tražbina dospjela prije 04. travnja 2007. Presuda iz kolektivne tužbe da se ne primjenjuje u ovom predmetu i da je tužitelj sam odlučio sklopiti takav ugovor te da ga je tuženik upozorio sa svim značajkama ugovora. Donošenjem pobijane presude da je tužitelj stavljen u povoljniji položaj od drugih osoba koje su sklopile ugovor u kunama. Tvrdi i da je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula bila dopuštena i da ugovor nije suprotan načelu savjesnosti i poštenja te da promjenu tečaja strane valute banka nije mogla predvidjeti jer je to u trenutku sklapanja ugovora to bilo neizvjesno. Osporava i utvrđenje suda u dijelu tijeka zateznih kamata tvrdnjom da tuženik nije nepošten stjecatelj. Osporava i odluku suda u dijelu troškova postupka.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. Nije počinio ni apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 1. točka 6. ZPP-a jer tužitelj nije povrijedio tu zakonsku odredbu i omogućio je tuženiku raspravljanje. Opravdano je odbio daljnje prigovore tuženika na nalaz vještaka jer je vještak u pismenom nalazu i kroz usmeno očitovanje odgovorio na sva bitna pitanja dok nije postojala potreba za izradom nalaza po promjenjivoj kamatnoj stopi jer zbog ništavosti te ugovorne odredbe tužitelj ostvaruje pravo na isplatu razlike po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

9. Nije počinio ni relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP- a jer nije povrijedio odredbu o preinaci tužbe, budući da je tužitelj tek nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja mogao znati visinu svoje tražbine, pri čemu isti u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao sa svim odlučnim činjenicama potrebnima za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja, imalo za posljedicu onemogućavanje te stranke u njezinom pravu na pristup sudu. Protivno žalbenim tvrdnjama za preinaku tužbe bile ispunjene pretpostavke iz članka 190. stavak 2. ZPP-a i to neovisno o protivljenju tuženika takvoj preinaci (članak 190. stavak 3. ZPP-a), jer je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga iako sud prvog stupnja nije izričito dopustio preinaku, pravilno ju je prihvatio kada je udovoljio konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

10. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud prvog stupnja riješio na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora kao i primjenom presude iz kolektivnog spora.

11. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima učinak i na ovaj predmet.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena Z. B. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

13. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

14. Obvezujući učinak te presude na ovaj predmet proizlazi iz odredbe članka 118. ZZP/14 koja propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

15. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, niti sada u žalbi nije iznosio činjenice niti pružio obrazloženi dokaz o postojanju informiranog pristanka tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezine obveze i da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Uopćenim navodima o informiranom pristanku tužitelja ne dokazuje se ta tvrdnja.

16. Prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Sukladno tome da je tužitelj i detaljno pročitao predmetni Ugovor bez dodatnog obrazloženja o rizicima vezanim uz sklapanja tog ugovora nije, a koje obrazloženje mu je bio obvezan dati tuženik ne bi se mogle smatrati razumljivim sporne odredbe Ugovora.

17.Tvrdnja tuženika da je sklapajući kredit uz valutnu klauzulu te primjenom promjenjive kamatne stope postupao sukladno zakonu, ne oslobađa istog obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu.

18. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19. Zastarni rok, a protivno utvrđenju suda prvog stupnja, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 03. lipnja 2019., tražbina tužitelja po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari. Predmetna presuda u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i ovdje tuženika postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u donosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i po ni jednoj osnovi rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Pri tom treba kazati da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005:dalje-ZOO-a) i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

21. Nisu istiniti ni žalbeni navodi o zastari iznosa iz preinačenog dijela tužbe jer u slučaju kad se preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva temelji na istoj činjeničnoj osnovi , kao što je to u ovom predmetu a moguća je i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u predmetnom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

22. Međutim, pravilno tvrdi žalitelj da je u zastari tražbina koja je dospjela prije 04. travnja 2007. u iznosu od 34,06 eur, jer je od njezinog dospijeća pa do podnošenja tužbe u kolektivnom sporu (kojom tužbom je prekinuta zastara) protekao rok od pet godina.

23. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu te na razliku anuiteta između početno ugovorene kamatne stope i kasnije obračunate promjenjive kamatne stope za iznos tražbine koji nije u zastari, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a i pravilno je utvrđena visina te tražbine provedenim financijskim vještačenjem koji u pogledu matematičkog izračuna određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje

24. Neosnovane su i žalbene tvrdnje o umanjenju tražbine za iznos negativne tečajne razlike koju ne trebaju se automatizmom uzimati u obzir, već tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Naime, radi se o tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je realizirati ili ne. U biti pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, a tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora, predstavlja ugovornu obvezu. Kada bi se prihvatilo shvaćanje tuženika, tužitelj bio lišen mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na tuženikovu tražbinu, kao npr. prigovora zastare.

25. Osim toga predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

26. Nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava visinu dosuđene razlike, ističući kako između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa te da je izračun razlike pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi za cijelo razdoblje koja da je na taj način pretvorena u fiksnu. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu i VSRH je izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022.

27. Iz navedenih razloga valjalo je potvrditi pobijani dio presude iz točke I izreke za iznos od 107.686,93 eur odnosno preinačiti i odbiti dio tražbine koji je u zastari u iznosu od 34,06 eur.

28. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na valjano dosuđeni iznos od svake uplate ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom predmetu utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

29. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio opravdanim troškove postupka, primjenom odredbe članak 155. ZPP-a i dosudio ih tužiteljici koja je uspjela u sporu s pretežnim dijelom tužbenog zahtjeva (članak 154. stavak 5. ZPP-a). Osim toga pravilno je kod dosude troškova postupka primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijem presuđenja jer je odredbom tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., dalje: Tarifa/12) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, kao i odredbom Tbr. 50. Tarife/22 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja na sve poduzete radnje u postupku odlučio primjenom Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, dakle u konkretnom slučaju prema Tarifi/22.

30. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i čl. 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

31. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik uspio sa neznatnim dijelom u žalbenom postupku (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP-a).

Rijeci 04. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić