Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-771/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima iz Đakova protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, zastupan po Toniju Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu pod posl. br. P- 317/2024 od 27. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 04. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu pod posl. br. P-317/2024 od 27. ožujka 2025.

II. Prihvaća se žalba tužitelja, te se preinačava rješenje o troškovima postupka u odbijajućem dijelu točke III) izreke presude Općinskog suda u Đakovu pod posl. br. P- 317/2024 od 27. ožujka 2025. i rješava:

Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju, pored iznosa dosuđenog u točki III) izreke presude i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 44,52 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom i bez učinka odredba čl. 7. Ugovora o namjenskom [broj kredita] od 27.12.2007. sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed…“, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 597,25 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita sa zateznom kamatom od 18.01.2008. do isplate. Također je toč. III) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 599,54 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka, odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da prvostupanjski nije naveo na kojem pravnom temelju bi odredba o ulaznoj naknadi bila ništetna. Navodi da je predmetna odredba izrijekom dopuštena Zakonom o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ), pa da ista sama po sebi ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenja, niti je utvrdio da li predmetna odredba uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da prema čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23, dalje ZPK ) u postupku odobravanja kredita kao kreditor ima pravo na troškove u svezi obrade kredita, a koji trošak da je bio u obvezi snositi tužitelj. Navodi da je sud pogrešno odlučio i o istaknutom prigovoru zastare, kao i da je pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a jer da nije bio nesavjestan stjecatelj. Osporio je i odluku o trošku kao nezakonitu jer da je dosuđeni trošak tužitelju obračunat prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje Tarifa ) bez obzira kada su ti troškovi nastali, kao i da je tužitelju dosuđena sudska pristojba na tužbu i presudu, iako isti nije dokazao da je te pristojbe platio. Također navodi da je sud pogrešno odredio tijek zakonske zatezne kamate jer da prema Zakonu o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ( NN 53/20, 83/20) u periodu od 01.05.2020. do 18.10.2020. nisu tekle zatezne kamate. Konačno navodi i da mu je donošenjem pobijane odluke povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na obrazloženu sudsku odluku, pravo na zaštitu od arbitrarnosti i povreda načela jednakosti oružja.

4. Protiv odbijajućeg dijela odluke o trošku sadržane u toč. III) izreke pobijane presude žalbu podnosi i tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a navodeći u bitnom da mu sud neutemeljeno nije priznao zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude.

5. Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

6. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o namjenskom [broj kredita] od 27.12.2007. zaključenog između pravnog prednika tuženika i tužitelja koja se odnosi na ugovorene troškove obrade kredita ( tzv. ulaznu naknadu ), uz restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je nesporno između stranaka zaključen predmetni Ugovor o namjenskom kreditu od 27.12.2007. za iznos od 300.000,00 kn sa rokom otplate na 30 godina,

- da predmetni kredit nije u cijelosti otplaćen,

- da iz sadržaja ugovora proizlazi da je namjena kredita bila kupovina stana, dok da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit uzeo radi kupnje stana gdje je živio sa svojom obitelji, pa da tužitelj ima status potrošača,

- da je odredbom čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja da iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed

- da je predmetna naknada tužitelju naplaćena 17.01.2008. u visini od 4.500,00 kn, odnosno 597,25 eura,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije posebno objašnjena predmetna odredba o naknadi za obradu kreditu prilikom sklapanje ugovora,

- da je predmetna odredba o naknadi određena u tipskom ugovoru od strane tuženika u unaprijed formuliranom obrascu, te da o navedenoj ugovornoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati, niti utjecati na sadržaj ugovora,

- da tuženik, a na kojem je teret dokaza, nije tijekom postupka dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade,

- da se prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, dalje ZZP/07 ) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom

- da je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava,

- da su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993., koja je implementirana u naše zakonodavstvo, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima, te da se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna odredba čl. 7. suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista suprotna odredbi čl. 96. ZZP/07, a time i ništetna temeljem čl. 102. st. 1. istog zakona, pa primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, pa da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. Međutim osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prilikom donošenja odluke o trošku prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

13. U odnosu na žalbu tuženika ističe se slijedeće.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 27.12.2007. ) bio na snazi ZZP/07 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

15. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

16. Isto tako odredbom čl. 99. ZZP/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Također je odredbom čl. 102. ZZP/07 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba je ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 7. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za bankarsku uslugu troškova obrade kredita iznosi 1,50% jednokratno iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

19. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužitelju i ista je bila jasno sastavljena, te mu je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

20. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 99. ZZP/07.

21. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, a temeljem čl. 98. ZZP/07 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

23. Kada je riječ o pitanju da li je poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

24. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

25. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,50% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužitelji je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

26. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužitelju povećan iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a time i njegova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

27. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 74. toč. 3. ZZP/07 ( koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ) prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

28. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 7. ugovora o kreditu očito na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 74. toč. 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

29. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

30. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

31. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio provođenje bilo kakvih dokaza. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

32. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

33. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

34. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO- a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski.

35. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

37. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

38. Isto tako neosnovano se tuženik žalbenim navodima poziva na odredbu čl. 2. toč. 7. ZPK-a jer ta odredba propisuje da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, s time da naknade na odobrene kredite moraju biti vezane uz stvarni trošak odobravanja kredita. Međutim u konkretnom slučaju, a kako je prethodno navedeno, tuženik nedvojbeno nije u ugovoru naveo jasno i određeno koje je to stvarne troškove imao, niti koje je stvarne troškove naplatio iz jednokratne naknade.

39. Također se tuženik žalbenim navodima neosnovano poziva na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ( NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ( NN 83/20.) iz razloga što su čl. 1. navedenog zakona propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, slijedom čega se odredba čl. 7. tog zakona o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak.

40. Konačno u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja zasebno postupovno jamstvo prava na pravično suđenje, a koje podrazumijeva pozitivnu obvezu sudova da u svojim presudama navedu razloge kojima su se vodili pri njihovom donošenju. Navedeno znači da sudovi moraju odgovoriti na bitne argumente stranke, ali ne moraju nužno odgovoriti na sve njezine navode. Pobijana odluka po stavu ovog suda sadrži, doduše kratke i sažete, razloge i obrazloženje kojima se prvostupanjski sud vodio prilikom donošenja, pa se ne može govoriti o povredi prava na pravično suđenje.

41. Također je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Pri tom valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio Tarifu važeću u vrijeme donošenja pobijane odluke sukladno Tbr. 50. toč. 3. navedene Tarife ( stav zauzet u odlukama Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-940/20 od 04.07.2023., Rev- 847/21 od 13.02.2024. i Rev-562/24 od 07.05.2024.). Također je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju i trošak sudske pristojbe na tužbu ( koju je tužitelj podmirio- list 18 spisa ), kao i na presudu jer je ta pristojbena obveza nastala, a tužitelj nije oslobođen od plaćanja navedene sudske pristojbe, štoviše ta njegova obveza je i evidentirana u eSpisu.

42. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) izreke ove presude.

43. U odnosu na žalbu tužitelja glede odbijajućeg dijela odluke o trošku sadržane u toč. III) izreke pobijane presude, ističe se slijedeće.

44. Pobijanom odlukom prvostupanjski sud nije dosudio tužitelju zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude s obrazloženjem da taj trošak nije dospio, a što je pogrešno pravno stajalište.

45. Naime, prema odredbi čl. 335. ZPP-a ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, a istu određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište, a na koji poziv su se stranke dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Također na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude, sud sukladno odredbi čl. 336. ZPP-a ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude. Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ( NN 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14 ), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ( NN Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 ) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a ( VS RH Rev-832/22 od 22.03.2022. ).

46. Stoga tužitelju pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude sukladno Tbr. 9. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23) u iznosu od 100,00 eura ( 50 bodova), uz PDV od 25% od 25,00 eura, odnosno ukupno 125,00 eura.

47. Stoga je primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točci II) izreke ove presude.

48. Kako je uvažavanjem žalbe tužitelja preinačena odluka suda prvog stupnja o trošku, to je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka, uz primjenu čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj uspio u žalbenom postupku. Prema Tbr. 10. točka 5. Tarife, za sastavljanje žalbe protiv rješenja odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1. Tarife. Kako vrijednost pobijanog dijela iznosi 125,00 eura, to tužiteljici pripada iznos od 25,00 eura ( 50%) uvećano za PDV od 6,25 eura, te sudska pristojba na žalbu u iznosu od 13,27 eura sukladno Tbr. 3. st. 4. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ( NN 37/23), odnosno ukupno iznos od 44,52 eura kako je odlučeno kao u točci III) izreke ove presude.

U Rijeci, 04. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec