Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-395/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te sutkinje Vinke Vrančić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4413/2024-10 od 10. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4413/2024-10 od 10. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

II Uvažava se žalba tužiteljice te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4413/2024-10 od 10. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke i u tom dijelu sudi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 91,40 EUR, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4413/2024-10 od 10. travnja 2025. odlučeno je:

"I. Odredba čl. 3. Naknada, Ugovora o kreditu broj 041-50-4094000 od 11. svibnja 2007. godine zaključene između tužiteljice RC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora koja glasi "3,30% (tri zarez trideset posto" od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici RC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 510,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici RC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. travnja 2025. do isplate.".

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tužiteljica pobija presudu u odluci o troškovima postupka u dijelu u kojem joj nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, navodeći da se radilo o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka, pa proizlazi da predmetnu presudu pobija samo pod točkom IV. izreke. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da naloži tuženiku da naknadi tužiteljici daljnji parnični trošak od 100,00 EUR uvećano za PDV po stopi od 25 %, odnosno ukupan iznos od 125,00 EUR. Traži i trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 EUR, uvećano za PDV po stopi od 25 % u iznosu o 15,63 EUR i pristojbu na žalbu u iznosu od 16,59 EUR, odnosno ukupno 94,72 EUR.

3. Pravovremenom žalbom i tuženik pobija predmetnu presudu u točkama I., II. i III. izreke i to zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava. Traži trošak sastava žalbe od 250,00 EUR uvećan za PDV po stopi od 25 % od 62,50 EUR i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno ukupno 365,59 EUR.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23

– dalje: ZPP), ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a izreka presude je razumljiva i u skladu s razlozima presude. Nije počinjena niti relativno bitna povreda iz članka 338. stavak 4. ZPP-a jer obrazloženje presude sadrži sve razloge do kojih je prvostupanjski sud došao provedbom dokaznog postupka. Isto tako, neosnovano se poziva tuženik na povredu odredbe članka 186.c ZPP-a, obzirom da je tužitelj dokazao u postupku da tuži na naplatu dospjele tražbine.

8. Nesporno je između parničnih stranaka da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor zaključili 11. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj 041-50-4094000, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 26.127,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju automobila, te su u članku 3. ugovorile plaćanje naknade jednokratno u iznosu od 3,30 % iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

9. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

9.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

9.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje, koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju:

- da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati pa tako niti u pogledu spornih naknada, te je tužiteljici naplaćen utuženi iznos od 510,70 EUR administrativne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Slijedom toga, pravilno je zaključeno da je sporna odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, za što je prvostupanjski sud naveo određene razloge u točkama 11. do 13. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća ovaj sud drugog stupnja kao pravilne, te je sporna odredba nepoštena prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

12. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna administrativna naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužiteljicu prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredba ugovora o kreditu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

12.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP, samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, sporne odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP, ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se sporne naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika

kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13.1. Odredbu članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u konkretnom slučaju nepoštenost spornih odredbi ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

14. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostupanjskog suda je vidljivo da je prvostupanjski sud obrazložio zašto je tuženik bio nepošteni stjecatelj predmetne naknade, stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, sve u skladu s odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO).

15. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare budući je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

16. Odluka o parničnom trošku u stavku II. izreke pobijane presude pravilna je jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155 ZPP-a dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak.

17. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženog kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci.

18. Žalba tužiteljice kojom pobija točku IV. prvostupanjske presude u odnosu na odbijanje zahtjeva za naknadu troškova pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude je osnovan. Naime, prema odredbama članka 335. ZPP-a ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, a istu određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište, a na koji poziv su se stranke dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Također, na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude sud sukladno odredbi članka 336. ZPP-a ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude. Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) te članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17)) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetnika pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 832/22 od 22. ožujka 2022.).

18.1. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a u svezi Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: OT) preinačiti pobijanu presudu u točki IV. izreke i priznati tužiteljici trošak zastupanja na ročištu za objavu u točno zatraženom iznosu od 125,00 EUR, a na koji iznos zakonska zatezna kamata teče od donošenja prvostupanjske presude.

19. Nadalje, temeljem članka 166. stavak 2. i članka 167. stavak 2. ZPP-a tužiteljici je priznat trošak sastava žalbe protiv rješenja u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 10.4. OT), uvećan za PDV po stopi od 25 % u iznosu od 15,63 EUR i plaćenu sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 13,27 EUR, odnosno ukupno 91,40 EUR.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. stavak 1. jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 4. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec