REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-160/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja HV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Žalcu, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 13. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika TV, odvjetničke vježbenice i rasprave održane 4. lipnja 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, u Ugovoru o kreditu broj 489/05 od 10.08.2005. godine, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

Članak 1

„Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 39.000,00 CHF (slovima: tridesetdevettisućašvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“

Članak 2

„a.)“...redovnu kamatnu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na da sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,90 % godišnje (slovima: četiri cijelih i 90/100 posto)...“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju HV iz [adresa], isplati preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule (razlici u tečaju CHF) iznos od 3.166,88 eura (slovima: tritisućestošezdesetšesteuraiosamdesetosamcenti) sa zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 1. kolovoza 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na iznos od:

-0,86 € od 15.10.2005. godine do isplate,

-1,85 € od 15.11.2005. godine do isplate,

-2,44 € od 15.12.2005. godine do isplate,

- 1,54 € od 15.01.2006. godine do isplate,

- 8,86 € od 15.01.2009. godine do isplate,

-9,01 € od 16.02.2009. godine do isplate,

-4,05 € od 16.03.2009. godine do isplate,

- 5,53 € od 15.04.2009. godine do isplate

- 5,19 € od 15.05.2009. godine do isplate,

-2,54 € od 16.06.2009. godine do isplate,

-3,80 € od 15.07.2009. godine do isplate,

-2,17 € od 15.08.2009. godine do isplate,

-4,25 € od 15.09.2009. godine do isplate,

-1,94 € od 15.10.2009. godine do isplate,

-3,43 € od 15.11.2009. godine do isplate,

-3,19 € od 15.12.2009. godine do isplate,

- 7,22 € od 15.01.2010. godine do isplate,

- 9,80 € od 15.02.2010. godine do isplate,

-9,24 € od 15.03.2010. godine do isplate,

-11,81 € od 15.04.2010. godine do isplate

-16,51 € od 17.05.2010. godine do isplate,

-17,52 € od 15.06.2010. godine do isplate,

-23,05 € od 15.07.2010. godine do isplate,

-22,87 € od 16.08.2010. godine do isplate,

-34,33 € od 15.09.2010. godine do isplate,

-27,65 € od 15.10.2010. godine do isplate,

-29,20 € od 15.11.2010. godine do isplate,

-36,45 € od 15.12.2010. godine do isplate,

- 38,64 € od 18.01.2011. godine do isplate,

-34,52 € od 15.02.2011. godine do isplate,

-36,08 € od 15.03.2011. godine do isplate,

- 36,16 € od 15.04.2011. godine do isplate

- 40,93 € od 16.05.2011. godine do isplate,

-51,06 € od 15.06.2011. godine do isplate,

-62,59 € od 15.07.2011. godine do isplate,

-75,17 € od 16.08.2011. godine do isplate,

-55,30 € od 15.09.2011. godine do isplate,

-48,62 € od 17.10.2011. godine do isplate,

- 57,77 € od 15.05.2012. godine do isplate,

-58,99 € od 26.06.2012. godine do isplate,

-57,35 € od 16.07.2012. godine do isplate,

-56,76 € od 16.08.2012. godine do isplate,

-58,14 € od 17.09.2012. godine do isplate,

-56,74 € od 15.10.2012. godine do isplate,

-58,14 € od 15.11.2012. godine do isplate,

-56,74 € od 15.12.2012. godine do isplate,

- 55,07 € od 15.01.2013. godine do isplate,

-54,49 € od 15.02.2013. godine do isplate,

-53,90 € od 15.03.2013. godine do isplate,

-58,06 € od 15.04.2013. godine do isplate

- 51,94 € od 15.05.2013. godine do isplate,

-50,77 € od 18.06.2013. godine do isplate,

-51,536 € od 15.07.2013. godine do isplate,

-50,90 € od 15.08.2013. godine do isplate,

-53,14 € od 15.09.2013. godine do isplate,

-54,59 € od 15.10.2013. godine do isplate,

-55,30 € od 15.11.2013. godine do isplate,

-58,21 € od 15.12.2013. godine do isplate,

- 55,28 € od 15.01.2014. godine do isplate,

-48,40 € od 15.02.2014. godine do isplate,

-59,98 € od 15.03.2014. godine do isplate,

- 58,61 € od 15.04.2014. godine do isplate

- 56,64 € od 15.05.2014. godine do isplate,

-57,06 € od 15.06.2014. godine do isplate,

-58,47 € od 15.07.2014. godine do isplate,

-59,590 € od 15.08.2014. godine do isplate,

-59,87 € od 15.09.2014. godine do isplate,

-61,08 € od 15.10.2014. godine do isplate,

-62,80 € od 15.11.2014. godine do isplate,

-63,13 od 15.12.2014. godine do isplate,

-63,38 € od 15.01.2015. godine do isplate,

-63,25 € od 15.02.2015. godine do isplate,

-6,25 € od 15.03.2015. godine do isplate,

- 63,25 € od 15.04.2015. godine do isplate

- 63,25 € od 15.05.2015. godine do isplate,

-63,25 € od 18.06.2015. godine do isplate,

-63,25 € od 15.07.2015. godine do isplate,

kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.307,66 eura sa zateznom kamatom koja teče od 4. lipnja 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, u cijelosti sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1.U tužbi je navedeno da je tužitelj kao korisnik kredita 10. kolovoza 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 489/05, koji je solemniziran po Javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz [adresa] 12. kolovoza 2005. pod brojem: OU- 1184/2005. 27. siječnja 2016. sklopljen je dodatak gore navedenom ugovoru o kreditu broj 489/05 kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora. Ugovor o kreditu broj 489/05 od 10. kolovoza 2005. sklopljen je na iznos od 39.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita, kamatna stopa redovna od 4,90 % godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke, rok otplate 17 godina, namjena kredita kupnja kuće, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa. Tuženik je u ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze mijenjala i to na osnovi jednostrane odluke tuženika. Tužitelj je sklapajući ugovor u kojem je uglavljena valutna klauzula s otplatnim planom u kunskoj protuvrijednosti CHF dovedena u situaciju da mu je rata kredita povećana dvostruko na mjesečnoj razini, a samo zato što je savjetovan da do promjene anuiteta neće doći, jer tuženik nije upoznao tužitelja s općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu niti s mogućnošću povećanja kamatnih stopa. Ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđena je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, Visokog Trovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4, Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14, te odluke Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Tužitelji je u cijelosti otplatilo kredit. S obzirom da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj tužbom zahtjeva da mu tuženik vrati ono što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i pretplaćenog iznosa anuiteta kredita koji je obračunavan u CHF. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor zastare jer je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Tužitelj i tuženik su 27. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklaratorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Zbog navedenog tuženik predlaže sudu odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Ovaj sud je rješenjem broj P-277/2021-6 od 21. prosinca 2021. odredio prekid postupka do pravomoćnog okončanja predmeta broj C-567/20 (str. 121 spisa) i rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-51/2022-2 od 12. svibnja 2022. je potvrđeno rješenje ovog suda (str. 135 spisa), a rješenjem broj P-277/2021 je određen nastavak jer se Sud Europske unije proglasio nenadležnim odlukom broj C-567/20 (str. 175 spisa).

3.1. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 6. siječnja 2024., a tuženik je podnesku od 12. siječnja 2024. naveo i da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev bez da je isti taj iznos umanjio za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji, što je nesporno.

4. Ovaj sud je 4. travnja 2024. pod brojem P-479/2022-15 donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora (toč. I. izreke presude), sud je usvojio tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 3.166,88 eura radi pretplate radi valutne klauzule (toč. II. izreke presude). Tužitelj je odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva radi pretplate zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.756,31 eura (toč. III izreke presude) radi osnovano istaknutog prigovora zastare tuženika. Pod točkom IV. izreke presude je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka kao neosnovanim (str. 348 do 363 izreke presude).

5. Odluka ovog suda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Puli broj Gž- 869/024-2 od 11.ožujka 2025. u točk. I., II. i IV. izreke presude (str. 576 do 582 spisa).

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u preslik Ugovora o namjenskom kreditu iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora na iznos od 39.000,00 CHF sa promjenjivom kamatnom stopom koja je početno 4,90% i sa rokom otplate 17 godina (str. 4 do 8 spisa) i uvidom u preslik Dodatka ugovoru o kreditu - konverziji kredita uz valutnu klauzulu u Euro je vidljivo da je isti zaključen 27.siječnja 2016. i da je na dan 30.rujna 2015. utvrđena pretplata u iznosu od 765,33 eura (str. 10 do 15 spisa). Uvidom u preslik otplatnog plata je vidljivo da je navedeno da se je kredit počeo otplaćivati 23. kolovoza 2005. i da je otplatna rata trebala biti 279,90 CHF cijelo vrijeme otplate kredita (str. 17 do 22 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja. Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filip Tolić.

6.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom 10. kolovoza 2005. Tim kreditom je kupio kuću. U toj kući je stanovao od 2000. s obitelji. Nije korištena kuća za obrt ili bilo kakvo poslovanje, nego za obiteljske potrebe. Osobno je vraćao te rate kredita, isplate su vršene preko mirovine. Htio je kredit u eurima, došao je dići 25.000 eura, međutim rečeno mu je u banci da su povoljni krediti u CHF pa je i podigao kredit u CHF. Pročitao je Ugovor o kreditu, ništa mu nije bilo nejasno, u to vrijeme su mnogi dizali kredite u CHF. Zaključio je i Dodatak ugovoru o konverziji. Kuću u kojoj živi koja je kupljena kreditom nije iznajmljivao. Kada je zaključivao ugovor o kreditu ponuđen mu je kredit u CHF. Aneks ugovora u vezi konverzije je pročitao i svojevoljno ga potpisao.

U ponovljenom postupku tužitelj je naveo da on nije pročitao Ugovor o kreditu, tražio je kredit u eurima, a ponuđen mu u švicarcima. Nisu mu poznati podaci što je to kamatna stopa, valutna klauzula, on je strojobravar, nije pitao službenicu banke za objašnjenje.

6.2. Vještak Filip Tolić je u nalazu i mišljen ju naveo da je izračunao razliku između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope. Navedene razlika se očituje u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po primijenjenom otplatnom planu i kamate u svakom anuitetu po Ugovorenom otplatnom planu. Navedena razlika je nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tužene, a sve sukladno prometima po kreditu, kredit broj 7102817324 koji su prilog spisu. Sukladno navedenom, promjene kamatnih stopa su bile slijedeće: 5,55%, 6,30%, 6,80%, 6,55%, 6,00%, 5,75% i 3,23%. Prva razlika u iznosu od 100,66 kn nastaje uplatom tužitelja15.11.2007. godine, jer tužena od 01.10.2007. godine mijenja kamatnu stopu sa 4,90% (početno ugovorena) na 5,55%. Ukupan iznos preplate kamate u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu (točnije početka otplate) do 15.01.2014. (do primjene kamate od 3,23% godišnje koju je propisao Zakonodavac) je 1.756,31 eura. Navedenu kamatnu stopu (3,23% godišnje) Zakonodavac je donio Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13). Navedenim Zakonom od 01.01.2014. god. je za kredite vezane za valutu CHF u primjeni, a slijedom aprecijacije valute CHF više od 20% te slijedom izračuna HNB da je prosječna kamatna stopa za kredite u CHF iznosila 4,62% utvrđena nepromjenjiva kamatna stopa od 3,23% godišnje. Što se tiče razlike u tečaju CHF vještak je naveo da je razlika nastala zbog više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj je na dan 15.09.2015. (do konverzije) više platio iznos od 3.166,88 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu, a sve kako sam prikazao u Tablici 4. (po mjesecima i ukupno). Do navedenog iznosa vještak je došao na način da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan sklapanja Ugovora o kreditu (mjesečni anuitet 1.324,29 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita. U tablici 8. vještak je naveo ukupnu pretplatu na dan 30.rujna 2015. koja iznosi 4.923,18 eura. U tablici 9. vještak je naveo da umanjenje radi priznate konverzije iznosi 4.157,84 eura.

6.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je tužitelj kao korisnik kredita 10. kolovoza 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 489/05, na iznos od 39.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema prodajnom tečaju

- je 27. siječnja 2016. sklopljen dodatak Ugovoru o kreditu broj 489/05 kojim je izvršena konverzija osnovnog Ugovora

- je tužitelju preplata temeljem konverzije priznata u iznosu od 765,33 eura,

- je tužitelj izvršio preplatu u iznosu od 3.166,88 eura zbog valutne klauzule 9. Sporno je bilo to tijekom postupka što tužitelj potražuje isplatu zbog valutne klauzule, a tuženik je istakao prigovor zastare.

10. Tužitelj je aktivno legitimiran jer je on zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom, i sam je platio rate kredita, a tuženik je pasivno legitimiran jer je bio kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a tužitelj je potrošač, jer je za kredit kupio kuću koju je koristio za stanovanje s obitelji, što je utvrđeno kao nesporno iz njegovog iskaza.

11. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

12. Nesporno je da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora, nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

13. Tijekom postupka je bilo sporno da li je:

- ništetna odredba ugovora kojom je ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana (članak 2 predmetnog Ugovora o kreditu) i odredba članka 1 Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

14. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi ugovora i radi isplate u svezi pretplate radi valutne klauzule.

15. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na promjenu visine kamatne stope ugovorene kamate, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju parametre za promjenu stope redovne kamate objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

17. Sud je odlučio i o ništenosti odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu iako je sud već pravomoćno odlučio presudom ovog suda broj P-277/2021 kojim je odbio zahtjev tužitelja za isplatu radi preplate zbog promjenjive kamatne stope, jer je i to ostao dio tužbenog zahtjeva o kojem je sud morao donijeti odluku.

18. Vještačenjem je utvrđeno da je razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 3.166,88 eura. Manje je plaćen iznos od 240,00 eura.

19. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

19.1. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023. dakle tužba koja podnesena 5. svibnja 2021. prije isteka zastarnog roka.

20. Tužitelj, iako je otplatio kredit u cijelosti, ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju pripada tužitelju i za nesporno otplaćeni kredita. U skladu s čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može zahtijevati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu to u svakom slučaju jest i za navedeno ima i pravni interes budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.

21. Nesporno je da je tužitelj bio naveo u svom iskazu da njemu ništa nije bilo nejasno, a zatim u ponovljenom postupku da nije niti pročitao ugovor, ali po ocjeni ovog suda to ne utječe na odluku suda u svezi ništetnosti, jer je obveza tuženika bila da upozori tužitelja na sve rizike sklapanja takvog ugovora, a tuženik nije dokazao tijekom postupka da je to i učinio. Tužitelj je laik, strojobravar, bez potrebnih znanja iz područja ekonomije koje se odnose na bankarsko poslovanje i isti i nije, po ocjeni suda, niti mogao znati za sve rizike sklapanja takvog ugovora o kreditu, a tuženik je morao na isto upozoriti tužitelja. Tuženik je morao putem svog djelatnika sa tužiteljem proći sve odredbe ugovora o kreditu i uvjeriti se da je sklapanje takvog ugovora prava volja tužitelja kao i da je prava volja tužitelja i preuzimanje svih rizika tog kredita, a tuženik na kojem je teret dokaza, nesporno nije dokazao tijekom postupka da je to učinio.

22. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Tuženik je bio stranka kolektivnog spora pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu i naprijed navedenim pravomoćnim odlukama je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, u vremenskom razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese potrošača, korisnika kredita i to, pri zaključivanju ugovora o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Jednako tako, pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače iz razloga što su u ugovorima korištene formulacije iz kojih su potrošači znali samo za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se kretati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Iz navedenog proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, a korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

23. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamatne jednostranom odlukom kreditora kao i odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom kreditora, niti zato što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na visinu stope kamate, zato što buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, a glede valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Sud je utvrdio ništetnima odredbe ugovora i o kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iako je samo potraživanje tužitelja za isplatom u svezi kamatne stope u zastari (točk. I. izreke presude).

24. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ali činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Tužena je kao banka kreditor, bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

25. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka. . 26 . Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

27. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem u svezi čega je i odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

28. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

29 . U svezi navedenog nesporno je da se je Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

30. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da sklapanjem Dodatka od ugovora kojim je izvršena konverzija od 27. siječnja 2016. (prema Zakonu koji je stupio na snagu 15. rujna 2015.) nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

31. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. ZOO-a jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita.

32. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. je navedeno da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

33. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se sklapanjem Dodatka ugovor nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto. Da je takav pristanak i dan ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (jer je u to vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije niti mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. Zatim tim Dodatkom nije obuhvaćena niti se ne navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem Dodatka odrekao, niti je on to mogao znati. U svezi navedenog tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

34. Izvršenom konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; dalje - ZIDZOPK) radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Taj Zakon je bio donesen da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Tužitelj se konverzijom nije odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita. Konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. U svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. II. izreke presude i tuženik je u obvezi izvršiti isplatu tužitelju.

35. U svezi utvrđenih tzv. negativnih razlika tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka i sud o istom nije niti odlučivao.

36. Tuženik je žalbi od 19. travnja 2024. naveo da je tuženiku moralo biti omogućeno da se sasluša i njegova djelatnica (toč. 32.1. žalbe), međutim tuženik u odgovoru na tužbu nije predložio saslušanje svoje djelatnice (str. 28 do 37 spisa) niti na pripremnom ročištu 10.veljače 2023. (str. 259 spisa) pa je u svezi navedenog taj navod iz žalbe tuženika neosnovan.

37. Nesporno je da je utvrđen iznos preplate u iznosu od 765,33 eura u čl. 5 Dodatka Ugovora o kreditu.

37.1. Vještak je napravio nalaz i mišljenje, u skladu sa rješenjem suda i po prijedlozima stanaka, u kojem je u tablici 9 naveo skupni pregled pretplata (zajedno i za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu) u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima umanjen za iznos koji je tužitelju priznat u dodatku Ugovoru o kreditu i iznos je nakon umanjenja 4.157,85 eura (str. 290 spisa), dakle veći nego priznati iznos pretplate samo za valutnu klauzulu, koji iznosi 3.166,88 eura. Tužitelj je već pravomoćno odbijen sa zahtjevom za isplatu radi pretplate po promjenjivoj kamatnoj stopi. U svezi navedenog nesporno je da nema izračuna vještaka za umanjenje iznosa priznatog konverzijom samo valutne klauzule, pa sud i nije radi toga sam niti izvršio umanjenje, jer prema postojećem nalazu i mišljenju vještaka to nije niti moguće.

37.2. Teret dokaza u tom dijelu je bio na tuženiku, a tuženik nije to predložio, pa je sud u svezi navedenog na temelju provedenog vještačenja i donio odluku kojom je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev, bez umanjenja, jer sud odlučuje na temelju provedenih dokaza. Stranke predlažu dokaze (čl. 219 ZPP-a), a sud odlučuje o konkretnim dokazima istaknutim od strane stranaka i na temelju toga donosi odluku. Naime, budući da je u čl. 5. st. 2. Dodatka ugovora o kreditu (str. 11 spisa) utvrđeno da će iznos preplate iz konverzije biti iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tuženik je trebao predložiti da se taj iznos uračunava u preplaćeni iznos prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a, što tuženik nesporno nije učinio.

38. Na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka tužitelju u cijelosti.

38.1. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu koji je uplaćen od 96,99 eura. Pristojba na presudu se ne plaća jer je tužitelj oslobođen od plaćanja na temelju čl. 11.st.1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23). Tužitelju je priznat trošak uplate predujma za vještačenja u iznosu od 398,17 eura, trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. OT). priznat je i trošak sastava podneska od 6. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1 OT), trošak sastava žalbe tužitelja od 5. siječnja 2024. na rješenje ovog suda jer je tužitelj uspio sa istom i to u iznosu od 250,00 eura (tbr. 10.t.1 OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 10. veljače 2023. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t. 2.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 6. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr.9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 13. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), pripadajući porez iznosi 362,50 eura. Što ukupno iznosi 2.307,66 eura kako je to i navedeno u izreci presude (toč. II.).

39. Zatezna kamata teče na troškove postupka od 4. lipnja 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a.

40. Tuženiku nije priznat trošak u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom u dosadašnjem tijeku postupka, presudom broj P-479/22, jer prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i djelomično sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška. (točk. IV. izreke presude).

Slavonski Brod, 4. lipnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.