REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-3016/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu-Stalna služba u Trogiru po sucu ovog suda Ivanki Karadža u pravnoj stvari tužitelja ZN pok Z, Sv Lazara 15, Trogir, zastupan po punomoćniku Frano Bazina, odvjetniku iz Zagreba , protiv tuženika, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Splitu pod brojem Su-675/16, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 25. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice pun. tužitelja Marije Šitum odvj. u Trogiru, te pun. tuženika Tadijane Ćulav odvj. u Splitu, koja odluka je objavljena dana 4. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

1.Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 418-50-2690520 od 3. ožujka 2005. godine zaključenog između tužitelja ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2.Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 411,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9.3.2005. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3.Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Dana 7. kolovoza 2024. kod suda je zaprimljena tužba u kojoj se navodi da je tužitelj kao kosnik kredita zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 418-50- 2690520 od 3. ožujka 2005 kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.527,83 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja , da je kredit na rok otplate od 84 mjeseca. Nadalje, navodi s eda je člankom 3. Naknada predmetnog ugovora tužitelju nametnuta ugovorna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti utuženi kredit, da je tužitelju na ime ulazne naknade prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 411,97 eura (3% od iznosa kredita). Nadalje, navodi da je spornim člankom 3. Ugovora o kreditu regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita.

1.2.Tužitelj navodi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o kojoj se uopće nije raspravljalo ni pojedinačno pregovaralo, da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, tako da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, jer se radi o odredbi unaprijed formuliranog standarnog ugovora trgovca, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

Tužitelj ističe da tuženik tužitelju nije prezentirao koje je on to posebne troškove imao u vezi s postupkom odobravan koja je uredno naplaćena i na što se konkretno odnosi tzv ulazna naknada , te da je jedini interes sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače ugovorne strane budući da potrošač ukoliko treba kredit mora pristati i na tu naknadu samo da bi dobio traženi iznos kredita.

2. Iz ovih razloga, predloženo je donošenje odluke pobliže opisane kao u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu od 28.10.2024. tuženik je istakao da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 3.3.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-2690520 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti CHF 19.527,83 i da je ugovorena redovna kamata 5,85 % godišnje , promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

Nadalje, navodi da je ugovorna odredba članka 3. jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba ugovora već da je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora. Nadalje, navodi da nikada nije zaprimio prigovor tuženika u pogledu ugovorene i naplaćene naknade, a budući da tužitelj nije prigovarao odredbama ugovora, stranke su zaključile ugovor. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare sukladno odredbi članka 255. Zakona o obveznim odnosima, navodeći da tražbine prema tom članku zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako je tužba podnesena 8.7.2024. da je razvidno da je tražbina zastarjela.

Osim toga, tuženik navodi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor o kreditu da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora te da je tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima . Navodi da nisu točni navodi tužitelja da je tuženik postupa protivno načelu savjesnosti i poštenja i da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača i to da se o istoj nije pojedinačno raspravljalo, da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, međutim, da je u ovom slučaju tužitelj nakon što mu je objašnjena svaka odredba predmetnog ugovora o kreditu isti potpisao , tako da je tuženik postupio u cijelosti u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

3.1.Iz ovih razloga, predloženo je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti i naložiti tužitelju nakaditi tuženiku parnični trošak sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

4. U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu od 3.3.2005. u preslici priložen uz tužbu, ostale dokumentacija uz tužbu, potvrde tuženika od 2.8.2023 upućena tužitelju osobno, odgovora na tužbu tuženika, saslušanjem tužitelja kao stranke, pregledom ostale dokumentacije priložene spisu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 3. ožujka 2005. broj 418-50-2690520 zaključen između tužitelja kao korisnika kredita, i tuženika kao kreditora , koja se odnosi na jednokratnu naknadu u visini o d3,30% godišnje koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita sve sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 411,97 eura sa kamatama od 9.3.2005. do isplate kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu pod točkom 2, kao i zahtjev radi naknade parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj kao kosnik kredita i tužena banka kao kreditor , dana 3. ožujka 2005. zaključili ugovor o kreditu broj 418-50-2690520, na vrijeme od sedam godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i da je odredbom članka 3. Ugovora o kreditu regulirana naknada u iznosu od 3,30% godišnje , jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Između stranaka, neprijeporno je da je tuženik naplatio od tužitelja navedenu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 411,97 eura .

7.1.Između stranaka, prijeporno je je li takva ugovorna odredba članka 33. Ugovora o kreditu od 3. ožujka 2005. ništetna kako to navodi tužitelj, te je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio sa tuženom bankom 2005 godine, za kupnju osobnog automobila, na vrijeme od 7 godina, da se ne može točno izjasnit koliko su bile početne mjesečne rate, međutim, da su se rate povećavale, s tim da nije dobivao nikakve obavijesti o tome. Navodi da je prilikom ugovara kredita bilo govora o tome da će kamata biti fiksna, međutim, radilo se o promjenjivoj kamatnoj stopi koju je banka samovoljno mijenjala, da je u vrijeme kad je podigao kredit, valuta švicarski franci bila najpovoljniji, detalja se ne može sjetiti ali misli da su naknadno regulirane te odredbe iz ugovora o kreditu, a nisu bile takve odredbe u trenutku kad je podizao kredit.

Nikad mu nije objašnjeno od strane djelatnika banke zašto je došlo do promjene visine mjesečne rate, te navodi da nije prigovore slao banci jer da za to nije imao vremena odmah reagirati a kada je saznao za mogućnost podnošenja tužbe protiv banke , da je odmah to učinio.

Tužitelj osim toga navodi da se ne sjeća je li platio ulaznu naknadu prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

9. Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03- dalje ZZP/03) na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, da tuženik to nije dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30 % iznosa kredita, da se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.1 Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 411,97 eura. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

12. Prema tome, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

14. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a kako to navodi žalitelj. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

15. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, sud isti smatra neosnovanim. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

16. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

17. Prema ocjeni suda , u postupku je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada za odobravanje kredita i to u visini od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

18. Navodi tuženika glede ništetne odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

19. Nadalje, navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

20. Obzirom na iznijeto, a budući da sud tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti, isti je valjalo usvojiti donošenjem odluke kao u izreci ove presude.

21. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbi članka 154. ZPP-a, a ista obuhvaća obistinjenje troška sastava tužbe 100 bodova, trošak sastava podneska od 7.1.2025-100 bodova, trošak zastupanja tužitelja na ročištu od 24.3.2025., 25.4.2025-po 100 bodova ili ukupno 200 bodova.

22. Sukladno tome, tužitelju je priznato ukupno 400 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 800,00 eura, na koji iznos je dodan trošak 25% PDV-a u iznosu od 200,00 eura što daje zbroj od 1.000,00 eura, sa pripadajućim kamatama koje teku od donošenja presude do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude pod točkom 3., koji iznos je dosuđen na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 89/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/22, 126/22).

23.Odredbom članka 11. stav 1 točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15, 37/23),potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni su plaćanja sudske pristojbe, tako da tužitelju nije priznat troška suske pristojbe na tužbu i presudu.

U Trogiru, dana 4. lipnja 2025.

Sudac:

Ivanka Karadža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud .Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud je presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl.335. ZPP-a)

DNA: pun. tužitelja

pun. tuženika

u spis