Poslovni broj: Us I-2189/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu te Milki Škaro Grozdanić zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice MBA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Slađana Čanković odvjetnica u Zagrebu, Preradovićeva 18/1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, kojeg zastupa generalna opunomoćenica MB, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 8. svibnja 2025., a objavljene 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica predlaže poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA:UP/I-224-02/22- 01/524, URBROJ: 511-01-203-24-4 od 04. travnja 2024., kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, KLASA:UP/I-224-02/22-01/524, URBROJ: 511-01-203-24-4 od 04. travnja 2024. odbijen je zahtjev MBA, otac M, rođ. **.**.1966. godine, mjesto rođenja [adresa], Bosna I Hercegovina, državljanstvo Novog Zelanda, za primitak u hrvatsko državljanstvo uz obrazloženje da ne ispunjava zakonske pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem propisane odredbom čl. 16. st.2. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

2. Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu osporavajući zakonitost i pravilnost osporavanog rješenja zbog bitnih povreda odredaba postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede materijalnog prava. Tužiteljica u tužbi opisuje kronologiju predmetne upravne stvari te u bitnom navodi da je 3. prosinca 2021.g. podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo putem Policijske Postaje Ston na temelju članka 16. stavka 1. ZoHD-a, da je uz zahtjev priložila sve potrebne isprave, kao i dopis u kojem je izrazila svoj osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu i želju da ostatak svoga života provede na Pelješcu, gdje je kupila kuću; da je cijeli svoj život povezana s Hrvatskom, da je njena majka bila Z, a oba tužiteljičina roditelja da su pokopana u obiteljskoj grobnici na Pelješcu. Da je rođena u [adresa], ali da cijeli život dolazi na Pelješac gdje se 2013.g. s roditeljima i sinom vraća nakon selidbe na Novi Zeland zbog izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. Da je nakon polaganja ispita za nostrifikaciju diplome 2017.g. i dvije godine radnog staža u Dubrovačkoj bolnici, tužiteljica dobila posao u Domu zdravlja u Korčuli, slijedom čega da je jasno kako tužiteljica osjeća pripadnost hrvatskom narodu te da stoga i želi imati hrvatsko državljanstvo, a što da je tužiteljica i izrazila u svom zahtjevu. Kao dokaz na navedenu tvrdnju predlaže izvršiti uvid u Zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo s privicima te saslušanje tužiteljice. Da tuženik u osporavanom rješenju navodi da podnositeljica zahtjeva, ovdje tužiteljica, pripadnost nije dokazala niti jednom ispravom u kojoj se tako deklarirala, niti bilo kojim drugim dokazom, niti da je pripadnost hrvatskom narodu tužiteljica dokazala članstvom u nekom od hrvatskih društava koja djeluju u inozemstvu i svojim radom promiču hrvatsku kulturu i opstojnost hrvatskog nacionalnog identiteta u inozemstvu, a koji zaključak tuženika da nije točan. U odnosu na navedeno navodi da je u izjavi danoj na Zapisnik dana 5. svibnja 2022.g. navela da je tijekom svog života u Novom Zelandu često sudjelovala u druženjima koje je organizirao Klub Hrvata u Aucklandu te da se uvijek osjećala hrvatskom pripadnicom po svojoj majci, te da je puno vremena provodila na Pelješcu, a za vrijeme Domovinskog rata, kada je Dubrovnik napadnut, da je skupljala humanitarnu pomoć za Dubrovnik. Dakle, da se tužiteljica za vrijeme Domovinskog rata izjašnjavala kao pripadnica hrvatskog naroda. Da kao liječnica pomaže svom narodu, pogotovo na Pelješcu gdje nedostaje liječnika te da je u Americi sudjelovala u hrvatskom klubu za skupljanje pomoći R u [adresa]. Također navodi da za vrijeme bivše države tužiteljica nije ni imala prilike izjasniti se o nacionalnoj pripadnosti, međutim, kada je započeo Domovinski rat i kada je došlo do raspada bivše države, da se tužiteljica jasno izjasnila kao Z. Da iz svega navedenog jasno proizlazi kako tužiteljica osjeća duboku povezanost s Republikom Hrvatskom i hrvatskim narodom te da upravo zbog osjećaja pripadnosti i poštovanja pravnog poretka, kulture i običaja Republike Hrvatske pomaže boljitku hrvatskog naroda na razne plemenite načine. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže da se na okolnost osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu izvede dokaz njenim saslušanjem, kao i svjedoci i to njen sin ZB na adresi [adresa], ZBA na adresi [adresa], RB na adresi [adresa], RBA na adresi [adresa], J i JB na adresi [adresa].

2.1. Tužiteljica nadalje navodi je tuženik povrijedio načelo utvrđivanja materijalne istine koje jamči odredba čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku („NN“ broj: 47/09., 110/21.), da je postupao arbitrarno te da je tužiteljici povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, kao i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer da je tuženik prilikom odlučivanja o njenom zahtjevu isključivo uzimao u obzir činjenicu izostanka dostave pisanih dokaza o izjašnjavanju tužiteljice o svojoj nacionalnosti, dok da se njena aktivnost sudjelovanja u hrvatskim kulturnim udrugama, kao i svaki vid pružanja pomoći hrvatskom narodu očigledno nije cijenio ni na koji način. Da je tužiteljica svoje osjećaje prema hrvatskom narodu izražavala kroz prisustvovanje okupljanjima hrvatskog naroda u Novom Zelandu, kao i svojim humanim pozivom i radom u Domu zdravlja u Korčuli. Tužiteljica se poziva na stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-747/2019 od 4. veljače 2021. te Odluku Ustavnog suda broj: U-III-1053/2000 od 23. ožujka 2001. i Odluku broj: U-III-2577/2008 od 15. lipnja 2011. i odluku broj: U-III-2127/2001. Navodi da joj je povrijeđeno pravo zajamčeno čl. 9. Ustava Republike Hrvatske, kao i čl. 14. Opće deklaracije o ljudskim pravima koja propisuje „Svatko ima pravo na državljanstvo. Nikome neće samovoljno biti oduzeto državljanstvo niti uskraćeno pravo da promijeni svoje državljanstvo“. Nadalje, tužiteljica ističe kako je Europski sud za ljudska prava u predmetu Slivenko i drugi protiv Latvije, st. 77. te Genovese protiv Malte, st. 30., naglasio kako proizvoljno uskraćivanje državljanstva može u određenim okolnostima otvoriti pitanje na temelju članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog utjecaja takvog uskraćivanja na privatni život pojedinca. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila da Sud poništi osporavano rješenje tuženika te usvoji zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo, a tuženiku naloži da tužiteljici naknadi trošak upravnog spora.

3. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu od 11. listopada 2024. osporio navode tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te je ustrajao u razlozima navedenim u obrazloženju osporavanog rješenja, predlažući da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice. Također je naveo da je u provedenom postupku ocjenom svih izvedenih dokaza utvrđeno da tužiteljica nije dokazala pripadnost hrvatskom narodu, da nije dostavila niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da se deklarirala kao pripadnica hrvatskog naroda u pravnom prometu, niti da je dostavila dokaz da sudjeluje u radu hrvatskih kulturnih, znanstvenih ili sportskih udruga u inozemstvu. Također, da je uvidom u raniji spis zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva u kojem je zahtjev tužiteljice odbijen pravomoćnim rješenjem Ministarstva, utvrđeno da je MBA, vezano uz dostavu dokaza iz kojih bi bila vidljiva njezina nacionalna pripadnost, izjavila na Zapisnik dana 06.07.2015. godine da dokumente nije u mogućnosti nabaviti, a ako neke od njih i može nabaviti, da u njima nije imala mogućnost ili se jednostavno nije izjasnila kao pripadnica hrvatskog naroda.

4. Na ročištu koje je pred ovim Sudom održano 8. svibnja 2025., opunomoćenici stranaka su ustrajali u svojim do sada iznesenim prijedlozima, a Sud je prihvatio te izveo dokaz saslušanjem tužiteljice na okolnost pripadnosti hrvatskom narodu. Tužiteljica je u svom iskazu, sadržanom u Zapisniku s održanog ročišta navela da je rođena u [adresa], BiH; da je 1993. napustila [adresa] i otišla u Novi Zeland gdje je živjela do 2013. kad se vratila u RH s roditeljima i sinom, a u Novom Zelandu je cijelu imovinu koju je imala prodala. Da je na Pelješcu kupila kuću, a u međuvremenu su joj roditelji preminuli, sin je završio Medicinski fakultet u Splitu i trenutno je na specijalizaciji u KBC-u Split. Da se u međuvremenu udala, a suprug je trenutno u USA gdje radi kao liječnik, ali da se i on namjerava vratiti u RH. Po zanimanju da je liječnica, da trenutno ne radi, ali da se svakako namjerava zaposliti. Da je po nacionalnosti Z i da se tako izjašnjava, a na postavljeno pitanje od kada se tako izjašnjava, tužiteljica iskazuje da se oduvijek osjećala D, da se od povratka u RH svugdje i u svim ispravama gdje se to zatraži izjašnjava kao Z, te da se i njen sin izjašnjava kao hrvat, i to iz razloga jer da ga je tako odgajala i usadila mu tu ljubav prema RH.

Na postavljeno pitanje kako se izjašnjavala prije 2013., odnosno prije njenog povratka u RH, tužiteljica je iskazala da u Novom Zelandu to nitko nije tražio niti da je bilo potrebe za istim izjašnjavanjem, a za razdoblje njenog života i boravka u BiH, odnosno u [adresa], iskazuje da je dijete iz miješanog braka, da je u to vrijeme bila država Jugoslavija i da se od njih očekivalo, i to posebno u Bosni gdje živi miješano stanovništvo, da se izjašnjavaju kao I, pa da se tako i ona izjašnjavala kao C. Također je naglasila da se u mjestima gdje je bilo pretežito hrvatsko stanovništvo, njima bilo mnogo lakše izjasniti se kao hrvat.

Na postavljeno pitanje je li tužiteljičin sin regulirao državljanstvo, tužiteljica je iskazala da je primljen u hrvatsko državljanstvo iz razloga što Hrvatskoj nedostaje liječnika i to po čl. 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Na postavljeno pitanje postoji li kakav pisani trag ili pisani dokaz da se tužiteljica izjašnjavala kao Z, bilo u BiH, bilo u Novom Zelandu, tužiteljica je iskazala da je išla na zabave u hrvatski klub u Novom Zelandu, i u dalmatinski klub, da osobno nije plaćala članarine jer je bila samohrana majka, jer je u Novi Zeland došla kao izbjeglica, da joj život nije bio lak te da joj financijske mogućnosti nisu dopuštale da dodatno plaća članarinu koje su joj bile skupe. Također je iskazala ukoliko sud odluči saslušati predložene svjedoke, da će svi potvrditi njene navode i to posebno JBA koja poznaje iz Novog Zelanda, a koja se vratila u RH i živi u [adresa]. Također je iskazala da je od malena dolazila na Pelješac, da se osjeća D i da bi joj primitak u hrvatsko državljanstvo mnogo značio i pomogao joj regulirati status, konačno i povratak u RH i zaposlenje.

5. Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja te izvedenog dokaza saslušanjem tužiteljice kao stranke u sporu, vođen načelom učinkovitosti, Sud je odbio predloženo izvođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka na okolnosti pripadnosti tužiteljice hrvatskom narodu, kao suvišno, ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istome priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnoj upravnoj stvari.

7.Opunomoćenica tužiteljice je popisala i zatražila naknadu troškova upravnog spora.

8. Tužba tužiteljice nije osnovana.

9. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA:UP/I-224-02/22-01/524, URBROJ: 511-01-203-24-4 od 04. travnja 2024.

10. Među strankama je sporno je li zakonito i pravilno osporavanim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju odredbe čl. 26. st. 1. u svezi s čl. 16. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

11. Odredbom članka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ( Narodne novine, broj:53/1991, 70/1991, 28/1992, 113/1993, 4/1994, 130/2011, 110/2015, 102/2019, 138/2021, dalje Zakona) propisano je da se ovim zakonom uređuje hrvatsko državljanstvo, pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

12. Odredbom članka 3. Zakona je propisano da se hrvatsko državljanstvo stječe:

1. podrijetlom;

2. rođenjem na području Republike Hrvatske;

3. prirođenjem;

4. po međunarodnim ugovorima

13. Odredbom članka 8. stavkom 1. Zakona je propisano da prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama:

1. da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost;

2. da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo;

3. da živi u [adresa] s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva i ima odobren status stranca na stalnom boravku;

4. da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje;

5. da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da će se smatrati da je udovoljeno pretpostavci iz točke 2. stavka 1. ovoga članka, ako je zahtjev podnijela osoba koja je bez državljanstva ili koja će ga prema zakonu zemlje čiji je državljanin izgubiti samim prirođenjem.

Stavkom 3., istog članka, je propisano ako strana država ne dopušta otpust ili za otpust postavlja pretpostavke kojima se ne može udovoljiti, dovoljna je izjava osobe koja je podnijela zahtjev da se pod pretpostavkom stjecanja hrvatskog državljanstva odriče stranog državljanstva.

Stavkom 4., istog članka, je propisno da se ispunjenje pretpostavke iz stavka 1. točke 4. ovoga članka, utvrđuje provjerom poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, kulture i društvenog uređenja.

Stavkom 5., istog članka, je propisano da osobe starije od 60 godina ne moraju ispunjavati pretpostavke iz stavka 1. točke 4. ovoga članka.

14. Odredbom članka 16. stavkom 1. Zakona propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u [adresa], može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da iznimno od stavka 2. ovoga članka, dokaze o pripadnosti hrvatskom narodu ne mora priložiti osoba za čije je roditelje nesporno utvrđena pripadnost hrvatskom narodu.

15. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice, a kako to tužiteljica neosnovano smatra, a sve iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude.

16. Među strankama nije sporno da se tužiteljica u pravnom prometu nije deklarirala kao Z, odnosno da pripadnost hrvatskom narodu nije navodila u javnim ispravama, niti je na navedenu okolnost dostavila dokaze.

17. Navedenu činjenicu ne spori ni sama tužiteljica, a kako to proizlazi iz izjave koju je dala na Zapisnik u upravnom postupku, a potom i iz iskaza kojeg je tužiteljica dala pred ovim Sudom, koji iskaz je naveden i sadržan u točci 4. Obrazloženja ove presude.

18. Pravilno tuženo tijelo u obrazloženju osporavanog rješenja navodi da je tužiteljica u nedostatku traženih dokaza o izjašnjavanju o nacionalnoj pripadnosti, mogla dostaviti ovjereni preslik zapisnika o prijavi namjere sklapanja braka, prijavu rođenja sina u maticu rođenih, preslik Indexa i svih prijavnih listova za upis na Medicinski fakultet u Beogradu, a koje isprave u pravilu sadrže podatke o nacionalnoj pripadnosti i iz kojih bi bilo vidljivo na koji način se nacionalno izjašnjavala. lako je bila pozivana radi dopune zahtjeva, tužiteljica navedene dokaze nije dostavila. Također valja istaći da je i u svom iskazu, na poseban upit suda kako se izjašnjavala prije 2013., odnosno prije njenog povratka u RH, tužiteljica iskazala da u Novom Zelandu to nitko nije tražio, niti da je bilo potrebe za istim izjašnjavanjem, a za razdoblje njenog života i boravka u BiH, odnosno u [adresa], da s obzirom na činjenicu da je dijete iz miješanog braka, da je u to vrijeme bila država Jugoslavija i da se od njih očekivalo, i to posebno u Bosni gdje živi miješano stanovništvo, da se izjašnjavaju kao I, da se tako i ona izjašnjavala kao C.

19. Dakle, slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja, tuženo tijelo je pravilno zaključilo kako tužiteljica tijekom života nije izražavala pripadnost hrvatskom narodu, a da je od osoba koje hrvatsko državljanstvo traže temeljem pripadnosti hrvatskom narodu osnovano očekivati da tu pripadnost jasno u tijeku svog života i izražavaju, što kod podnositeljice zahtjeva, ovdje tužiteljice, nije slučaj.

20. Pored navedenog, pravilno tuženik u osporavanom rješenju navodi da pripadnost hrvatskom narodu stranka, ovdje tužiteljica, nije dokazala niti članstvom u nekom od hrvatskih društava koja djeluju u inozemstvu i svojim radom promiču hrvatsku kulturu i opstojnost hrvatskog nacionalnog identiteta u inozemstvu, a što nespornim proizlazi i iz iskaza danog pred ovim Sudom.

21. Ovo stoga što činjenica da je tužiteljica išla na zabave u hrvatski klub u Novom Zelandu, i u dalmatinski klub, da osobno nije plaćala članarine (kojima bi eventualno dokazala pripadnost i sudjelovanje u navedenim klubovima) jer je bila samohrana majka, jer je u Novi Zeland došla kao izbjeglica, da joj život nije bio lak te da joj financijske mogućnosti nisu dopuštale da dodatno plaća članarinu koje su joj bile skupe, kao i navod tužiteljice da se oduvijek osjećala D, da se od povratka u RH svugdje i u svim ispravama gdje se to zatraži izjašnjava kao Z, te da se i njen sin izjašnjava kao hrvat, i to iz razloga jer da ga je tako odgajala i usadila mu tu ljubav prema RH, a kako to proizlazi iz samog iskaza tužiteljice kojeg je dala na ročištu pred ovim Sudom, nije dostatna u smislu naprijed citirane odredbe čl. 16. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kao zakonom propisane izričite pretpostavke stjecanja hrvatskog državljanstva po pravnoj osnovi iz odredbe čl. 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, po kojoj osnovi je i zatražila primitak u Hrvatsko državljanstvo.

22. Valja istaći da izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti ni u kojem slučaju ne smije biti dvojbeno već jedino i isključivo, na način da ne izražava ni sumnju, ni dvojbu, te da se nacionalna pripadnost izražavala duže vremensko razdoblje u kontinuitetu, a što kod tužiteljice nije slučaj.

23. U odnosu na navedeno, valja istaći da je Ustavni sud u svojoj Odluci poslovni broj U-I-1559/2000 od 12. ožujka 2003., između ostalog, naveo da odredba članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje da hrvatsko državljanstvo može prirođenjem pod povoljnijim uvjetima steći pripadnik hrvatskog naroda, a da pri tom nema prebivalište u [adresa] te da je to samo jedna od više pravnih osnova za beneficiranu naturalizaciju temeljem koje se ne traži nikakva posebna teritorijalna veza između stranca i Republike Hrvatske. Prema toj osnovi primitak u hrvatsko državljanstvo može zahtijevati i stranac - pripadnik hrvatskog naroda, bez obzira na njegovo prebivalište ili boravište, koji da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom (članak 16. stavak 1. Zakona) i koji udovoljava uvjetima iz članka 8. stavka 1. točke 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer je po toj zakonskoj osnovi za prirođenje pravno relevantna samo pripadnost hrvatskom narodu.

24. Dakle, pripadnost hrvatskom narodu dokazuje se deklariranjem u pravnom prometu i navođenjem pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, prije podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, a koje pravno shvaćanje je izraženo u presudi Visokog upravnog suda RH u Zagrebu poslovni broj Usž-4056/17-2 od 18. siječnja 2018.

25. Međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, proizlazi da tužiteljica tijekom upravnog postupka, kao ni tijekom upravnog spora, nije priložila dokaze kojima bi na nedvojben i nesporan način potkrijepila svoju tvrdnju o pripadnosti hrvatskom narodu, slijedom čega je po ocjeni ovog Suda pravilna ocjena tuženog tijela da tužiteljica ne ispunjava pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju odredbe članka 16. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

26. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, tužiteljica nije dokazala da je promicala interese hrvatskog naroda, niti da je aktivno sudjelovala u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu, a što je zakonom propisana pretpostavka, obzirom da je podnijela Zahtjev sukladno naprijed citiranom članku 16. Zakona, radi čega je tuženo tijelo imalo osnove zaključiti da tužiteljica ne ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva iz članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

27. Valja istaći da se pripadnost hrvatskom narodu prema zakonskim pretpostavkama ne može dokazati samo na temelju postojanja interesa i želje stranke, u konkretnom slučaju tužiteljice, da stekne hrvatsko državljanstvo, već o toj činjenici moraju postojati dokazi o osobnom izjašnjavanju tužiteljice kao punoljetne i poslovno sposobne osobe u pravnom prometu, te dokazi o aktivnom sudjelovanju u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu kroz neki dulji vremenski period, što u konkretnom predmetu nije slučaj, kao što je to već naprijed navedeno i obrazloženo.

28. Tužbene navode tužiteljice da je osporavana odluka arbitrarna, da joj je osporavanim rješenjem tuženika povrijeđeno Ustavno i Konvencijsko pravo, odnosno da bi joj proizvoljnom odlukom bilo uskraćeno pravo na državljanstvo, ovaj Sud ocjenjuje paušalnim, jer iz stanja spisa, utvrđenog činjeničnog stanja te obrazložene odluke tuženika proizlazi sasvim suprotno. Nije od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari ni pozivanje tužiteljice na Ustavnu odluku koju je priložila uz tužbu, budući da se ne radi o istom činjeničnom osnovu, uz poseban naglasak da je pripadnost određenom narodu primarno subjektivna kategorija, te se traži da se ta pripadnost objektivizira na način da se iskazuje određenim ponašanjem osobe koja se deklarira kao pripadnik hrvatskog naroda u pravnom prometu, osobito navođenjem hrvatske narodnosti u pojedinim ispravama, a koji uvjet se ocjenjuje prema specifičnim okolnostima svakog konkretnog slučaja.

29. Stoga, a kako tužbeni navodi tužiteljice nisu s uspjehom osporili zakonitost, ni pravilnost osporavanog rješenja koje je po ocjeni ovog Suda doneseno u zakonito provedenom postupku te pravilnom primjenom prethodno citiranog materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te kako nije ostvaren koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ( Narodne novine, broj: 47/09) na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 47. stavku 3. ZUS-a, to je valjalo na temelju odredbe članka 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

30. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

31. Obzirom da tužiteljica nije uspjela u sporu, to je valjalo u skladu s naprijed citiranom odredbom čl.147. st. 1. ZUS-a odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora te riješiti kao pod točkom II. izreke

U Splitu 3. lipnja 2025.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude Žalba odgađa izvršenje pobijane presude

DNA:

1. tužiteljici po opunomoćeniku

2. tuženiku

- tužiteljicu pozvati na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu po čl. 22. Zak. o sudskim pristojbama,

3. tuženiku povrat spisa tuženog tijela, po pravom.

4. u spis

5. kal. pravomoćnosti do 13.07.2025.