Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-105/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja HŽ, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja HŽ, punomoćnika tužitelja Josipa Giljanovića, odvjetnika u [adresa] te zamjenika punomoćnika tuženika Tonija Marinca, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita, na ročištu za objavu presude 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu, broj Ugovora: 080212337902, sklopljenog 21. veljače 2008., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita.

II Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. da tužitelju HŽ isplati iznos od 2.752,78 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 1. ožujka 2008. pa do isplate, po stopi koja se od 1. ožujka 2008. pa do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. da tužitelju HŽ naknadi trošak postupka u iznosu od 1.022,86 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 3. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja HŽ za naknadu više zatraženih troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 3. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. veljače 2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. veljače 2008. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu, broj 080212337902. Tuženik kao kreditor je na temelju tog ugovora o kreditu tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio iznos od 285.000,00 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan korištenja kredita.

2. Člankom 5. tog Ugovora propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita te druge naknade utvrđene Odlukom o tarifi naknada banke.

3. Na temelju te odredbe tužitelju da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od tadašnjih 20.740,81 kuna. Ta naknada je naplaćena 29. veljače 2008.

4. Nadalje, tužitelj navodi kako je naplata tog iznosa protivna odredbama Zakona o obveznim odnosima i to člancima 2., 3., 4., 5. i 6.

5. Naime, tuženik da je u predmetnom ugovoru koristio prava protivno svrsi tog prava, koristeći svoj neusporedivo jači položaj prema tužitelju te da je za sebe ugovorio odredbu koja mu je omogućila stjecanje nepripadajuće imovinske koristi. Tužitelj smatra kako tuženik nije imao nikakve troškove odobravanja kredita, a zasigurno da ih nije mogao imati u iznosu koji bi se određivao kao postotak od glavnice. Naime, ta odredba uopće ne razrađuje na što se odnosi plaćanje predmetne naknade, niti je iz te odredbe jasno koje je to troškove tuženik navodno imao na ime postupka odobravanja kredita.

6. Dakle, ugovaranje te odredbe je protivno osnovnim načelima obveznog prava pa tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je odredba članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu od 21. veljače 2008. ništetna i da ne proizvodi pravne učinke te da naloži tuženiku da tužitelju vrati iznos od 2.752,78 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos je tuženik obračunao i naplatio tužitelju na temelju naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Tužitelj je predložio da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju koja je sadržana u spisu te da provede dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, odnosno na okolnost da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj na sadržaj te odredbe nije mogao utjecati nego da je ta odredba nametnuta od strane tuženika.

8. Sukladno odredbi članka 284. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine " broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/23022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) tužba je tuženiku dostavljena na odgovor.

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako nije sporno da je 21. veljače 2008. između tuženika kao kreditora s jedne strane i tužitelja kao korisnika kredita s druge strane sklopljen ugovor o dugoročnom kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 285.000,00 EUR- a, sve pod uvjetima i rokovima iz tog ugovora.

10. Nadalje, tuženik navodi kako nije sporno ni to da je odredbom članak 5. Ugovora o dugoročnom kreditu sporazumno ugovoreno plaćanje troškova odobravanja kredita – jednokratno 1% od iznosa odobrenog kredita. Tuženik isto tako čini nespornim i to da je tužitelj naknadu za troškove odobravanja kredita platio u skladu sa spornom odredbom članka 5. stavak 5.1. ugovora o dugoročnom kreditu i to 29. veljače 2008. u iznosu od 20.740,81 kuna / 2.752,78 EUR-a. Dakle, tuženik navodi kako visina tužbenog zahtjeva nije sporna nego da je sporna samo osnovanost istog.

11. U odnosu na navode tužitelja o tome da je tuženik kao jača ugovorna strana u ovom obveznopravnom odnosu, koristeći svoj jači položaj u odnosu na tužitelja, nametnuo tu spornu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za troškove odobravanja kredita, a da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe, tuženik ističe kako tužitelj radi utvrđivanja činjenice ništetnosti sporne odredbe o naknadi za troškove odobravanja kredita nije predložio niti jedan dokaz, niti je obrazložio zbog čega bi ugovaranje te naknade bilo ništetno.

12. Stoga, kako se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, tužitelj da je već u tužbi bio dužan navesti sve činjenice i predložiti dokaze koji su potrebni radi utvrđivanja odlučih činjenica.

13. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako su ugovorne strane ugovorile i modalitete u vezi plaćanja naknade za troškove odobravanja kredita, u kojem slučaju je ugovoreno da će tuženik naplatiti od tužitelja spornu naknadu u skladu s odredbom članka 5. stavak 5.1. Ugovora o dugoročnom kreditu. Ta odredba da je potpuno jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te da se s ugovaranjem naknade tužitelj složio potpisom ugovora.

14. Osim toga, tuženik ističe kako je tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa svojom slobodno izraženom voljom sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu te da se izrijekom i bezuvjetno složio sa svim ugovornim klauzulama pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku platiti ugovorenu naknadu za troškove odobravanja kredita.

15. Tuženik ističe kako sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZPK-a jer u vrijeme sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu, pa tako ni danas, nijednim zakonskim propisom nije zabranjeno ugovaranje naknade za plaćanje troškova odobravanja kredita. Naime, ta odredba je pravno valjana jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da ista ne uzrokuje nikakvu, a kamoli ne značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

16. Prema shvaćanju tuženika, predmetna odredba o naknadi za troškove odobravanja kredita predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva, dok ugovorna kamata koju je tužitelj u obvezi platiti pri vraćanju kredita predstavlja samo "cijenu novca" u koju navedena usluga odobravanja kredita nije uračunata.

17. Nadalje, tuženik navodi kako ugovor o dugoročnom kreditu nije tipski ugovor, da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, kao i da je tužitelj bio upoznat sa svim ugovornim odredbama i da se usuglasio sa svim ugovornim odredbama. Tuženik je isticao i da su obje ugovorne stranke u konkretnom slučaju trgovci te da su obje ugovorne stranke dužne postupati s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Pored toga, tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

18. Stoga, kako je između stranaka postignuta suglasnost u odnosu na sve bitne sastojke Ugovora, tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka.

19. Tuženik je predložio da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju koja je sadržana u spisu, kao i da izvede dokaz saslušanjem tužitelja.

20. Tijekom postupka tužitelj je ustrajao u navodima iz tužbe, dok je tuženik ustrajao u navodima koji su izneseni u odgovoru na tužbu.

21. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu, broj Ugovora: 080212337902, sklopljenog 21. veljače 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom ugovornom odredbom je određeno plaćanje naknade za obradu kredita, kao i zahtjev za povrat iznosa od 2.752,78 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos je tužitelju naplaćen na ime naknade za obradu kredita sukladno članku 5. Ugovora.

22. U dokazne svrhe ovaj sud je pregledao i pročitao isprave i dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ispis prometa po računu na dan 29. veljače 2008. (list 4 spisa), potvrdu OTP banke d.d. od 7. rujna 2023. (listovi 5-6 spisa), Ugovor o dugoročnom kreditu broj 080212337902 zaključen između OTP banke d.d., HŽ, RŽ i GŽ od 21. veljače 2008. (listovi 8-20 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja HŽ. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

23. Tužbeni zahtjev je osnovan.

24. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka (kreditor) 21. veljače 2008. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu broj 080212337902.

25. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je na temelju tog Ugovora o kreditu banka odobrila i stavila na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 285.000,00 EUR-a, kao ni to da je člankom 5. ugovorno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita te druge naknade utvrđene Odlukom o tarifi naknada banke.

26. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno ni to je tužitelju 29. veljače 2008. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 20.740,81 kuna.

27. Nadalje, među strankama tijekom postupka nije bilo sporno ni to da tužitelj nema status potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/2022. i 59/2023.) nego da isti smatra kako odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja odredbu koja je ništetna na temelju relevantnih odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.

– dalje: ZOO).

28. Među strankama je tijekom postupka kao sporno trebalo utvrditi predstavlja li članak 5. Ugovora o dugoročnom kreditu, broj 080212337902, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, ništetnu odredbu ili je riječ o odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Među strankama je sporno i je li nastupila zastara.

29. Člankom 296. stavak 1. ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Iz stavka 2. istog članka proizlazi da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Stavkom 3. istog članka propisano je da se odredba stavka 1. tog članka ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

30. Stoga, najprije je kao sporno trebalo utvrditi predstavlja li odredba članak 5. ugovornu odredbu koja je sastavljena za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač), u ovom slučaju banka (tuženik) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani (korisniku kredita) ili se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo, pri čemu je tužitelj kao druga ugovorna strana mogla utjecati na sadržaj te odredbe. Radi utvrđivanja te sporne činjenice sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

31. Tužitelj HŽ je u svom iskazu naveo kako je on kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu 21. veljače 2008. Taj ugovor da je sklopljen za kupnju jedrenjaka, turističkog broda. Njemu da je trebao novac te da se obratio tuženiku sa zahtjevom za kredit. Komunikacija s tuženikom da se odvijala po principu "uzmi ili ostavi". Isti je naveo kako on nije imao mogućnost utjecati na sadržaj odredbi ugovora o kreditu pa tako ni na sadržaj odredbe koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita. Od strane službenika banke da mu je rečeno kako je plaćanje naknade za obradu kredita obveza, međutim, nitko mu nije rekao na što se taj iznos odnosi. Isti je naveo kako mu je od strane tuženika predan ugovor o kreditu te da mu je isti pročitan, međutim, on da nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi, a ugovor da je sastavio tuženik.

32. Ovaj sud iskaz tužitelja prihvaća u cijelosti kao vjerodostojnog. Naime, tužitelj je o okolnosti sklapanja ugovora o kreditu, kao i mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorene odredbe, iskazivao logično te je njegov iskaz u skladu s ispravama koje su sadržane u spisu. Osim toga, ni sam tuženik nije tvrdio da je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovornih odredaba nego je tvrdio da je tužitelj s tim odredbama bio upoznat.

33. Stoga, kako iz iskaza tužitelja kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti kao istinitog, proizlazi da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj odredbe članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu, kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a koja odredba je sadržana u ugovoru kojeg je sastavio tuženik, radi se u ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na njen sadržaj te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 296. ZOO-a.

34. Tuženik je tijekom postupka isticao kako je tužitelj pročitao taj ugovor, da je od strane tuženika upoznat s tom odredbom koja propisuje obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te da je potpisom ugovora tužitelj tu obvezu prihvatio. Po ocjeni ovog suda, da bi određena odredba ugovora predstavljala odredbu o kojoj se pojedinačno pregovaralo nije dovoljno da druga ugovorna strana (u ovom konkretnom slučaju korisnik kredita) bude od strane ugovorne strane koja je sastavljač ugovora upoznata o postojanju ugovorne odredbe koja propisuje obvezu plaćanja određene naknade (u ovom konkretnom slučaju naknade za obradu kredita) nego se mora raditi o odredbi na čiji sadržaj je druga ugovorna strana (korisnik kredita) mogla utjecati, odnosno o odredbi o čijem sadržaju se moglo pregovarati na način da je korisnik kredita imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Isto tako, ta odredba ne smije biti protivna načelu savjesnosti i poštenja, niti smije prouzročiti očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga, kako tužitelj nije imao mogućnost utjecati na visinu naknade za obradu kredita, nego je samo od strane službenika u banci upoznat s tim da je dužan platiti naknadu za obradu kredita, suprotno shvaćanju tuženika, ne radi se o odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale.

35. Spornom odredbom članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu je propisano da je korisnik kredita dužan platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita. Iz sadržaja te odredbe nije jasno koji su to troškovi odobravanja kredita koje je tuženik podmirio naplatom tog iznosa od tužitelja (korisnika kredita). Prema tome, kako je predmetnu odredbu u ugovor uvrstila jača ugovorna strana (banka), a nije jasno koji su to troškovi odobravanja kredita za banku nastali u konkretnom slučaju, radi se o odredbi koja ima za cilj prouzročiti neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana te je ista samim time protivna i načelu savjesnosti i poštenja. Naime, točno je da je tuženik morao angažirati ljudske i materijalne resurse kako bi tužitelju odobrio kredit, međutim, odlučivanje o zahtjevima za odobravanje kredita predstavlja poslove koji spadaju u redovno poslovanje banaka te samim time banke ne bi imale pravo od korisnika kredita naplaćivati dodatnu naknadu za slučaj odobravanja kredita. Naime, banka bi angažirala ljudske i materijalne resurse i za slučaj da je zahtjev korisnika kredita ocijenjen kao neosnovan pa kako u tom slučaju banka nema pravo na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, po ocjeni ovog suda, naknada za troškove odobravanja kredita ne pripada banci ni u slučajevima kada je zahtjev za kredit pozitivno riješen.

36. Stoga, odredba članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 080212337902 od 21. veljače 2008. je utvrđena ništetnom (točka I. izreke).

37. Tužitelj je pored zahtjeva za utvrđenje ništetnom predmetne odredbe postavio i zahtjev za povrat iznosa koji mu je naplaćen na ime troškova za odobravanje kredita.

38. Uvidom u dopis tuženika od 7. rujna 2023. utvrđeno je kako je tužitelj obaviješten da mu je za kredit 080812337902 naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 20.740,81 kuna, 29. veljače 2008. iz kredita 080212337902.

39. Člankom 5. Ugovora o dugoročnom kreditu broj Ugovora: 080212337902 od 21. veljače 2008. propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita te druge naknade utvrđene Odlukom o tarifi naknada Banke.

40. Iz članka 1.2. Ugovora proizlazi da banka odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 285.000,00 EUR-a.

41. Kada se iznos od 20.740,81 kuna preračuna u euro, primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" 57/2022. i 88/2022.), dobije se iznos od 2.752,78 EUR-a.

42. Dakle, kako nije sporno da je tuženik na ime naknade za odobravanje kredita od tužitelja naplatio iznos od 2.752,78 EUR-a, na temelju ništetne odredbe članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu od 21. veljače 2008., tuženik je dužan tužitelju vratiti taj iznos (članak 323. stavak 1. ZOO-a).

43. Tužitelju su na dosuđeni iznos od 2.752,78 EUR-a priznate i zakonske zatezne kamate koje teku na taj iznos od 1. ožujka 2008. pa do isplate, po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose. Naime, kako je tužitelju trošak odobravanja kredita naplaćen 29. veljače 2008., isti ima pravo na zatezne kamate od prvog dana nakon što mu je taj trošak naplaćen. Tužitelju je kamatna stopa dosuđena u visini koja je člankom 29. stavak 2. ZOO-a određena za ostale odnose jer obveza vraćanja troškova za obradu kredita ne predstavlja obvezu iz trgovačkog ugovora.

44. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare. Ovaj sud ocjenjuje kako je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime, kako je tek u ovom postupku utvrđeno da je odredba članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu ništetna, od donošenja ove presude počinje teći rok zastare u kojem tužitelj od tuženika može zahtijevati povrat onoga što je tuženik naplatio od tužitelja na temelju te odredbe.

45. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

46. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredaba 154. stavak 1. ZPP-a, 155. stavak 1. ZPP-a i 164. stavak 1. ZPP-a.

47. Odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

48. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

49. Iz članka 164. stavak 1. ZPP-a proizlazi da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja.

50. Po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju na ime troškova postupka osnovano pripada trošak sastavljanja tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. – dalje: Tarife), trošak zastupanja na ročištima koja su održana 4. srpnja 2024. i 24. travnja 2025. u visini od po 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife) te trošak zastupanja na ročištu koje je održano 13. prosinca 2024. u visini od 50 bodova (Tbr. 9.2. Tarife). Dakle, tužitelju osnovano pripada 350 bodova. Kako vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a (Tbr. 54. Tarife), tužitelju je valjalo priznati iznos od 700,00 EUR-a na ime troškova postupka, uvećano za 25% PDV-a (175,00 EUR-a), odnosno ukupno 875,00 EUR-a.

51. Pored tog iznosa, tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 73,93 EUR-a i trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 73,93 EUR-a, sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023.), odnosno ukupno 147,86 EUR-a.

52. Dakle, tužitelju je valjalo priznati ukupan trošak postupka u iznosu od 1.022,86 EUR-a.

53. Tužitelju je na dosuđeni trošak postupka priznata i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja (3. lipnja 2025.) pa do isplate, po stopi koja je člankom 29. stavak 2. ZOO-a određena za ostale odnose.

54. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III. izreke.

55. Zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan za više zatraženi trošak postupka u iznosu od 125,00 EUR-a. Naime, tužitelju je za zastupanje na ročištu koje je održano 13. prosinca 2024. priznato 50 bodova, sukladno Tbr. 9.2. Tarife, umjesto zatraženih 100 bodova jer je to ročište odgođeno.

56. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke ove presude.

57. Rok za ispunjenje činidbe određen je sukladno članku 328. ZPP-a.

U Splitu 3. lipnja 2025.

Sutkinja

Rajana Buljan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

- tužitelju po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu

- tuženiku po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita

- u spis