REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5584/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R JE Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Goranu Goluži, po prijedlogu sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u pravnoj stvari tužitelja BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Koprivnice, protiv tuženika OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u B i partneri odvjetničkom društvu d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, zaključene 28. travnja 2025. u prisutnosti tužitelj osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.671,93 EUR (slovima: tisuću šesto sedamdeset jedan euro i devedeset tri centa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 3,07 EUR od 7.10.2009. do isplate,

- na iznos od 11,58 EUR od 17.11.2009. do isplate,

- na iznos od 10,07 EUR od 8.12.2009. do isplate,

- na iznos od 16,34 EUR od 9.1.2010. do isplate,

- na iznos od 20,46 EUR od 6.2.2010. do isplate,

- na iznos od 19,59 EUR od 6.3.2010. do isplate,

- na iznos od 23,09 EUR od 9.4.2010. do isplate,

- na iznos od 28,13 EUR od 8.5.2010. do isplate,

- na iznos od 32,62 EUR od 8.6.2010. do isplate,

- na iznos od 40,28 EUR od 23.7.2010. do isplate,

- na iznos od 32,81 EUR od 10.8.2010. do isplate,

- na iznos od 54,20 EUR od 8.9.2010. do isplate,

- na iznos od 42,98 EUR od 8.10.2010. do isplate,

- na iznos od 45,15 EUR od 6.11.2010. do isplate,

- na iznos od 54,46 EUR od 9.12.2010. do isplate,

- na iznos od 66,76 EUR od 8.1.2011. do isplate,

- na iznos od 52,92 EUR od 5.2.2011. do isplate,

- na iznos od 57,22 EUR od 5.3.2011. do isplate,

- na iznos od 51,14 EUR od 7.4.2011. do isplate,

- na iznos od 64,89 EUR od 6.5.2011. do isplate,

- na iznos od 74,32 EUR od 7.6.2011. do isplate,

- na iznos od 96,73 EUR od 30.7.2011. do isplate,

- na iznos od 126,11 EUR od 11.8.2011. do isplate,

- na iznos od 81,04 EUR od 8.9.2011. do isplate,

- na iznos od 74,32 EUR od 8.10.2011. do isplate,

- na iznos od 75,97 EUR od 8.11.2011. do isplate,

- na iznos od 75,30 EUR od 8.12.2011. do isplate,

- na iznos od 81,23 EUR od 11.1.2012. do isplate,

- na iznos od 85,33 EUR od 8.2.2012. do isplate,

- na iznos od 87,07 EUR od 19.5.2012. do isplate,

- na iznos od 86,72 EUR od 12.6.2012. do isplate, po stopi koja se od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika OTP banka d.d. prema tužitelju BU istaknuta radi prebijanja u iznosu od 140,12 EUR.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, nadoknaditi tužitelju BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.265,45 EUR sa zateznim kamatama od 3. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja BU za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika OTP banka d.d. za naknadu troška postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e:

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva u skladu s podneskom tužitelja od 19. studenoga 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7. lipnja 2023. u bitnome navodi da je pravni prethodnik tuženika (HVB Splitska banka d.d.) kao trgovac sa tužiteljem kao potrošačem 20. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 40093/06 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 21.710,00 CHF koji je isplaćen po prodajnom tečaju tuženika, a koji je tužitelj vraćao po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Ističe da je predmetni ugovor o kreditu u potpunosti isplaćen. Navodi da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne odredbe i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 1.663,09 EUR (12.530,54 kn), odnosno iznos koji ovom tužbom tužitelj potražuje. Ističe da budući da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, da je dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 1.663,09 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog preplaćenog anuiteta, kao i da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka uvećano za zatezne kamate od dana donošenja presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 40093/06, no osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare i prigovor negativnih razlika. Navodi da je potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u parnici Potrošač. U bitnome ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli prema zakonu izričito dopuštena te da je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se o njoj moglo pojedinačno pregovarati. Tuženik navodi da je sa svoje strane poduzeo sve kako bi tužitelju predočio relevantne informacije i rizike povezane s valutom u CHF, kao i da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka.

2.1. Tuženik je u nastavku postupka istaknuo i prigovor radi prijeboja u iznosu od 140,12 EUR uvećano za zatezne kamate na ime negativnih tečajnih razlika.

3. Podneskom od 19. studenoga 2024. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev (nakon provedenog financijskog vještačenja) na način da traži isplatu 1.671,93 eura kao posljedicu ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli.

3.1. U odnosu na navedeno valja ukazati da je tim podneskom tužitelj preinačio tužbeni zahtjev, i to povećala postojeći. Smatrajući istu preinaku svrsishodnom, sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP-a), sud je dopustio predmetnu preinaku te odlučio kao u izreci rješenja. Naime, tužitelj je navedenu preinaku učinio po primitku nalaza i mišljenja vještaka, čime su ispunjeni uvjeti propisani istim člankom.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao izračun pretplaćenog tečaja (list 4-5 spisa), ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 13-24 spisa), otplatni plan (list 25-26 spisa) te priloženu sudsku praksu. Provedeno je financijsko vještačenje (list 87-93 spisa) te je saslušan tužitelja (list 112-113 spisa).

4.1. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava tužitelj i zamjenica punomoćnika tuženika su suglasno naveli da su svi dokazi provedeni te da predlažu donošenje odluke temeljem stanja spisa.

5. Prema tome, predmetom spora zahtjev je isplatu iznosa od 1.671,93 EUR sa zateznim kamatama, kao posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli te prigovor radi prijeboja u iznosu od 140,12 EUR.

6. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Nije sporno u ovom postupku da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 40093/06 od 20. travnja 2006. te među strankama nije sporan iznos glavnice kredita.

8. Sporna je valjanost Ugovora u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu te visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je i prigovor zastare te je sporan i tijek zateznih kamata. Sporan je i istaknuti prigovor radi prijeboja od strane tuženika za iznose kada je tečaj bio niži od početno ugovorenoga.

9. Prema stavu ovoga suda, tužbeni se zahtjev u konkretnom slučaju temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 140/15., 60/16. i 29/18.– dalje: ZOO).

10. Izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje prednik tuženika (banka) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.;"

11. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena valutna klauzula u CHF, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17. Ovdje valja napomenuti kako sud nalazi da su i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru na pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu. Pa tužitelj je prilikom ugovaranja bio svjestan i očekivao da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica da li je tuženik tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužitelj raspitivao o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedino to da tuženik, nakon što je tužitelj izabrao i pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istome objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužitelj i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužitelju. Također je notorno da tužitelju značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, a niti je isto i mogao jer o takvom riziku, za razliku od tuženika, i nije mogao imati saznanja. Isti je tužitelju mogao jedino pojasniti značaj općeg valutnog rizika, a što, kako je rečeno, nije relevantno za meritum spora. Sud smatra da je tužitelj prihvatio takav opći rizik koji se uobičajeno kreće u prihvatljivom rasponu rasta tečaja, no nije prihvatio rizik rasta tečaja koji ga je doveo gotovo do egzistencijalnih problema, a o kojem je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i bankarska institucija imao saznanja i bio ih dužan podijeliti s tužiteljem. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

18. Sud ovdje također ukazuje na činjenicu da je iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba, i to radi kupnje vozila (čl. 2. Ugovora o kreditu), kao i cjelokupnog stanja spisa ne proizlazi okolnost da bi imenovani predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije ničim dokazao.

19. Pritom valja istaknuti da je na ročištu 28. travnja 2025. tužitelj naveo da je kredit podignuo kod tuženika radi kupnje automobila koji je koristio u osobne svrhe. Tom prilikom je došao kod tuženika u banku te su mu tamo rekli da je jedina opcija za njega ugovor u švicarskim francima. Navodi da nije bio u mogućnosti pregovaranja oko spornih odredbi. Navodi i da ga nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla značajno rasti.

20. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim, a jer je tužitelj iskazivao životno i logično, a njegov iskaz je i sukladan sa dokumentacijom u spisu. Iz navedenog iskaza sud zaključuje da je tužitelj koristio sredstva predmetnog kredita kao potrošač, i to za kupnju vlastitog vozila, kao i da nije određeno i precizno upozoren na posljedice mogućeg velikog povećanja rata kredita u odnosu na valutnu klauzulu, kao i da nije bilo mogućnost pregovaranja oko odredaba ugovora o valutnoj klauzuli.

21. Pri tome se posebno i napominje da je ovaj sud utvrdio da je tužitelju predmetni kredit upravo od strane tuženika prikazan i predstavljen za njega kao najpovoljnija i jedina opcija.

22. Obzirom da je člankom 323. st. 1 ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ovdje u primjenu dolazi institut stjecanja bez osnove.

23. Na prijedlog tužitelja, sud je odredio financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Petri Blašković. Zadatak vještaka je bio izračunati pozitivnu razliku koja je nastala uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK na način da izračuna razliku uz primjenu početnog tečaja na dan isplate kredita i svakog povećanja tečaja, za svaki mjesečni anuitet.

24. Nalazom i mišljenjem vještaka, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je utvrdio ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 1.825,01 EUR.

25. Tužitelj je podneskom od 26. rujna 2024. i 19. studenoga 2024. naveo da nema primjedbi na nalaz, s obzirom da je isti učinjen detaljno, cjelovito i u skladu s pravilima struke te je u skladu s isti uredio i tužbeni zahtjev.

25.1. Na glavnoj raspravi održanoj 28. travnja 2025. zamjenik punomoćnika tuženika je naveo da ne traži saslušanje vještaka, odnosno da nema primjedbi na matematički izračun u nalazu i mišljenju vještaka.

26. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, obzirom je vještak jasno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Predmetnu činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale prigovore na matematički izračun.

26.1. Slijedom navedenog, sud je utvrdio osnovanost visine tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.671,93 EUR sa zateznim kamata na pojedine iznose, a sve unutar određeno postavljenog tužbenog zahtjeva.

27. U odnosu na tzv. negativne razlike, valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

29. Stoga je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) iako je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji. Pritom valja napomenuti da, na taj način (eventualno plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, da bi dovela do ništetnosti Ugovora. Dakle, odredba o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu nije nedopuštena, niti nepoštena u odnosu na tuženika (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž- 299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji). Slijedom navedenog sud je pod točkom II. izreke presude utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju istaknuta radi prebijanja u iznosu od 140,12 EUR, a kako to stoji pod točkom II. izreke presude.

28. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku obzirom da je tužba podnesena 7. lipnja 2023., a da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa nije protekao rok od pet godina.

29. Odredbom članka 214. stavka 1-3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

30. Nadalje, člankom 245. stavkom 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

31. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, slijedom čega je pravomoćnim okončanjem spora pred VTSRH donošenjem presude 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova valutne klauzule u odnosu na tuženika, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

32. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio obvezu tuženika na platež iznosa kako je odlučeno izrekom ove presude (s osnova ništetnosti valutne klauzule CHF), a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

33. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate, kako to proizlazi iz točke I izreke po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

34. Naime, tuženik je bio nesavjestan jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja). Također valja reći kako je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzulu nepoštene, a što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

35. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), te troškovniku tužitelja (list 116 spisa). Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT – 100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 11. srpnja 2024. i 28. travnja 2025 (Tbr. 9. toč. 1. - 100 bodova svako) te za sastav podneska od 19. studenoga 2024. (Tbr 8. toč. 1. OT – 100 bodova), odnosno ukupno 400 bodova što uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR (800,00 EUR) i poreza na dodanu vrijednost (200,00 EUR) iznosi 1.000,00 EUR. Tom iznosu valjalo je pridodati trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 EUR. Stoga tužitelja pripada naknada troškova sveukupno 1.265,45 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

36. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 22. prosinca 2023., podneska od 20. ožujka 2023. i podneska od 26. rujna 2024., s obzirom da je tužitelj iste navode mogao iznijeti već u tužbi ili na ročištu te isti nisu bili od utjecaja na ishod postupka pa stoga nisu bili potrebni za vođenje postupka. Nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer takav trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a, imajući u vidu da se u slučaju kad uredno pozvana stranka ne pristupi na ročište za objavu presude, presuda stavlja na e- oglasnu ploču suda, a ovjereni prijepis presude stranke mogu preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9. ZPP).

37. Zatezna kamata dosuđena je od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

38. Budući da nije uspio u postupku valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

39. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 3. lipnja 2025.

Sudac:

Goran Goluža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.