REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj: P-153/2025

Poslovni broj: P-76/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužitelja PP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Tonćiju Miliću, odvjetniku u Metkoviću, Kneza Domagoja 2/II, protiv tuženika Croatia banka d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 32247795989, koju zastupa zaposlenik EP, nakon zaključene glavne rasprave dana 07. travnja 2025.g., radi utvrđenja, dana 3 .lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da je ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu broj: 214/97, sklopljen između tužitelja i tuženika, kojeg je dana 10. ožujka 1999. godine, pod brojem OU-41/99, potvrdio ZP, javni bilježnik u [adresa], prividan (nepostojeći) pravni posao te da kao takav nema pravnog učinka među ugovornim stranama.

2. Utvrđuje se da je ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, sklopljen između tužitelja i tuženika, kojeg je dana 10. ožujka 1999. godine, pod brojem: OU-41/99-2, potvrdio ZP, javni bilježnik u [adresa], ništetan pravni posao.“

II. Odbija se djelomice supsidijarni tužbeni zahtjev u to u dijelu kojim se traži da se utvrdi da je ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu broj: 214/97, sklopljen između tužitelja i tuženika, kojeg je dana 10. ožujka 1999. godine, pod brojem OU-41/99, potvrdio ZP, javni bilježnik u [adresa], ništetan pravni posao.

III. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu broj: 214/97, sklopljen između tužitelja i tuženika, kojeg je dana 10. ožujka 1999. godine, pod brojem OU- 41/99, potvrdio ZP, javni bilježnik u [adresa], nema snagu javnobilježničkog akta, odnosno snagu javne isprave.

2. Utvrđuje se da ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, sklopljen između tužitelja i tuženika, kojeg je dana 10. ožujka 1999. godine, pod brojem: OU-41/99-2, potvrdio ZP, javni bilježnik u [adresa], nema snagu javnobilježničkog akta, odnosno snagu javne isprave.

3. Utvrđuje se da tuženik nije stekao 1/3 idealnog dijela nekretnine položene u k. o. [katastarska općina] i kod Općinskog suda u Makarskoj, Zemljišnoknjižnog odjela Makarska, upisane u zemljišnoknjižnom ulošku br. [broj ZK uloška] kao kat. čest. zem. [katastarska čestica], pašnjak, površine 298 m2.

4. Utvrđuje se da je tužitelj za 1/3 idealnog dijela suvlasnik nekretnine položene u k. o. [katastarska općina] i kod Općinskog suda u Makarskoj, Zemljišnoknjižnog odjela Makarska, upisane u zemljišnoknjižnom ulošku br. [broj ZK uloška] kao kat. čest. zem. [katastarska čestica], pašnjak, površine 298 m2.

5. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Makarskoj da u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] odredi i provede uknjižbu brisanja 1/3 idealnog kat. čest. zem. [katastarska čestica], pašnjak, površine 298 m2, upisane u zemljišnoknjižnom ulošku br. [broj ZK uloška], s tuženikova imena, uz istodobnu uknjižbu tog idealnog dijela na ime tužitelja.“

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da temeljem Ugovora o dugoročnom namjenskom kreditu broj: 214/97, tuženik je tužitelju «odobrio kredit za vlastite potrebe obrta i kupnju 440 komada dionica u kunskoj protuvrijednosti od tadašnjih 240.350,00 DEM». U tom ugovoru naveden je cijeli niz netočnih podataka. Tako taj ugovor nije, kako je to u njemu navedeno, sklopljen 15. prosinca 1997. godine, nego u drugoj polovici siječnja 1998. godine, a što je vidljivo i iz točke 4. ugovora, u kojoj je utvrđeno da je tužitelj do 30. prosinca 1997. godine tuženiku vratio iznos od 150.000 DEM ili 524.759,55 kuna. Temeljem toga ugovora tuženik na ime «odobrenog kredita» nije tužitelju ništa isplatio. Parnične stranke su sklopile još jedan ugovor, i to ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja tuženikove novčane tražbine prema tužitelju u iznosu od 90.350,00 DEM s 18% kamata računajući od 15. prosinca 1997. godine, a u kojem ugovoru je kao nadnevak njegova sklapanja opet naveden 15. prosinca 1997. godine. Da ni taj ugovor nije sklopljen 15. prosinca 1997. godine proizlazi iz činjenice da je istog u ime i za račun tuženika potpisala DP, dok je gore navedeni ugovor o kreditu potpisao IP. I ovaj ugovor je dana 10. ožujka 1999. godine potvrdio javni bilježnik ZP, pod brojem: OU-41/99-2. Temeljem rečenog ugovora o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, tuženik je Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Makarskoj podnio prijedlog za upis prijenosa vlasništva na tužiteljevoj nekretnini položenoj u K. O. [katastarska općina] i označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica], a koji prijedlog je u tom sudu zaprimljen pod brojem: Z-943/99. Pozivom na odredbe članka 277. Ovršnog zakona, tuženik je putem javnog bilježnika ZP tužitelju dostavio zapisnik broj: OU-41/99-3 od 26. rujna 2002. godine, a u kojem zapisniku je, između ostaloga, navedeno da će se, ako tužitelj ne postupi po tuženikovu traženju, smatrati da je tuženik postao punopravni vlasnik predmetne nekretnine. Tužitelj je na taj dopis tuženiku odgovorio dopisom od 6. studenoga 2002. godine. Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Makarskoj, pod brojem: Z-1969/02, zaprimio je i tuženikov prijedlog za uknjižbu prava vlasništva temeljem naprijed navedenih ugovora. Citirani ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu broj: 214/97, kojeg je dana 10. ožujka 1999. godine, pod brojem OU-41/99, potvrdio ZP, javni bilježnik u [adresa], te ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, kojeg je rečeni javni bilježnik tog istog dana potvrdio pod brojem: OU-41/99-2, nemaju snagu javne isprave, odnosno nemaju snagu javnobilježničkog akta, te kao takvi ne mogu biti valjani temelj za upis tuženikova prava vlasništva na gore označenoj tužiteljevoj nekretnini. Naime, te ugovore javni bilježnik ZP nije potvrdio na način kako je to propisano pravilima Zakona o javnom bilježništvu. Prema odredbama članka 59. stavka 1. toga zakona, sudionici u pravnom poslu, svi ili neki od njih, isprave o pravnom poslu mogu potvrditi (solemnizirati) kod javnog bilježnika i tako potvrđena isprava ima snagu javnobilježničkog akta, a ako je sastavljena po propisima članka 54. istoga zakona, ima snagu i ovršnog javnobilježničkog akta. U stavku 2. članka 59. ZJB propisano je da će javni bilježnik privatnu ispravu ispitati u skladu s odredbama članka 34. 57. i 58. toga zakona, te da će je, ako ne nađe zapreka, potvrditi. U stavku 3. i 4. istoga članka predviđena su dva osnovna oblika solemnizacije; onaj kada privatna isprava odgovara po svom obliku propisima javnobilježničke isprave (članak 43. do 48.) i propisima članka 69. zakona o sadržaju javnobilježničkog akta, i onaj kada privatna isprava ne odgovara tim zahtjevima. U prvom slučaju, javni bilježnik privatnu ispravu solemnizira bez sastavljanja posebnog javnobilježničkog akta tako što na ispravu stavlja posvjedočenja navedena u članku 69. točki 1., 3. i 5. ZJB, dok se u drugom slučaju solemnizacija obavlja sastavljanjem posebnog javnobilježničkog akta; tada se privatna isprava mora proširiti javobilježničkim aktom, i smatrat će se sastavnim dijelom i dopunom javnobilježničkog akta; u tom slučaju privatnu ispravu potpisuje i javni bilježnik i svjedoci. Iz predmetnih ugovora je vidljivo da je ZP, javni bilježnik u [adresa], te ugovore solemnizirao pozivom na odredbe članka 59. stavka 3. ZJB. Tužitelj smatra da za to nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke. Naime, predmetni ugovori po svom obliku ne odgovaraju propisima javnobilježničke isprave iz članka 48. Zakona o javnom bilježništvu. Kao prvo, iako se ta oba ugovora sastoje od više stranica, na tim stranicama nisu navedeni njihovi redni brojevi, kao ni brojevi pod kojima su ti ugovori upisani u javnobilježničku upisnik, što je protivno odredbama stavka 1. citiranog članka. I kao drugo, ugovorne strane i javni bilježnik nisu, kako to nalaže članak 48. stavak 3. ZJB, parafirale svaku stranicu tih ugovora. S druge, pak, strane, predmetne ugovore u ime i za račun tuženika su potpisale osobe koje javnom bilježniku nisu dostavile nikakvu punomoć ili ovlast za sklapanja tih ugovora, a posebno ne punomoć ili ovlast koji su sudski ili javnobilježnički ovjerovljeni, kako je to propisano odredbama članka 54. stavka 5. u vezi s člankom 59. stavkom 1. ZJB. Tužitelj ovdje ukazuje da potvrde na predmetnim ugovorima treba sagledati u svjetlu odredbe članka 70. Zakona o javnom bilježništvu, kojom je propisano da javnobilježnički akt, pri čijem sastavljanju nisu poštivani zahtjevi iz odredaba članka 59. (i dr.) toga zakona, nema snagu javne isprave. Iz naprijed navedenoga proizlazi da javni bilježnik ZP, obzirom da predmetni ugovori po svom obliku ne odgovaraju propisima javnobilježničke isprave iz članka 48. ZJB, nije imao zakonsko uporište da te ugovore potvrdi u smislu pravila iz članka 59. stavka 3. ZJB, već ih je mogao potvrditi samo u skladu s pravilima iz stavka 4. istoga članka, a to znači da je predmetne ugovore morao proširiti javobilježničkim aktom, a koji ugovori bi se, slijedno tome, tada smatrali sastavnim dijelom i dopunom tog javnobilježničkog akta, u kojem slučaju je javni bilježnik te ugovore trebao potpisati zajedno s dva svjedoka. Prema tome, imajući u vidu sve propuste i učinjene povrede, predmetni ugovori nemaju snage javne isprave, odnosno snagu javnobilježničkog akta. Tužitelj ističe i to da se javni bilježnik ZP prilikom solemnizacije ovih ugovora nije pridržavao odredaba članka 57. i 58. ZJB, jer tužitelju nije objasnio smisao i posljedice sklopljenih ugovora, jer se nije niti pokušao uvjeriti je li sadržaj tih ugovora odgovara tužiteljevoj volji a niti je tužitelja pokušao upozoriti na nejasne odredbe ugovora, te mu dati odgovarajuće pouke. Oba predmetna ugovora jednostavno vrve od nejasnih i neodređenih uglavaka. Među njima posebno mjesto zauzima točka 3. ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom, prema kojoj tuženik prodaje tužitelju 440 kom. dionica. Taj ugovor, kao ni ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, ne sadržava ništa o tome koje su konkretno dionice bile predmet kupoprodaje i koja je cijena svake pojedine dionice, odnosno kolika je njihova ukupna cijena. Iz predmetnih ugovora nije vidljivo ništa što bi makar i neizravno upućivalo na to o kojoj vrsti dionica je riječ (na ime ili na donositelja), o kojem rodu dionica se radi (o redovitim, povlaštenim ili o dionicama bez prava glasa), kao ni o tome kolika je nominalna vrijednost svake ili pojedinih dionica. O svemu tome je javni bilježnik prije solemnizacije ugovora morao prozboriti, jer ga na to obvezuju gore citirana zakonska pravila, a nije, baš ništa u vezi sa sadržajem ugovora strankama priopćio, a što za posljedicu ima to da predmetni ugovori nemaju snagu javne isprave. Sve naprijed navedeno govori o tome da predmetni ugovori doista nemaju snagu javne isprave i da ne predstavljaju javnobilježnički akt. Tužitelj stoga podnosi ovu tužbu i predlaže naslovljenom sudu da donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužbene navode smatra u cijelosti neosnovanim i neutemeljenim te ih pobija u cijelosti. Naime, nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu broj 214/97 (dalje Ugovor o kreditu), te Ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja tuženikove novčane tražbine prema tužitelju (dalje : Ugovor o prijenosu vlasništva), koji su ovjereni kod javnog bilježnika i imaju snagu javnobilježničkog akta – izvršnog javnobilježničkog akta. Isto tako, budući da dužnik, ovdje tužitelj nije izvršavao svoje obveze iz popisanog Ugovora o kreditu, tuženik je temeljem odredbi čl. 277 Ovršnog zakona putem javnog bilježnika pokrenuo fiducijarni postupak, te je protivniku osiguranja, ovdje tužitelju dostavio zapisnik, da isti postupi po čl. 277 Ovršnog zakona. Međutim, kako isti nije postupio temeljem tih odredbi, odnosno nije koristio svoje zakonsko pravo da imenuje javnog bilježnika, odrediti cijenu i dr.., predlagatelj osiguranja, ovdje tuženik je sukladno odredbi članka 277. stavak 5. Ovršnog zakona postao punopravni vlasnik nekretnine upisane kao čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nadalje, neosnovano i neutemeljeno tužitelj navodi da predmetni Ugovori nemaju snagu javnobilježničkog akta, budući su kod njihovog sastavljanja i ovjere u cijelosti poštovane odredbe Zakona o javnom bilježništvu. Prema čl. 59 st. 3 ZJB privatna isprava koja po svom obliku odgovara propisima javnobilježničke isprave, što se u ovom slučaju radi, te ako prema čl. 69 ZJB sadrži sve što javnobilježnički akt mora sadržavati, javni bilježnik će na takvu ispravu staviti posvjedočenja navedena u čl. 69. toč. 1., 3. i 4. ZJB. Javni bilježnik jer dakle u konkretnom slučaju postupio temeljem odredbi ZJB, i nije bilo potrebno proširivati predmetne ugovore javnobilježničkim aktom, budući su predmetni Ugovori kao privatne isprave odgovarali po svom obliku propisima javnobilježničke isprave. Iz konkretnog Ugovora o kreditu i Ugovor o prijenosu vlasništva je vidljivo da je javni bilježnik postupio sukladno Zakonu budući je istovjetnost podnositelja isprave utvrdio na temelju osobne iskazine i osobnog poznanstva. Isto tako je utvrdio da podnesena mu isprava po obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje, sudionicima pravnog posla je samu ispravu pročitao te ih upozorio da potvrđena privatna isprava ima snagu izvršnog javnobilježničkog akta, a sudionici su izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj volji. Sukladno tome ne stoje navodi tužitelja da im javni bilježnik nije objasnio smisao i posljedice sklopljenih ugovora. Nadalje, Ugovor o prijenosu vlasništva je javnobilježnički akt sa snagom izvršne isprave budući u toč. 6. sukladno odredbama čl. 54. st. 6. ZJB sadrži izjavu obveznika, ovdje tužitelja, da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dosjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje, a javni bilježnik je ovjerio potpis dužnika. Glede navoda tužitelja da su predmetne isprave potpisale osobe koje javnom bilježniku nisu dostavile nikakvu punomoć ili ovlasti za sklapanje tih ugovora, isti nisu osnovani, budući su potpisnici tih akata od strane tuženika bile osobe koje su u trenutku potpisa akta bile ovlaštene zastupati tuženika kao zakonski zastupnici temeljem ovlasti koje proizlaze iz upisa u Registar Trgovačkog suda. Podredno tuženik u spis dostavlja presudu VSRH broj Rev-524/05, od 01. ožujka 2006. godine kojom je odbijena revizija ovdje tužitelja, i potvrđena pravomoćna presuda Općinskog suda u Metkoviću, na način da je odbijen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja kojim je tražio utvrđenje da su ništavi Ugovor o kreditu i Ugovor o prijenosu vlasništva. Slijedom navedenog tužena predlaže da Naslovni sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao u potpunosti neosnovane, i obveze tužitelja da tuženoj naknadi prouzročene parnične troškove.

3. Među strankama nije sporno :

• da su bile u poslovnom odnosu po ranijem kreditu (koji je zatvoren) koji nije predmet ovog spora

• da su sklopile Ugovor o kreditu br. 214/97 potvrđen po JB ZP **.**.1999., kojim tužitelj PP ishoduje kredit u određenim novčanim sredstvima (list 13 spisa)o

• da su sklopile Ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, koji je također potvrđen isti dan po javnom bilježniku ZP br. OU- 41/99-2 i to 10. ožujka 1999.,

• da tužitelj PP nije vratio dio iznosa navedenog u spornom kreditu

• da se tuženik upisao temeljem spornog Ugovora o osiguranju na nekretninu tužitelja (a vidljivo iz priloženih „Z“ spisa)

• da je tužiteljeva supruga tijekom ovog postupka (a u parnici pred drugim sudom) ishodila brisanje 2/3 vlasništva tuženika s osnove bračne stečevine,

• da je tužitelj izgubio spor kojim je tražio utvrđenje ništetnosti spornih ugovora (o kredidu i osiguranju) s obzirom da nije bio utemeljen njegov zahtjev u pravnoj osnovi čl. 234. tadašnjeg Zakona o trgovačkim društvima.

4. Među strankama je sporno:

• koja je bila stvarna namjena spornog Ugovora o kreditu 214/97,

• da li je taj sporni Ugovor o kreditu 214/97 u naravi prividan ugovor,

• da li je taj sporni Ugovor o kreditu 214/97 bio jasan, odnosno od strane javnog bilježnika stvarno pročitan i stvarno pojašnjen, te bez dilema oko sadržaja ugovora, te značenja odredbi istog,

• da li je javni bilježnik ispunio svoju zakonsku obvezu iz tada važećeg Zakona o javnom bilježništvu, posebice glede pojašnjavanja sadržaja ugovora (u kreditu i onog u osiguranju) i pravnih posljedica istih, odnosno da li je strankama pojasnio nedostatke spornih ugovora,

• da li su u konačnici temeljem nedostataka ugovora, sporni ugovori prividni, odnosno ništetni i ako jesu po kojoj osnovi.

5. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci, odnosno u dijelu istog, a neosnovan za ostatak, sve kako se obrazlaže u ovoj presudi.

6. Prije svega valja istaknuti da nije osnovan prigovor presuđene stvari obzirom da presuda (odluka VSRH Rev- 524/06 vezana za presudu OS Metković P-311/04) kojom je tužitelj izgubio parnicu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti nije imala za osnovu pravnu i činjeničnu osnovu kao u ovoj parnici, već je temelj tužiteljev tužbe bio čl. 234. Zakona o trgovačkim društvima, pa kad je izgubio s te osnove, to nema utjecaj na eventualne razloge ništetnosti u ovoj pravnoj stvari u kojoj to nije osnov tužbe.

7. Nije osnovan ni tužiteljev razlog ništetnosti po Zakonu o bankama „Narodne novine 161/98 koji je stupio 26.12.1998.g., (kojim se zabranjuje kreditiranje kupnje vlastitih dionica) jer je nesporno krediti odnos stranaka nastao prije stupanja na snagu tog Zakona, te je isti samo potvrđivan od strane javnog bilježnika 10.3.1999. godine kao potvrda ranije ugovorenog odnosa.

8. Valjalo je dopustiti preinake tužbe tijekom postupka radi konačnog rješenja odnosa među strankama.

9. Iz Ugovora o kreditu br. 214/97 (list 13 spisa) koji je datiran 15. prosinca 1997. proizlazi da je tuženica Croatia banka d.d. s tužiteljem sklopila taj Ugovor s namjenom za vlastite potrebe obrta tužitelja PP i kupnju 440 dionica, sve to za iznos od 240.350,00 DEM, da je svrha kredita reprogram postojećih obveza i kupnja dionica, da je 30. prosinca 1997. vraćeno 150.000,00 DEM, a da se ostatak ima vratiti u roku od 3 godine počevši od 1. veljače 1998. mjesečnim anuitetima od 3.266,00 DEM, uz kamatnu stopu od 18 % godišnje, a da se kao osiguranje kredita uzima založno pravo, između ostalog na nekretninama i kupljenim dionicama, uz naknadu za kredit 3 % jednokratno.

10. Već takav tekst ugovora ukazuje da je navedeni Ugovor o kreditu nejasan jer se sklapa 15. prosinca 1997., kao dugoročan kredit, a navodi se da je na dan 30. prosinca 1997. vraćeno 150,00,000 DEM, što ukazuje da Ugovor u stvarnosti očito nije sklapan 15. prosinca 1997. Naime, kako bi se moglo u Ugovoru već 15. prosinca 1997. uvesti odredba da je nešto već vraćeno unaprijed – za 15 dana (30. prosinca 1997.) kao konstatacija provedenog događaja. To nije logično, a niti moguće po bankovnim, odnosno računovodstvenim pravilima te je očito da je postojala potreba ili želja da se u tom razdoblju prikaže određena transakcija novca kroz sporni kredit, a o kojoj postoje razlita tumačenja stranaka u ovom postupku. Tumačenja stranaka su suprotna, a sam tekst ugovora po sebi ukazuje da je ugovor nejasan i da u svojoj suštini vrvi manjkavostima te se ne razaznaje iz ugovora koliko kredita se odnosi na dionice, a koliko na (eventualni) reprogram postojećih obveza ili vlastitih potreba obrta. To su okolnosti na koje je javni bilježnik bio dužan upozoriti stranke ugovora prilikom potvrđivanja 1999. jer se radi o manama koje su itekako uočljive, odnosno trebaju biti uočljive javnom bilježniku a ne rad se o pukoj formalnosti nego o sadržajno bitnim manama ugovora/potvrde.

11. I sam svjedok DP (list 315 spisa), nekadašnja djelatnica banke koja je preuzela vođenje poslovanja banke nakon IP, uvjerljivo je svjedočila o lošem poslovanju tužene, nesređenoj dokumentaciji, te malverzacijama u banki i kaznenoj presudi protiv djelatnice BP, a sam sporni Ugovor br 214/97 i sama smatra nelogičnim glede datuma i isplata/uplata. Sud joj poklanja vjeru jer nema ama baš nikakvog razloga u bilo čiju korist svjedočiti, a iskazivala je o neurednosti poslovanja tužene u kojoj je radila i u kojoj je dobila u naravi zadataka da krene sređivati neuredno poslovanje. To neuredno poslovanje o kojem ta svjedokinja govori, te sam sadržaj ugovora, kao i nelogičnosti istog, ukazuju na istinitost tvrdnji tužitelja PP o u naravi netransparentnom i nejasnom postupanju banke u vrijeme izdavanja kredita, te kasnije potvrđivanja istog.

12. Ako tužitelj po Ugovoru 214/97 uzima kredit 240.350,00 DEM i odmah u tom ugovoru se navodi da vraća 150.000,00 DEM, prema riječima svjedoka IP (drugi iskaz – onaj od 24.9.2024 – list 306 spisa) , treba izdati specifikaciju duga koji se zatvara, a to ima i logiku u samoj činjenici da taj svjedok (a i tužitelj) upire da nije bilo ranijeg duga po prethodnom kreditu odnosno da se nije radio reprogram. Jer da jest – onda bi ostao cijeli dug po spornom kreditu - Ugovor 214/97, a ne bi bilo ugovoreno da je vraćeno 150.000,00 DEM i da se ugovaraju anuiteti pod 3.266,00 DEM na 3 godine (dakle ukupno niti 100.000,00 DEM za vratiti). Sve su to nelogičnosti koje su bitno opteretile valjanost ugovora, pa je javni bilježnik bio dužan svoju ulogu „stručnog tumača/potvrđivača“ takvog ugovora izvršiti, a ne biti puki štampač teksta kako se to čini da je bio.

13. To stoga jer je u to vrijeme na snazi bio Zakon o javnom bilježništvu „Narodne novine“ br. br. 78/93. i 29/94 (dalje: „ZJB“) koji je u svom čl. 57.propisao da „pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate s njihovim sadržajem, što mora biti utvrđeno u javnobilježničkom aktu.“

14. Također je čl. 58. ZJB propisano „ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. “

15. Sama okolnost da tužitelj u svom dopisu putem odvjetnika UP od 6.studenog 2002. godine (list 12 spisa) priznaje postojanje duga 46.350,00 EUR kao ostatka nakon vraćenih 150.000,00 DEM te od ukupnog iznosa oduzetih 44.000,00 DEM za 440 dionica tuženice Croatia banke, ne predstavlja okolnost koja otklanja izostanak pravilne potvrde ugovora sukladno Zakonu o javnom bilježništvu, posebice s obzirom na iskaze svjedoka AP, te tadašnjeg djelatnika tužene banke IP koji su u bitnom suglasno iskazivali o paušalnom (u naravi nezakonitom) pristupu javnog bilježnika potvrdi ugovora, a radi se o osobama koje su osobno svjedočile tom postupku. Naime, potvrdi ugovora kod javnog bilježnika ZP prisustvovali su pored tužitelja i svjedok AP te IP osobno, pa je sama rečenična konstrukcija potvrde JB ZP nebitna kod činjenice da JB nije izvršio ono što je napisao, odnosno nije ispunio svoju dužnost pojašnjavanja, odnosno javnobilježničkog nadopunjavanja sukladno ZJB koji propisuje takvu obvezu kod ugovora koji imaju određene mane. A očito je da su sporni ugovori (prvenstveno onaj o kreditu, pa onda posljedično tome i ugovor kojim se osigurava takav nedorečeni kreditni odnos) bili takve naravi da je nužno strankama pojasniti učinak takvih ugovora, te u toj fazi u najmanju ruku usmeno pojasniti sve okolnosti ugovora, a što se očito nije dogodilo.

16. Upiranje tužene da bi iskaz IP bio neistinit s ciljem pomoći tužitelju ovaj sud ne cijeni kao tužena jer IP nema stvarni razlog za iskazivati neistinito, posebice kod upiranja tužitelja da ga je u naravi IP (odnosno tada on u ime banke) u naravi prevario za kredit i transakcije. IP pod određenim uvjetima čak i odgovara materijalno ako je nanio štetu banki, čak i u slučaju zastare kaznenog progona kojem je bio izložen, obzirom da građanski rokovi teku i dalje nakon zastare kaznenog progona, pod određenim uvjetima (preuzimanja/podnošenja građansko-pravnog zahtjeva iz kaznenopravnog odnosa u propisanom roku).

17. S obzirom da obrazloženi nedostatci po čl. 59.st.1., 2. i 4. u svezi čl. 69. ZJB otklanjaju snagu javnobilježničkog akta posve je jasno da nije bilo osnove temeljem ugovora koji nema snagu JB akta za upis u ZK. Dakle iz prethodno navedenih razloga manjkavosti ugovora potvrda JB nije valjana, pa posljedicom toga takav ugovor ne može biti osnova za prijenos vlasništva na način kako je to provedeno. Naime, s obzirom da isti nije mogao biti javnobilježnički akt, odnosno nema snagu javne isprave, isti ne može (ne mogu) biti osnova za prijenos vlasništva u zemljišnoj knjizi.

18. S obzirom da tužitelj unatoč mnogobrojnim nejasnoćama oko kredita, nije uspio dokazati da nije u stvarnosti iskoristio kredit kako mu je plasiran, kao i da je 2002. priznao postojanje bar dijela duga (46.350,00 DEM dopisom od 6.11.2002 -list 12 spisa), ovaj sud smatra da stranke nisu sklopile prividan pravni posao (kojim prikrivaju drugi posao), a tužitelj je svoje tvrdnje mogao u tom smislu dokazivati adekvatnim dokaznim sredstvima, što nije.

19. Napominje se da sud ne nalazi krivnju ili malicioznost kod tužene kada tužena tvrdi da ne posjeduje više (uslijed proteka roka obveze čuvanja) raniji ugovor (koji nije predmet ovog spora) o kreditu koji je nesporno postojao između stranaka i koji je zatvoren najkasnije 1997.g., a to stoga što tužitelj nije upirao na takve činjenice (i davao takav dokazni prijedlog) u prvim godinama ovog parničnog postupka kada je još uvijek vrijedila obveza čuvanja takve dokumentacije od strane tužene. Obzirom da je nesporno da je taj kredit saniran od tužitelja najkasnije 1997.godine, rok čuvanja te dokumentacije bi bio najkasnije do 2007.godine,a iz stanja ovog parničnog spisa je posve jasno da tužitelj do 2007. godine nije predlagao, pa čak ni isticao takve tvrdnje koje bi se ticale tog ranije (nespornog) kredita. Stoga nije bilo ni potrebno, a ni moguće više odrediti vještačenje (koje tužitelj ne predlaže prvih godina, već tek kasnije tijekom ove parnice) i tog kredita kod nepostojanja tog ranijeg ugovora kao materijala za vještačenje jer nema ispava putem kojih bi se vještačenje tog ranijeg ugovornog odnosa uopće provelo.

20. Neodlučna je činjenica na koju ukazuju i tužitelj i svjedok OP da nisu dobili isplatu za dionice niti da je dobio dionice s obzirom da to ne utječe na valjanost ugovora, već eventualno predstavlja razloga za potraživanje ispunjenja ugovora. I sam tužitelj tvrdi tijekom postupka da je prestao plaćati kredit kada su mu dionice poništene što ukazuje da je bio svjestan da je postao vlasnik dionica ili bar da je imao pravo potraživati iste.

21. Sud prihvaća argumente i tvrdnje tužitelja da je motiv za sklapanje ugovora bio (bar između ostalog) stjecanje dionica radi boljeg položaja radi stjecanja velikog kredita za poslovanje društva tužitelja, ali takav motiv nije ključan u ocjeni prividnosti ili ništetnosti ugovora.

22. Sama okolnost da su sporni ugovori potvrđeni po JB Miji Plećašu 10. ožujka 1999., dakle definitivno više od godinu dana nakon sklapanja ugovora o kreditu nije okolnost sama po sebi koja bi dovela do ništetnosti, ali su to oni razlozi koje je sud naveo glede ZJB.

23. Sud nije mogao saslušati JB Mihu Plećaša jer je isti umro tijekom postupka, ali njegovo saslušanje se i nije ukazalo ključnim za ovaj predmet obzirom na jasne i u bitnom suglasne iskaze svjedoka AP (koji je u međuvremenu također umro), svjedoka IP (saslušanog dva puta) i tužitelja, te svjedoka DP (o neurednom poslovanju).

24. U svom iskazu PP tvrdi da je dionica koštala 200 DEM x 440 dionica = 88.000,00 DEM. Ako se na taj iznos doda 3% ugovorene provizije za iznos kredita, dobije se 2.630,00 DEM, što zbrojeno s 88.000,00 DEM čini 90.630, a zbrojeno dodatno onih 150.000,00 DEM čini 240.630,00 DEM, a ne 240.350 DEM, pa tužitelj ne dokazuje sa sigurnošću da je dionica bila baš 200 DEM umjesto 100 DEM kako je to putem punomoćnika UP tužitelj PP tvrdio u dopis od 2002. godine kojim se obratio banki za mirno rješenje problema. No, kako je već pojašnjavano u obrazloženju ove presude, to nije ključna okolnost na temelju koje proizlazi ništetnost, već općenit karakter spornih ugovora koji je uslijed odredbi istog zahtijevao posebnu nadopunu/pojašnjenje javnog bilježnika, a što nije učinjeno.

25. Same uplatnice (listovi 124,125 i 154-161) nisu dokaz ništetnosti jer iz njih proizlazi

- da se 15.12.1997. izvršila od strane Croatia banke isplata PP 845.972,23 kn za kredit (list 155 spisa)

- da se 15.12.1997. izvršila od strane PP uplata Croatia banki 558.350,00 kn za povrat kredita (list 154)

- da se 15.12.1997. izvršila od strane PP uplata Croatia banki 117329,340 kn (list 156)

- da se 15.12.1997. izvršila od strane PP uplata Croatia banki 7.481,99 kn za porez za kredita (list 157)

- da se 15.12.1997. izvršila od strane PP uplata Croatia banki 74.819,90 kn za naknadu za kredit (list 158)

- da se 15.12.1997. izvršila od strane PP uplata Croatia banki 88,000,00 kn za 440 dionice serije A1 (list 159)

- da se 30.12.1997. sastavio devizni nalog – uplata na iznos 150.000,00 DEM za svrhu „Lubina Emil za kredit“ (list 160 – gornja isprava) na broj računa 714000-3- 180-00087-8

- da se 30.12.1997. sastavio devizni ulog – isplata na iznos 150.000,00 DEM za svrhu „Lubina Emil za kredit“ (list 160 – donja isprava) na identičan broj računa u prethodnoj alineji - broj računa 714000-3-180-00087-8

- da se 30.12.1997. prima uplata na blagajni od strane PP Croatia banki 524.759,55 kn za otplatu kredita PP,

odnosno iz gornjih isprava proizlazi da je PP zatvarao kredit i 15.12.1997. za 558.350,00 kn (oko 150.000,00 DEM po tadašnjem tečaju), a onda sa 150.000,00 DEM 30.12.1997 otplaćuje taj sporni kredit., pa nije nelogično da je ranije zatvorio prethodni kredit a onda 30.12.1997. sporni kredit br. 214/97. Svrha spornog kredita se navodila u tekstu ugovora (list 13) i kao korištenje za vlastiti obrt i kasnije u nastavku teksta tog ugovora kao reprogram, pa su te odredbe nejasne, o čemu je JB trebao propitati i pojasniti/nadopuniti akt.

26. U bitnom je dakle utvrđeno da sporni ugovori (Ugovor o kreditu br 214/97, a posljedično i onaj ugovor koji ga osigurava) nisu stekli snagu javnobilježničkog akta uslijed manjkavosti u javnobilježničkoj potvrdi/postupku ishodovanja iste sukladno čl. 70. ZJB, pa je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kao u izreci jer sam Ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu broj: 214/97, sklopljen između tužitelja i tuženika, kojeg je dana 10. ožujka 1999. godine, pod brojem OU-41/99, potvrdio ZP, javni bilježnik u [adresa], nije prividan (nepostojeći) pravni posao, a niti je Ugovor o prijenosu vlasništva radi osiguranja ništetan pravni postao, ali ta dva ugovora nemaju snagu javnobilježničkog akta, odnosno javne isprave.

27. Ugovor o dugoročnom kreditu br. 214/97 dakle jest ugovor kojeg je javni bilčježnik treba pojasniti strankama uslijed kontradiktornih odredbi (a koje nejasnoće istog idu na teret onog tko ga je sastavio – u ovom slučaju tuženik), o čemu je stav zauzeo Vrhovni suda RH u svojoj revizijskoj odluci br. Rev 93/06), no nejasnoće istog ne uzrokuju ništetnost ugovora, već povoljnije tumačenje istog glede eventualnih obveza i potraživanja. To stoga što cijeli ugovorni odnos nije opterećen takvom razinom nejasnoća da bi bio ništetan.

28. Obzirom da je izostala snaga javnobilježničkog akta, izostali su i zakonski uvjeti da opstane tuženikov upis na tuženikovu nekretninu (po tadašnjem čl. 277.st.5. Ovršnog zakona „NN“ br.57/96 (koji je vrijedio u vrijeme osiguranja) , pa je valjalo utvrditi da je tužitelj (još uvijek iliti ponovno) vlasnik iste, te naložiti brisanje tuženika i upis tužitelja za sporni udio od 1/3.

29. Obzirom da tužitelj nije uspio u utvrđenju da je Ugovor br. 214/97 prividan pravni posao, niti da su taj Ugovor i onaj i Ugovor po prijenosu prava vlasništva radi osiguranja ništetan pravni posao, ali jest da su ta 2 Ugovora bez snage javnobilježničkog akta, te je uspio u zahtjevu za u naravi uspostavom ranijeg ZK stanja, to je sud stava da je uspjeh među strankama u naravi podjednak, te svaka stranka treba snositi svoj trošak. Ovo posebice s osnove pravičnog odnosa među strankama i konačnog rezultata ovog postupka u kojem je tužitelj uspio u dijelu svojih zahtjeva, a u dijelu (ništetnost) ne, i kod činjenice da je tužitelj u dijelu postupka preinačavao svoj zahtjev šireći činjeničnu (dijelom i pravnu) osnovu tijekom godina.

Metković, 3. lipnja 2025.godine

S u d a c :

Ante Šprlje

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 (petnaest) dana, od dana primitka prijepisa iste, a putem ovog suda. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Odvjetnik Tonći Milić, Metković

2. Croatia banka d.d., Zagreb