REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-337/2019-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja GZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., [adresa], OIB 02535697732, zastupani po punomoćniku Sanji Krišto, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, EZ, odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tužitelja i Sanjina Piljića, odvjetnika u Vukovaru. Kao zamjenika punomoćnika tuženika 15. svibnja 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010996503 sklopljenog između tužitelja ĆZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 dana 29.12.2006.g a sve u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, Podružnica Osijek, OIB: 02535697732 da tužitelju KOLARIĆ GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi promjenjivosti kamatne stope, isplati novčani iznos od 967,59 eura (devetstošezdesetisedameuraipedesetdevetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi od 14% do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 4,30 eura od 21.07. 2006.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.08. 2006.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.09. 2006.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.10. 2006.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.11. 2006.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.12. 2006.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 01.02. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.02. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.03. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.04. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.05. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.06. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 eura od 21.07. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 10,36 eura od 21.08. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 12,04 eura od 21.09. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 12,04 eura od 21.10. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 12,04 eura od 21.11. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 12,04 eura od 21.12. 2007.g. do isplate,

- na iznos od 12,04 eura od 21.01. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.02. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.03. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.04. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.05. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.06. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.07. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.08. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.09. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.10. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.11. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.12. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 01.02. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.02. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.03. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.04. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.05. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.06. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.07. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.08. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.09. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.10. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.11. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.12. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 01.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura od 21.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 11,80 eura od 21.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 11,80 eura od 01.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 11,80 eura od 21.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 11,80 eura od 21.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 11,80 eura od 21.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 11,80 eura od 21.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 10,58 eura od 21.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 10,58 eura od 21.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 10,58 eura od 21.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 01.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 01.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.06.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 21.12.2013.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 01.02. 2014.g. do isplate,

sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, Podružnica Osijek, OIB: 02535697732 da tužitelju KOLARIĆ GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi valutne klauzule, isplati novčani iznos od 1.451,98 eura(slovima:jednutisućučetiristopedesetijedaneuroidevedestosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi od 14% do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 26,68 eura od 21.02. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 75,87 eura od 21.03. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 73,99 eura od 21.04. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 72,57 eura od 21.05. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 72,73 eura od 21.06. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 74,81 eura od 21.07. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 75,34 eura od 21.08. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 76,70 eura od 21.09. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 78,17 eura od 21.10. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 80,00 eura od 21.11. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 79,06 eura od 21.12. 2014.g. do isplate,

- na iznos od 24,20 eura od 01.02. 2015.g. do isplate,

- na iznos od 80,23 eura od 21.02. 2015.g. do isplate,

- na iznos od 80,23 eura od 21.03. 2015.g. do isplate,

- na iznos od 80,24 eura od 21.04. 2015.g. do isplate,

- na iznos od 80,24 eura od 21.05. 2015.g. do isplate,

- na iznos od 80,23 eura od 21.06. 2015.g. do isplate,

- na iznos od 80,23 eura od 21.07. 2015.g. do isplate,

- na iznos od 80,23 eura od 21.08. 2015.g. do isplate,

- na iznos od 80,23 eura od 21.09. 2015.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 02535697732, da tužitelju ĆZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.425,00 eura (slovima:dvijetisućečetiristodvadesetipeteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 12. lipnja 2019. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 3. veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9010996503, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.050,00 CHF, da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 120 mjeseci, da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva te koja je u početku iznosila 4,70% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja.

1.1. Tužitelj tvrdi da ugovarajući odredbu promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja odluku o visini kamatne stope iz ugovora, da je takva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika, s jedne strane i promjenom kamatne stope na kredit, s druge strane, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega tužitelj smatra navedenu odredbu ništetnom. Stranke su prema članku 2. Ugovora ugovorile promjenjivost kamatne stope, međutim, nisu ugovorile metodu kojom se kamate obračunavaju tijekom obračunskog razdoblja. Obračun kamate uz primjenu komforne metode povoljniji je za tužitelja od obračuna kamate uz primjenu relativnog kamatnjaka, koju je primijenila tužena. Kako među strankama nije ugovorena metoda obračuna ugovornih kamata, niti je zakonom propisana, tužitelj tvrdi da se radi o spornom ugovornom odnosu na koji treba primijeniti odredbe članka 320 ZOO-a primjenjujući načelo pravičosti, te uzimajući u obzir da je tužena pripremila ugovor na unaprijed pripremljenom i odštampanom obrascu. Tužitelj ukazuje da među strankama uopće nije bilo pregovora o načinu obračuna kamata. Nadalje navodi da je odredba članka 2. prema kojoj su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovoru, protivno članku 388. ZOO-a kojom je propisano da odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju, smatra kao da nije ni ugovoreno. Tužitelj smatra da se visina ugovorene kamatne stope, koja je određena na dan sklapanja ugovora, ima primijeniti na cjelokupni rok trajanja ugovornog odnosa stranaka, sve do isplate. Sve navedeno je utvrđeno je i detaljno argumentirano presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014.godine povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK.

1.2. U ovom postupku tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi razlike svakomjesečnog iznosa kamata na kredit, koja odgovara razlici od naplaćene kamate i ugovorne kamate, te razlici od naplaćene glavnice prema tečaju koji je vrijedio na dan naplate pojedinog anuiteta te glavnice prema tečaju koji je bio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj navodi da se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela kamate, međutim, tuženik nije moj zahtjev prihvatio. Obzirom da je tužitelj nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati iznos preplaćene kamate pa traži da tuženik dostavi izračun preplaćene kamate te izračun preplate po valutnoj klauzuli. Tužitelj, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge ”Potrošač”. Radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati. Stoga tužitelj ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom. Tužitelja uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud.

1.3. Tužitelj se prethodno podnošenja tužbe u ovom postupku obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije obzirom da se radi o dokumentaciji koja je zajednička za parnične strane, no tuženik nije udovoljio tom zahtjevu, stoga tužitelj moli naslovni sud da obveže tuženika za dostavom dokumentacije na temelju koje će se moći izračunati preplaćeni iznos kamate i to prvenstveno prvi otplatni plan, sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa, svi otplatni planovi koji su sastavni dijelovi obavijesti o promjenama kamatnih stopa te pregled stvarnih uplata po partiji kredita kao i sve dodatke ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe prigovor zastare, ističe kako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010996503 kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Tuženik zaključuje da ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Navodi da iz Dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata. Dodatno ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Potrošači neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama ZPK ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR.

2.1. Također, a kako je već i ranije istaknuto, tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Za valutnu klauzulu tuženik navodi da osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, a osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

2.2. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

2.3. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.

2.4. Budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Kod konverzije koja je u svim segmentima uređena zakonom, nema mjesta osporavanju izračuna konverzije, niti tvrdnji da potrošač sklapanjem konverzije ne bi bio obeštećen, u cijelosti ili djelomično, u odnosu na osnovni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe koje su zamijenjene konverzijom.

3. Rješenjem ovog suda broj P-337/2019-12 od 29. siječnja 2025., određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po TD Posrednik d.o.o. [adresa] na okolnost utvrđenja preplate svakomjesečnih rata kredita nastalih radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojem je kredit isplaćen kao i radi promjene kamatnih stopa i to u razdoblju od početka otplate kredita do konverzije te isto umanjiti za novčani iznos priznat u konverziji u skladu sa člankom 171., 172. i 202. ZOO-a (NN 35/05 i dr.) kojima je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata, kao i da vještak iskaže posebno preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i posebno po osnovi valutne klauzule. Vještak će se očitovati i o tome je li konverzija provedena sukladno zakonu, odnosno na okolnost ispravnosti konverzije te da iznos izračunate preplate umanji za preplatu priznatu prilikom konverzije.

4. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 21. ožujka 2025. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik na ime preplate zbog ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule CHF isplati iznos od 1.451,98 eura sa zateznim kamatama, te na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 967,59 eura.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010996503 od 3. prosinca 2015. (list 5-7 spisa), otplatnu tablica s prikazom efektivne kamatne tope (list 8-10 spisa), izračun konverzije kredita (list 11-14 spisa), plan otplate (list 15 spisa), obavijest o otplati kredita (list 16 spisa), Ugovor o kreditu broj 9010996503 od 3. veljače 2006. (list 17-19 spisa), nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja (list 114-143 spisa). Sud je također usmeno saslušao tužitelja GZ u svojstvu parnične stranke te vještaka Darija Dumančića. Dokaz saslušanjem svjedoka ČZ sud nije provodio jer je tuženik u podnesku od 17. svibnja 2024. naveo da odustaje od navedenog dokaznog prijedloga. Tuženik po punomoćniku je na pripremnom ročištu 22. siječnja 2025. naveo da odustaje od prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara i javnog bilježnika stoga ti dokazi nisu provedeni.

6. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9010996503 od 3. veljače 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa, te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope.

7. Prije svega valja naglasiti da prema odredbi čl. 502 a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502. b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502 a ZPP- a, dok je čl. 502 c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u ugovor o kreditu broj 9010996503 od 3. veljače 2006. (list 17-19 spisa), nesporno je da su tužitelj i tuženik 3. veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9010996503 koji je potvrđen 7. veljače 2006. od strane javnog bilježnika Fedora Paunovića iz [adresa] pod brojem OU-39/026, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.050,00 CHF s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 120 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,70%, s tim da je člankom 4. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 7. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, te da je isti kredit odobren u svrhu adaptacije stambenog objekta.

8.1. Nesporno je da su tužitelj i tuženik 3. prosinca 2015. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010996503 (list 5-7 spisa) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) i time je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te su stranke utvrdile da nakon konverzije kredita preostala neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.102,38 eura, da iznos preplate iznosi 2.906,29 eura, da u prijelaznom razdoblju od 30. rujna 2015. do dana sklapanja ovog Dodatka razlika između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 108,70 eura te se smatra preplatom, da ukupni iznos preplate iznosi 3.014,99 eura te da navedeni iznos prelazi ukupan zbroj anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR preostalih nakon sklapanja Dodatka prema novoutvrđenom otplatnom planu iz članka 6. ovog Dodatka te suglasno utvrđuju da će Banka iznos preplate u kunama vratiti korisniku u roku od 60 dana od dana prihvata konverzije. Također su stranke utvrdile da na dan sklapanja ovog Dodatka preostali iznos glavnice iznosi 664,66 eura te da se korisnik kredita navedeni iznos uvećan za kamate obvezuje otplatiti u preostala 3 mjesečna anuiteta prema novom otplatnom planu.

8.2. Dakle, nesporno je da su stranke tim Dodatkom izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, dospjelih redovnih kamata, dospjelih zateznih kamata i dospjelih troškova na način da su kredit konvertirali u valutu EUR.

8.3. Uvidom u otplatnu tablica s prikazom efektivne kamatne stope (list 8-10 spisa), utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita, te da se i kamatna stopa mijenjala zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

8.4. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

8.5. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tužena banka u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

8.6. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog i tuženik u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

9. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

9.1. Sporna je među strankama i visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

9.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja te je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Prema zauzetom shvaćanju Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022. o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga, a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara i javnog bilježnika.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi obnove odnosno dovršetka obiteljske kuće jer nisu imali pravo na obnovu, bio je klijent PBZ banke pa je tamo kredit i podigao, htio je podići kredit u eurima, ali osobna bankarica je preporučila švicarce i sve se dogodilo tako brzo da nije stigao ni razmisliti te je zaključio ugovor u valuti CHF. Nije se raspitivao kod drugih banaka o uvjetima kreditiranja, tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen, ugovor je pročitao, razumio je koliko je razumio. Pojmovi valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa mu nisu baš bili jasni, nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. U banci ga nisu upozoravali na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom te o tim odredbama nisu posebno pregovarali. Početni uvjeti ugovora su mu odgovarali, radio je u vojsci i imao je dobra primanja te je i podigao kredit u skladu sa svojim mogućnostima. Rata kredita je od početnih oko 1.400,00 kuna narasla i na oko 2.300,00 kuna što mu je bilo teže otplaćivati, a posebice i zato što je s vremenom otišao u mirovinu. Ponuđena mu je konverzija te je zapravo već bio pri kraju s otplatom kredita, ali je sklopio Dodatak o konverziji, bila mu je uračunata preplata. Naveo je da je prije ovog kredita imao kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, da se ne sjeća je li mu banka slala obavijesti o promjeni kamatne stope, da nije upoznat s odredbama Ugovora o kreditu da ga je banka informirala o rizicima i posljedicama, da ne zna što generalno utječe na promjenu tečaja te misli da se ranije nije susreo s posljedicama promjene tečaja.

12.1. Iz iskaza tužitelja u pogledu radnji i informacija koje je dobio prije zaključenja ugovora o kreditu kojeg ovaj sud prihvaća kao istinitog i uvjerljivog proizlazi kako tužitelj od strane tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije upozoren na valutni rizik i mogućnost promjene kamatne stope.

13. U konkretnom slučaju upravo je na tuženiku teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora upozorio tužitelja na metodologiju promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF i koliko će konkretno mjesečni anuiteti porasti. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati navedeno, imajući u vidu da je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara, a da iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke slijedi da ga prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu u banci nisu upozorili na rizike sklapanja takvog ugovora odnosno na mogućnost da bi rata mogla toliko rasti uslijed promjene tečaja i kamatne stope. S obzirom da tuženik nije ponudio niti jedan drugi dokaz, slijedi da takva upozorenja i informacije nije pružio tužitelju, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka na način da su obveze tužitelja značajno porasle.

14. U odnosu na primjenjivost pravnih utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" na predmetni spor, valja navesti da ranije citirane presude trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH, odnosno presude u kolektivnom sporu imaju učinak i na ugovor kreditu za adaptaciju stambenog objekta sklopljen između stranka ovog postupka 3. veljače 2006., u razdoblju na koje se odnosi presuda iz kolektivne tužbe.

15. Odluka o kolektivnom sporu na osnovi odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Naime, odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovo je značajno zbog toga što potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena te promjenom tečaja CHF došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

16. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju se jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedene odredbe čl. 502 c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15- Dalje ZZP) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj pravnoj stvari u rješenju Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. kojim je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku ističe da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

18. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

18.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz tužitelja iz kojega slijedi da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega mu tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

20. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe članka 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9010996503 od 3. veljače 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

21. Pored toga, u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

22. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

23. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

24. Što se tiče konverzije kredita, odnosno nesporno između stranaka 3. prosinca 2015. sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010996503temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' 102/2015 ), kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi sklopljeni Dodatak kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR imao značenja za ovaj postupak, s time da taj Dodatak ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

25. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak Ugovora o kreditu koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama, dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

26. U vezi predmetnog Dodatka kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR za navesti je da je sud na temelju pisanog i usmenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darija Dumančića utvrdio da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama ZIDZPK. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne, a za navesti je da o tome Vrhovni sud još nije zauzeo jedinstveno pravno shvaćanje.

27. Nadalje, u odnosu na konverziju, presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to: nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora, a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

28. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U navedenoj odluci izraženo je pravno stajalište prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu do sklapanja predmetnog Dodatka o konverziji, a restitucijski zahtjev u ovom slučaju se odnosi upravo na period koji je prethodio provedenoj konverziji.

29. Prema tome, u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, a temeljem tog Dodatka tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, odnosno time tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

30. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog Dodatka Ugovoru o kreditu, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu, a time i značajnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako izbjegli daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Također, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno važno je istaknuti da se korisnik kredita, ovdje tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

31. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

32. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

33. Kako su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, kao i promjenjive kamatne stope, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

34. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dariju Dumančiću iz TD Posrednik d.o.o.

35. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužitelj GZ naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više uplatio tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije kredita u rujnu 2015. godine iznos od 967,59 EUR- a. Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,665301 iznosi 1.451,98 EUR-a. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu broj više za iznos od 2.419,57 EUR-a od prvotno zaključenog kredita. U obračun su uzeti i negativni iznosi kada je tečaj i kamata bili niži od početno ugovorene, te preplata priznata prilikom konverzije.

Iz nalaza i mišljenja dalje slijedi da je s danom 30. rujna 2015. godine tuženik Privredna banka Zagreb d.d. proveo konverziju sukladno metodi propisanoj člankom 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te je tuženik uzeo u obzir preplate tužitelja s obzirom na promjene u kamatnim stopama i tečaju kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije. Banka je radila konverziju na način da je iznos kredita u kunama na dan realizacije kredita preračunala u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobila iznos kredita u EUR. Privredna banka Zagreb d.d. za utvrđivanje efekta konverzije računala je razliku između anuiteta u EUR i iznos uplate koju je klijent uplatio dok je otplaćivao kredit u CHF ali taj iznos preračunat u EUR. Efekt konverzije iznosi 23.026,99 kunu /3.056, 21 EUR. U provedenoj konverziji tužitelju nije priznat cjelokupan iznos preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a uzimajući u obzir iznos povećanja mjesečnog anuiteta zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i povećanje nominalnog iznosa mjesečnog anuiteta u dijelu koji se odnosi na kamatu zbog povećanja tečaja CHF, niti mu je priznat cjelokupan iznos preplate po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

36. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tome i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 21. ožujka 2025. u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik na ime preplate zbog ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule CHF isplati iznos od 1.451,98 eura sa zateznim kamatama, te na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 967,59 eura.

37. Tuženik je u podnesku zaprimljenom kod ovoga suda 7. ožujka 2025. naveo da osporava nalaz i mišljenje u cijelosti, smatra da je vještačenje bilo nepotrebno, ističe kako je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

38. Vještak je saslušan usmeno na raspravi kojom prilikom je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 24. veljače 2025. te dodao da su primjedbe punomoćnika tuženika pravne prirode o čemu odlučuje sud a u dijelu koji se odnosi na konverziju s računovodstveno financijske struke očitovao se u svom pismenom nalazu i mišljenju. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi i pitanja za vještaka, a tuženik po zamjeniku punomoćnika je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te nema pitanja za vještaka, no ostaje kod primjedbi iznesenih u pisanom podnesku.

39. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda te je na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud utvrdio razliku anuiteta zbog promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope u utuženom razdoblju.

40. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.451,98 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i iznosa od 967,59 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne i upravo iz tog razloga iste odredbe je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

41. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos od ukupno 2.419,57 EUR-a uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana od dana stjecanja utvrđene razlike, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 1294/21, od 12. listopada 2021.

42. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, to proizlazi da do podnošenja ove tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi. Takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Za navesti je i da je zastarijevanje u pogledu promjenjive kamatne stope ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2018., a u pogledu valutne klauzule nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 12. lipnja 2019. to sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

43. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.451,98 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i iznos od 967,59 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

44. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

45. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 18. listopada 2021., 22. siječnja 2025. i 15. svibnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 6. kolovoza 2021., 4. listopada 2021., 14. listopada 2021. i 21. ožujka 2025. i to prema Tbr. 8. toč. 1. OT i za svaki podnesak po 100 bodova odnosno ukupno 400 bodova,

- te trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 850 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura ukupno iznosi 1.700,00 eura što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% odnosno 425,00 eura sveukupno iznosi 2.125,00 eura.

45.1. Sud je tužitelju priznao i trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura pa ukupni troškovi tužitelja iznose 2.425,00 eura.

45.2. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava odštetnog zahtjeva po tbr. 28. u iznosu od 200,00 eura jer se navedeni podnesak ne nalazi u spisu.

45.3. Sud također tužitelju nije priznao kao nužan trošak sudske pristojbe na tužbu jer navedeni trošak tužitelj nije imao, a također mu nije priznao ni trošak sudske pristojbe na presudu budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu.

45.4. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

47. Budući da tuženik nije uspio u sporu, njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

48. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude. U [adresa] 3. lipnja 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika