REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
STALNA SLUŽBA U LABINU
Labin, G. Martinuzzi br. 2
Poslovni broj: P-289/2022-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, u pravnoj stvari tužiteljice UN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Vučinić, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tužene NOVA HRVATSKA BANKA d.d., OIB 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 30. rujna 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno te punomoćnika tužiteljice Marka Vučinića, odvjetnika u Rijeci, 3. lipnja 2025.,
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 2. listopada 2023. II. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 206705, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 24.04.2007. godine, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora....“, pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužiteljica nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 01.06.2007. godine do 01.05.2014. godine.
II. Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d. (ranije Sberbank d.d.), Varšavska 9, Zagreb, OIB: 78427478595 da tužiteljici ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati s osnova preplaćene kamate iznos od 599,28 EUR (4.515,25 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi: na iznos od 2,57 EUR 19,36 kn od 5/4/2008 pa do isplate na iznos od 2,55 EUR 19,24 kn od 8/5/2008 pa do isplate na iznos od 2,46 EUR 18,56 kn od 7/6/2008 pa do isplate na iznos od 2,36 EUR 17,82 kn od 5/7/2008 pa do isplate na iznos od 2,38 EUR 17,93 kn od 8/8/2008 pa do isplate na iznos od 2,37 EUR 17,89 kn od 6/9/2008 pa do isplate na iznos od 2,42 EUR 18,25 kn od 8/10/2008 pa do isplate na iznos od 2,65 EUR 19,98 kn od 8/11/2008 pa do isplate na iznos od 2,25 EUR 16,98 kn od 6/12/2008 pa do isplate na iznos od 8,74 EUR 65,89 kn od 9/1/2009 pa do isplate na iznos od 8,49 EUR 64,00 kn od 7/2/2009 pa do isplate na iznos od 8,58 EUR 64,63 kn od 7/3/2009 pa do isplate na iznos od 7,94 EUR 59,79 kn od 8/4/2009 pa do isplate na iznos od 8,37 EUR 63,10 kn od 8/5/2009 pa do isplate na iznos od 7,68 EUR 57,90 kn od 6/6/2009 pa do isplate na iznos od 7,80 EUR 58,75 kn od 7/7/2009 pa do isplate na iznos od 7,71 EUR 58,11 kn od 8/8/2009 pa do isplate na iznos od 7,67 EUR 57,82 kn od 5/9/2009 pa do isplate na iznos od 13,55 EUR 102,09 kn od 8/10/2009 pa do isplate na iznos od 13,84 EUR 104,31 kn od 7/11/2009 pa do isplate na iznos od 12,87 EUR 96,98 kn od 5/12/2009 pa do isplate na iznos od 13,75 EUR 103,60 kn od 9/1/2010 pa do isplate na iznos od 12,90 EUR 97,22 kn od 6/2/2010 pa do isplate na iznos od 13,07 EUR 98,49 kn od 6/3/2010 pa do isplate na iznos od 13,19 EUR 99,36 kn od 8/4/2010 pa do isplate na iznos od 14,01 EUR 105,53 kn od 8/5/2010 pa do isplate na iznos od 12,31 EUR 92,74 kn od 9/6/2010 pa do isplate na iznos od 13,34 EUR 100,48 kn od 8/7/2010 pa do isplate na iznos od 13,22 EUR 99,57 kn od 10/8/2010 pa do isplate na iznos od 12,92 EUR 97,31 kn od 8/9/2010 pa do isplate na iznos od 12,89 EUR 97,09 kn od 8/10/2010 pa do isplate na iznos od 13,01 EUR 98,05 kn od 9/11/2010 pa do isplate na iznos od 12,39 EUR 93,36 kn od 10/12/2010 pa do isplate na iznos od 14,23 EUR 107,19 kn od 11/1/2011 pa do isplate na iznos od 11,69 EUR 114.51 kn od 8/2/2011 pa do isplate na iznos od 12,04 EUR 90,69 kn od 8/3/2011 pa do isplate na iznos od 11,79 EUR 88,80 kn od 8/4/2011 pa do isplate na iznos od 12,28 EUR 92,56 kn od 7/5/2011 pa do isplate na iznos od 11,82 EUR 89,07 kn od 8/6/2011 pa do isplate na iznos od 12,02 EUR 90,56 kn od 8/7/2011 pa do isplate na iznos od 12,96 EUR 97,66 kn od 5/8/2011 pa do isplate na iznos od 11,67 EUR 87,90 kn od 8/9/2011 pa do isplate na iznos od 11,09 EUR 83,53 kn od 8/10/2011 pa do isplate na iznos od 11,15 EUR 83,97 kn od 9/11/2011 pa do isplate na iznos od 10,11 EUR 76,15 kn od 9/12/2011 pa do isplate na iznos od 10,73 EUR 80,87 kn od 10/1/2012 pa do isplate na iznos od 9,89 EUR 74,52 kn od 8/2/2012 pa do isplate na iznos od 9,95 EUR 75,00 kn od 8/3/2012 pa do isplate na iznos od 9,87 EUR 74,38 kn od 7/4/2012 pa do isplate na iznos od 9,31 EUR 70,11 kn od 9/5/2012 pa do isplate na iznos od 8,76 EUR 65,98 kn od 9/6/2012 pa do isplate na iznos od 8,91 EUR 67,16 kn od 7/7/2012 pa do isplate na iznos od 7,96 EUR 59,98 kn od 8/8/2012 pa do isplate na iznos od 7,90 EUR 59,53 kn od 8/9/2012 pa do isplate na iznos od 7,51 EUR 56,60 kn od 6/10/2012 pa do isplate na iznos od 7,50 EUR 56,48 kn od 9/11/2012 pa do isplate na iznos od 6,64 EUR 50,06 kn od 8/12/2012 pa do isplate na iznos od 6,81 EUR 51,28 kn od 9/1/2013 pa do isplate na iznos od 5,91 EUR 44,50 kn od 8/2/2013 pa do isplate na iznos od 5,77 EUR 43,47 kn od 8/3/2013 pa do isplate na iznos od 5,66 EUR 42,66 kn od 9/4/2013 pa do isplate na iznos od 5,02 EUR 37,80 kn od 9/5/2013 pa do isplate na iznos od 4,45 EUR 33,54 kn od 8/6/2013 pa do isplate na iznos od 4,21 EUR 31,70 kn od 6/7/2013 pa do isplate na iznos od 3,86 EUR 29,07 kn od 9/8/2013 pa do isplate na iznos od 3,61 EUR 27,23 kn od 7/9/2013 pa do isplate na iznos od 3,06 EUR 23,03 kn od 8/10/2013 pa do isplate na iznos od 2,84 EUR 21,42 kn od 9/11/2013 pa do isplate na iznos od 2,37 EUR 17,85 kn od 7/12/2013 pa do isplate na iznos od 1,95 EUR 14,73 kn od 10/1/2014 pa do isplate na iznos od 1,52 EUR 11,42 kn od 8/2/2014 pa do isplate na iznos od 1,16 EUR 8,73 kn od 8/3/2014 pa do isplate na iznos od 0,73 EUR 5,51 kn od 8/4/2014 pa do isplate na iznos od 0,30 EUR 2,26 kn od 9/5/2014 pa do isplate koje teku od 5. travnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1. i čl. 8 Ugovora o kreditu broj: 206705 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 24.04.2007. godine, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak.
IV. Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d.(ranije Sberbank d.d.), Varšavska 9, Zagreb, OIB: 78427478595 da tužiteljici ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati s osnova razlike u tečaju iznos od 5.136,27 EUR (38.699,20 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi na iznos od 197,16 EUR 1.485,53 kn od 15/8/2007 pa do isplate na iznos od 1,02 EUR 7,71
kn od 8/5/2009 pa do isplate
na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 6/6/2009 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 7/7/2009 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 8/8/2009 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,31 kn od 5/9/2009 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 8/10/2009 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 7/11/2009 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 5/12/2009 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 9/1/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 6/2/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 6/3/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 9/4/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 8/5/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 9/6/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 8/7/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 10/8/2010 pa do isplate na iznos od 249,32 EUR 1.878,51 kn od 8/9/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 8/10/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 9/11/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 10/12/2010 pa do isplate na iznos od 26,35 EUR 198,51 kn od 11/1/2011 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/2/2011 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/3/2010 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/4/2010 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 7/5/2010 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/6/2010 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/7/2010 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 5/8/2010 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/9/2010 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/10/2011 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 9/11/2011 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 9/12/2011 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 10/1/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/2/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/3/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 7/4/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 9/5/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 9/6/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 7/7/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 9/8/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/9/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 6/10/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 9/11/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/12/2012 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 9/1/2013 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/2/2013 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/3/2013 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 9/4/2013 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 9/5/2013 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 8/6/2013 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 6/7/2013 pa do isplate na iznos od 108,63 EUR 818,51 kn od 9/8/2013 pa do isplate na iznos od 89,40 EUR 673,61 kn od 7/9/2013 pa do isplate na iznos od 89,40 EUR 673,61 kn od 8/10/2013 pa do isplate na iznos od 89,40 EUR 673,61 kn od 9/11/2013 pa do isplate na iznos od 89,40 EUR 673,61 kn od 7/12/2013 pa do isplate na iznos od 89,40 EUR 673,61 kn od 10/1/2014 pa do isplate na iznos od 89,40 EUR 673,61 kn od 8/2/2014 pa do isplate na iznos od 89,40 EUR 673,61 kn od 8/3/2014 pa do isplate na iznos od 89,40 EUR 673,61 kn od 8/4/2014 pa do isplate na iznos od 104,86 EUR 790,07 kn od 9/5/2014 pa do isplate na iznos od 0,40 EUR 3,00
kn od 13/5/2014 pa do isplate koje teku po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročene troškove postupka u iznosu od 2.404,55 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presuda, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je sudu dostavila tužbu protiv tuženika. U tužbi navodi da su 24.04.2007. godine tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tužena kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili su Ugovor o kreditu broj: 206705 na iznos kredita od 22.169,45 CHF (dalje: Ugovor o kreditu). Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.169,45 CHF, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, a koji se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u mjesečnim anuitetima u roku od 84 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF tužene važećem na dan dospijeća, zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 6,15 % koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Tijekom otplatnog perioda mijenjala se kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika. Iz izračuna o preplaćenoj kamati proizlazi da je od 01.04.2008. temeljem Odluke Banke povećala kamatnu stopu po kreditu tužitelja te nova promijenjena kamatna stopa iznosi 6,40 % godišnje te je uvećan iznos mjesečnog anuiteta, od 01.02.2009.godine tužena je povisila kamatnu stopu na iznos od 7,00 % godišnje, a od 1.10.2009.godine opet temeljem Odluke tužene povišena je kamata na iznos od 7,70 % godišnje. U postupku udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 Banaka u RH među kojima je i tužena banka, dana 13.06.2014. godine donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13, koja je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH u odluci posl.br. Revt-249/14 od 14.05.2015. godine, a u kojoj se, između ostaloga, utvrdilo da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je sadržana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane Odluke Banke nepoštene ugovorne odredbe, pa samim time i ništetne te da su sukladno tome tužene Banke dužne vratiti preplaćeni iznos kamata potrošačima/korisnicima kredita. Tužitelj smatra da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama Kreditora, nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer uzrokuju neravnotežu prava i obveza na štetu dužnika/tužitelja, a posljedica čega je, sukladno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), ništetnost takve ugovorne odredbe. Naime, odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U gore navedenim odlukama u povodu kolektivne tužbe Udruge Franak utvrđeno je da odredbe ugovora o kreditu u kojima je navedena godišnja kamatna stopa koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci Banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva potrošačima. Predmetni Ugovor o kreditu je sastavljen i sklopljen kao standardni ugovor o potrošačkom kreditu, a terminologija koja je korištena u odlukama tuženika/Banke kojima se mijenja kamatna stopa i način njezina obračuna je visoko stručna i kao takva je ona razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se uz to bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača kao što je i tužitelj takva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Predmetni ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zlouporabe prava. Pa polazeći od navedenog, tužitelj smatra da je izvjesno da unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope je suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita/tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika/banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje potrošač/tužitelj znao jedino kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok on ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Stoga, na temelju takve ugovorne odredbe iz čl. 2 Ugovora o kreditu, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stope ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Dakle, tužitelj smatra da članak 2. Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci Banke bio dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke/tužene, o tim odredbama se sa potrošačem/tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na sadržaj iste (jer je to bio ugovor sastavljen po principu „uzmi sve“ ili „ostavi“), a u kojoj odredbi je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču/tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, što dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Obzirom je odredba o ugovorenoj kamati u Ugovoru o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba, ona je sukladno čl. 102. ZZP ništetna. Tužitelj je, budući je svoje obveze uredno ispunjavao po dospijeću, na temelju nepoštene odnosno ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu te promijeni kamatne stope jednostranim Odlukama tuženika od dana 01.04.2008, kada je kamatna stopa promijenjena na 6,40%, dana 01.02.2009 godine kada je kamatna stopa promijenjena na 7,00 % godišnje, te 01.10.2009 godine kada je kamatna stopa promijenjena na 7,70% došlo je do pretplate kamate u dijelu u kojemu je tuženik neosnovano stekao iznos koji čini razliku između povećane kamate i redovne početne kamate ugovorene na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj zahtjeva isplatu preplaćene kamate na osnovu ništetne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu te s osnova restitucije na temelju ništetnosti navedene odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, potražuje iznos od 4.747,74 kn na ime preplaćene kamate sa zakonskim zateznim kamatama. Također, odredbom članka 1. i 8. Ugovora ugovoreno je da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, odnosno ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. Dakle, tuženik je u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 22.169,45 CHF i to po srednjem tečaju za CHF važećem na dan isplate kredita koji je iznosio 4,503 kn za 1 CHF, dok je odredbom članka 8. Ugovora tuženik obvezao tužitelja da dobiveni iznos (zajedno sa gore opisanom kamatom) vrati u jednakim mjesečnim anuitetima u roku od 84 mjeseca u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tužene za CHF za devize važećem na dan dospijeća. U početku otplate kredita srednji tečaj CHF u odnosu na koji su se vršile isplate je bio relativno stabilan, nakon 2008.g. naglo je krenuo rast tečaja sa početnih 4,503 kn za 1 CHF, da bi do 1.05.2014.g. dostigao visinu od 6,435 kn za 1 CHF. Na ovakve promjene utjecala je svjetska financijska kriza koja se prenijela na bankarski sektor. Činjenica promjene (povećanja) srednjeg tečaja CHF rezultirala je povećanjem mjesečnog anuiteta tužitelja te povećanih uplata na ime razlike početnog srednjeg tečaja CHF-a I srednjeg tečaja CHF-a na dan svake pojedine uplate. U postupku udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 Banaka u RH među kojima je i tužena banka, dana 14.06.2018. godine donesena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017. Visoki trgovački sud je u toj presudi, između ostaloga, utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne jer iz istih jasno proizlazi da je predmetni kredit ugovoren u CHF prema tečaju na dan korištenja i da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima po tečaju CHF na dan plaćanja te je jasno da je time ugovorena zaštitna klauzula i da se radi o valutnoj klauzuli, te je utvrdio da su navedene odredbe uočljive jer se nalaze na prvoj stranici ugovora o kreditu pisane velikim slovima. Međutim, Visoki trgovački sud je utvrdio da predmetne odredbe o valutnoj klauzuli se ne mogu smatrati razumljivima prosječnom potrošaču jer da banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem kojih bi isti mogli predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega iste odredbe podliježu testu poštenosti. Prilikom ocjene nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli Visoki trgovački sud je utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja jer potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, te su štoviše, isti rizik prešutjele i za kredit u CHF nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji te su isto tako banke uvjeravale potrošače da je CHF sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni samo za kredit u CHF, zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci kao i situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice obzirom da je i kamata u valuti CHF te je ugovorena kao promjenjiva kako je gore opisano. Tuženik je, dakle, prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, propustio informirati tužitelja o nekoliko važnih parametara i činjenica koje utječu na odluku o sklapanju predmetnog ugovora: prvo, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, zatim o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, treće, da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997., te zaključno o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve zajedno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim tim i ništetnim. Sve navedeno predstavlja nesumnjiv uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja a zbog čega je VTS potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke (tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača (tužitelj) korištenjem ugovornih odredbi kojima su otplatu glavnice vezali uz švicarski franak a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te da banke (tuženik) nisu potrošače (tužitelj) u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a zbog čega iste nesporno predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe. Ugovorne odredbe u smislu članka 1. Ugovora kojom je ugovoreno da se tužitelju isplaćuje na ime kredita glavnica vezana uz valutu švicarski franak prema srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita i članka 8. Ugovora kojom je tuženik bio obvezan vratiti istu glavnicu uvećanu za kamatu prema prodajnom tečaju tužene za valute CHF na dan dospijeća nesporno predstavljaju ugovorne odredbe za koje tužitelj kao potrošač nije bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih odredbi o valutnoj klauzuli. Također, tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja nije tužitelja informirao o svim rizicima, već je isto prešutio i nudio tužitelju (kao potrošaču-slabijoj ugovornoj strani) nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti takvog kredita, tužitelj je doveden nesporno u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u CHF valuti, a čime je tuženik navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega i tužitelja. Tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nije bila razumljiva posebno jer tužitelj nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Slijedom navedenog razvidno je da iste odredbe s valutnom klauzulom nesporno predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe. Obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan izvršiti restituciju I vratiti tužitelju sve one iznose koje joj je naplatio u razdoblju od 01.02. 2008.godine do 01.05.2014. godine na ime povećanja srednjeg tečaja CHF u odnosu na početni srednji tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Stoga tužitelj potražuje iznos od 29.994,11 kn na ime restitucije i razlike u povećanom I početnom srednjem CHF zajedno sa zateznim kamatama. Slijedom navedenog, tužiteljica podnosi ovu tužbu te predlaže sudu da nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti, osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, po osnovi, visini, te ističe prigovor zastare. Prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.4. Ugovora o kreditu br. 206705, sklopljenog 24.4.2007. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik ovim putem, dodatno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nenadležnosti suda iz naslova, te u tom pravcu dostavlja i dodatnu sudsku praksu. Naime, ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik također dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja (dalje kao: „Tužba“), te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari; b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; c. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP); g. O visini tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 14.4.2022. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 24.4.2007. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 22.169,45 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,15 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog u točkama a. – d. jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju Tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva
– nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj.Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 2. listopada 2023. je preinačila tužbeni zahtjev sukladno na način kako to stoji u izreci ove presude. S obzirom da je sud nastavio raspravljati o preinačenom tužbenom zahtjevu, sud je dopustio preinaku, sukladno odredbi čl. 190 ZPP-a.
4. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u pregled uplata po kreditu na str. 11-18 spisa, dopis na str. 20 spisa, promet po računu na str. 21-22 spisa, dopis na str. 24-25 spisa, e-mail korespondenciju na str. 26 spisa, ugovor o kreditu na str. 28-34 spisa, otplatnu tablicu na str. 35 spisa, e-mail korespondenciju na str. 39-40 spisa, promete po računu str. 47-55 spisa, izvadak iz sudskog registra str. 57-61 spisa, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka str. 138-146 spisa te je saslušana tužiteljica.
5. Preostali dokazni prijedlozi koji su izvedeni a nisu posebno obrazlagani po mišljenju ovog suda nisu bitni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je neosnovan.
8. U odnosu na prigovor tuženika o nenadležnosti ovog suda, valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, i 125/07, dalje ZZP) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
9. U odnosu na prigovor tuženika da ovaj sud nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
10. Prema čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
11. Prema čl. 98. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 102. st. 1. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
12. Navedene odredbe sadrže i čl. 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).
13. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženikom koji je unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane Banke, ovdje tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (više od 200 km), takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.
14. Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima posl. br. C 240/98 i C 244/98). S obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo je utvrditi prema odredbama ZPP-a.
15. U skladu s čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
16. Mjesna nadležnost se stoga u ovom slučaju određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz čl. 59. ZPP-a, pa je mjesno nadležan ovaj sud kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženika kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je tu sklopljen i stavljen na korištenje tužitelju ugovor o kreditu u pogledu kojega se vodi spor radi isplate, pa prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbijen kao neosnovan.
17. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita zaključila s prednikom tuženikom (Volksbank d.d.) ugovor o kreditu broj 206705 na iznos kredita od 22.169,45 CHF dana 24.travnja 2007.
18. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
19. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. U točki 3. predmetnog ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupovine osobnog vozila za svoje potrebe.
20. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, budući da je iskazivala vjerodostojno i uvjerljivo, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu. Tužiteljica je ishodila 2007., kredit za kupnju vozila za svoje osobne potrebe. Kredit je otplatila u cjelosti. Prodavatelj vozila ju je savjetovao da podigne navedeni kredit. U banci su joj savjetovali da podigne kredit u „švicarcima“, iako joj je namjera bila podignuti kredit u kunama, ali su je uvjerili da je to najpovoljniji kredit. Pročitala je ugovor prije potpisivanja, i sve joj je bilo jasno, kao i odredba o promjenljivosti kamate, no nije mogla ni pomisliti da će kamata tako rasti, niti je itko na to u banci upozorio. U banci joj nisu pojašnjeni parametri kako i zašto će se mijenjati kamatna stopa, kao ni na rizik ugovaranja valutne klauzule, kao ni na razlike između valute EUR i CHF, te je nisu upozorili ni na rizike, niti su joj u banci objašnjavali o stabilnosti valuta. Prva rata kredita joj je iznosila oko 1.480,00 kn, dok je kasnije porasla na iznos od 2.300,00 kn.
21. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja /pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
22. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe, ona ima svojstvo potrošača.
23. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužiteljica predmetni ugovor iskoristila u druge svrhe.
24. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
25. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
26. Predmetni ugovor o kreditu od 24. travnja 2007., predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prema tome ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) ništetne.
27. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
28. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.
29. Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) ništetne, pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
30. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mirjani Šindić-Janko. Zadatak vještaka bio je utvrditi konkretne razlike između provedenih uplata po predmetnom kreditu i preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope, te iznos preplaćenog iznosa koji predstavlja razliku između svakog preplaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita. Vještak je u svom nalazu utvrdio da u slučaju predmetnog kredita do datuma dospjeća kredita 01.05.2014., uslijed promjene kamatne stope su nastale razlike preplaćenih kamata po tečajevima na dan uplate i da iste iznose 796,72 CHF ili 4.515,25 HRK odnosno 599,28 EUR po tečaju na dan konverzije (01.01.2023., , 1 EUR- 7,53450) U Odnosu na razliku između aniuteta koji su definirani početnim otplatnim planom ( iz kojeg proizlazi iznos mjesečnog anuiteta od 325,46 CHF, što po Ugovoru o kreditu od 24. travnja 2007., i početnom otplatnom planu iznosi 1.481,49 kn, pa sve do otplate kredita) i otplaćenih anuiteta sa promjenom kamatnih stopa i promjenom tečaja CHF, te je vještak utvrdio da je ukupna razlika više uplaćenih mjesečnih anuiteta iskazana po mjesecima ukupno iznosi 38.699,20 HRK, odnosno 5.136,27 EUR po tečaju na dan konverzije ( 01.01.2023, 1 Euro- 7,53450 Kn).
31. Na nalaz i mišljenje ni tužiteljica ni tuženik nisu imali primjedbi, te je slijedom navedenog, sud nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan.
32. U skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
33. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu od 4,6397649 kuna za 1 CHF.
34. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja budući da tužitelj nije mogao utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.
35. Prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan. Pod posl.br. Su-IV- 47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.
36. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
37. Tužiteljica potražuje troškove sastava tužbe od 14.4.2022., trošak sastava podneska od 19.4.2022., 28.06.2022., trošak pristupa ročištu od 11.07.2022., trošak sastava podneska od 31.05.2023., 2.10.2023., trošak pristupa ročištu od 7.03.2024., 30.9.2024., za svaku radnju po 200 eura, odnosno ukupno 1.600,00 eura uvećano za iznos PDV-a u iznosu od 400,00 eura. Tužiteljica potražuje trošak postupka u iznosu od 2.000,00 eura, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,28 eura, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 46,28 eura kao i trošak perdujma u iznosu od 663,61 eura.
38. Tuženik potražuje troškove postupka i to za sastav odgovora na tužbu od 2.6.2022., trošak pristupa ročištu 11.7.2022. i 7.3.2024. za svaku radnju po 200,00 eura uvećano za iznos PDV-a od 25% odnosno sveukupno 750,00 eura.
39. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, pa joj je tuženik u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužan naknaditi cjelokupne troškove postupka.
40. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. u nastavku: Tarife) tužiteljici su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 50. Tarife), sastav podnesaka od 19.travnja 2022., i od 28.lipnja 2022., i od 2. listopada 2023., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 50. Tarife), za podnesak od 31. svibnja 2023., iznos od 100 eur, (Tbr. 8. t. 2. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 50. Tarife) za zastupanja na ročištima 11. srpnja 2022., 07. ožujka 2024., i 30. rujna 2024., iznos od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 50. Tarife). Tužiteljici je priznato 1.500,00 eura, uvećano za troškove PDV- a, što ukupno iznosi 1.875,00 eura.
41. Tužiteljici je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 483,27 eura, a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 46,28 eura.
42. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati troškove postupka u iznosu od 2.404,55 eura, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
43. Obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti.
Labin, 3. lipnja 2025.
Sutkinja
Zdenka Raguž Zupičić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1.Tužiteljici putem punomoćnika
2.Tuženiku
