Poslovni broj: Us I-582/2025-32
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) LAVČEVIĆ d.d., OIB: 71421617824, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po opunomoćenicima Mirku Budiću, odvjetniku u [adresa] te odvjetnicima iz Odvjetničkog društva VUKOVIĆ & LALIĆ d.o.o., Split, Hrvatske mornarice 1D i pod 2) MONTMONTAŽA PROJEKTI d.d., OIB: 62590096466, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva RAVLIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Gundulićeva 31, protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, OIB: 38083028711, Zagreb, Ivana Lučića 6, zastupanog po opunomoćenici NGZ, diplomiranoj pravnici i zaposlenici tuženika, radi ukidanja rezervacije dionica određene u postupku pretvorbe društvenog poduzeća IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ, Split, sada trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d., Split i trgovačkog društva MONTMONTAŽA PROJEKTI d.d., Zagreb, nakon javne i usmene rasprave zaključene 8. svibnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja pod 1), opunomoćenika tužitelja pod 2) i opunomoćenice tuženika, objavljene 3. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) kojim traži poništenje djelomičnog rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023., te tužitelja pod 2) kojim traži poništenje citiranog djelomičnog rješenja tuženika i da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.
r i j e š i o j e
Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1.U pravovremenoj tužbi tužitelja pod 1) podnesenoj 27. veljače 2023. protiv djelomičnog rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023., tužitelj u bitnom navodi kako je tuženik pri donošenju pobijanog rješenja propustio utvrditi i uvažiti činjenicu da je tijekom postupka, prije donošenja rješenja, došlo do podjele tužitelja, odvajanjem s osnivanjem novog društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d. Naime, tuženik je pobijano rješenje donio 30. siječanja 2023., a kao dioničaru tužitelja, nije mu moglo ostati nepoznato da je dana 9. prosinca 2022. godine održana skupština dioničara LAVČEVIĆ d.d. na kojoj je prihvaćen plan podjele odvajanjem s osnivanjem novoga društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d. Podjela trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d. s osnivanjem novog društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., Split provedena je u sudskom registru dana 9. siječnja 2023. Temeljni kapital društava LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., Split, nastao podjelom LAVČEVIĆ d.d. podijeljen je na isti broj dionica, na način da je jedna dionica društva LAVČEVIĆ d.d., Split oznake LVCV-R-A, nominalne vrijednosti prije podjele od 250,00 kn, navedenom podjelom podijeljena je na jednu dionicu LVCV-R-A nominalne vrijednosti 20,00 kn i jednu dionicu novoosnovanog društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., Split, oznake LVNK- RA nominalne vrijednosti 230,00 kn. Slijedom navedenog, u izreci predmetnog rješenja iskazani broj dionica i ukupni nominalni iznos za koje se ukida rezervacija dionica u svakom od dva navedena društva nije pravilna, jer je istom trebalo obuhvatiti i dionice novoosnovanog društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d. Split. S obzirom na trenutak u kojem se predmetno rješenje donosi, pri izračunu i iskazivanju broja ukinutih rezervacija dionica i izračunu ukupnog nominalnog iznosa ukinutih rezervacija dionica nisu uzeti u obzir podaci koji su bili upisani u sudskom registru na dan donošenja pobijanog rješenja. Nadalje, tuženik u rješenju navodi kako je isto donio po službenoj dužnosti. Međutim, tužitelj je podnio zahtjev tuženiku za ukidanjem rezervacije dionica i utvrđivanjem te nadoknadom vrijednosti rezerviranih dionica, odnosno imovine za koju su dionice bile rezervirane, s obzirom da navedenu imovinu društvo nije u konačnici primilo kao protuvrijednost za izdane dionice, a što nije sporno i navodi se u samom pobijanom rješenju, s obzirom da su raniji vlasnici kojima se nekretnine bile oduzete, koristeći se odredbama Zakona o izvlaštenju (Narodne novine 9/94 i dr.), a koji je donijet i stupio na snagu nakon dovršenog postupka pretvorbe RO Ivan Lučić Lavčević u Lavčević d.d., te njegovih kasnijih izmjena, ostvarili pravo na povrat nekretnina, na koji način, za izdane i rezervirane dionice Lavčević d.d. u konačnici nije dobio nikakvu imovinu. Rješenjem Agencije za restrukturiranje i razvoj broj 01-02/92- 06/80 od 6. kolovoza 1992. godine RO IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ u LAVČEVIĆ d.d. Split, pretvoren je u dioničko društvo, pri čemu je na ime „odštete“ bivšim vlasnicima nekretnina koje su ušle u temeljni kapital društva, rezervirano 33.740 dionica nominalne vrijednosti 100 DEM (3.374.000,00 DEM kapitala). U navedenu rezervaciju uključeno je i 95.634 m2 zemljišta na Murteru, koje je 1967. godine u postupku eksproprijacije oduzeto bivšim vlasnicima i dodijeljeno RO Ivan Lučić Lavčević, u svrhu izgradnje turističkih objekata, koji objekti do pretvorbe nisu bili izgrađeni, niti je zemljište nakon eksproprijacije bilo predano u posjed RO Ivan Lučić Lavčević, i to u vrijednosti od 1.434.510,00 DEM, odnosno 14.345 dionica nominalnog iznosa 100,00 DEM, što je tada predstavljalo 3,09% temeljnog kapitala LAVČEVIĆ d.d. U vrijeme pretvorbe (1992. godina) nije se znao »budući« pravni status ekspropriranog zemljišta, zbog čega su rješenjem o pretvorbi privremeno i rezervirane dionice za bivše vlasnike ekspropriranog zemljišta koje je uključeno u društveni kapital. Na predmetno zemljište ne primjenjuje se Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme bivše jugoslavenske komunističke vladavine u kojem zakonu je propisan rok za podnošenje zahtjeva za povrat, već Zakon o izvlaštenju koji je prvi put u Republici Hrvatskoj usvojen 1994. godine. Zakon o izvlaštenju iz 1994., a niti kasnije njegove izmjene, kao i novi Zakon o izvlaštenju nije odredio poseban rok do kojega raniji vlasnici mogu podnijeti zahtjev za povrat u odnosu na zemljište koje u postupku eksproprijacije nije predano u posjed korisniku. U svim pokrenutim postupcima kojima se od strane ranijih vlasnika zahtijevao povrat zemljišta, LAVČEVIĆ d.d. je protiv odluka o povratu zemljišta podnosio sve zakonom predviđene pravne lijekove (žalbe, tužbe, revizije), ali bez uspjeha. Ostvarivanjem prava na povrat zemljišta na Murteru od strane ranijih vlasnika, LAVČEVIĆ d.d.-u se gubitkom vlasništva nad predmetnim nekretninama umanjuje imovina i kapital, koji je kao vrijednost bio izražen baš kroz 14.345 rezerviranih dionica, sada nominalne vrijednosti, 20,00 kn za jednu dionicu LAVČEVIĆ d.d., 50,00 kn za jedinu dionicu nominalne vrijednosti Montmontaža projekti d.d. i 230,00 kn za jednu dionicu nominalne vrijednosti LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., budući su u međuvremenu kod LAVČEVIĆ d.d. provedeni postupci podjele, odvajanjem s osnivanjem novih društava i to 2020. godine odvajanje s osnivanjem društva Montmontaža projekti d.d. i 2022. godine odvajanje s osnivanjem društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d. Stoga, u odnosu na zemljište na Murteru, lokacija Podvrška, ističe kako nije sporno da je za dionice što su rezervirane za bivše vlasnike bilo potrebno ukinuti rezervaciju, ali ne na način da ukidanjem rezervacije navedene dionice postanu vlasništvo Republike Hrvatske, a bez da se LAVČEVIĆ d.d. -u, Montmontaža projekti d.d.-u i LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d.-u ne nadoknadi imovina i kapital. S obzirom da vraćanjem predmetnih zemljišta bivšim vlasnicima dolazi do umanjenja imovine i kapitala tužitelja i ostalih spomenutih dioničkih društava, još 2004. godine i kasnije više puta, LAVČEVIĆ d.d. je podnosio zahtjev tuženiku da se ukine rezervacija, ali da mu se istodobno nadoknadi imovina ili umanji kapital i to prijenosom vlasništva 14.345 dionica rezerviranih za nekretnine na Murteru, lokacija Podvrška s Republike Hrvatske u vlasništvo kao vlastite dionice, radi provođenje postupka pojednostavljenoga smanjenja temeljnog kapitala i to povlačenjem baš predmetnih dionica rezerviranih za nekretnine na Murteru i umanjenjem kapitala za iznos sadašnje nominalne vrijednosti tih dionica. Kao što je vidljivo iz cjelokupnog spisa predmeta tuženika i pobijanog rješenja, tuženik je djelomično ukinuo rezervaciju dionica za nekretnine za koje postoje isprave o tomu da su vraćene bivšim vlasnicima, ali nije nadomjestio imovinu i kapital LAVČEVIĆ d.d.-u i Montmontaža projekti d.d.-u i LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., čime je postao vlasnikom predmetnih dionica spomenutih društava za koje dionice u ta društva nije unio imovinu odgovarajuće vrijednosti. Člankom 212. Zakona o trgovačkim društvima propisano je da je obveza dioničara da na račun društva uplate iznos za koji su dionice izdane ili da mu prenesu stvar ili pravo ako uplaćuju dionicu ulaganjem stvari ili prava. Kako tuženik nije prenio stvari (nekretnine) u imovinu tužitelja i drugih društva kako je naprijed navedeno, budući su iste vraćene bivšim vlasnicima, to tuženik ne može, samo odlučiti da ukida rezervaciju, bez obnove postupka dovršenog rješenjem o pretvori EGZ broj 01-02/92-06/80 od 6. kolovoza 1992. i na taj način zadržati u vlasništvu predmetne dionice koje su bile rezervirane za ranije vlasnike, koji nisu preuzeli dionice, već su zahtijevali i ostvarili povrat vlasništva na nekretninama. Naime, tijekom postupka pretvorbe predmetne dionice rezervirane su na ime naknade pređašnjim vlasnicima oduzete imovine. S obzirom da su nekretnine vraćene prijašnjima vlasnicima, tuženik pobijanim rješenjem ukida rezervaciju dionica na ime naknade, ali za iste ne umanjuje kapital tužitelja, odnosno ne vraća u vlasništvo tužitelja (nakon toga bi iste bile poništene), već prema planu rada tuženika, iste stavlja na javnu prodaju. Ovakvim postupanjem povrijeđeno je pravo vlasništva tužitelja i ostalih društva kako je naprijed obrazloženo, kao jedno od temeljnih prava zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske s obzirom da, zbog vraćanja nekretnina ranijim vlasnicima, dolazi do umanjenja imovine tužitelja i do gubitka kapitala koji je izražen kroz vrijednost rezerviranih dionica. Također, pobijanim rješenjem, iako je tužitelj izgubio imovinu za koju su u postupku pretvorbe izdane predmetne dionice, ukidanjem rezervacije tuženiku dionice ostaju u vlasništvu i to dionice za koje u konačnici nije uopće dao ulog u kapital tuženika. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo kada se je prilikom donošenja osporavanog rješenja pozvao na odredbu članka 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Navedena odredba propisuje da tuženik u upravnom postupku ukida rezervaciju dionica i poslovnih udjela, određenu zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na procijenjenim nekretninama i rezervaciju dionica i poslovnih udjela izdanih u protuvrijednosti imovine uključene u vrijednosti društvenoga kapitala po knjigovodstvenoj vrijednosti, dok će rezervaciju određenu radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima procijenjenih nekretnina ukinuti pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine«, br. 92/96. i dr.-dalje: Zakon o naknadi) ili je taj zahtjev pravomoćno odbijen. U konkretnom predmetu, a što proizlazi iz samog osporavanog rješenja i nije sporno, tuženik navodi da su predmetne nekretnine oduzete temeljem Zakona o eksproprijaciji te da je o istima odlučeno temeljem Zakona o izvlaštenju. Dakle, ukoliko su predmetne nekretnine oduzete temeljem Zakona o eksproprijaciji, a vraćene su temeljem Zakona o izvlaštenju, što navodi i sam tuženik, tada nema osnove za postupanje sukladno odredbi članka 22. stavka 2. alineje 4. koja se odnosi isključivo na nekretnine oduzete temeljem Zakona o naknadi. Pri tome, tužitelj posebno ukazuje na odredbu članka 6. Zakona o naknadi kojom je propisano da se odredbe ovoga Zakona ne odnose na imovinu koja je društvenog vlasništvo prenesena na temelju Zakona o eksproprijaciji ("Narodne novine", br. 10/78. i dr.) Zaključno, tužitelj se poziva i na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izražen u presudi broj Uzz-19/08 od 2. prosinca 2008. godine, u kojem predmetu je (nakon vraćanja nekretnina bivšim vlasnicima, a u obnovljenom postupku) prednik tuženika dao suglasnost za smanjenje temeljnog kapitala na teret HFP-a, uz točno navedeni iznos dionica kao i njihovu nominalnu vrijednost. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u navedenoj presudi naveo sjedeće: „Vrijednost procijenjenih nekretnina čini dio društvenog kapitala koji se izražava kroz vrijednost i broj dionica društva koje su kupci dionica stekli u postupku pretvorbe prema nominalnoj vrijednosti dionica u kojoj je sadržana i vrijednost procijenjenih nekretnina. Vraćanje nekretnina prijašnjim vlasnicima od utjecaja je stoga na društveni kapital utvrđen u postupku pretvorbe...“ Nadalje, Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o smanjivanju kapitala u smislu odredaba čl. 342. i čl. 354. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 54/99, 12/99, 32/00 i 118/03), već da je tuženik odlučivao o istom pitanju o kojem je odlučivao i u postupku čija se obnova traži, tj. o procijenjenoj vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe, što bi značilo da je i u obnovi postupka nadležan odlučivati što čini procijenjenu vrijednost kapitala, neovisno o tome što se u pobijanoj točki II.1. osporenog rješenja upotrebljava izraz "smanjenje kapitala". Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predložio je i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju.
2. U pravovremenoj tužbi tužitelja pod 2) podnesenoj 3. ožujka 2023. protiv istog djelomičnog rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, te u podnescima zaprimljenim kod ovog suda 2. lipnja 2023. i 8. svibnja 2025., tužitelj u bitnom navodi da je predmetno djelomično rješenje doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-359/22-13 od 7. studenog 2022., kojim je oglašeno ništavim osnovno rješenje tuženika, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-03/05-2022-28 od 4. siječnja 2022. i to iz razloga što je isto bilo neizvršivo (u istome nije bilo navedeno za koje čestice zemljišta za koje su rezervirane dionice radi odštete prijašnjih vlasnika se ukida rezervacija dionica te za koliko se rezerviranih dionica i za koji iznos rezervacije se ukida rezervacija dionica). Dakle, ako je oglašeno ništavim osnovno rješenje, tužitelj postavlja pitanje o zakonitosti donošenja djelomičnog rješenja koje se, kako je to već navedeno, donosi u izvršenju presude prvostupanjskog suda u Splitu. Naime, djelomičnim rješenjem se, sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku, rješava u slučaju više pitanja od kojih se samo neka mogu riješiti na temelju utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelju nije jasno koja pitanja su ostala neutvrđena, i u kojim dijelovima se još mora utvrđivati činjenično stanje što je rezultiralo donošenjem djelomičnog rješenja. Također, u djelomičnom rješenju nigdje nije navedeno koja se još pitanja moraju riješiti i u kojem dijelu još utvrditi činjenično stanje. Dakle, tužitelj opetovano ističe da u konkretnom slučaju nema osnovnog rješenja (jer je ono oglašeno ništavim citiranom prvostupanjskom presudom), a tuženik donosi djelomično rješenje. Već zbog navedenih procesnih nepravilnosti osporavano se rješenje ne može cijeniti zakonitim. Osporavano rješenje tuženika doneseno je pozivom na odredbu članka 22. stavka 2. točke 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom, koju odredbu tužitelj citira, dok tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja navodi da je, u konkretnom slučaju riječ o nekretninama kojima je odlučeno sukladno Zakonu o izvlaštenju (Narodne novine, broj: 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06) odnosno, predmetna zemljišta su vraćena ranijim vlasnicima u naturi ili su zahtjevi pravomoćno odbijeni. S obzirom da je o nekretninama prijašnjih vlasnika odlučeno temeljem Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj: 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06), a da je citiranom odredbom Zakona o upravljanju državnom imovinom određeno da će se rezervacija dionica ukinuti pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi razvidno je da nema nikakve zakonske osnove za ukidanje rezervacije dionica u ovom konkretnom slučaju. Nadalje, iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da je…“na temelju uvida u spis pretvorbe društvenog poduzeća „IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ“ Split i izračuna nadležne službe... rezervirano 11.886 dionica radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima.“ Tužitelju navedeni izračun nadležne službe nije dostavljen na očitovanje, niti je upoznat kako i temeljem čega je „nadležna služba“ došla do ovog izračuna, kojim postupanjem je povrijeđeno pravo tužitelja na sudjelovanje u postupku te su povrijeđena temeljna načela postupka. Navedeno je pokazatelj arbitrarnog postupanja tuženika čime je povrijeđen zakon na štetu tuženika. Nadalje, tuženik se je, u odnosu na predmetni upravni postupak, u obrazloženju osporavanog rješenja očitovao na sljedeći način: „Vezano uz navode društva Lavčević d.d. i društva Montmontaža projekti d.d., ističe se da činjenica procijenjenosti nekretnina u vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe društva ne može ni na koji način oduzeti ili umanjiti stvarna prava na nekretninama, a interesi u odnosu na nekretnine mogu se štititi isključivo u sudskom odnosno upravnom postupku pred nadležnim tijelima. Nadalje, člankom 22. stavkom 2. alineja 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom propisano je da Centar u upravnom postupku ukida rezervaciju dionica i poslovnih udjela, određenu zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na procijenjenim nekretninama i rezervaciju dionica i poslovnih udjela izdanih u protuvrijednosti imovine uključene u vrijednosti društvenoga kapitala po knjigovodstvenoj vrijednosti, dok će rezervaciju određenu radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima ukinuti pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) ili je taj zahtjev pravomoćno odbijen. Spomenuta odredba Zakona o upravljanju državnom imovinom vrlo jasno i nedvosmisleno utvrđuje krajnju svrhu postupanja, a to je jedino i isključivo ukidanje rezervacije dionica i poslovnih udjela u upravnom postupku, ovdje u protuvrijednosti imovine uključene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća „ EGZ“, [adresa], i svako drugačije postupanje bilo bi izvan okvira te zakonske odredbe. Dakle, sukladno odredbi članka 22. stavka 2. alineja 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom ovaj Centar je ovlašten u upravnom postupku isključivo i jedino ukidati rezervaciju dionica, odnosno ovaj Centar u ovom upravnom postupku nema zakonske ovlasti odlučivati o sudbini dionica po ukidanju rezervacije.“ Tužitelj je tijekom predmetnog upravnog postupka isticao da je, vezano za zemljište na Murteru, potrebno ukinuti rezervaciju dionica u broju koji je CERP upisan kao dioničar, na način da se iste vrate u vlasništvo društva Montmontaža projekti d.d. kao vlastite dionice nakon čega će se iste poništiti, jer imovina temeljem koje su izdane te dionice više ne postoji, posebice ako se uzme u obzir kako predmetnom podjelom prava na zemljište na Murteru nisu prenesena u vrijednost temeljnog kapitala novoosnovanog izdvojenog društva Montmontaža projekti d.d., već je ta stavka temeljnog kapitala, zajedno sa svim pripadajućim pravima i obvezama, pripala i ostala u cijelosti u Lavčević d.d. Tuženik navedenu primjedbu nije uzeo u obzir već je isključivo naveo da: „nema zakonske ovlasti odlučivati o sudbini dionica po ukidanju rezervacije.“ Tužitelj je tijekom cijelog postupka postavljao pitanje, što će se dogoditi sa predmetnim dionicama po ukidanju rezervacije. Tužitelj ovdje ukazuje na Plan rada Centra za restrukturiranje i prodaju za 2021. godinu, iz kojeg proizlazi sljedeće: Društva „pod rezervacijom“ predstavljaju trgovačka društva čijim dionicama/poslovnim udjelima upravlja CERP, ali njima ne može raspolagati jer su navedene dionice/poslovni udjeli trgovačkih društava, prilikom pretvorbe iz društvenih poduzeća u trgovačka društva, rezervirani zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na imovini koja je tada bila procijenjena u temeljni kapital društva, zbog toga što se trenutačno za te dionice/poslovne udjele vode sporovi pred nadležnim sudovima i/ili su predviđena za dodjelu HRVI i prijašnjim vlasnicima oduzete imovine. (…) Prodaja ovog dijela portfelja može uslijediti tek nakon ukidanja rezervacija. Dakle, predmetne dionice, po ukidanju rezervacije, sukladno navedenom planu rada, biti će predmetom prodaje, stoga ne stoji navod tuženika da nema zakonske ovlasti odlučivati o sudbini dionica po ukidanju rezervacije. Osim prije postavljenog pitanja, što će se dogoditi sa dionicama po ukidanju rezervacije, tužitelj postavlja pitanje po kojoj pravnoj osnovi će iste biti predmetom prodaje, tj. temeljem kojeg pravnog temelja, ovo posebno ako se uzme u obzir navod tuženika da nema zakonske ovlasti odlučivati o sudbini dionica nakon ukidanja rezervacije. Dakle, tužitelj je predmetne dionice rezervirao na ime naknade prijašnjim vlasnicima oduzete imovine. S obzirom da su predmetne nekretnine vraćene prijašnjim vlasnicima, tuženik u predmetnom postupku ukida rezervaciju dionica na ime naknade, ali iste ne vraća u vlasništvo tužitelja (nakon čega bi iste bile poništene), već polazeći od navedenog postupanja u planu rada tuženika, iste stavlja na prodaju. Ovakvim postupanjem povrijeđeno je pravo vlasništva tužitelja kao jedno od temeljnih prava zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske s obzirom da, zbog vraćanja nekretnina vlasnicima, dolazi do umanjenja imovine tužitelja, a prodajom dionica i do gubitka imovine (kapitala) koji je izražen kroz vrijednost rezerviranih dionica. Opisanim postupanjem tuženika zapravo i de facto dolazi do „dvostrukog“ oštećenja, „dvostrukog“ umanjenja imovine, odnosno ne samo da bi tužitelj ostao bez imovine u vidu nekretnina vraćenih prijašnjim vlasnicima, već bi tuženik još dodatno i prodao dionice tužitelja koje su bile rezervirane s ciljem i svrhom obeštećenja prijašnjih vlasnika nekretnina, za slučaj da im nekretnine ne bi bile vraćene (u kojem slučaju bi navedene nekretnine pripale u vlasništvo tužitelju), a u ovom konkretnom slučaju nekretnine su vraćene prijašnjim vlasnicima (nisu pripale u vlasništvo tužitelju), a tuženik sada ukida rezervaciju navedenih dionica i namjerava ih prodati na slobodnom tržištu. Tužitelj još jednom naglašava da u konkretnom slučaju tuženik nema zakonske ovlasti postupanja sukladno odredbi članka 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Ovo stoga što se predmetna odredba odnosi na ukidanje rezervacije dionica pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 dalje: Zakon o naknadi) ili je taj zahtjev pravomoćno odbijen. Dakle, ukoliko je o predmetnim nekretninama odlučeno temeljem Zakona o izvlaštenju, tada nema osnove za postupanje sukladno odredbi članka 22. stavka 2. alineje 4. koja se odnosi isključivo na nekretnine oduzete temeljem Zakona o naknadi. Tužitelj također posebno napominje da se predmetni postupak provodi sukladno pravilima Zakona o općem upravnom postupku. Istim zakonom određeno je da kada je za utvrđivanje ili ocjenu određene činjenice koja je bitna za rješavanje upravne stvari potrebno posebno stručno znanje kojim službena osoba ne raspolaže, dokaz se može izvesti vještačenjem. Pri tome, tužitelj, kao stranka u postupku ima pravo, sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku, postavljati pitanja i tražiti objašnjenja o izloženom nalazu i mišljenju. Tužitelju nije dostavljeno na očitovanje „izračun nadležne službe“ niti ima ikakva saznanja da je u predmetnom postupku vršena bilo kakva procjena vezano uz iznos i broj dionica na kojima se ukida rezervacija. Pri tome, tužitelj ukazuje i na stav i praksu iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-41/2016 od 8. rujna 2015. iz kojeg je razvidno da ne stoji navod tuženika da ne može odlučivati o sudbini dionica po ukidanju rezervacije, s obzirom se u navedenom predmetu, kojim je također ukinuta rezervacija dionica, istim rješenjem je određeno da će Agencija za upravljanje državnom imovinom upravljati dionicama u trgovačkom društvu D.p.d.d.D. u nominalnom iznosu od 2.016.000,00 kuna, što znači 6720 dionica sukladno Zakonu. Iz predmetne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, također je razvidno da je točno određeno navedeno: 1. tko će upravljati dionicama po ukidanju rezervacije, 2. o kojem nominalnom iznosu se radi i 3. o koliko točno dionica se radi. Zaključno, tužitelj se poziva i na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izražen u presudi broj Uzz- 19/08 od 2. prosinca 2008. godine, u kojem predmetu je (nakon vraćanja nekretnina bivšim vlasnicima, a u obnovljenom postupku) prednik tuženika dao suglasnost za smanjenje temeljnog kapitala na teret HFP-a, uz točno navedeni iznos dionica kao i njihovu nominalnu vrijednost. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u navedenoj presudi naveo sljedeće: „Vrijednost procijenjenih nekretnina čini dio društvenog kapitala koji se izražava kroz vrijednost i broj dionica društva koje su kupci stekli u postupku pretvorbe prema nominalnoj vrijednosti dionica u kojoj je sadržana i vrijednost procijenjenih nekretnina. Vraćanje nekretnina prijašnjim vlasnicima od utjecaja je stoga na društveni kapital utvrđen u postupku pretvorbe, iz čega slijedi da se radi o odlučnim okolnostima, a koje ujedno čine i prethodno pitanje o kojem je nadležno tijelo kasnije riješilo u bitnom drugačije. Nadalje, Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o smanjivanju kapitala u smislu odredaba čl. 342. i čl. 354. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj: 111/93, 54/99, 12/99, 32/00 i 118/03), već da je tuženik odlučivao o istom pitanju o kojem je odlučivao i u postupku čija se obnova traži, tj. o procijenjenoj vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe, što bi značilo da je i u obnovi postupka nadležan odlučivati što čini procijenjenu vrijednost kapitala, neovisno o tome što se u pobijanoj točki II.1. osporenog rješenja upotrebljava izraz „smanjenje kapitala“. Dakle, prednik tuženika se sa navedenom problematikom susretao u nizu postupaka (u ovom konkretnom za koji se dostavlja presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske problematizirano je smanjenje temeljnog kapitala koje je izvršeno na teret samo jednog dioničara, tj. HFP-a) te je u prijašnjim postupcima ulazio u problematiku što će se dogoditi sa dionicama po ukidanju rezervacije, odnosno, nakon vraćanja nekretnina prijašnjim vlasnicima. U presudi Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-1487/2009 od 27. svibnja 2009. godine (koja presuda je donesena u izvršenju citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Uzz-19/08 od 2. prosinca 2008.) prednik tuženika u odgovoru na tužbu, a vezano uz stav koji se odnosi na smanjenje temeljnog kapitala, iznosi sljedeće: „…Za vrijednost nekretnina koje su vraćene prijašnjim vlasnicima umanjen je društveni kapital utvrđen u postupku pretvorbe. Tuženo tijelo ističe da Ustav Republike Hrvatske jamči da prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu biti umanjena zakonom niti drugim pravnim aktom..“ Pravnim pristupom koji je zauzet u pobijanom djelomičnom rješenju tuženika, kao i pravnim shvaćanjima koja su izražena u istom, tuženik odstupa od gore citirane vlastite prakse kao i egzistentne sudske prakse, čime je dovedena u pitanje zakonitost pobijanog djelomičnog rješenja kao i zakonitost postupanja tuženika. Nadasve, opisanim postupanjem i pobijanim djelomičnim rješenjem povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti kao jedno od temeljnih vrednota proklamiranih i zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske. Tužitelju je pobijanim rješenjem povrijeđeno i pravo na mirno uživanje vlasništva te jamstvo i nepovredivost prava vlasništva. Sukladno svemu navedenom, ovaj tužitelj predlaže sudu da osporeno djelomično rješenje tuženika poništi i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.
3.Naprijed citirane tužbe po kojima su oformljeni spisi ovog suda pod poslovnim brojevima: UsI-492/23 i UsI-540/23, koje su podnesene protiv istovjetnog rješenja tuženika, ovaj sud je rješenjem poslovni broj: 15 UsI-492/23-3 od 8. ožujka 2023., spojio radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, na način što je predmet poslovni broj: UsI-540/23 pripojen predmetu poslovni broj: UsI-492/23, a koji se nadalje vodio kao spis pod jedinstvenim poslovnim brojem: UsI-492/23.
4.Tuženik je u odgovorima na tužbe u bitnom naveo kako osporava tužbene navode tužitelja pri čemu u bitnom ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja, slijedom čega predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja.
5.Sud je u predmetnom sporu koji se ranije vodio pod poslovnim brojem: UsI- 492/2023 donio presudu poslovni broj: 15 UsI-492/23-13 od 6. srpnja 2023. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) za poništenje djelomičnog rješenja tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023. godine, te tužitelja pod 2) za poništenje citiranog djelomičnog rješenja tuženika i da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, protiv koje su tužitelji izjavili žalbe, nakon čega je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-373/2024-4 od 5. veljače 2025. poništena citirana prvostupanjska presuda te je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak, nakon čega je spis dobio novi poslovni broj: UsI-582/2025, što pak znači da se predmetna presuda donosi u izvršenju citirane presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.
6.U sporu je održana rasprava 8. svibnja 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili opunomoćenici tužitelja pod 1), tužitelja pod 2) i tuženika.
7.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.
8.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja pod 1) i to da se pribave i pregledaju spisi tuženika klasifikacijskih oznaka 943-06/04-01/266, UP/I-943-06/04-01/121, 943- 06/04-01/266 i 943-06/05-01/51, to na okolnosti koje su precizirane u tužbi i održanoj raspravi, te tužitelja pod 2) i to da se u ovom sporu provede vještačenje po vještaku financijske ili ekonomske struke, te da se pribavi i pregleda spis Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsI-1672/2023, to na okolnosti precizirane u podnesku priloženom u spis na održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.
9.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.
10.Tužbeni zahtjev nije osnovan.
11.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.
12.Naime, osporenim rješenjem tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju
Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023. godine ukida se rezervacija 11.886 dionica trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d., Split ukupne nominalne vrijednosti 394.385,82 eura / 2.971.500,00 kn i 11.886 dionica trgovačkog društva Montmontaža projekti d.d., Zagreb ukupne nominalne vrijednosti 78.877,16 eura / 594.300,00 kn, određena točkom 4. rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj broj: 01-02/92-06/80 od 6. kolovoza 1992., kojim je dana suglasnost na namjeravanu pretvorbu društvenom poduzeću „IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ", Split, u protuvrijednosti nekretnina oznaka k.č.br. pobliže preciziranih u izreci rješenja, sve k. o. [katastarska općina], te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbu čl. 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/18).
13.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja kojim se ukidaju rezervacije dionica određene u postupku pretvorbe društvenog poduzeća IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ, Split, sada trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d., Split i trgovačkog društva MONTMONTAŽA PROJEKTI d.d., u svezi s čim je li pravilno primijenjena odredba čl. 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/18), uslijed čega je sporna primjena prava, kod kojeg stanja stvari je prijeporna zakonitost akta tuženika u cijelosti.
14.Odredbom čl. 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/18), propisano je da Centar u upravnom postupku ukida rezervaciju dionica i poslovnih udjela, određenu zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na procijenjenim nekretninama i rezervaciju dionica i poslovnih udjela izdanih u protuvrijednosti imovine uključene u vrijednosti društvenoga kapitala po knjigovodstvenoj vrijednosti, dok će rezervaciju određenu radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima ukinuti pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) ili je taj zahtjev pravomoćno odbijen.
15.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje kojim je ukinuo rezervacije dionica određene u postupku pretvorbe društvenog poduzeća IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ, Split, sada trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d., Split i trgovačkog društva MONTMONTAŽA PROJEKTI d.d., te je u konkretnom slučaju pravilno i zakonito primijenio mjerodavnu odredbu čl. 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
16.Glede tužbenih navoda tužitelja pod 1) u kojima ističe kako u izreci osporenog rješenja iskazani broj dionica i ukupni nominalni iznos za koje se ukida rezervacija dionica u svakom od dva navedena društva nije pravilan, jer je istim trebalo obuhvatiti i dionice novoosnovanog društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., Split, za kazati je da prema stanju spisa, odnosno iz obavijesti o stanju i promjenama na zastupničkom računu CERP/RH kod SKDD-a za siječanj 2023. je utvrđeno da podjela društva LAVČEVIĆ d.d. odvajanjem s osnivanjem društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d. nije bila provedena u SKDD-u u vrijeme donošenja osporenog rješenja, odnosno dana 31. siječnja 2023., te je na dan donošenja istog na zastupničkom računu CERP/RH kod SKDD-a bilo upisano 16.740 dionica društva LAVČEVIĆ d.d. ukupnog nominalnog iznosa 4.185.000,00 kn / 555.444,95 eura, odnosno svaka nominalne vrijednosti 250,00 kn iz kojeg razloga je izreka osporenog rješenja i po stajalištu ovog suda u cijelosti pravilna i zakonita.
17.Stoga, podjela društva LAVČEVIĆ d.d. odvajanjem s osnivanjem društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d. bila je provedena kod SKDD-a tek nakon donošenja osporenog rješenja, odnosno ista je provedena u SKDD-u 7. veljače 2023. Također, s obzirom na podatke iz sudskog registra i na navode iz tužbe da je temeljni kapital oba društva podijeljen na isti broj dionica, ali različite nominalne vrijednosti, to je pak jasno da broj dionica za koje se ukida rezervacija ne može biti upitan kod oba društva, dok je nominala dionice ionako često podložna promjeni, pa kako se osporeno rješenje po pravomoćnosti izvršava isključivo u bazi tuženika, to je nedvojbeno kako se na temelju svih dostupnih podataka o broju dionica i njihovoj nominali predmetno rješenje može izvršiti u odnosu na oba trgovačka društva.
18.Vezano za navode kako osporeno rješenje nije doneseno po službenoj dužnosti, za kazati je da je isto doneseno po službenoj dužnosti proizlazi iz naloga pisarnici za formiranje predmeta po službenoj dužnosti Sektora pravnih poslova tuženika od 16. studenog 2018. godine. Također, stajalište tužitelja pod 1) kako mu je povrijeđeno pravo vlasništva iz razloga što su predmetne nekretnine vraćene prijašnjim vlasnicima, dok da tuženik u ovom postupku ukida rezervaciju dionica na ime naknade, ali iste ne vraća u vlasništvo ovog tužitelja radi provođenja postupka pojednostavljenog smanjenja temeljnog kapitala je potpuno neosnovano. Naime, predmetnim dionicama nije raspolagano iz razloga što je odredbom članka 5. stavka 1. točke 8. tadašnjeg Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95) bilo propisano da vlasništvo u poduzeću mogu steći i prijašnji vlasnici kojima Hrvatski fond za privatizaciju prenese dionice u poduzeću za ono što im je oduzeto nakon 15. svibnja 1945. godine. Cilj pretvorbe koju je samostalno provodilo društveno poduzeće sukladno Zakonu o pretvorbi (Narodne novine, broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95), a pravni prednik tuženika je imao samo nadzornu ulogu, bio je pronaći poznatog vlasnika pravnom predniku društva, a ne nekretninama na koje pretendira pravni prednik društva, odnosno danas društvo nastalo pretvorbom. Stoga činjenica procijenjenosti nekretnina u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društva ne može ni na koji način oduzeti ili umanjiti stvarna prava na nekretninama, a interesi u odnosu na nekretnine mogu se štititi isključivo u sudskom odnosno upravnom postupku pred nadležnim tijelima.
19.Također, neutemeljen je navod tužitelja da tuženik ne može, samo odlučiti da ukida rezervaciju bez provođenja obnove postupka dovršenog rješenjem o pretvorbi poduzeća Ivan Lučić Lavčević, Split broj 01-02/92-06/80 od 6. kolovoza 1992. i na taj način zadržati u vlasništvu predmetne dionice koje su bile rezervirane za ranije vlasnike, koji nisu preuzeli dionice, već su zahtijevali i ostvarili povrat vlasništva na nekretninama. Naime, osporeno rješenje doneseno je temeljem naprijed citiranog članka 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom, kod kojeg nedvojbenog stanja stvari predmet postupaka koji se vode sukladno ovoj odredbi jest jedino i isključivo ukidanje rezervacije dionica, a ne određivanje pravne sudbine dionica po njihovom ukidanju. Stoga nije u nadležnosti niti ovlasti tuženika kod provođenja postupka sukladno članku 22. stavku 2. alineji 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom utvrđivati daljnju pravnu poziciju dionica po ukidanju niti je to svrha i cilj navedenog postupka, s tim da tuženik postupajući po ovoj odredbi u ovlasti je upravnim aktom odlučiti o ukidanju rezervacije dionica određene u postupku pretvorbe nekog društvenog poduzeća subjekta pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća ili obustaviti taj postupak ukoliko nisu ispunjene pretpostavke utvrđene Zakonom, a daljnje raspolaganje dionicama i udjelima propisano je drugim odredbama i to člankom 32. i 33. Zakona o upravljanju državnom imovinom.
20.Isto tako, tužitelj pod 1) pogrešno zaključuje da sukladno članku 6. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nema osnove za postupanje sukladno članku 22. stavku 2. alineji 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom smatrajući da se u odnosu na iste ne primjenjuje Zakon o naknadi jer da su te nekretnine prenesene u društveno vlasništvo na temelju Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine, broj 10/78, 5/80, 30/82, 46/82, 25/87, 39/88). Međutim, predmetne procijenjene nekretnine u protuvrijednosti kojih je izvršena rezervacija dionica su 1967. godine u postupku eksproprijacije oduzete prijašnjim vlasnicima i dodijeljene na korištenje građevinskom poduzeću IVAN LAVČEVIĆ, Split, dakle prije stupanja na snagu Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine, broj 10/78, 5/80, 30/82, 46/82, 28/87, 39/88) tj. prije 22. ožujka 1978. pa se odredbe Zakona o naknadi primjenjuju s obzirom na stav da prema tom Zakonu nije isplaćena pravična naknada prijašnjim vlasnicima te je time ostvarena pretpostavka za ukidanje rezervacije dionica propisana člankom 22. stavkom 2. alinejom 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom.
21.Nadalje, u odnosu na presudu koju dostavlja ovaj tužitelj, za navesti je kako ista ne predstavlja upravno sudsku praksu glede primjene članka 22. stavak 2. alineju 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom. Naime, taj prijašnji upravni postupak na koji se poziva tužitelj vođen je 2003. godine sukladno odredbama tada važećeg Zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj 21/96, 71/97, 73/00) koji je prestao važiti dana 1. siječnja 2011. godine kada je stupio na snagu Zakon o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 145/2010). Citirani zakon odavno više nije na snazi niti je upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu vođen sukladno njemu, niti se na ovu upravnu stvar taj zakon može primjeniti. U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu radi se o primjeni odredbe članka 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom te predmetni upravni postupak nema karakter obnove postupka pretvorbe, kao što je to bio slučaj u postupku koji je prethodio donošenju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Uzz 19/08 od 2. prosinca 2008., na koju se poziva tužitelj. Ujedno, za istaknuti je da je upravo presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Uzz 19/08 od 2. prosinca 2008, na koju se poziva tužitelj, prihvaćen zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukinuta presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-7911/2003 od 19. prosinca 2008. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovnom odlučivanju Upravni sud Republike Hrvatske donio je presudu broj: Us-1487/2009-3 od 27. svibnja 2009. kojom se tužba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uvažava i poništava rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju, KLASA UP/I-943-06/98- 01/105, URBROJ:
563-03-02/01-2003-22 od 30. lipnja 2003. i to iz razloga jer je zauzeo stav da tadašnji Hrvatski fond za privatizaciju nije smio dati suglasnost za smanjenje temeljnog kapitala na teret samo jednog dioničara tj. Hrvatskog fonda za privatizaciju. Dakle, predmetni upravni postupak je vođen sukladno sada važećem Zakonu o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/2018) kojom odredbom člankom 22. stavkom 2. alinejom 4. je propisano da tuženik u upravnom postupku ukida rezervaciju dionica poslovnih udjela, određenu zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na procijenjenim nekretninama i rezervaciju dionica i poslovnih udjela izdanih u protuvrijednosti imovine uključene u vrijednosti društvenoga kapitala po knjigovodstvenoj vrijednosti, dok će rezervaciju određenu radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima procijenjenih nekretnina ukinuti pod uvjetom da u odnosu na te nekretnine nije podnesen zahtjev sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine«, br. 92/96, 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01. , 80/02. i 81/02.) ili je taj zahtjev pravomoćno odbijen.
22.Stoga, spomenuta odredba Zakona o upravljanju državnom imovinom vrlo jasno i nedvosmisleno utvrđuje krajnju svrhu postupanja, a to je jedino i isključivo ukidanje rezervacije dionica i poslovnih udjela u upravnom postupku, ovdje u protuvrijednosti imovine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe predmetnog društvenog poduzeća, i svako drugačije postupanje bilo bi izvan okvira te zakonske odredbe. Također, vezano za tužiteljevo pozivanje na upravno sudsku praksu, za istaknuti je kako je primjerice u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske Broj: Us-1366/2005-4 od 9. srpnja 2008. razvidna upravo suprotna praksa pravnog prednika tuženika od one na koju se poziva ovaj tužitelj glede pitanja smanjenja temeljnog kapitala.
23.U odnosu na tužbene navode tužitelja pod 2) u kojima ističe kako u predmetnoj upravnoj stvari nema osnovnog rješenja (jer je ono oglašeno ništavim), a tuženik donosi djelomično rješenje ne navodeći u kojem dijelu se pitanje rezervacije još mora riješiti, za kazati je kako se upravo pred ovim sudom vodio upravni spor pod poslovnim brojem: 5 UsI-1198/22-12 i protiv dopunskog rješenja tuženika, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-03/05-2022-35 od 26. travnja 2022. u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem tog rješenja. Nadalje, dok još nije postojao tužitelj, tadašnji Hrvatski fond za privatizaciju svojim pravomoćnim rješenjem, KLASA: UP/I-943-06/05-01/51, URBROJ: 563-03-0201/01-2006-11 od 18. rujna 2006. ukinuo je rezervaciju 17.000 dionica društva LAVČEVIĆ d.d., Split ukupne nominalne vrijednosti 5.100.000,00 kuna određenu u protuvrijednosti nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi kamenolom Dubrava te dio rezervacije koji je ukinut tim rješenjem nominalno je veći od dijela rezervacije koji je još ostao neukinut. Dakle, u predmetnoj upravnoj stvari ukidanja rezervacije u društvu LAVČEVIĆ d.d. Split osnovno rješenje je ono od 18. rujna 2006., djelomično rješenje je od 31. siječnja 2023. koje je predmet ovog upravnog spora, a dopunsko je rješenje od 26. travnja 2023. jest upravo ono u odnosu na koje se vodio upravni spor pred ovim sudom pod brojem: 5 UsI-1198/22-12 u kojem je pak donesena citirana presuda. Konačno, s obzirom da je tijekom postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu utvrđeno da je u odnosu na nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina] i dalje pred nadležnim tijelom u tijeku postupak za povratom sukladno odredbama Zakona o naknadi, jasno je da u tom dijelu još nisu ispunjeni uvjeti propisani zakonom za ukidanjem rezervacije dionica.
24.Tužitelj pod 2) u tužbi iznosi pogrešno pravno stajalište da, s obzirom da je o pojedinim nekretninama prijašnjih vlasnika odlučeno temeljem Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94, 35/94, 112/00,114/01, 79/06), a ne temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19), to da nema nikakve zakonske osnove za ukidanjem rezervacije dionica u konkretnom slučaju. Naime, predmetne procijenjene nekretnine u protuvrijednosti kojih je izvršena rezervacija dionica su 1967. godine u postupku eksproprijacije oduzete prijašnjim vlasnicima i dodijeljene na korištenje građevinskom poduzeću IVAN LAVČEVIĆ, Split, dakle prije stupanja na snagu Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine, broj 10/78, 5/80, 30/82, 46/82, 28/87, 39/88) tj. prije 22. ožujka 1978., pa se odredbe Zakona o naknadi primjenjuju s obzirom na stav upravno sudske prakse da prema Zakonu o eksproprijaciji koji je bio na snazi 1967. godine nije isplaćena pravična naknada prijašnjim vlasnicima te je time ostvarena pretpostavka za ukidanje rezervacije dionica propisana člankom 22. stavkom 2. alinejom 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/2018). Također je za napomenuti da iz podataka spisa naknade koji su vodili prijašnji vlasnici nekretnina proizlazi da je dio prijašnjih vlasnika nekretnina i njihovi nasljednici isprva podnijelo zahtjeve za naknadu temeljem odredaba Zakona o naknadi, ali su kasnije saznavši za sadržaj Zakona o izvlaštenju podnijeli zahtjeve za naknadu odnosno za naturalni povrat temeljem istoga jer je taj Zakon za iste bio povoljniji. Pored toga, jedna od odlučnih činjenica zbog kojih je primijenjen Zakon o izvlaštenju bila je ta što je prednik ovog tužitelja predmetno zemljište dobio na korištenje 1967. godine temeljem rješenja skupštine Općine Šibenik, Odjela za financije broj: 03-601/1-1967 od 25. travnja 1967. godine radi izgradnje turističkih objekata, a do dana podnošenja zahtjeva za naturalni povrat po Zakonu o izvlaštenju predmetno zemljište nije privedeno svrsi, odnosno na njemu prednik tužitelja nije izgradio objekte zbog kojih je zemljište dano na trajno korištenje. Dakle, u predmetnom slučaju došlo je do primjene drugog propisa zbog propusta i nečinjenja prednika tužitelja, ali je u konačnici pravomoćno odlučeno o pravu na naknadu odnosno povratu nekretnina prijašnjim vlasnicima tog zemljišta, a što je i uvjet za odlučivanje o ukidanju rezervacije dionica prema Zakonu o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/18).
25.Neutemeljeno tužitelj pod 2) ističe kako su mu u provedenom postupku povrijeđena procesna prava, to pak stoga što je ovom tužitelju u smislu odredbe čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku kao stranci omogućeno izjašnjenje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima vezanim za predmetnu upravnu stvar, to stoga što je podneskom tuženika od 20. listopada 2021. tužitelj obaviješten o pokretanju predmetnog upravnog postupka i pozvan na sudjelovanje u svojstvu stranke u predmetnom postupku kao i na dostavu očitovanja. Tužitelj je podneskom od 3. studenog 2021. zatražio dodatni rok od 30 dana radi dostave svojeg očitovanja, te po uvažavanju zahtjeva za produljenjem roka ponovno je podneskom tuženika od 8. prosinca 2021. pozvan na dostavu svojeg očitovanja u predmetnoj upravnoj stvari. Tužitelj se očitovao podneskom od 17. prosinca 2021. u kojemu nije postavljao nikakva pitanja niti tražio bilo kakva dodatna objašnjenja vezana za broj dionica koje su rezervirane u protuvrijednosti nekretnina na lokaciji: SPLIT, Stinice, Pogon “Stinice” i na lokaciji: MURTER, Podvrška, a koje navode sada iznosi u tužbi. Također je za istaknuti da tužitelj kao pravni slijednik društva LAVČEVIĆ d.d., Split je neupitno upoznat s podacima i činjenicama iz Elaborata o pretvorbi društvenog poduzeća „IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ“ Split koje je predmetno društveno poduzeće samostalno izradilo u svom postupku pretvorbe i u kojemu su navedene nekretnine u protuvrijednosti kojih je izvršena rezervacija dionica. U tom kontekstu treba napomenuti da tužitelj u ovoj tužbi ne prigovara na izračunati broj dionica i ukupnu nominalu za koju se ukida predmetna rezervacija, što upućuje da je tužitelj kroz provedeni upravni postupak bio nedvojbeno upućen u odnosu na sve činjenice koje su za njega bitne.
26.Vezano za pitanja ovog tužitelja što će se dogoditi s predmetnim dionicama po ukidanju rezervacije za kazati je kako su ista u potpunosti irelevantna jer takvo što nije bilo predmetom upravnog postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu. Osporeno djelomično rješenje doneseno je temeljem članka 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/18), uslijed čega predmet postupaka koji se vode sukladno ovoj odredbi jest jedino i isključivo ukidanje rezervacije dionica, a ne određivanje pravne sudbine dionica po ukidanju. Stoga nije u nadležnosti niti ovlasti tuženika kod provođenja postupka sukladno citiranoj odredbi utvrđivati sudbinu dionica po ukidanju niti je to svrha i cilj navedenog postupka pa pozivanje tužitelja na Plan rada tuženika za 2021. godinu ni na koji način nema utjecaja na predmetni postupak i ne odnosi se na konkretnu upravnu stvar. Također, tuženik postupajući po članku 22. stavku 2. alineji 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom u ovlasti je upravnim aktom odlučiti o ukidanju rezervacije dionica određene u postupku pretvorbe nekog društvenog poduzeća subjekta pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95) ili obustaviti taj postupak ukoliko nisu ispunjene pretpostavke utvrđene Zakonom, a daljnje raspolaganje dionicama i udjelima propisano je drugim odredbama i to člancima 28., 29., 30., 32. i 33. Zakona o upravljanju državnom imovinom.
27.Glede tužbenih navoda ovog tužitelja kako mu je povrijeđeno pravo vlasništva iz razloga što su predmetne nekretnine vraćene prijašnjim vlasnicima, a da tuženik u predmetnom postupku ukida rezervaciju dionica na ime naknade, ali iste ne vraća u vlasništvo tužitelja (nakon čega bi iste bile poništene) za istaknuti je kako se radi o identičnom prigovoru kojeg je naveo i tužitelj pod 1) o kojem se sud detaljno očitovao u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, pa se ovog tužitelja u tom dijelu upućuje na prethodne navode obrazloženja predmetne presude.
28.Nadalje, za kazati je kako upravo presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-41/2016 od 8. rujna 2016. godine na koju se poziva tužitelj u tužbi, potvrđuje zauzeti pravni stav upravnih sudova da je društvo koje je pravni slijednik subjekta pretvorbe odgovorno za evikciju u pogledu nekretnina koje je u autonomnoj pretvorbi uključilo i procijenilo u svoj temeljni kapital te za čiju su protuvrijednost izdane dionice, a što je upisano u sudski registar i knjigu dionica društva, dakle društvo, a ne Hrvatski fond za privatizaciju odnosno njegovi pravni slijednici, snosi odgovornost za svako pravno uznemiravanje od strane trećeg kojim se umanjuje, isključuje ili ograničava pravo vlasništva u pogledu nekretnina koje je u autonomnoj pretvorbi uključilo i procijenilo u svoj temeljni kapital.
29.Ujedno, sud se već u ranijem dijelu obrazloženja ove presude izjasnio i o dostavljenim presudama pa se ovog tužitelja i u tom dijelu upućuje na prethodne navode obrazloženja predmetne presude, s tim da je za ponoviti kako je upravo iz presuda Upravnog suda Republike Hrvatske Broj: Us-1366/2005-4 od 9. srpnja 2008. i Us-3226/2005-4 od 18. prosinca 2008. godine razvidna upravo suprotna praksa pravnog prednika tuženika od one koju spominje tužitelj glede pitanja smanjenja temeljnog kapitala. Navedena praksa nastavljena je sve do današnjeg vremena kada su sva društva koja su nastala pretvorbom privatizirana (to jest ona imaju poznatog vlasnika), pa je u tim novim okolnostima još više potvrđena praksa tog Suda da nije pravno održivo smanjenje temeljnog kapitala samo na teret Republike Hrvatske kao dioničara u slučaju evikcije.
30.Vezano za navode tužitelja pod 2) iz podneska od 2. lipnja 2023. u kojima problematizira postojanje pravomoćnog rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju KLASA: UP/I-943-06/05-01/51 URBROJ: 563-03-0201/01-2006-11 od 18. rujna 2006., za istaknuti je kako je isto doneseno pod drugom klasifikacijskom oznakom, odnosno u drugom upravnom postupku, iz kojeg razloga tužiteljevo polemiziranje oko osnovnog, djelomičnog i dopunskog rješenja nije od utjecaja na donošenje odluke u ovom upravnom sporu, pa tako ne može biti ni razlog ništetnosti osporenog djelomičnog rješenja. Osim toga, činjenica je da je tadašnji Hrvatski fond za privatizaciju donio pravomoćno rješenje KLASA: UP/I-943-06/05-01/51, URBROJ: 563-03-0201/01-2006- 11 od 18. rujna 2006. kojim je ukinuo rezervaciju 17.000 dionica društva LAVČEVIĆ d.d., Split ukupne nominalne vrijednosti 5.100.000,00 kuna određenu u protuvrijednosti nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi kamenolom Dubrava te dio rezervacije koji je ukinut tim rješenjem nominalno je veći od dijela rezervacije koji je još ostao neukinut. S obzirom da tim rješenjem nije ukinuta cjelokupna rezervacija dionica, tuženik je po službenoj dužnosti 2019. godine pokrenuo novi upravni postupak ukidanja rezervacije dionica određene u postupku pretvorbe društvenog poduzeća „IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ“ pod KLASOM: UP/I-943-06/19-01/6 te je u tom postupku KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, a postupajući po presudi Upravnog suda u Splitu posl. broj: UsI-359/22-13 od 7. studenog 2022. donio osporeno djelomično rješenje naprijed citirane izreke, uslijed čega je jasno da se tuženik u ponovnom postupanju u potpunosti pridržavao uputa suda, postupajući po naznačenoj presudi Upravnog suda u Splitu te izreka osporenog djelomičnog rješenja sadrži oznake čestica zemljišta u protuvrijednosti kojih su rezervirane dionice radi obeštećenja prijašnjih vlasnika koje se ukidaju, broj rezerviranih dionica koje se ukidaju i ukupni nominalni iznos rezerviranih dionica koje se ukidaju.
31.Također, za naglasiti je kako se postupak smanjenja temeljnog kapitala provodi sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima ( Narodne novine, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23), a ne temeljem odredbe članka 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/2018). Konačno, za navesti je i kako je točkom 3.3. Strategije upravljanja državnom imovinom za razdoblje od 2019.-2025. (Narodne novine, broj 96/19) koju je na temelju odredbe članka 18. stavka 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine broj, 52/18) donio Hrvatski sabor, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, propisano je kako je Centar za restrukturiranje i prodaju po pravomoćnom okončanju postupka ukidanja rezervacija ovlašten raspolagati tim dionicama na način predviđen zakonom.
32.Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njihovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja, s tim da nije došlo ni do povrede bilo kojeg od načela upravnog postupka, pa tako niti onih koje tužitelj pod 2) neutemeljeno problematizira u tužbi.
33.Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
34.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te presuditi kao u izreci ove presude.
35.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbene zahtjeve tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihove zahtjeve za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovane, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.
U Splitu, 3. lipnja 2025.
S U D A C
Ivan Dadić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
- opunomoćenicima tužitelja pod 1) Mirku Budiću, odvjetniku u [adresa] i odvjetnicima iz Odvjetničkog društva VUKOVIĆ & LALIĆ d.o.o., Split, Hrvatske mornarice 1D, uz zapisnik o objavi,
- opunomoćenicima tužitelja pod 2) odvjetnicima iz Odvjetničkog društva RAVLIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Gundulićeva 31, uz zapisnik o objavi,
- tuženiku Centu za restrukturiranje i prodaju Republike Hrvatske, Zagreb, Ivana Lučića 6, uz zapisnik o objavi te povrat spisa, po pravomoćnosti,
- u spis.
