REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F.Kennedyja 11

P-1721/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, protiv tuženika LOVAC TRGOVINA d.o.o., OIB: 58432804239, Zagreb, Varšavska 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dodig, odvjetnik u Zagrebu, Hermana Bužana 20, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 3. travnja 2025. u prisutnosti zastupnice po zakonu tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 136.447,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 93.802,81 EUR od 29. travnja 2015. i na iznos od 27.341,63 EUR od 12. kolovoza 2016. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 27.341,63 EUR od 29. travnja 2015. do 11. kolovoza 2016.

III. Utvrđuje se nepostojanje tuženikovog protupotraživanja prema tužitelju u iznosu od 273.917,63 EUR (tada 206.383,40 kn) te se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva za iznos od 15.302,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- 728,78 EUR (tada 5.491,00 kn) od 5. listopada 2010. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. studenoga 2010. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. prosinca 2010. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. veljače 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. ožujka 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. travnja 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. lipnja 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. kolovoza 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. rujna 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. listopada 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. studenoga 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. prosinca 2011. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. veljače 2012. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. ožujka 2012. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. travnja 2012. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. svibnja 2012. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. lipnja 2012. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. srpnja 2012. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. kolovoza 2012. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. rujna 2012. do isplate,

- 728,78 EUR od 5. listopada 2012. do isplate,

- 276, 85 EUR (tada 2.085,91 kn) od 5. studenoga 2012. do isplate,

- 276, 85 EUR od 5. prosinca 2012. do isplate,

- 276, 85 EUR od 5. siječnja 2013. do isplate,

- 276, 85 EUR od 5. veljače 2013. do isplate,

- 276, 85 EUR od 5. ožujka 2013. do isplate,

- 276, 85 EUR od 5. travnja 2013. do isplate,

- 178,97 EUR (tada 1.348,48 kn) od 5. svibnja 2013. do isplate,

- 178,97 EUR od 5. lipnja 2013. do isplate,

- 178,97 EUR od 5. srpnja 2013. do isplate,

- 178,97 EUR od 5. kolovoza 2013. do isplate,

- 178,97 EUR od 5. rujna 2013. do isplate,

- 178,97 EUR od 5. listopada 2013. do isplate,

- 178,97 EUR od 5. studenoga 2013. do isplate,

- 178,97 EUR od 5. prosinca 2013. do isplate,

- 178,97 EUR od 5. siječnja 2014. do isplate,

- 1.489,17 EUR (tada 11.220,17 kn) od 5. veljače 2014. do isplate,

- 1.489,17 EUR od 5. ožujka 2014. do isplate,

- 1.861,47 EUR (tada 14.025,21 kn) od 5. travnja 2014. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. svibnja 2014. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. lipnja 2014. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. srpnja 2014. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. kolovoza 2014. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. rujna 2014. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. listopada 2014. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. studenoga 2014. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. prosinca 2014. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. siječnja 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. veljače 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. travnja 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. svibnja 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. lipnja 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. srpnja 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. kolovoza 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. rujna 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. listopada 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. studenoga 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. prosinca 2015. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. siječnja 2016. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. veljače 2016. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. ožujka 2016. do isplate,

- 1.861,47 EUR od 5. travnja 2016. do isplate.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od:

- 2.411,34 EUR (tada 18.168,26 kn) od 5. listopada 2010. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. studenoga 2010. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. prosinca 2010. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. siječnja

2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. veljače 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. ožujka 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. travnja 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. svibnja 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. lipnja 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. srpnja 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. kolovoza 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. rujna 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. listopada 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. studenoga 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. prosinca 2011. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. siječnja 2012. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. veljače 2012. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. ožujka 2012. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. travnja 2012. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. svibnja 2012. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. lipnja 2012. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. srpnja 2012. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. kolovoza 2012. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. rujna 2012. do 28. travnja 2015.,

- 2.411,34 EUR od 5. listopada 2012. do 28. travnja 2015.,

- 1.959,41 EUR (tada 14.763,17 kn) od 5. studenoga 2012. do 28. travnja 2015.,

- 1.959,41 EUR od 5. prosinca 2012. do 28. travnja 2015.,

- 1.959,41 EUR od 5. siječnja 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.959,41 EUR od 5. veljače 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.959,41 EUR od 5. ožujka 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.959,41 EUR od 5. travnja 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,54 EUR (tada 14.025,74 kn) od 5. svibnja 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,54 EUR od 5. lipnja 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,54 EUR od 5. srpnja 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,54 EUR od 5. kolovoza 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,54 EUR od 5. rujna 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,54 EUR od 5. listopada 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,54 EUR od 5. studenoga 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,54 EUR od 5. prosinca 2013. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,54 EUR od 5. siječnja 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.489,17 EUR (tada 11.220,17 kn) od 5. veljače 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.489,17 EUR od 5. ožujka 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR (tada 14.025,21 kn) od 5. travnja 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. svibnja 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. lipnja 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. srpnja 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. kolovoza 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. rujna 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. listopada 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. studenoga 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. prosinca 2014. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. siječnja 2015. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. veljače 2015. do 28. travnja 2015.,

- 1.861,47 EUR od 5. travnja 2015. do 28. travnja 2015.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 20.715,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 3. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 19.493,61 EUR s pripadajućom zateznom zakonskom kamatom od dana donošenja ove presude do isplate kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je temeljem djelomičnog rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, Klasa: UP/I-942-02/2008-13/51, Ur. broj: 251-14-02/208-08- 06 od 27. ožujka 2008., koje rješenje je postalo pravomoćno dana 5. lipnja 2008., utvrđen vlasnikom u 596/720 dijela poslovnih prostora navedenih pod t. I. rješenja, i to između ostalih i poslovnih prostora koji se koriste bez valjanog ugovora o zakupu, a radi se o poslovnom prostoru koji se sastoji od 7 prostorija u uličnom prizemlju površine 140,08 m2, poslovnog prostora koji se sastoji od dvije prostorije na prvom katu dvorišne zgrade površine 49,58 m2 i poslovnog prostora koji se sastoji od 2 prostorije u dvorišnom prizemlju i podrumu površine 169,40 m2, a s kojim poslovnim prostorima su neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao zk.č.br. 3073, ulična i dvorišna najamna stambena zgrada u [adresa], površine 201,6 čhv (725 m2). Navedeno rješenje provedeno je i u zemljišnim knjigama. Tužitelj nadalje navodi da tuženik predmetne poslovne prostore koristi bez valjane pravne osnove s obzirom da s tužiteljem, a koji je od pravomoćnosti predmetnog rješenja odnosno od 5. lipnja 2008. jedini legitimiran za davanje u zakup predmetnih poslovnih prostora, nije sklopio ugovor o zakupu istih. Tužitelj ističe kako navedenim poslovnim prostorom upravlja trgovačko društvo DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o. koje u ime Republike Hrvatske, a za svoj račun vrši naplatu naknade za korištenje, a sve sukladno Ugovoru o poslovno tehničkoj suradnji od 21. veljače 2014. Nadalje, tuženik za predmetne poslovne prostore koje koristi bez valjane pravne osnove ne plaća zakupninu, pa stoga tužitelj potražuje od tuženika iznos od 15.846,58 kn mjesečno od travnja 2015. do travnja 2016., odnosno iznos od ukupno 206.005,54 kn, a visina mjesečne naknade za korištenje predmetnih poslovnih prostora određena je temeljem Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor Grada Zagreba te iznosi mjesečno 12.677,26 kn, dok je visina mjesečne zakupnine nakon travnja 2014. određena u iznosu od 15.846,58 kn mjesečno, a što tužitelj tvrdi da je u skladu s odredbama čl. 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i odredbama čl. 5. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, što za 586/720 dijela koji je vlasništvo Republike Hrvatske za razdoblje od travnja 2015. do travnja 2016. iznosi ukupno 206.005,54 kn (sada 27.341,63 EUR).

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava osnovanost tužiteljevog potraživanja međutim navodi da tuženik ima određeno potraživanje prema tužitelju te stoga ističe prigovor radi prebijanja. Naime, ističe u bitnome da je tijekom više od pedeset godina zakupa predmetnih poslovnih prostora bio prisiljen ulagati u iste značajna novčana sredstva te je tako do 2003. izvršio ulaganja u tužiteljev poslovni prostor u Teslinoj 4 u ukupnom iznosu od 2.284.875,90 kn te da je radi utvrđenja visine ulaganja angažirao ovlaštenog sudskog vještaka za graditeljstvo Engelberta Tomljenovića koji je 15. siječnja 2003. sačinio Nalaz i mišljenje o vrijednosti ulaganja na preinaci i uređenju predmetnog poslovnog prostora. Nadalje, i nakon tog razdoblja, a radi ispunjavanja zakonskih obveza o načinu čuvanja oružja i streljiva te druge vojne i lovačke opreme, tuženik ističe da je izvršio daljnja ulaganja detaljno opisana u odgovoru na tužbu te je na taj način od 2003. uložio ukupno 208.344,56 kn, odnosno ukupno 2.493.220,46 kn. Kako je tužitelj suvlasnik 596/720 idealnog suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina koje koristi tuženik, tuženik smatra da iznos od 2.063.832,40 kn (što predstavlja razmjeran dio ulaganja sukladno veličini suvlasničkog omjera tužitelja) njegovih ulaganja u tužiteljevu imovinu treba prebiti s tražbinom koju po osnovi zakupnine prema njemu ima tužitelj te da tužitelj treba trpjeti tuženikovo korištenje njegovom nekretninom sve dok se ne iscrpi iznos izvršenih ulaganja od strane tuženika. Zaključno, tuženik ističe da su za predmetni prijeboj ispunjene sve zakonske pretpostavke, odnosno uzajamnost, istovrsnost, dospjelost i utuživost tražbine. Nadalje, tuženik osporava da bez ikakve pravne osnove koristi poslovne prostore navedene u tužbi te ukazuje da predmetne prostore koristi od 1950. te da je za isti imao ugovor o zakupu zaključen s Gradom Zagrebom no da je isti istekao nakon što je prostor u postupku povratka imovine vraćen bivšoj vlasnici ĐG u 124/720 idealnog suvlasničkog dijela, a na preostalih 596/720 idealnog dijela suvlasnik je tužitelj. Pri tome ističe da je s ĐG odnosno vlasnicom 124/720 dijela nekretnina sklopio ugovor o zakupu koji je na snazi i koji u cijelosti izvršava pa stoga navodi kako je netočan tužiteljev navod o nepostojanju pravne osnove na strani tuženika. Tuženik naglašava i da je čl. 41. st. 2. Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine određeno da dotadašnjem zakupcu poslovnog prostora zakup prestaje po sili zakona protekom jedne godine nakon pravomoćnosti rješenja o povratu te da je stoga i tuženiku prestao zakup navedenih poslovnih prostorija. Međutim, istom je odredbom utvrđeno da zakupnik nije dužan predati poslovni prostor vlasniku, neovisno o tome da li je ugovor o zakupu sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme, sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke, ako se drugačije ne sporazume (čl. 41. st. 4.). Tuženik napominje da se više puta pismeno obraćao tužitelju radi utvrđenja visine njegovih ulaganja, međutim tužitelj mu nikada na te dopise nije odgovorio. Zaključno, tuženik ističe i prigovor zastare za utužene tražbine po osnovi zakupnine starije od tri godine odnosno od rujna 2010. do kolovoza 2012. pozivajući se pri tome na zastarni rok propisan odredbom čl. 229. Zakona o obveznim odnosima.

3. Rješenjem od 8. studenog 2017. (list 131. – 132. spisa) sud je odlučio o spajanju spisa ovog suda poslovni broj P-2248/2015 na predmetni spis te je riješeno da će se postupak jedinstveno voditi pod poslovnim brojem P-51/17. Naime, s obzirom da su pred ovim sudom tekle dvije parnice između istih stranaka i po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, samo za drugo razdoblje, ovaj sud je tako odlučio radi smanjenja troškova i ubrzanja raspravljanja, a sve temeljem odredbe čl. 313. st. 1. ZPP-a.

4. U spojenom spisu, a koji sadrži identičan činjenični opis, tužitelj potražuje mjesečnu naknadu za korištenje predmetnih poslovnih prostora za razdoblje od 4. listopada 2010. do 3. veljače 2015. u ukupnom iznosu od 706.757,30 kn (sada 93.802,81 EUR).

5. U daljnjem tijeku postupka tužitelj se podneskom od 10. lipnja 2016. (list 266. – 280. spisa) očitovao na navode iz odgovora na tužbu istaknuvši da su isti u cijelosti neosnovani. Tužitelj ukazuje u bitnome da mu je tuženik dužan nadoknaditi korist koju je imao od uporabe tuđe stvari, odnosno predmetnog poslovnog prostora, da je nesporno da je tuženik isti koristio, a da ga je u odnosu na suvlasnika odnosno Republiku Hrvatsku koristio bez valjane pravne osnove. Slijedom navedenog tužitelj temeljem odredbe čl. 1120. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) potražuje nadoknadu koristi koja predstavlja visinu zakupnine koja je određena Zaključkom o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor koji tužitelj, a koju korist tužitelj zbog bespravnog i besplatnog korištenja od strane tuženika nije u mogućnosti ostvarivati, odnosno nije u mogućnosti ostvarivati prihod s osnova zakupnine. Tužitelj se usprotivio prigovoru zastare navodeći da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju po osnovi stjecanja bez osnove za koje je propisan petogodišnji zastarni rok, kao što se usprotivio i istaknutom prigovoru prijeboja potraživanja jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke, odnosno dospjelost, uzajamnost i istovrsnost. Ističe i kako ulaganja, a i dostavljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka, nije naručen niti izrađen za potrebe tuženika već za društvo Lovac d.o.o. koje je brisano iz sudskog registra, a tuženik nije njegov pravni slijednik. Na ročištu održanom 7. rujna 2016. (list 290. spisa) tužitelj je istaknuo prigovor zastare na potraživanje koje je tuženik stavio u prijeboj jer su računi koje tuženik prilaže uz odgovor na tužbu te kojima dokazuje postojanje svog potraživanja iz 2008. i ranije pa stoga ukazuje da je protekao petogodišnji zakonom propisani zastarni rok.

6. Tuženik se očitovao na gore iznesene tužiteljeve navode istaknuvši u bitnome kako ne osporava da se koristio predmetnim prostorom koji je u suvlasništvu Republike Hrvatske u 596/720 dijela, dok je preostalih 124/720 dijela u suvlasništvu ĐG s kojom tuženik ima sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora. Navodi i da je društvo Lovac d.o.o. s ovdje tuženikom 1. veljače 2002. sklopilo Ugovor o zajedničkom poduhvatu te Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. kojim je društvo Lovac d.o.o. kao zakupnik predmetnog poslovnog prostora prodao tuženiku i na njega prenio sva prava po osnovi ulaganja u taj poslovni prostor, a koja ulaganja je izvršio za vrijeme svog zakupnog odnosa. Ističe da je tim ulaganjima prednik tuženika povećao vrijednost poslovnog prostora i stoga ukazuje kako tuženik ima pravo tražiti da mu ih vlasnik nadoknadi po pravilima o stjecanju bez osnove. Dakle, prava koje je imalo društvo Lovac d.o.o. navedenim su naplatnim pravnim poslom prešla na tuženika. U daljnjem tijeku postupka tuženik se usprotivio istaknutom prigovoru zastare navevši u bitnome kako zastara tražbine počinje teći od trenutka kada je stjecatelj bez osnove stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja pa da stoga zastara za tuženika još nije počela teći jer se još uvijek koristi tom imovinom i povećanjem njezine vrijednosti koju je sam stvorio. Istaknuo je i da svoj zahtjev za prijebojem temelji na pdredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu tijekom jugoslavenske komunističke vladavine.

7. Nakon što je u daljnjem tijeku postupka izveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem na okolnost visine utuženog potraživanja odnosno visine mjesečne naknade za korištenje predmetnih poslovnih prostora (nalaz i mišljenje, list 307. - 317. spisa, dopunski nalaz od 22. srpnja 2019., list 336. - 343. spisa, dopunski nalaz od 14. srpnja 2021., list 500. - 507. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu 29. rujna 2022., list 521. - 524. spisa i na ročištu 21. studenog 2022., list 544. - 545. spisa, dopunski nalaz od 14. studenog 2022., list 530. - 538. spisa), tužitelj je podneskom od 16. studenog 2022. (list 539. - 543. spisa) postavio tužbeni zahtjev navevši da ga usklađuje s nalazima stalnog sudskog vještaka.

8. Tuženik je istaknuo kako je tužitelj predmetnim podneskom povećao iznos koji potražuje u odnosu na zahtjeve iz tužbe, i to kako po pojedinim mjesečnim iznosima, tako i ukupno, čime je tužbeni zahtjev nedvojbeno preinačio u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

9. Prema ocjeni ovog suda, navedena preinaka povećanjem tužbenog zahtjeva nakon nalaza i mišljenja vještaka predstavlja okolnost propisanu odredbom čl. 191. st. 2. ZPP-a s obzirom da je tužitelj preinačio tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu, pa se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti slijedom čega je temeljem odredbe čl. 190. i čl. 191. ZPP-a odlučeno kao u t. I. izreke rješenja. Pri tome valja naglasiti i da bi onemogućavanjem preinake tužbe uslijed tuženikovog protivljenja, i to u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon u postupku izvedenog dokaza vještačenjem, tužitelj bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje.

10. Nadalje, podneskom od 4. ožujka 2025. (list 781. - 788. spisa) tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 136.447,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 29. travnja 2015. do isplate. Predmetnim podneskom tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev, i to u dijelu tijeka zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice. Tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe već je podneskom od 26. ožujka 2025. (list 796. - 805. spisa) istaknuo da se u cijelosti protivi specificiranom tužbenom zahtjevu te da ostaje kod svih dotadašnjih prigovora. Stoga je ovaj sud sukladno odredbi čl. 193. st. 2. i čl. 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužba povučena u tom dijelu te je odlučeno kao u t. II. izreke rješenja.

11. U daljnjem tijeku postupka tuženik ističe da je pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora i po osnovi prava retencije na osnovu izvršenih ulaganja i kao zakupnik suvlasničkog dijela prostora na temelju ugovora s drugim suvlasnikom ĐG od 1. travnja 2008. te nastavnim ugovorima s novim vlasnicima. Ističe da je iz Ugovora o zakupu razvidno da je ĐG, sukladno odredbi čl. 37. st. 3. ZVDSP-a raspolagala svojim idealnim dijelom (124/720 dijela) poslovnog prostora pa ga tako dati i u zakup, što je i učinila. Nadalje, sukladno odredbi čl. 38. st. 1., 2. i 3. ZVDSP-a, nije li što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. Plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju. Svaki suvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati da se polože računi i podijele sve koristi. Dakle, tuženik ukazuje kako ima osnovu za korištenje, odnosno osnovu posjeda, a tužitelj je svoje zahtjeve ovlašten staviti isključivo prema zakupodavcu, odnosno drugom suvlasniku ili suvlasnicima, ako smatra da bi imao pravo na određeni dio koristi, sukladan veličini svog suvlasničkog dijela, ali takve zahtjeve ne može isticati i prema zakupniku koji je pošteni korisnik predmeta zakupa. Ističe i da se tužitelj sve do tužbe od 27. veljače 2017. kojom zahtijeva predaju u posjed poslovnog prostora nije obraćao tuženiku za predaju u (su)posjed niti je na drugi način manifestirao svoja (su)vlasnička ovlaštenja pa da stoga ne može s uspjehom zahtijevati plaćanje bio kakve naknade za korištenje svog suvlasničkog dijela, a svakako ne u razdoblju koje prethodi tužbi za predaju u posjed, a jer do tada ni na koji način nije izrazio volju za suposjedom predmetnih prostora. Nadalje, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021. u odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), prema kojem za isplatu naknade zato što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno, naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP-a, za odluku o tužbenom zahtjevu je odlučno utvrditi pravni položaj posjednika. Pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Dakle, tuženik posebno naglašava da je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno utvrditi pravni položaj posjednika (tuženika), odnosno je li on pošten ili nepošten, a pri ocjeni (ne)poštenja odlučno je utvrditi je li, i kada, tužitelj kao (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari u odnosu na tuženika. Nadalje, tuženik se usprotivio i obvezi plaćanja kamate na pojedine mjesečne iznose od petog u mjesecu na koji se naknada odnosi, iz razloga što tuženik nije ni mogao doći u zakašnjenje prije poziva na plaćanje koje je izneseno tek u tužbi. Osim toga, tuženik prigovara i tijeku zateznih kamata. U odnosu na tužiteljeve navode kojima osporava istaknuti prigovor prijeboja, tuženik ističe da neosnovanost tužiteljevih navoda proizlazi iz odredbi mjerodavnog prava pri čemu se poziva na odredbe čl. 164. ZVDSP-a te ukazuje da je pošteni posjednik te da kao takav ima pravo na nužne i korisne troškove. Podredno, a jer tužitelj ističe da tuženiku ne bi pripadali nikakvi troškovi jer je nepošteni posjednik, tuženik se poziva na odredbu čl. 165. st. 3. ZVDSP-a prema kojoj nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku, a to mu pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari. Dakle, tuženik ukazuje da u ovom predmetu sporno može biti isključivo pripadaju li tuženiku nužni i korisni troškovi (kao poštenom posjedniku) ili samo nužni troškovi (koji pripadaju i nepoštenom) pri čemu naglašava da je je još u odgovoru na tužbu 18. listopada 2018. naveo da je do 2003. u prostor uložio 2.284.875,90 kn, prema procjeni stalnog sudskog vještaka Tomljenovića, a nakon tog razdoblja dodatnih 208.344,56 kn, odnosno ukupno 2.493.220,46 kn i to samo do podnošenja odgovora na tužbu u ovome predmetu, a u međuvremenu su izvršena i dodatna ulaganja, pri čemu su u spis dostavljeni dokazi o visini izvršenih ulaganja po osnovi nužnih troškova, i to u iznosu od 847.909,58 kn, koji iznos je utvrdila sudska vještakinja Petrović, koju je kao vještaka odredio upravo tužitelj. Tuženik ističe da ustraje kod prijedloga za provođenjem građevinskog vještačenja, koji je prijedlog iznio još u odgovoru na tužbu, sa zadatkom vještaku da utvrdi iznos ulaganja u predmetni prostor, kao i da posebno utvrdi koliko od izvršenih ulaganja predstavljaju nužne troškove koji bi bili nužni i vlasniku, a koliko korisne troškove. Nadalje, tuženik navodi i da su tužiteljeve tvrdnje da potraživanje tuženika istaknuto radi prijeboja, a po osnovi izvršenih ulaganja nije dospjelo jer prostor još nije predan, pravno neosnovane. Navedeno obrazlaže na način da zahtjev posjednika za naknadu troškova ulaganja u stvar vlasnika dospijeva prema vlasniku u trenutku kad posjednik takav zahtjev suprotstavi vlasniku koji je od njega zahtijevao povrat svoje stvari. Samo ukoliko posjednik ne bi istaknuo takav protuzahtjev, njegov zahtjev za naknadu troškova bi dospijevao u trenutku kad preda stvar vlasniku. Kako je zahtjev za naknadu ulaganja postavljen, a postavljen je i zahtjev za povrat prostora, tako je potraživanje dospjelo.Tuženik i nadalje osporava visinu tužbenog zahtjeva jer je ista proizvoljno određena od strane tužitelja pri čemu ostaje kod prigovara na nalaz i mišljenje financijskog vještaka ŽG.

12. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka ostao kod ranije iznesenih tvrdnji i stavova te se očitovao na gore iznesene tuženikove tvrdnje istaknuvši u bitnome da tuženik podneskom od 5. rujna 2023. navodi neke sasvim nove tvrdnje iako je tužba podnesena 17. rujna 2015. te da lamentira o nekim novim činjenično-pravnim momentima koje je redom mogao, a i morao isticati od početka postupka. Tužitelj ukazuje da je činjenično i pravno stanje u ovom postupku jasno i nesporno s obzirom da tuženik ne raspolaže i ne prilaže nikakav dokaz o pravnom temelju posjeda predmetnog poslovnog prostora te ne prilaže ni dokaz o pravnoj utemeljenosti posjeda od strane davno brisanog društva Lovac d.o.o., a potonje tužitelj ističe s obzirom da tuženik svojata neka prava na posjed koja prema svojim navodima izvodi iz posjeda društva LOVAC d.o.o. Kako je tužitelj vlasnik poslovnog prostora u Zagrebu, Teslina 4 još od 2008., to se u nedostatku gore navedenih dokaza ukazuje posve jasno i nesporno da je tuženik neovlašteni i nepošteni posjednik. Nadalje, tužitelj ističe irelevantnost Ugovora o zajedničkom pothvatu od 1. veljače 2002. i Ugovora o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. s kojima tuženik manipulira i u ovom postupku, i to s obzirom se isti vežu za poslovni prostor u Zagrebu, Varšavska 4. Međutim, a imajući u vidu da se tuženik poziva na iste, tužitelj ističe da je iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-575/2024 od 22. svibnja 2024., a do čijeg je donošenja tuženik predlagao prekid ovog postupka, razvidno da je najviši sud odbio reviziju tuženika te se u obrazloženju u potpunosti suglasio s utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4634/2022 od 13. prosinca 2022., a slijedom koje su Ugovor o zajedničkom poduhvatu od 1. veljače 2002. te Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002., zaključeni između društava LOVAC d.o.o. i tuženika, ništetni pravni poslovi, a što i tužitelj tvrdi tijekom cijelog predmetnog postupka. Tako je konačno razriješeno pitanje valjanosti gore citiranih ugovora te su utvrđenjem kako se radi o ništetnim pravnim poslovima u cijelosti osporene tuženikove neosnovane tvrdnje o poštenju posjeda predmetnog poslovnog prostora te njegovo protupotraživanje, također temeljeno na istima. Nadalje, vezano za specifikaciju tužbenog zahtjeva, tužitelj ponavlja kako je specificirani tužbeni zahtjev usklađen sanalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka te da se ne radi o preinačenju tužbenog zahtjeva, već o usklađenju sukladno već uhodanoj sudskoj praksi nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019) kada je čl. 190. tog Zakona dopunjen stavkom 2. koji je dodan upravo s ciljem da se spriječi zloupotreba prava od strane tuženika, a sve kako je navedeno u dostavljenoj sentenci u Sentenci Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 24. veljače 2022. Vezano za prigovor zastare, tužitelj ističe da slijedom odredbe čl. 165. ZVDSP-a te potom vezano za pravno shvaćanje s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021., na koje sve se poziva i tuženik, kako u primjeni odredbe čl. 165. st. 1. i 2. ZVDSP-a, zastare nema. Naime, vlasnikovo potraživanje zastarijeva u roku od 3 godine od dana kada mu je stvar predana, a zahtjev za naknadom zbog bespravnog korištenja ne zastarijeva u odnosu na cijelo razdoblje bespravnog korištenja nekretnine već vlasnik ima pravo potraživati upravo kako je i navedeno, ukupan iznos naknade iz čl. 165. st. 1. ZVDSP-a za sve koristi koje je neovlašteni posjednik imao za vrijeme svog posjedovanja. Tužitelj nadalje ukazuje i na neosnovanost tuženikovih tvrdnji o poštenom posjedu koje izvodi iz Ugovora o zakupu s drugim suvlasnikom poslovnog prostora, a za koju neosnovanost tvrdi da proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. travnja 2008. koji je tuženik zaključio s ĐG. Glede tuženikovog navoda da mu se tužitelj nije obraćao radi predaje predmetnog poslovnog prostora, tužitelj ističe kako je iz dostavljenog dokumenta iz 2008. razvidno da je već tada tužitelj od tuženika zahtijevao povrat predmetnog poslovnog prostora na koji se tuženik oglušio, poslovni prostor nije predao te je samo bio voljan plaćati račune na ime zakupnine sa čime tužitelj očito nije bio suglasan. Vezano za potpuno novi moment i konačno priznanje tuženika kako je nepošteni posjednik pa u tom pravcu ističe da ima prava barem na one troškove koji su bili nužni i vlasniku, tužitelj ističe kako je tuženik odavno izgubio pravo za predlaganje dokaza na rečenu okolnost, da tuženik nikada nije predlagao da se građevinskim vještačenjem utvrde oni troškovi koji su bili nužni i vlasniku, a niti se priložena vještačenja odnose na takve okolnosti. Tužitelj ukazuje kako su troškovi nužni i vlasniku sadržajno i tehnički sasvim drugačiji od troškova koje tuženik potražuje i o istima dostavlja dokaze, a da je tuženik s prijedlogom za takvo vještačenje prekludiran odredbom čl. 299. ZPP-a te je to pravo izgubio jer prijedlog nije stavio do zaključenja prethodnog postupka. Tužitelj ističe i da je netočan tuženikov navod da visina takvih troškova proizlazi iz nalaza vještakinje Petrović jer tužitelj taj nalaz nije ni prihvatio upravo iz razloga što navedena vještakinja nije raspolagala sa stručnim znanjima izdiferencirati koji su to troškovi koji su bili nužni i vlasniku. Vezano za prigovore na nalaz vještaka ŽG, tužitelj predlaže sudu iste potpuno zanemariti s obzirom su evidentno usmjereni na odugovlačenje ovog postupka i zloupotrebu procesnih ovlaštenja, jer je vještak sačinio prvi nalaz još 5. ožujka 2018., potom se dopunski očitovao 18. srpnja 2019. te 5. srpnja 2021., a usmeno je razlagao nalaz na raspravama od 19. travnja 2021. i 29. rujna 2022. Dakle, vještak je odgovorio na sve tuženikove prigovore i tuženik je za kompletiranje istih imao dovoljno vremena te stoga tužitelj ukazuje da se tuženiku ne može u pogledu prigovora dozvoliti stalno isticanje nečeg novog, mijenjanje i dopunjavanje svojih navoda u tom smislu kada i kako se sjeti, unedogled, a sve evidentno s već navedenim ciljem odugovlačenja postupka.

13. U nastavku postupka stranke su brojnim podnescima iznosile svoja tumačenje dostavljenih drugostupanjskih presuda i revizijskih odluka (presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3225/18-2 - list 412. – 419. spisa, presudu Županijskog suda u Dubrovniku Gž-697/2017-2 - list 420. – 425. i 476. – 481. spisa, prijedlog za dopuštenje revizije u predmetu P-2658/15 - list 438. – 447. spisa, rješenje Vrhovnog suda broj Revd-2017/2020-2 - list 511. – 514. spisa, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-4634/2022-3 - list 552. – 564. spisa, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-5119/2020-3

- list 565. – 574. spisa, rješenje Vrhovnog suda broj Revd-1653/2023-2 - list 650. - 652. spisa, presudu Vrhovnog suda broj Rev 575/2024-2 - list 664. – 669. spisa, rješenje Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-376/2024-4 - list 674. – 679. spisa, rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev 840/2024-3 - list 680. – 686. spisa, rješenje Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-3537/2024-2 - list 687. – 691. spisa), te su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja i otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

14. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: presliku izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] (list 4. – 5. i 147. – 148. spisa), presliku rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Odjel za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, Klasa: UP/I-942- 02/2008-13/51, Ur. broj: 251-14-02/208-08-06 od 27. ožujka 2008. (list 6. – 9., 94. – 97., 139. – 142. i 160. – 163. spisa), presliku Zapisnika o uviđaju na licu mjesta od 12. veljače 2015. (list 10. i 143. – 144. spisa), izračun zakupnine za predmetni poslovni prostor (list 11. – 12. i 145. – 146. spisa), presliku Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 21. veljače 2014. (list 13. – 15. spisa), presliku zahtjeva za mirno rješenje spora (list 16. – 20. spisa), presliku Ugovora o zakupu poslovnog prostora (list 28. – 32., 164. – 168. i 605. – 609. spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka (list 33. – 93. i 172. – 232. spisa), dopis Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom tuženiku od 9. srpnja 2008. (list 98. i 169. spisa), dopis tuženika Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom od 11. rujna 2008. – dostava računa, s povratnicom (list 99. – 100., 170. – 171. i 610. – 611. spisa), preslike računa i troškovnika za ulaganja (list 101. – 130. i 233. – 264. spisa), presliku zahtjeva za mirno rješenje spora (list 149. - 153. i 783. – 788. spisa), potvrdu ovog suda R3-19365/15 (list 270. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo LOVAC d.o.o. (list 271. – 280. spisa), Ugovor o zajedničkom poduhvatu (list 283. – 286. i 799. – 802. spisa), Ugovor o prijenosu i prodaji prava (list 287. – 289. i 803. – 805. spisa), nalaz i mišljenje (list 307. - 317. spisa), dopunski nalaz od 22. srpnja 2019. (list 336. - 343. spisa), dopunski nalaz od 14. srpnja 2021. (list 500. - 507. spisa), usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu 29. rujna 2022. (list 521. - 524. spisa i na ročištu 21. studenog 2022. - list 544. - 545. spisa), dopunski nalaz od 14. studenog 2022. (list 530. - 538. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3225/18-2 (list 412. – 419. spisa), presudu Županijskog suda u Dubrovniku Gž-697/2017-2 (list 420. – 425. i 476. – 481. spisa), e-mail korespondenciju (list 436. – 437. spisa), prijedlog za dopuštenje revizije u predmetu P-2658/15 (list 438. – 447. spisa), presudu i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu Ps-30/05 (list 482. – 493. spisa), rješenje Vrhovnog suda broj Revd-2017/2020-2 (list 511. – 514. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-4634/2022-3 (list 552. – 564. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-5119/2020-3 (list 565. – 574. spisa), sentencu Županijskog suda u Slavonskom Brodu (list 596. spisa), presudu Županijskog suda u Splitu Gž-1174/2022 (list 597. – 604. spisa), odluku Vrhovnog suda broj Rev 579/2018-2 (list 617. – 623. spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda broj Rev 691/2022-2 (list 630. – 637. spisa), Rev 683/2017-2 i Rev 76/2015-2 (list 638. – 644. spisa), rješenje Vrhovnog suda broj Revd-1653/2023-2 (list 650. - 652. spisa), rješenje P-1308/22 (list 656. – 656. spisa), presudu Vrhovnog suda broj Rev 575/2024-2 (list 664. – 669. spisa), rješenje Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-376/2024-4 (list 674. – 679. spisa), rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev 840/2024-3 (list 680. – 686. spisa), rješenje Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-3537/2024-2 (list 687. – 691. spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-920/2020-52 (list 696. – 705. spisa) i žalbu tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-920/2020-52 (list 740. – 755. spisa).

15. Sud nije uzeo u obzir dokaze dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka (ponudu br. 55 – list 616. spisa, procjenu vrijednosti ulaganja stalnog sudskog vještaka Maje Petrović - list 448. – 475. spisa, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Žarko Željko – list 709. – 736. spisa).

16. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je djelomično osnovanim dok je istaknuti prigovor radi prebijanja utvrđen u cijelosti neosnovanim.

17. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 136.447,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 29. travnja 2015. do isplate, radi bespravnog korištenja poslovnog prostora koji se sastoji od 7 prostorija u uličnom prizemlju površine 140,08 m2, poslovnog prostora koji se sastoji od dvije prostorije na prvom katu dvorišne zgrade površine 49,58 m2 i poslovnog prostora koji se sastoji od 2 prostorije u dvorišnom prizemlju i podrumu površine 169,40 m2, u [adresa] u [adresa], a za koje tužitelj tvrdi da ih tuženik koristi bez pravne osnove u razdoblju od listopada 2010. do travnja 2016. pri čemu naknada za bespravno korištenje predstavlja visinu zakupnine određene Zaključkom o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor, a koju korist tužitelj zbog bespravnog i besplatnog korištenja od strane tuženika nije u mogućnosti ostvarivati, odnosno nije u mogućnosti ostvarivati prihod s osnova zakupnine.

18. Predmet spora je i utvđenje postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju na ime ulaganja u predmetne poslovne prostore u iznosu od 273.917,63 EUR (tada 2.063.832,40 kn) koji predstavlja razmjeran dio ulaganja sukladno veličini suvlasničkog omjera tužitelja.

19. Između stranaka nije sporno da je tužitelj vlasnik poslovnih prostora pobliže naznačenih u tužbi, nije sporno da stranke nisu sklopile pravni posao kojim bi tužitelj tuženika ovlastio da ih koristi niti je sporno da se tuženik nalazio u posjedu istih te da mu je presudom ovog suda poslovni broj P-920/2020 od 9. prosinca 2024. (list 696.-705. spisa) naloženo iseliti iz predmetnog poslovnog prostora te iste predati u suposjed tužitelju i ostalim suposjednicima.

20. Između stranaka je sporna visina utuženog potraživanja te da li je isto u zastari, dok je u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja po osnovi izvršenih nužnih ulaganja sporan pravni položaj tuženika, odnosno je li pošten ili nepošten posjednik te posljedično pripadaju li mu nužni i korisni troškovi kao poštenom posjedniku ili mu pripadaju samo nužni troškovi koji pripadaju i nepoštenom posjedniku. Sporno je i da li je tuženikov prigovor radi prijeboja u zastari.

21. Pravni položaj poštenog posjednika uređen je odredbom čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP) kojom je propisano da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno (st.1.). Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni (st. 2.).

22. Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

23. Nadalje, odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP-a određeno je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

24. Dakle, za ocjenu pitanja je li posjednik koji vrši ulaganja u tuđu nekretninu pošten odlučna je kakvoća posjeda posjednika u vrijeme kada se vrše ulaganja.

25. Valja naglasiti da ukoliko je određena stvar u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) bila u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbu čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP-a prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ukoliko je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet radi čega nije moguće ili gospodarski opravdano vraćanje te stvari, tada se primjenjuje odredba čl. 1120. ZOO-a kojom je regulirana uporaba tuđe stvari u svoju korist, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje. Takav stav je zauzet i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009.

26. Dakle, s obzirom da predmetni poslovni prostori nisu izgubili identitet, na konkretni pravni odnos stranaka primjenjuje se odredba čl. 164. st. 1. ZVDSP-a.

27. Uvidom u potvrdu ovog suda (list 270. spisa) razvidno je da je u ovosudnom registru od 3. travnja 1974. upisana tvrtka „LOVAC“ Interturist poduzeće za međunarodni lovni i ribolovni turizam, export-import, Zagreb, Varšavska ulica 4. Ta je tvrtka promijenjena 18. srpnja 1979. u RO LOVAC export-import, Trgovina na veliko robom lova, ribolova i sporta p.o. dok je rješenjem od 29. prosinca 1989. upisano usklađenje samoupravnih općih akata s odredbama ZOP-a RO bez OOUR- a u sastav tako da tvrtka otada glasi LOVAC export-import trgovačko i turističko poduzeće s p.o. Nakon toga, 1994. upisano je preoblikovanje društva iz društva s potpunom odgovornošću u dioničko društvo, dok je ovosudnim rješenjem od 10. siječnja 1996. upisano usklađenje općih akata sa ZTD-om i preoblikovanje iz dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću tako da tvrtka glasi:

LOVAC društvo s ograničenom odgovornošću za trgovinu i usluge, Zagreb, Varšavska 4.

28. Uvidom u djelomično rješenje Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, Klasa: UP/I-942-02/2008- 13/51, Ur. broj: 251-14-02/208-08-06 od 27. ožujka 2008. (list 6. – 9., 94. – 97., 139. – 142. i 160. – 163. spisa), koje rješenje je postalo pravomoćno dana 5. lipnja 2008., tužitelj je utvrđen vlasnikom u 596/720 dijela poslovnih prostora navedenih pod t. I. rješenja, i to između ostalih i poslovnog prostora koji se sastoji od 7 prostorija u uličnom prizemlju površine 140,08 m2, poslovnog prostora koji se sastoji od dvije prostorije na prvom katu dvorišne zgrade površine 49,58 m2 i poslovnog prostora koji se sastoji od 2 prostorije u dvorišnom prizemlju i podrumu površine 169,40 m2, a s kojim poslovnim prostorima su neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao zk.č.br. 3073, ulična i dvorišna najamna stambena zgrada u [adresa], površine 201,6 čhv (725 m2).

29. Uvidom u gore navedeno rješenje razvidno je i kako predmetne poslovne prostore koristi tuženik, i to bez ugovora o zakupu poslovnog prostora budući da su zadnji ugovori za navedene poslovne prostore sklopljeni 1967. i 1969. i nisu usklađeni s odredbom čl. 35. Zakona o prodaji i zakupu poslovnog prostora.

30. Nadalje, uvidom u sudski registar sud je utvrdio, između ostaloga, da je tuženik osnovan Izjavom o osnivanju od 30. studenog 2001., kao i da je društvo LOVAC d.o.o. za trgovinu i usluge brisano iz sudskog registra 25. listopada 2005. nakon što je nad istim otvoren i zaključen stečajni postupak, a koji je pod poslovnim brojem St-69/2003 otvoren 28. ožujka 2003.

31. Dakle, imajući u vidu da je društvo tuženika osnovano 2001. jasno je da isti nije mogao biti zakupnik temeljem ugovora sklopljenih 1967. i 1969.

32. Nadalje, a kako je ranije u obrazloženju presude navedeno, tuženik ne osporava da se koristi predmetnim prostorom koji je u suvlasništvu Republike Hrvatske u 596/720 dijela međutim ističe da je s društvom LOVAC d.o.o. sklopio Ugovor o zajedničkom poduhvatu 1. veljače 2002. te Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. kojim je društvo Lovac d.o.o. kao zakupnik predmetnog poslovnog prostora prodao tuženiku i na njega prenio sva prava po osnovi ulaganja u taj poslovni prostor, a koja ulaganja je izvršio za vrijeme svog zakupnog odnosa te da su stoga prava koje je imalo društvo LOVAC d.o.o. navedenim naplatnim pravnim poslom prešla na tuženika.

33. Uvidom u gore navedene ugovore (list 283. – 286. i list 287. – 289. spisa) sud je utvrdio da se isti ne odnose na predmetne poslovne prostore u Teslinoj ulici broj 4 već se odnose na poslovni prostor u Varšavskoj 4. slijedom čega su isti bez ikakvog pravnog učinka i irelevantni za tuženikovo protupotraživanje u ovom postupku.

34. Međutim, a imajući u vidu da se tuženik u ovom postupku poziva na navedene ugovore, valja naglasiti da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovne oznake Rev-575/2024 od 22. svibnja 2024. (list 664. – 669. spisa) odbijena revizija izjavljena od strane tuženika te se u obrazloženju taj sud usuglasio s utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4634/2022 od 13. prosinca 2022. (list 552. – 564. spisa), a slijedom koje su Ugovor o zajedničkom poduhvatu od 1. veljače 2002. te Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002., zaključeni između društva LOVAC d.o.o. i tuženika, ništetni pravni poslovi koji stoga ne proizvode pravne učinke te da do prijenosa tražbine nije moglo doći, a čime su osporene tuženikove tvrdnje o poštenju posjeda predmetnog poslovnog prostora te njegovo protupotraživanje.

35. Slijedom svega navedenog razvidno je da tuženik predmetni poslovni prostor koristi bez valjane pravne osnove te je isti nepošten u svom posjedu jer je znao da mu ne pripada pravo na posjed pri čemu tuženik tijekom postupka nije dostavio dokaz o pravnom temelju posjeda predmetnog poslovnog prostora, niti dokaz o pravnoj utemeljenosti posjeda od strane društva LOVAC d.o.o. odnosno nije dokazao da je na njega valjano i osnovano preneseno pravo eventualnog ranijeg zakupnika društva LOVAC d.o.o. na zahtijevanje naknade za izvršena ulaganja, iako je to sukladno odredbama čl. 7. i 219. ZPP-a bio dužan. S obzirom da spisu ne prileži dokumentacija koja bi tuženika ovlastila na posjed predmetnih poslovnih prostora, nije ispunjena niti pretpostavka dospjelosti u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, s obzirom da do predaje predmetnih poslovnih prostora nije došlo. Pri tome valja naglasiti da je presudom ovog suda poslovni broj P-920/2020 od 9. prosinca 2024. (list 696. – 705. spisa) tuženiku naloženo iseliti iz predmetnog poslovnog prostora te istog predati u suposjed tužitelju i ostalim suposjednicima. Uvidom u e-Spis sustav sud je utvrdio da je navedena presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-369/2025-2 od 8. travnja 2025. Međutim, sud u trenutku pisanja ove presude nema saznanja da li je tuženik postupio po gore navedenoj presudi.

36. Imajući u vidu ranije navedena utvrđenja, odnosno činjenicu da tuženik nikada nije imao svojstvo zakupnika već je to prema tuženikovim navodima bilo društvo LOVAC d.o.o., a koje društvo nije pravni prednik tuženika, imajući u vidu da spisu ne prileži dokaz da je društvo LOVAC d.o.o. bilo zakupnik predmetnih poslovnih prostora, imajući u vidu da se Ugovori na koje poziva tuženik ne odnose na predmetne poslovne prostore kao i imajući u vidu da iz od strane tuženika dostavljenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Engelberta Tomljenovića od 15. siječnja 2003. (list 33. – 93. i 172. – 232. spisa) proizlazi da su svi radovi i preinake izvedeni vlastitim sredstvima korisnika prostora, društva LOVAC d.o.o., prema ocjeni ovog suda tuženik tijekom postupka nije dokazao da je na njega preneseno pravo zahtijevati naknadu za izvršena ulaganja.

37. U odnosu na tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 41. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine broj: 92/96, 39/99, 92/99, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19; dalje: Zakon o naknadi) valja naglasiti da je istom određeno da se ugovori o zakupu poslovnog prostora raskidaju po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, a u slučaju da je ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme vlasnik ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed prije isteka ugovorenog roka, a najkasnije u roku od pet godina računajući od dana pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva. Isto tako, određeno je da zakupnik nije dužan poslovni prostor predati u posjed vlasniku, neovisno o vremenu na koje je sklopljen ugovor o zakupu, sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za izvršena ulaganja.

38. Dakle, gore navedena odredba čl. 41. st. 4. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine odnosi se na zakupnika. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije bio zakupnik jer za predmetne poslovne prostore ugovor o zakupu nikada nije ni zaključen s Gradom Zagrebom iz čega proizlazi da je tuženik bespravni korisnik.

39. U odnosu na tuženikovu tvrdnju o poštenom posjedu koji izvodi iz Ugovora o zakupu s drugim suvlasnikom poslovnog prostora ĐG, uvidom u čl. 1. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. travnja 2008. koji je tuženik zaključio s ĐG (list 605.-609. spisa) razvidno je da tuženik kao zakupnik prima u zakup 124/720 dijela poslovnog prostora u [adresa] u [adresa] (koji je u navedenom dijelu vlasništvo zakupodavca, odnosno ĐG kao drugog suvlasnika). Dakle, tuženik je znao da u zakup prima samo suvlasnički dio zakupodavca pa je samo u odnosu na taj dio bio i mogao biti poštenim posjednikom, a u odnosu na vlasnički dio tužitelja je nepošteni posjednik. Valja naglasiti i da su u predmetnom Ugovoru stranke suglasno utvrdile da će prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u pogledu preostalog dijela u kojem nije utvrđeno vlasništvo zakupodavca (ĐG), vlasnik postati Republika Hrvatska pa slijedom čega tuženiku nije bio nepoznat status predmetnog poslovnog prostora. Pri tome valja ukazati i na odredbu čl. 18. st. 3. ZVDSP-a kojom je propisano da je posjed pošten kada posjednik nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu pravo na posjed, ne pripada. Dakle, sklapanje gore navedenog Ugovora o zakupu u odnosu na suvlasnički dio predmetne nekretnine koji je u vlasništvu drugog suvlasnika ne daje tuženiku valjanu pravnu osnovu da koristi i suvlasnički dio nekretnine koji je u tužiteljevom vlasništvu.

40. U odnosu na tuženikove navode da se tužitelj tuženiku nije obraćao radi predaje predmetnog poslovnog prostora, valja naglasiti da su isti neosnovani jer je uvidom u dopis tuženika Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom od 11. rujna 2008. (list 99. – 100., 170. – 171. i 610. – 611. spisa) razvidno da je u istom kao predmet dopisa navedeno "Povrat poslovnog prostora u [adresa] te u istom tuženik još jedanput moli da mu se ispostavi račun na ime zakupnine za korištenje navedenog poslovnog prostora.

41. Nadalje, valja naglasiti da je prethodni postupak zaključen 7. rujna 2016. (zapisnik s ročišta, list 290. spisa). Do zaključenja prethodnog postupka tuženik je iznio dokazni prijedlog za izvođenjem vještačenja po stalnom sudskom vještaku graditeljske struke na okolnost izvršenih radova od strane tuženika u predmetnom poslovnom prostoru po od strane tuženika dostavljenim računima. Navedeni je prijedlog sud prvotno prihvatio na gore navedenom ročištu, dok je na ročištu održanom 29. rujna 2022. (list 521. -524. spisa) sud odlučio da se navedeni dokaz neće izvesti. Naime, imajući u vidu da tuženik nije dokazao da je na njega preneseno pravo zahtijevati naknadu za izvršena ulaganja, sud je navedeni dokazni prijedlog ocijenio nesvrsishodnim.

42. Podneskom od 29. rujna 2023. tuženik je predložio da se građevinsko vještačenje izvede i na okolnost utvrđenja koliko od izvršenih ulaganja predstavljaju nužne troškove koji bi bili nužni i vlasniku, a koliko korisne troškove.

43. Dakle, građevinsko vještačenje tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka predlagao na okolnosti svih ulaganja u nekretninu dok se vještačenje na okolnost troškova koji su bili nužni i vlasniku razlikuju od prvotno predloženih okolnosti.

44. Odredbom čl. 299. st. 1.i 2. ZPP-a propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

45. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da tuženik nije dokazao da navedeni dokaz nije mogao predložiti bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka, tuženik je temeljem odredbe čl. 299. st. 2. i 3. ZPP-a propuštanjem gore navedenih radnji prekludiran u pravu na isticanje istih nakon zaključenja prethodnog postupka slijedom čega sud nije uzeo u obzir tuženikov prijedlog za izvođenjem dokaza građevinskim vještačenjem na okolnost posebnog utvrđenja koliko od izvršenih ulaganja predstavljaju nužne troškove koji bi bili nužni i vlasniku, a koliko korisne troškove. Ovdje valja naglasiti i da je tuženik prekludiran i u dostavi Procjene vrijednosti ulaganja sačinjene od stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo Maje Petrović (list 448.-475. spisa), a koji je dokaz tuženik dostavio podneskom od 15. travnja 2021., dakle također nakon zaključenja prethodnog postupka.

46. Valja naglasiti i da tuženik tijekom prethodnog postupka nije iznosio činjenice kojima bi upućivao da i u slučaju da je nepošteni posjednik ima određena prava sukladno odredbi čl. 165. st. 3. ZVDSP-a, pri čemu posebno valja istaknuti da je podneskom od 27. srpnja 2016. (list 281. -289. spisa) tuženik naveo da je ulagao velika novčana sredstva u predmetni poslovni prostor i to samo i isključivo stoga što je u tom prostoru ostvarivalo trgovačku privrednu djelatnost pa je bilo primorano zbog zadovoljavanja stalnih zakonskih promjena o načinu čuvanja, evidencije i prodaje oružja, streljiva i lovačke, odnosno vojne opreme tim zahtjevima prilagođavati prostor te da je bio primoran samom činjenicom da u tom prostoru posluje ulagati znatna novčana sredstva, bez obzira tko je njegov vlasnik, a sva ulaganja bila su nužna.

47. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl. 165. st. 1. i 2. ZVDSP-a kojom je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora tu stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. ovoga članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.

48. Presudom ovog suda poslovni broj P-920/2020 od 9. prosinca 2024. (list 696. – 705. spisa) tuženiku je naloženo iseliti iz predmetnog poslovnog prostora te istog predati u suposjed tužitelju i ostalim suposjednicima. Sud u trenutku pisanja ove presude nema saznanja da li je tuženik postupio po gore navedenoj presudi no bez obzira na navedeno razvidno je da nije istekao trogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 165. st. 2. ZVDSP-a te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

49. Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem na okolnost visine utuženog potraživanja odnosno visine mjesečne naknade za korištenje predmetnih poslovnih prostora (nalaz i mišljenje za razdoblje od listopada 2010. do veljače 2015. - list 307.-317. spisa, dopunski nalaz i mišljenje za razdoblje od 1. travnja 2015. do 30. travnja 2016. - list 336.-343. spisa, dopunski nalaz od 14. srpnja 2021. - list 500. - 507. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu 29. rujna 2022. - list 521. - 524. spisa i na ročištu 21. studenog 2022. - list 544. - 545. spisa, dopunski nalaz od 14. studenog 2022. – list 530. - 538. spisa).

50. Valja naglasiti da je sud razmatrao dopunski nalaz od 14. studenog 2022. (list 530. - 538. spisa) s obzirom da je isti izrađen na sve relevantne okolnosti, odnosno imajući u vidu visinu iznosa naknade za korištenje poslovnog prostora za razdoblje potraživanja tužitelja odnosno od listopada 2010. do veljače 2015. i od travnja 2015. do travnja 2016. u postotku od 82,78 % od ukupne površine cijelog poslovnog prostora, koji se postotak odnosi na tužiteljevo vlasništvo istog, a sve imajući u vidu da je Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 17 od 27. listopada 2010.) stupio na snagu 5. studenog 2010., da je Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 17 od 29. listopada 2012.) stupio na snagu 29. listopada 2012., da je Zaključak o izmjeni Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 10 od 24. travnja 2013.) stupio na snagu 25. travnja 2013. te da se Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 1 od 14. siječnja 2014.) primjenjuje od 14. siječnja 2014.

51. Sukladno postavljenom zadatku vještak je izračunao po mjesecima postotak od 82,78% koji bi sukladno kriterijima i zaključcima objavljenim u Službenom glasniku Grada Zagreb imao pripasti tužitelju po osnovi naknade za korištenje bez pravne osnove. Vještak je prikazao pregled obračuna visine naknade za korištenje poslovnog prostora za razdoblje potraživanja tužitelja od listopada 2010. do veljače 2015. i travnja 2015. do travnja 2016. te je naveo da se visina iznosa naknade za razdoblje od listopada 2010 do travnja 2016. za korištenje poslovnog prostora određuje za razdoblje od 1. listopada 2010. do 30. studenog 2010. u visini zakupnine za predmetni poslovni prostor temeljem Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 7/2004. i 14/2009.), s obzirom da je račun za listopad i studeni ispostavljen i dospijeće računa za studeni je 4. studenog 2010. odnosno prije stupanja na snagu zaključka iz Sl. glasnika Grada Zagreba broj 17/10 od 27. listopada 2010. koji je stupio na snagu 5. studenog 2010. Za razdoblje od 1. prosinca 2010. do 31. listopada 2012. određuje se u visini zakupnine za predmetni poslovni prostor temeljem Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 17/10- stupio na snagu 5. studenog 2010.). Za razdoblje od 1. studenog 2012. do 30. travnja 2013., temeljem Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 14/12), za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 31. siječnja 2014. temeljem Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 10/13) pri čemu je napomenuo da je navedeni zaključak primijenjen i na račun za siječanj 2014. jer je isti ispostavljen prije stupanja na snagu Zaključka iz Sl. glasnika Grada Zagreb 1/14 koji je stupio na snagu 14. siječnja 2014. te za razdoblje od 1. veljače 2014. do travnja 2016. temeljem Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 1/14 - stupio na snagu 14. siječnja 2014.). Ta se visina iznosa naknade određuje prema slijedećim kriterijima: četvornom metru korisne površine - zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi, djelatnosti koja se u poslovnom prostoru obavlja i položaju poslovnog prostora u zgradi. Zakupnina se određuje primjenom navedenih kriterija, a prema Tablici za izračun visine zakupnine koja je privitak svakom zaključku.

52. Vještak je nadalje prikazao detaljan obračun mjesečnog zaduženja za korištenje poslovnog prostora za razdoblje od 1. listopada 2010. do 30. studenog 2010. (list 531. spisa) prema kojem mjesečno zaduženje s naslova korištenja poslovnog prostora u gore navedenom razdoblju iznosi 21.947,70 kn (82,78% se odnosi na tuženika 18.168,30 kn), a sastoji se od: obračunate naknade za korištenje ulično prizemlje u iznosu od 9.291,45 kn, obračunate naknade za prostorije na I katu dvorišna zgrada u iznosu od 4.016,00 kn, obračunate naknade za prostor u dvorišnoj zgradi i podrumu u iznosu od 7.918,60 kn te povećanja sukladno Zaključku 14/09) u iznosu od 721,65 kn.

53. Nadalje, prema detaljno prikazanom obračunu mjesečnog zaduženja za korištenje poslovnog prostora za razdoblje 1. prosinca 2010. do 31. listopada 2012. (list 532. spisa), mjesečno zaduženje s naslova korištenja poslovnog prostora u gore navedenom razdoblju iznosi 21.947,64 kn (82,78% se odnosi na tuženika 18.168,25 kn), a sastoji se od: obračunate naknade za korištenje ulično prizemlje u iznosu od 9.607,37 kn, obračunate naknade za prostorije na I katu dvorišna zgrada u iznosu od 4.152,45 kn te obračunate naknade za prostor u dvorišnoj zgradi i podrumu u iznosu od 8.187,82 kn.

54. Prema obračunu mjesečnog zaduženja za korištenje poslovnog prostora za studeni i prosinac 2012. i za razdoblje 1. siječnja 2013. do 30. travnja 2013. (list 533. spisa), mjesečno zaduženje s naslova korištenja poslovnog prostora u razdoblju studeni-prosinac 2012. i za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 30. travnja 2013. iznosi 17.834,22 kn, (82,78% se odnosi na tuženika 14.763,16 kn) a sastoji se od: obračunate naknade za korištenje ulično prizemlje u iznosu od 9.607,37 kn, obračunate naknade za prostorije na I katu dvorišna zgrada u iznosu od 2.768,30 kn te obračunate naknade za prostor u dvorišnoj zgradi i podrumu u iznosu od 5.458,55 kn.

55. Prema obračunu mjesečnog zaduženja za korištenje poslovnog prostora za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 31. siječnja 2014. detaljno prikazanog u dopuni nalaza (list 533.-534. spisa), mjesečno zaduženje s naslova korištenja poslovnog prostora u tom razdoblju iznosi 16.943,39 kn (82,78% se odnosi na tuženika 14.025,73 kn), a sastoji se od: obračunate naknade za korištenje ulično prizemlje u iznosu od 9.127,50 kn, obračunate naknade za prostorije na I katu dvorišna zgrada u iznosu od 2.629,97 kn i obračunate naknade za prostor u dvorišnoj zgradi i podrumu u iznosu od 5.185,92 kn.

56. Mjesečno zaduženje s naslova korištenja poslovnog prostora u razdoblju od 1. veljače 2014. do 31. ožujka 2014 iznosi 13.554,20 kn, (82,78% se odnosi na tuženika 11.220,16 kn), od 1. travnja 2014. do 28. veljače 2015. 13.554,20x25% PDV=16.942,75 kn (82,78% se odnosi na tuženika 14.025,20 kn), a sastoji se od: obračunate naknade za korištenje ulično prizemlje u iznosu od 7.301,72 kn , obračunate naknade za prostorije na I katu dvorišna zgrada u iznosu od 2.103,92 kn i obračunate naknade za prostor u dvorišnoj zgradi i podrumu u iznosu od 4.148,56 kn.

57. Zaključno, mjesečno zaduženje s naslova korištenja poslovnog prostora u razdoblju od 1. travnja 2015. do 30. travnja 2016. iznosi 16.942,75 kn, (82,78% se odnosi na tuženika 14.025,20 kn), a sastoji se od: obračunate naknade za korištenje ulično prizemlje u iznosu od 9.127,15 kn, obračunate naknade za prostorije na I katu dvorišna zgrada u iznosu od 2.629,90 kn te obračunate naknade za prostor u dvorišnoj zgradi i podrumu u iznosu od 5.185,70 kn.

58. Vještak je gore navedene iznose mjesečnih zaduženja s naslova korištenja poslovnog prostora u razdoblju od listopada 2010. do travnja 2016. detaljno prikazao u tablici (list 536.-538. spisa) zajedno s iznosima mjesečnih potraživanja tužitelja, datumima dospijeća, izračunu mjesečne zakupnine i iznosu zakupnine za tuženika (82,78 %). Prema navedenom izračunu, iznos zakupnine koji se odnosi na tuženika za listopad i studeni 2010. iznos 18.168,31 kn (sada 2.411,35 EUR), od prosinca 2010. do listopada 2012. iznosi 18.168,26 kn (sada 2.411,34 EUR), od studenog 2012. do travnja 2013. iznosi 14.763,17 kn (sada 1.959,41 EUR), od svibnja 2013. do siječnja 2014. 14.025,74 kn (sada 1.861,54 EUR), za veljaču i ožujak 2014. iznosi 11.220,17 kn (sada 1.489,17 EUR) , dok od travnja 2014. do travnja 2016. iznosi 14.025,21 kn (sada 1.861,47 EUR) mjesečno. Dakle, prema mišljenju vještaka ukupna visina naknade s naslova korištenja poslovnog prostora bez pravne osnove u uličnoj i dvorišnoj najamnoj stambenoj zgradi u [adresa]., za razdoblje od listopada 2010. do travnja 2016., kada se uzme u obzir okolnost suvlasništva od 82,78%, iznosi ukupno 1.028.062,51 kn odnosno 136.447,34 EUR, a sastoji se od zaduženja za korištenje poslovnog prostora po mjesecima kako je prikazano u tablici 1. stupac 6. točka 2. dopunskog nalaza.

59. Prema ocjeni ovog suda, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ovdje prijepornih činjenica, u potpunosti nadomješta aktivnost suda u obavljanju funkcije suđenja, koju funkciju sud nije u mogućnosti ostvariti jer ne raspolaže stručnim znanjem. Vještak je u dopunama nalaza i mišljenja otklonio sve tuženikove prigovore pri čemu valja naglasiti da je vještak u dopunskom nalazu od 14. studenog 2022. (list 530. – 538. spisa) izračun sačinio imajući u vidu da je Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 17 od 27. listopada 2010.) stupio na snagu 5. studenog 2010., da je Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 17 od 29. listopada 2012.) stupio na snagu 29. listopada 2012., da je Zaključak o izmjeni Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 10 od 24. travnja 2013.) stupio na snagu 25. travnja 2013. te da se Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 1 od 14. siječnja 2014.) primjenjuje od 14. siječnja 2014. U odnosu na tuženikov prigovor kako je vještak u dopunskom nalazu od 14. studenog 2022. kao relevantne datume za datum obračuna i primjene gore navedenih kriterija uzeo datum dospijeća prema računima tužitelja, a ne datum početka primjene svakog pojedinog Zaključka, valja naglasiti da se prema ocjeni ovog suda, a ukoliko je račun ispostavljen početkom mjeseca za tekući mjesec (a što je razvidno iz preslike računa koja prileži spisu (list 12. spisa), a novi Zaključak je stupio na snagu nakon ispostavljanja računa za taj mjesec, za taj se mjesec primjenjuje Zaključak koji je vrijedio prilikom ispostavljanja računa za taj mjesec. Dakle, tuženik istaknutim prigovorima nije doveo u pitanje vjerodostojnost izrađenih nalaza i mišljenja te je stoga ovaj sud iste prihvatio u cijelosti kao jasne, stručne, objektivne, obrazložene i sačinjene prema pravilima struke.

60. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP-a odlučeno je kao u t. I. izreke ove presude, pri čemu je tijek zakonske zatezne kamate određen od 29. travnja 2015. imajući u vidu da je tužitelj zahtjev za mirnim rješenjem spora podnio 27. travnja 2015. (list 149. – 153. spisa), a sve sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 16. lipnja 2021. prema kojem tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu.

61. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO- a jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate i to po stopi za ostale odnose s obzirom da je predmet ovog spora izvanugovorna odgovornost za naknadu.

62. Tužbeni je zahtjev valjalo odbiti u dijelu kojim tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 27.341,63 EUR od 29. travnja 2015. do 11. kolovoza 2016. jer je tužitelj tuženiku zahtjev za mirnim rješenjem spora za potraživanje od travnja 2015. do travnja 2016. uputio 11. kolovoza 2016. (zahtjev za mirno rješenje spora s povratnicom, list 16. – 20. spisa), a imajući u vidu gore citirano pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

63. U odnosu na zatraženi parnični trošak, a o kojem je odlučeno u t. III., IV. i V. izreke rješenja, valja naglasiti da je tuženik u sporu uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, odnosno u dijelu koji ne čini glavni zahtjev, već se odnosi na kamate (čl. 35. st. 2. ZPP). Slijedom navedenog tuženik je dužan tužitelju, u skladu s odredbama čl. 154. st. 3., čl. 155., čl. 163. i čl. 164. ZPP-a nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka.

64. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023; dalje: OT) pri čemu je imao u vidu vrijednosti predmeta spora u postupcima prije rješenja o spajanju postupka te vrijednost predmeta spora u iznosu od 121.144,44 EUR do 15. studenog 2022. i u iznosu od 136.447,34 EUR od 16. studenog 2022. nadalje. Valja naglasiti da se prema Tbr. 52. OT-a prilikom odluke o nagradi troškova zastupanja primjenjuje tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Međutim, kako sud odlučuje u granicama zahtjeva postavljenog u postupku, temeljem odredbe čl. 2. ZPP-a i postavljenog zahtjeva za naknadu troškova ovog parničnog postupka (čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. ZPP-a) tužitelju je trošak odmjeren sukladno OT-u i sukladno postavljenom zahtjevu, i to: za sastav tužbe u predmetu P-51/2017 (Tbr. 7. t. 1. OT-a) u iznosu od 331,81 EUR, za sastav tužbe u predmetu P-2248/2015 u iznosu od 938,35 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT- a), za sastav podneska od 7. lipnja 2016. u predmetu P-2248/2015 u iznosu od 938,35 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), za zastupanje na ročištu održanom 7. rujna 2016. u predmetu P-2248/2015 u iznosu od 938,35 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), za zastupanje na ročištu održanom 12. veljače 2019. u predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 1.211,76 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), za zastupanje na ročištu održanom 3. veljače 2020. u predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a), za sastav podneska od 2. ožujka 2021. u predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 1.211,76 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), za zastupanje na ročištu održanom 19. travnja 2021. u predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 1.211,76 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), za sastav podneska od 31. siječnja 2022. predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 1.361,74 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), za zastupanje na ročištu održanom 29. rujna 2022. u predmetu P- 1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 1.361,74 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), za sastav podneska od 16. studenog 2022. predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 2.053,93 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), za zastupanje na ročištu održanom 21. studenog 2022. u predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 2.053,93 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), za sastav podneska od 14. srpnja 2023. predmetu P- 1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. OT-a), za zastupanje na ročištu održanom 7. rujna 2023. u predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a), za sastav podneska od 22. rujna 2023. predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. OT-a), za sastav podneska od 20. prosinca 2023. predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. OT-a), za sastav podneska od 5. ožujka 2024. predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. OT-a), za sastav podneska od 13. kolovoza 2024. predmetu P- 1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. OT-a), za sastav podneska od 13. prosinca 2024. predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. OT-a), za sastav podneska od 19. prosinca 2024. predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. OT- a), za sastav podneska od 3. ožujka 2025. predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. OT-a), za zastupanje na ročištu održanom 8. siječnja 2025. u predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 2.053,93 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), za zastupanje na ročištu održanom 3. travnja 2025. u predmetu P-1721/2020, nakon spajanja u iznosu od 2.053,93 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a). Tužitelju je priznat i zatraženi trošak u iznosu od 1.194,51 EUR na ime uplaćenog predujma za trošak vještačenja. Dakle, tužitelju je priznat ukupan trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 20.715,85 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. rješenja.

65. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi članka 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

66. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za zastupanje na ročištu 8. studenog 2018. u predmetu P-51/2017 jer navedenog dana ročište nije održano pa mu stoga taj trošak nije nastao, niti mu je priznat trošak za zastupanje na ročištu održanom 3. veljače 2020. u iznosu postavljenom prema Tbr. 9. t. 1. OT-a, jer se na navedenom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari, niti su se izvodili dokazi već je isto odgođeno prije početka raspravljanja. Tužitelju nadalje nije priznat zatraženi trošak za zastupanje na ročištu 2. ožujka 2021. jer navedenog dana ročište nije održano pa mu stoga taj trošak nije nastao, niti mu je priznat trošak za zastupanje na ročištu 7. rujna 2023. u zatraženom iznosu postavljenom prema Tbr. 9. t. 1. OT-a, jer se radi o ročištu opisanom u Tbr. 9. t. 5. OT-a. Valja naglasiti da tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podnesaka nakon 14. srpnja 2023. u iznosu zatraženom prema Tbr. 8. t. 1. OT-a već mu je isti priznat prema Tbr. 8. t. 3. OT-a (za ranija četiri obrazložena podneska tužitelju je priznat trošak prema Tbr. 8. t. 1. OT-a). Zaključno, tužitelju nije priznat trošak koji je za pojedine radnje od 16. studenog 2022. postavio u iznosu od 2.085,00 EUR s obzirom da mu, prema vrijednosti predmeta spora nakon 16. studenog 2022. (136.447,34 EUR) sukladno Tbr. 7. t. 1. OT-a u svezi s Tbr. 8. i 9. OT-a za radnje ne pripada trošak u tom iznosu, već mu za zatražene radnje pripada trošak u iznosu od 2.053,93 EUR. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. IV. izreke rješenja.

67. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 3. lipnja 2025.

SUDAC:

Aleksandra Gumzej

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.