Poslovni broj: P-916/2022-21
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Zvonimira Kalember Skoka, odvjetnika iz Odvjetničkog ureda Porobija & Porobija iz Zagreba, 3. lipnja 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:
"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 3209199843 od 15. svibnja 2007. sklopljen između tuženoga Zagrebačke banke d.d., [adresa], OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja LK kao korisnika kredita, potvrđenog 21. svibnja 2007. po javnom bilježniku Ervinu Kuzmaniću iz Supetra, pod posl.br. OV- 2635/07, ništetan te kao takav ne proizvodi pravne učinke među strankama.
II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Supetar, Općinski sud u Splitu, upis brisanja založnog prava pod poslovnim brojem Z-1329/07 u korist Zagrebačke banke d.d., [adresa], OIB: 92963223473, te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja."
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti.
III. Nalaže se tužitelju LK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], da tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.250,00 eur (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tuženik s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 15. svibnja 2007. između tuženika i tužitelja sklopljen ugovor o namjenskom kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor i banka, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 165.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a. Navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci, s time da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 827,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, važećem na dan plaćanja. Također, ugovoreno je da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je promjenjiva, a utvrđuje ju tuženi sukladno svojim internim Odlukama o kamatama i naknadama. Tužitelj nadalje navodi da je u trenutku sklapanja ugovora kamatna stopa iznosila 4,50 % godišnje. Sve odredbe predmetnog ugovora sastavljene su unaprijed od strane tuženika u tipskom ugovoru. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. 7. 2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženi, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. također je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženi povrijedio i kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/18 od 3. 9. 2019. Tužitelj nadalje navodi da je odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj navodi da slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Tužitelj nadalje navodi da je u kontekstu gore navedenog kolektivnog spora i presuda, tuženik u predmetnom ugovoru uglavio niz nepoštenih ugovornih odredbi, prije svega kao bitne sastojke ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz valutu švicarski franak, povezano s drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom- jednostranom promjenom kamatne stope koja ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci banke, bez navođenja ikakvih potrošaču razumljivih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati kako će mjesečni anuiteti dospijevati te bez ikakve mogućnosti kontrole te odluke, kako druge ugovorne strane, tako niti neke treće nepristrane strane. Tužitelj navodi da je mehanizam otplate kredita koji je razradio, sastavio i plasirao tuženik temeljen na gore navedenim nepoštenim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio na štetu tužitelja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama do te mjere da je plaćajući anuitete koji su bili višestruko uvećani u odnosu na početno ugovorene, njegova ukupna obveza po kreditu, umjesto da se smanjuje, ona je rasla. Povrh nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj tvrdi da je tuženik ugovorio i anuitetnu otplatu kredita koja pojednostavljeno znači da potrošač u početku dominantno otplaćuje kamate, a tek nakon toga glavnicu koja je omogućila tuženome da jednostranim izmjenama i nezakonitim povisivanjem kamatne stope tužitelja drži u poziciji da svojim uplatama višestruko uvećanih mjesečnih anuiteta i dalje pretežito otplaćuje kamate, uz znatno usporenje otplate glavnice, što je u konačnici dovelo do apsurdne situacije u kojoj je tužitelj, unatoč višegodišnjoj otplati kredita bio dužan više nego što je bio kada je kredit stavljen u otplatu. Tužitelj navodi da je u mjesečnom anuitetu koji se sastoji od glavnice i kamate, glavnica rasla kao posljedica porasta tečaja švicarskog franka, što je posljedično povećavalo i iznos kamate koja se obračunava na glavnicu, tako da je kamata rasla po dvije osnove- jednostranom povećanju kamatne stope i porastu glavnice, uzrokujući, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu ovdje tužitelja. U komunikaciji s tuženikom, kako prije, tako i tijekom zaključenja ugovora, tužitelj tvrdi da nije dobio nikakve informacije i pojašnjenja vezana uz valutu švicarski franak, odnosno da se radi o visoko rizičnoj valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskih gospodarskim periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti u koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Tužitelj tvrdi da mu je izričito rečeno da je kredit siguran jer je švicarska valuta stabilna te da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju. Povrh toga, tužitelj tvrdi da je od strane tuženika ocijenjen kao kreditno nesposoban za kredit u kunama ili s valutnom klauzulom vezanom uz Euro, na taj način usmjeravajući ga na predmetni kredit s valutnom klauzulom vezanom uz CHF, a koji je tuženik predstavio kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju. Tužitelj ističe da je kamatna stopa ujedno i odraz rizičnosti klijenta u smislu povrata kredita. Tužitelj tvrdi da je ocijenjen kao rizičan u smislu povrata kredita, obzirom da je označen kao kreditno nesposoban za nisko rizične kredite poput kunskog ili indeksiranog u Euru, tada je kamatna stopa na kredite poput predmetnog inicijalno morala biti puno veća, a kako bi amortizirala rizik banke koja se izlaže prema potrošaču upitne kreditne sposobnosti. Tužitelj tvrdi da je tuženik svjesno kreirao kreditni paket s najnižom kamatnom stopom koju je vezao uz visoko rizičan proizvod poput valute CHF, lažno prikazujući rizik i sam proizvod kao siguran i stabilan, kako bi potrošača privukao u isti, a potom vrlo brzo nakon puštanja kredita u otplatu počeo jednostrano povisivati kamatnu stopu u mjesečnom anuitetu, praktički onemogućivši otplatu glavnice kredita. Tužitelj nadalje ističe da se u slučaju predmetnog ugovora radi o podvrsti formularnog ugovora, odnosno općih uvjeta ugovora poznatih pod pojmom tzv. adhezijskog ugovora u kojem ponuditelj, ujedno sastavljač svih odredaba u ugovoru, veže sklapanje ugovora uz prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu i ne pristaje ni na kakvu promjenu. Dakle, druga strana ima samo načelan izbor- prihvatiti ili odbiti u cijelosti, čime je kako tvrdi tužitelj tuženik kao nesporno jača i ekonomski dominantnija ugovorna strana masovno sklapala ugovor ovakve vrste, zlorabeći svoj položaj da u ugovore unese gore navedene klauzule koje su za njega povoljne, bez stvarne mogućnosti pojedinačnog pregovaranja i utjecaja na sadržaj odredaba, a na štetu tužitelja koji je ostao prepušten samovolji tuženika prilikom izmjene kamatne stope, odnosno tržišnim fluktuacijama tečaja CHF naspram kune, a koji nije bio zaštićen intervencijom HNB-a. Tužitelj tvrdi da je takva pozicija kreirana od strane tuženika prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja te posljedično ništetnost takvih odredaba, sukladno odredbi čl. 296. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 295. istog Zakona. Nadalje tužitelj tvrdi da ovakvo stanje prouzrokovano prvenstveno nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj nije imao na umu prilikom sklapanja predmetnog ugovora, niti bi isti sklopio da je bio od strane tuženika valjano informiran o specifičnostima valute CHF i parametrima kojima se tuženik koristi prilikom donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, uzročno posljedičnoj vezi kretanja tih parametara i njihovom utjecaju na visinu stope, te razdobljima primjene korekcije stope. Tužitelj tvrdi da je tuženik svoje potraživanje zaštitio valutnom klauzulom, promjenjivom kamatnom stopom, založnim pravom na nekretnini založnog dužnika, ovršnim izjavama na plaću tužitelja, u korist tuženoga zasnivanjem založnog prava i prijenosom tražbine koje ima po svojim računima ili depozitima otvorenima kod tuženoga, zadužnicom, te policom životnog osiguranja za slučaj smrti tužitelja, vinkuliranom u korist tuženoga. Tužitelj tvrdi da je takvim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a sav rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja, čime je grubo narušio jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa- načelo ravnopravnosti i jednake vrijednosti činidaba, te ravnoteže prava i obveza ugovornih strana. Na okolnost da se u slučaju valutne klauzule radi o bitnom sastojku ugovora bez kojeg predmetni ugovor ne može pravno egzistirati, tužitelj upire na presude suda Europske unije (dalje: suda EU) C-118/17 od 14.3.2019, u predmetu MK protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, te presudu istoga suda C-260/18 od 3.10.2019. u predmetu EK i ŽK protiv Raiffeisen Bank International AG. Tužitelj navodi da su presude suda EU obvezujuće su za sve nacionalne sudove država članica Europske unije, odnosno djeluju erga omnes. Tužitelj nadalje navodi da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju cijenu ugovora kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu, uz valutnu klauzulu CHF. Tužitelj navodi da se radi o dva bitna sastojka ugovora o kreditu, što proizlazi iz odredbe čl. 1021. ZOO-a kojom je definiran pojam istoga - ugovorni odnos gdje se banka obvezuje staviti na raspolaganje korisniku kredita određeni novčani iznos, a korisnik se zauzvrat obvezuje plaćati ugovorene kamate na isplaćeni iznos, te isti vratiti na vrijeme i način kako je to ugovoreno. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog sud RH, na str. 58 presude posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014., koji zauzima istovjetno stajalište i navodi : »predmet i cijena bitni su sastojci ugovora, a putem ove odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi) tuženici su u potpunosti izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. ZOO/91 odnosno članka 247. ZOO-a koje propisuju da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu su svakako predmet i cijena, kamate su cijena.« Tužitelj navodi da navedene dvije činjenice, valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa kao predmet i cijena, nesumnjivo predstavljaju uvjete i odlučujuće pobude radi kojih je predmetni ugovor sklopljen, a na koje upućuje odredba čl. 324. st.1 ZOO-a, uslijed čijeg nepostojanja ugovor ne može pravno egzistirati. Tužitelj tvrdi da je tuženik tužitelju za predmetni kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudio najnižu ugovornu kamatu od svih valuta, pri čemu mu je prilikom pregovora prezentirao da je CHF sigurna i stabilna valuta, te da je kreditno sposoban samo za kredit s takvom valutnom klauzulom, na taj način stvarajući kod njega klimu i odlučujuću pobudu za sklapanje ugovora s tom klauzulom. Tužitelj tvrdi da bi u suprotnome, da je bio valjano upozoren na specifičnosti valute CHF- da se radi o valuti utočišta u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što štiti u odnosu na Euro, isti nikada ne bi sklopio predmetni ugovor. Tužitelj tvrdi da se radi o odlučujućim pobudama u smislu valute CHF i kamatne stope, a radi kojih su ugovorne strane, prvenstveno tužitelj, pristupile sklapanju ugovora. Uslijed njihove ništetnosti, kao i prešućivanja odlučnih činjenica rizičnosti valute CHF i jasnih parametara po kojima bi se u budućnosti mijenjala kamatna stopa, narušeno je načelo ravnopravnosti te savjesnosti i poštenja kao stožernih načela ugovornih odnosa, slijedom čega tužitelj tvrdi da takav ugovor ne može egzistirati i proizvoditi pravne učinke. Ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je već gore istaknuo tužitelj, predstavlja cijenu predmetnog ugovora, te ujedno činidbu koju je tužitelj kao korisnik kredita dužan izvršiti plaćajući istu prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Odredbe čl. 269. i čl. 270. ZOO-a reguliraju kakva činidba mora biti, te koja je posljedica nedopuštene ili neodređene činidbe - ništetnost ugovora. Obzirom na ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope iz gore citiranog kolektivnog spora, tužitelj navodi da je glavna činidba predmetnog ugovora nedopuštena, pa i neodrediva jer ne postoji više jednostrano određivanje kamatne stope kakvo su stranke inicijalno ugovorile, a i dalje je na snazi promjenjiva kamatna stopa koja je neodređena i neodrediva te navedena okolnost čini ugovor ništetnim u cjelini. Tužitelj tvrdi da ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao predmetu i cijeni, odnosno bitnim sastojcima ugovora o kreditu, nužno uzrokuje njegovu ništetnost u cjelini jer je intencija i glavna pobuda ugovornih strana, posebice tužitelja, bila sklapanje ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom, ugovorenima na zakonit i pošten način, međutim koje su naknadno utvrđene kao nepoštene i ništetne, ne krivnjom tužitelja, već isključivo tuženoga kao jače ugovorne strane koja je sastavljala predmetni ugovor. Tužitelj nadalje navodi da samo iznimno, ugovor može opstati i ako sadrži pojedine odredbe koje su ništetne, međutim ne i ako se radi o odredbama koje su predstavljale odlučujuću pobudu za sklapanje ugovora, kao što je to ovdje slučaj. Tužitelj nadalje navodi da namjeru sklapanja takvog ugovora, s kunskim iznosom kredita i fiksnom, početnom kamatnom stopom, niti tužitelj niti tuženik nisu imali na umu kada su vodili pregovore i pristupili sklapanju ugovora, pa bi bilo kakva druga odluka suda osim ništetnosti ugovora u cijelosti predstavljala nedopušteno zadiranje u ugovorni odnos stranaka i mijenjanje istoga suprotno njihovoj stvarnoj volji u trenutku sklapanja ugovora. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik kao institucija koja se bavi kreditiranjem, posljedično svjesna ili barem bi morala biti svjesna izuzetne riskantnosti ugovora s valutnom klauzulom CHF, što je uostalom kao nesporno i utvrđeno kolektivnom presudom. Tužitelj nadalje navodi da je usprkos tako visokom riziku, tuženik takve kredite nudio potrošačima, pa tako i tužitelju koji se po znanju i sposobnosti predviđanja rizika niti na koji način ne može uspoređivati s tuženikom kao financijskom institucijom koja se bavi kreditiranjem potrošača. Tužitelj navodi da vodi postupak posl.br. P-10112/19 u kojem potražuje isplatu s osnova ništetnosti valutne klauzule, gdje je izvještačena preplata u iznosu od 29.553,38 kn, s pripadajućim zateznim kamatama do dana isplate, a u tijeku je i ovršni postupak temeljem založnog prava iz predmetnog ugovora, na nekretnini upisanoj u zemljišnoknjižnom odjelu Supetar, Općinski sud Split, zk. ul. [broj ZK uloška], suvlasnički dio 110/1000, koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-1434/22. Nedostatak jednakosti u pregovaračkoj poziciji s jedne strane, te dalekosežnost ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih takva poslovna praksa može dovesti u slučaju da se rizik realizira s druge strane, kod tuženika stvara izuzetno visok stupanj pravne odgovornosti, slijedom čega tužitelj tvrdi da se takva odgovornost u predmetnom slučaju ima očitovati ništetnošću ugovorenog kredita te povratom svega što je po osnovi takvog ugovornog odnosa primio, uključujući i zakonske zatezne kamate na svaki mjesečni iznos plaćenog anuiteta.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku. Tuženik ovim putem ističe prigovor postojanja dvostruke litispendencije jer je tužitelj već pokrenuo postupak protiv tuženika u odnosu na isti ugovor o kreditu u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (indirektno tužitelj spominje i valutnu klauzulu) pod brojem P-10112/19 koji postupak je još uvijek u tijeku. Obzirom da sud pazi na ništetnost ugovora (i kao cjeline) po službenoj dužnosti to tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije jer se u postupku pod poslovnim brojem: P-10112/19 raspravlja o ništetnosti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i (indirektno) valutnoj klauzuli, a posljedično (po službenoj dužnosti) i o ništetnosti cijelog ugovora pa tužitelj nema nikakav pravni interes u ovoj „novoj“ parnici zahtijevati ništetnost cijelog ugovora na temelju istih odredaba. Tuženik tvrdi da bi bilo nelogično i pravno neodrživo, suprotno Zakonu o parničnom postupku, da dva suca istog suda, u dva odvojena predmeta, raspravljaju o istim ugovornim odredbama, i donose dvije različite ili iste odluke. Tuženik predlaže da Naslovni sud bez daljnjeg razmatranja, a nakon uvida u predmet P-10112/19 odbaci tužbu tužitelja uz naknadu troška tuženiku. Zaključak tužitelja o ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, a koji se temelji na odredbama koje uređuju promjenjivost ugovorene kamate stope i valutne klauzule - nije osnovan i nema uporište u EU-a i hrvatskom pravu zaštite potrošača, kao ni mnogobrojnim odluka hrvatskih sudova, uključujući odlukama koje su proizašle iz kolektivnog spora, na koji se tužitelj poziva. Tuženik navodi da VSRH u odluci Rev 1172/2018, potvrđuje gornji stav: „U ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (…) Tu odredbu je ovaj sud protumačio i primijenio na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ Prema stajalištu Visokog trgovačkog suda RH iz presude posl. broj Pž-6632/2017 (str. 51.), ništetnost cijelog ugovora o kreditu ne dolazi u obzir: „Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“ Nadalje, tuženik tvrdi da su u nizu pravomoćnih presuda usvojenih u pojedinačnim parnicama pokrenutim od strane tužitelja-potrošača, sudovi jasno zauzeli stav o neosnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu te se poziva na odluke ŽS Zagreb Gž-1494/2021-2 od 14. lipnja 2021. ŽS Zadar Gž-1023/2018-4 od 2. listopada 2019., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. i druge odluke nacionalnih sudova. Nadalje, tuženik navodi da Direktiva 93/13 polazi od načela afirmacije ugovora, s obzirom da u članku 6. stavak 1. određuje da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne dovodi do ništetnosti čitavog ugovora, ako je njegov opstanak bez te odredbe moguć, a sukladno odredbama nacionalnog prava. Kao i u hrvatskom pravu, pravilo je održavanje ugovora na snazi uklanjanjem ništetne odredbe te time uspostavljanjem stvarne ravnoteže između prava i interesa stranaka. Tuženik nadalje navodi da ni jedna od presuda iz sporova radi kolektivne zaštite potrošača na koju se tužitelji pozivaju ne utječe na pravnu valjanost i opstojnost založnih prava na nekretninama koje su korisnici CHF kredita (i druge osobe) dobrovoljno dali u zalog radi osiguranja namirenja novčanih tražbina banaka. Založno pravo na nekretnini osigurava namirenje vraćanja kredita kao glavne tražbine te namirenje svih ostalih sporednih tražbina kao što su kamate i troškovi, pri čemu založno pravo osigurava namirenje novčane tražbine kao cjeline (čl. 301. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Stoga, tuženik tvrdi da su tvrdnje tužitelja kako je glavnica manja od vrijednosti nekretnine neosnovane obzirom da nekretnine služe kao zalog cjelokupne tražbine banke, kao što je i gore navedeno. Tuženik navodi da iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi nadogradnje kuće. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe te se poziva na odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik navodi kako ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik nije potrošački ugovor jer se kuće kupljene sredstvima kredita iskorištava u poslovne svrhe tužitelja. Na adresi kuća ([adresa]) registrirano je društvo DELTA-BOL j.d.o.o. u kojemu društvu je direktor tužitelj, slijedom čega tuženik tvrdi kako tužitelj nije kupio nekretninu za zadovoljavanje svojih osobnih potreba već isključivo za obavljanje poslove odnosno obrtničke djelatnosti i stjecanje dobiti. Tuženik navodi da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom. Tuženik navodi da je odredbom članka 2. st. 1. ugovora o kreditu navedeno kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, dok je člankom 23. J. ugovora o kreditu, navedeno kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999., a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. (u daljnjem tekstu „OUP/1999“). Tuženik navodi da je u odredbi čl. 5.1. OUP/1999 bilo navedeno: “Izmjene (akata kojima se utvrđuje kamatna stopa – op. punomoćnika) temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju Banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa.” Dakle, tuženik tvrdi da se banka obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta te je takva odredba bila u skladu s tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ br. 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. u čl. 97. alineji 11. („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. u čl. 50. alineji 11. („Narodne novine“ br. 41/14), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju) i glasi: “Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice: … - odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga.” Tuženik nadalje navodi da tekst ugovorne odredbe u čl. 2. stavku 1. ugovora (što je dopunjeno odredbama čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima“, a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora, i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. „Jednostrana promjenjivost kamatne stope“, na koju upire tužitelj, nema materijalnopravno isti tretman, kao i „promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru“ – i to upravo proizlazi iz propisa namijenjenih zaštiti potrošača. Tuženik nadalje navodi da su OUP/1999 nadalje nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 1.1.2011. u kojima je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope koja propisuje “Visina i promjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se Banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske. Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara…, na visinu i promjene kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja Banke, odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative… itd.” Što se tiče same valutne klauzule, tuženik navodi da je korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora te čl. 23. P) ugovora u kojem je navedeno, neposredno prije potpisa tužitelja da je upoznat s vraćanjem obveza iz kredita uz valutnu klauzulu te je izrijekom prihvatio tečajni rizik. Tuženik navodi da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba te nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Tuženik navodi da je ugovorom ugovorena početna kamata od 4,50% te je osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, platiti redovnu kamatu. Tuženik tvrdi da je kamata određena ugovorom o kreditu zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tuženik tvrdi da nanka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. i 5. veljače 2013. Tuženik tvrdi da je banka prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne informacije. Tuženik tvrdi da je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Tuženik nadalje navodi da standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a. Tuženik tvrdi da je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Tuženik tvrdi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. Tuženik tvrdi da time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjevi za isplatu s osnove navodne preplate uslijed navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule iz ugovora o kreditu tužitelja. Tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka zajedno sa zateznim kamatama.
3. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o namjenskom kreditu broj 3209199843, kreditna partija 7103658302 od 15. svibnja 2007. i otkaz ugovora o kreditu (list 12-19, 143-159 spisa), otplatni plan (list 20-29 spisa), promete po kreditu (list 30-38 spisa), izvadak iz zemljišne knjige z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (list 40-41, list 157 spisa), pročitao je zaključak Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj: Ovr-1434/2022 od 7. 6. 2022. (list 43-44 spisa), opće uvjete poslovanja tuženika (list 67-73 spisa), ovjereni prijevod dijela izlaganja guvernera Švicarske narodne banke LKD "Švicarski franak i euro, dvije sestrinske valuta" od 24. veljače 2000. i 19. studenoga 2004. (list 74-107 spisa), izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. (list 108 spisa), izvršio je uvid u članke iz Večernjeg lista, Vjesnika, Novog lista i Jutarnjeg lista (list 109-113 spisa), izvadak iz sudskog registra za tvrtku Delta-Bol j.d.o.o. (list 119-121 spisa), pročitao je presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10112/2019-23 od 8. prosinca 2022. (list 164-173 spisa), presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-388/2023-3 od 19. srpnja 2023. (list 182-188 spisa), izvršio je uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra (list 201-220 spisa) te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.
4. Tuženik je na glavnoj raspravi od 30. siječnja 2024. odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka osobnog bankara.
5. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika kojim predlaže da se izvrši uvid u spis VTS RH br. Pž-7129/2013, sada br. Pž-6632/2017, budući da su pravomoćne odluke iz tih predmeta javno dostupne pa isto nije potrebno.
6. Tužitelj je na glavnoj raspravi od 30. siječnja 2024. odustao od dokaznog prijedloga kojim predlaže da se izvrši uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10112/2019, dok je tuženik u odnosu na isti dokazni prijedlog u podnesku od 8. veljače 2024. naveo da je od dokumentacije koja prileži navedenom spisu potrebno izvršiti uvid u presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10112/2019-23 od 8. prosinca 2022. i presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-388/2023-3 od 19. srpnja 2023.
7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
8. Dokazi koji se odnose na povijesne izvatke iz sudskog registra za tvrtke Delta Bol j.d.o.o., Best For You j.d.o.o. i Principium Bretia j.d.o.o. (list 201-220 spisa) dostavljeni su tijekom glavne rasprave 9. travnja 2024., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen 5. rujna 2023. Budući da su novi dokazi dostavljeni tijekom glavne rasprave protivno odredbi čl. 299. st. 1. i 3. ZPP-a, sud navedene dokazne prijedloge nije uzeo u obzir.
9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
10. Nije sporno:
- da su stranke 15. svibnja 2007. sklopile ugovor o namjenskom kreditu broj 3209199843, kreditna partija 7103658302, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 165.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu (čl. 1.), na rok oplate 360 mjeseci,
- da je člankom 2. ugovora ugovorena redovna kamatna stopa 4,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,
- da je člankom 6. ugovoreno da je namjena kredita rekonstrukcija i nadogradnja kuće,
- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da je tuženik otkazao kredit 6. veljače 2012. (list 143-144 spisa),
- da je na adresi [adresa], sjedište tvrtke Delta-Bol j.d.o.o., čiji je osnivač JK, tužitelj osoba ovlaštena za zastupanje i član uprave, a društvo je osnovano izjavom o osnivanju društva od 5. travnja 2018.,
- da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1012/2019-23 od 8. prosinca 2022. odlučeno o isplati zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na isti ugovor o kreditu te
- da se vodi ovršni postupak, pred Općinskim sudom u Splitu, Stalnom službom u Supetru, pod poslovnim brojem: Ovr-1434/2022, na temelju založnog prava iz predmetnog ugovora, na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], koja se sastoji od k. č. br. [katastarska čestica], dv, kuća, površine 379 m², povezano s vlasništvom posebnog dijela: 12. suvlasnički dio: 110/1000, etažno vlasništvo (E-12), posebni dio nekretnine-stan u potkrovlju površine 46,31 m² u planu etažiranja označen plavom bojom te slovom i brojem E3 i sporednog dijela nekretnine- terasa površine 11,47 m², u planu etažiranja označen plavom bojom
11. Tužitelj je u podnesku od 22. kolovoza 2023. istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja jer iz prometa po kreditu (predzadnje kolona desno pod nazivom „naziv platitelja“) nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio, pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. istaknuo navedeni prigovor.
12. Tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka, u podnesku od 9. travnja 2024. naveo da je vrijednost predmeta spora suviše nisko naznačena imajući u vidu zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, čije je vrijednost 165.000,00 CHF te je predložio da sud istu korigira.
13. Odredba iz čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), propisuje da je u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Stavak 3. istog članka propisuje da ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.
14. Budući da je tužitelj prigovorio vrijednosti predmeta spora nakon zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen 5. rujna 2023., sud nije provjeravao vrijednost predmeta spora te je isti određen kako ga je naznačio tužitelj u tužbi u iznosu od 10.001,00 kuna odnosno 1.327,36 eura.
15. Neosnovan je tuženikov prigovor dvostruke litispendencije budući da je tužba koju je tužitelj podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1012/2019 podnijeta radi isplate zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok je predmet ovog postupka deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o namjenskom kreditu broj 3209199843, kreditna partija 7103658302 od 15. svibnja 2007., zbog čega u predmetima ne postoji istovjetnost spora u smislu odredbe iz čl. 194. st. 3. ZPP-a.
16. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici – banke, među ostalim tuženica Zagrebačka banka d.d., "… u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008.,…a koje povrede traju i nadalje u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
17. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).
18. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-
2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedene odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.
19. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno).
20. Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:
- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te
- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.
21. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
22. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
23. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije „prvo- sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…“.
24. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
- da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
25. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.
26. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
27. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
28. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je zaključio ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje stana te mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 100.000,00 eura odnosno 165.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. On je zatražio kredit koji je trebao biti vezan uz valutnu klauzulu u eurima, međutim osobna bankarica ga je telefonskim putem obavijestila da je kreditno sposoban, ali da ne može zaključiti kredit uz valutnu klauzulu u eurima, već uz valutnu klauzulu u CHF. Obrazložila mu je da ima pravo i na posebne kamate za mlade, a ugovor ga je čekao kod javnog bilježnika radi potpisivanja. Postupak koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-10112/2019 pravomoćno je dovršen te mu je tuženik isplatio iznos prema navedenoj presudi. Pročitao je ugovor o namjenskom kreditu, kojeg je zaključio s tuženikom 15. srpnja 2007. U ugovoru nije naišao na nejasnoće. Otplaćivao je rate kredita. Ne zna koja je adresa stana, kojeg je kupio, a za kojeg mu je banka odobrila sredstva iz naprijed navedenog ugovora. Trenutno živi u [adresa], a kada je u Bolu na Braču živi u stanu kojeg je kupio sredstvima kredita. Ne iznajmljuje stan kojeg je kupio sredstvima kredita. Nije vlasnik obrta niti dioničkog društva. Bio je član uprave Delta Bol j.d.o.o., ali ne zna na kojoj je adresi sjedište tog društva jer to društvo nikada nije poslovalo i ne sjeća se na kojoj je adresi bilo registrirano, a društvo je osnovano 10 ili 12 godina nakon sklapanja naprijed navedenog ugovora. Sjeća se da je bio direktor društva Best for You j.d.o.o., kao i društva Taktika, d.o.o ., Principium d.o.o. i Vodeni park d.o.o. Ne sjeća se na kojim adresama su bila sjedišta naprijed navedenih društava. Nije se informirao o kretanju tečaja CHF u banci prije sklapanja ugovora o kreditu. Kada je razgovarao s osobnim bankarom kod tuženika i kada je pitao koja je razlika između valutne klauzule u euru i valutne klauzule u CHF, ista mu je odgovorila da je CHF najsigurnija valuta te da su mu iz tog razloga odobrene posebne kamate za mlade. Ne zna što znači pojam valutna klauzula, a osobna bankarica mu je objasnila da isto znači da je vezana uz tečaj strane valute. Sredstva koja su mu odobrena ugovorom o kreditu isplaćena su mu na račun. Prije sklapanja ugovora o kreditu bio je i u drugim bankama te se je informirao o sklapanja ugovora o kreditu, međutim od drugih banaka nije mu odobren kredit jer je plaću primao u Zagrebačkoj banci, a uvjet je kod drugih banaka bio da mora prenijeti tekući račun i primanja kod druge banke, kod koje bi zaključio ugovor o kreditu. Sredstvima kredita koji mu je isplaćen na tekući račun, kupio je stan. Ugovor o namjenskom kreditu kojeg je zaključio s tuženicom 15. svibnja 2007., je otkazan. Kada je tužitelju predočen čl. 6. ugovora o namjenskom kreditu od 15. svibnja 2007., u kojem je kao namjena kredita navedena rekonstrukcija i nadogradnja kuće, odgovara da je tekst ugovora sastavila tuženica, a on je kupio stan, koji se nalazi u kući, kojeg je trebalo urediti. Kada su tužitelju predočeni prometi po kreditu i to uplata od 29. 8. 2014., 17. 12. 2015. te ostale uplate kraj kojih je naznačen uplatitelj VK, na listu 37 spisa, odgovara da je navedene uplate vršila VK, djev. L, a koja je bila sudužnik pa je ista uplaćivala rate kredita kada ih on više nije mogao otplaćivati, odnosno u trenutku kada je rata kredita s 2.600,00 kn, narasla na oko 7.000,00 kuna. VK nije uplaćivala rate kredita, nego je ista bila ovršena, ista bi i dalje bila ovršena da nije pokrenuo postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, gdje se je pozvao na praksu Europskog suda, prema kojoj je zabranjeno ovršiti založnog dužnika, dok god se vode postupci s korisnikom kredita.
29. Činjenice da je pojedine uplate tužitelju izvršila VK, a kako to proizlazi iz prometa po kreditu (list 37 spisa), sud ne smatra odlučnima.
30. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (15. svibnja 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a prema stavku 2. tog članka, vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
31. U konkretnom slučaju, VK je uplatu izvršila u korist tužitelja te je tuženik dužan naknaditi sve što je on za tužitelja platio pa je zbog navedenoga i tužiteljica aktivno legitimiran od tuženika tražiti sve što je on bez osnove stekao, slijedom čega je neosnovan prigovor tuženika da su osim tužitelja, treće osobe pa makar to bio i sudužnik otplaćivali obveze po kreditu.
32. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje vjerodostojnim jer iskazuje suglasno ugovoru o namjenskom kreditu da je sredstva koja su mu stavljena na raspolaganje potrošio za kupnju stana, koji se nalazi u kući, kojeg je trebalo urediti, što proizlazi i iz zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], prema kojem se nekretnina sastoji od k. č. br. [katastarska čestica], dv, kuća, površine 379 m², povezano s vlasništvom posebnog dijela: 12. suvlasnički dio:
110/1000, etažno vlasništvo (E-12), posebni dio nekretnine-stan u potkrovlju površine 46,31 m² u planu etažiranja označen plavom bojom te slovom i brojem E3 i sporednog dijela nekretnine- terasa površine 11,47 m², u planu etažiranja označen plavom bojom. Neosnovani su navodi tuženice kojima ona tužitelju osporava svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.,46/07., dalje: ZZP/07) te ZZP/14 u čl. 15. st. 5. jer je na temelju ugovora o namjenskom kreditu od 15. svibnja 2007. od bitnih činjenica sud utvrdio da je tužitelj u svojstvu fizičke osobe potrošača sklopio pravni posao na tržištu za rekonstrukciju i nadogradnju kuće, a prema odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se stoga radilo o potrošačkom ugovoru. Sud ocjenjuje da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio upravo kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP/07- a. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samo teksta predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a da je kao namjena kredita člankom 6. određena „rekonstrukcija i nadogradnja kuće“. Pri tome na svojstvo tužitelja kao potrošača nije utjecalo što je kasnije izjavom o osnivanju društva od 5. travnja 2018. na adresi [adresa], osnovana tvrtka Delta-Bol j.d.o.o., čiji je osnivač JK, a tužitelj osoba ovlaštena za zastupanje i član uprave, imajući pri tome u vidu i činjenicu da je navedeno društvo osnovano nakon što je tuženik otkazao ugovor o kreditu. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
33. Međutim, nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne povlače za sobom ništetnost cijelog ugovora kako je to zatražio tužitelj ovim tužbenim zahtjevom.
34. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavna je odredba čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. i 46/07., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, a kojom je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Jednako tako propisano je odredbom čl. 324. ZOO-a, prema kojoj ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. U konkretnom slučaju, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor može opstati bez njih, odnosno ne povlači ništetnost cjelovitih odredbi ugovora o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora.
35. Slijedom navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Kako predmetni ugovor o kreditu nije utvrđen ništetnim, to nije bilo zakonskih pretpostavki za brisanje prava zaloga i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.
36. Budući da tužitelj tako u cijelosti nije uspio u parnici, valjalo je, na temelju odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti odbiti te mu naložiti da tuženiku nadoknadi parnični trošak.
37. Prilikom odmjeravanja troškova tuženiku primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. te koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.
38. Tuženiku su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1.) u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 30. siječnja 2024. i 15. siječnja 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1.) za svaku od navedenih radnji. Tuženiku su priznati troškovi za sastav podneska od 22. kolovoza 2023. i 9. travnja 2024. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.). Tuženiku je na trošak u iznosu od 1.000,00 eur, priznat PDV u iznosu od 25 %, što iznosi 250,00 eura.
39. Tuženiku nije priznat troška za sastav podneska od 8. veljače 2024. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka budući da je navode iz podneska mogao iznijeti na raspravi od 30. siječnja 2024. Tuženiku nisu priznati troškovi sudske pristojbe za sudske pristojbe po odluci jer ih nije određeno zatražio, a i takva pristojbena obveza ukoliko je tuženik tažio sudske pristojbe na tužbu za njega nije niti nastala budući da je u cijelosti uspio u parnici jer je odredbom iz čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18. i 51/23.) propisano da obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.
40. Sukladno navedenom tužitelju je naloženo da tuženiku na ime naknade parničnog troška ukupno plati 1.250,00 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude, dok je tuženik odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.
41. Odredbom iz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 80/22.) propisano je da se u članku 151. iza stavka 2. dodaje stavak 3. koji glasi: „parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke.“.
42. Naprijed navedena odredba zakona stupila je na snagu 19. srpnja 2022., a temeljem odredbe iz čl. 107. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 80/22.) primjenjuje se na postupke pokrenute prije stupanja na snagu toga Zakona, dakle primjenjuje se i na ovaj postupak.
43. Na trošak je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.)
44. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Krapini 3. lipnja 2025.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, Kajfešov brijeg 18, putem e-Oglasne ploče
2. Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, putem e-Oglasne ploče
