Poslovni broj: P- 485/2023-9

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Martini Alagić odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, OIB 87939104217 Jurišićeva 4, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetničku vježbenicu ŽK, a u odsutnosti tuženika, 6. svibnja 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP- a, 3. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj 217850., zaključen dana 10.06.2008. godine između tužitelja ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., i Volksbanka d.d. Zagreb, ( pravni slijednik Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217) u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 263,60 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 05.12.2013. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 312,50 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. od 3. 6. 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je Volksbank d.d. , pravnim prednikom tuženika, dana 10.6. 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 217850 u iznosu od 31.458,42 HF s rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje navodi da je čl. 11.2. ugovorena je mogućnost prijevremene otplate kredita, sukladno „uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“, te da je dana 05.12.2013. godine izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita a tuženik mu je tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.986,10 kn.( 263,60 eura). Nadalje tužitelj navodi se o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 11.2. predmetnog ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo, te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, odnosno da je ista nepoštena i ništetna, te ne proizvodi pravni učinak. Nadalje navodi da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o izlaznoj naknadi, to je isti nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj se poziva na sastana predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. godine na kojem je usvojen između ostalih zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Stoga tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnom odredbu čl. 11. 2. Ugovora te obveže tuženika da mu isplati iznos od 263,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 5. 12. 2013. i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi prvenstveno ističi prigovor mjesne nadležnosti, te smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti, te ističe da su u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga, jer je potraživanje tužitelja u zastari, da tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; te o visini tužbenog zahtjeva. Nadalje u tužbi navodi da je tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 25. 8.2023. pa stoga prigovara zastari utuženih iznosa. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik navodi da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Nadalje tuženik navodi da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim Odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu, da je sastavni dio Ugovora o kreditu odredba članka 12.1. u kojoj je navedeno kako Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva osporava visinu utužene naknade za prijevremenu otplatu. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu, Prometnu karticu po kreditu, Otplatnu tablicu, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP –a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o prijevremenoj otplati kredita kao i naknadi za obradu zahtjeva, kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa od 263,60 eura.

5.Nesporno je:

- da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 10. 6. 2008. Ugovor o kreditu broj 217850 na iznos od 31.458,24 CHF

- da je ugovorena odredba za slučaj prijevremenog povrata kredita , da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata

- je visina tužbenog zahtjeva.

6.Sporno je:

-

da li su ugovorne odredbe radi naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na povrat isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 263,60 eura

-

da li je nastupila zastara potraživanja.

-

sporna je nadležnost Općinskog suda u Vinkovcima.

7. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 217850 Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

7.1. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

7.2. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

7.3.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

7.4.Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020.

7.5.U konkretnom slučaju stranke su točkom 11.3. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Iz tužbe je razvidno da je predloženo saslušanje tužiteljice, dakle, ona bi trebala putovati iz [adresa] u [adresa], a što se tiče izbora punomoćnika, valja reći da nije neuobičajeno da se izbor punomoćnika ne zasniva samo na izboru s liste punomoćnika – odvjetnika koji bi imali sjedište u [adresa], nego se taj izbor često zasniva i na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika – odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu stanovanja tužitelja upravo radi neposrednije a time i bolje komunikacije o predmetu spora. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu

7.6.Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a).

7.7.Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

7.8. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja

8.Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim.

U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05 - u daljnjem tekstu: ZOO). u kojem slučaju zasta počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredaba, dakle od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa i u slučaju kada je je kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenu kamatne stope.

Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Stoga u smislu čl. 225. ZOO-a tražbina nije zastarjela.

9.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja .

9.1.Tužitel u danom iskazu navodi da je ugovor s tuženikom sam zaključio 2008. za kupnju osobnog vozila, da je prilikom sklapanja ugovora bio u banci, s tim da je auto kuća kod koje je kupio automobil izvijestila banku da će doći, da su mu u banci predložili ugovor s valutnom klauzulom u CHF jer da je bio najpovoljniji za njega i da ga je on prihvatio. Nadalje je izjavio da prilikom zaključenja ugovora nije znao što to točno znači valutna klauzula, da je Ugovor zaključio na 7 godina, da je početna rata bila 2.000,00 kuna, dok je u jedno momentu rata porasla i preko 3.000,00 kuna što više sa svojom policijskom plaćom nije mogao podmirivati. Ističe da je pročitao ugovor ali da nije siguran koliko je od toga razumio, da je smatrao da je sve jasno. Nadalje u iskazu navodi da je platio naknadu za obradu kredita da je taj iznos ušlo u iznos ispaćenog iznosa u kreditu, da mu prilikom zaključenja ugovora osobni bankar nije dao do znanja da ukoliko bi htio otplatiti kredit u jednokratnom iznosu da će za to morati platiti naknadu, da njemu nitko ništa nije govorio i zbog toga nije imao niti mogućnosti pregovarati o tome da li želi ili ne platit naknadu, jer se radilo o ugovor s klauzulom "uzmi ili ostavi". Također navodi da je ugovor odnio na ovjeru kod javnog bilježnika, predao ga službenici koja je isti odnijela bilježniku na potpis.

10. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela Odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 10. 6. 2008.

Prema odredbi čl. 96 st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.1. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

10.2. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. 3. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4. toga članak propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti već samo naknadu stvarno pretrpljene štete. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredbe o tome da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i iz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom čl. 11.2. Ugovora o kreditu, ništetne.

Naime, ne radi se o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno- posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koju je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegovoga trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranoj odredbi čl. 1024 . ZOO-a, jer se radi o kongentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

10.4. Stoga proizlazi da je navedena odredba nepošteno ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 10.2. st. 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedene odredbe ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika tj. banke hoće li povećati kamatnu stopu ili ne. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

11. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz točke 11.2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim točkama zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ova odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Obzirom da se tuženik nije protivio visini tužbenog zahtjeva tj. nije osporio da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznos od 263,60 eura a što nesporno proistječe iz Prometa kartice po kreditu na str. 21 spisa, to na osnovu utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud nije provodio dokaze.

12. Tužbeni zahtjev tužitelja sud ocijenio u cijelosti osnovanim.

13.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznos od 1.510,34 eura zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate, pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe sadržane u u točkama 5. i 11. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji je koncipirana suprotna načelu savjesnosti poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštenu ugovornu obveze, te je ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

15. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 263,60 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) i podneska od 5. 1. 2024. za zastupanje na ročištima od 27. 3.2025 i 6. 5. 2005. po 50 eura, te za ročište za objavu presude 25,00 eura, ukupno 250,00 bodova, a što uvećano za PDV iznosi 312,50 eura.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, obzirom da su člankom 11. st. 5. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH br. 118/18) invalidi Domovinskog rata oslobođeni plaćanja sudske pristojbe, na temelju odgovarajućih isprava kojima dokazuju svoju status.

Budući je tužitelj uz tužbu dostavio dokaz kojom se potvrđuje da mu je priznat status HRVI iz Domovinskog rata, to je isti oslobođen plaćanja sudske pristojbe.

15.2. Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 312,50 eura.

U Vinkovcima, 3. lipnja 2025.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST:

1. Odvjetnik Martina Alagić, Vukovar – punomoćnik tužitelja

2. Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb