Poslovni broj: Us I-2887/2024-15
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice EJ, s prebivalištem u [adresa], 401-77 St. Clair Avenue East, M4T 1M5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, OIB: 36162371878, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupanog po generalnoj opunomoćenici VJ, diplomiranoj pravnici i zaposlenici (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice Upravnog suda u Splitu), radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, nakon javne i usmene rasprave zaključene 15. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i generalne opunomoćenice tuženika, objavljene 3. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, KLASA: UP/II-224-04/24-01/4, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 20. svibnja 2024. te da joj sud utvrdi hrvatsko državljanstvo, podredno da sud poništi citirano rješenje tuženika i predmet mu vrati na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
1.U pravovremenoj tužbi tužiteljice podnesenoj 6. prosinca 2024. protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, KLASA: UP/II-224-04/24-01/4, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 20. svibnja 2024., tužiteljica u bitnom navodi kako se njezin zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temelji na činjenici da su oba njena roditelja u vrijeme njezinog rođenja bili hrvatski državljani. Dok je za njenu majku to nesporno, njen otac nije upisan u knjigu državljana Republike Hrvatske koji upis je proveden 1947. godine jer se u to vrijeme nalazio silom prilika svog zaposlenja kao vojno lice na dužnosti izvan Hrvatske, točnije u Republici Srbiji, u [adresa]. Ona da je rođena **.**.1956. u [adresa]. Nepunu godinu dana nakon njenog rođenja točnije **.**.1957. njen otac je upisan u knjigu državljana Republike Srbije prema Uvjerenju broj 3687/57 od 4. travnja 1957. koja se vodi za općinu Novi Beograd pod rednim brojem 325, a upisan je kao državljanin FNRJ u knjigu državljana Republike Srbije. To uvjerenje izdano je sa rokom valjanosti od 2 godine i njegova valjanost je istekla 4. travnja 1959. Kakve su posljedice ovog uvjerenja sa privremenim važenjem teško je danas utvrditi. Prvostupanjsko tijelo nije ni pokušalo utvrditi sadržaj rješenja kojim je izvršen njen upis u knjigu državljana Republike Srbije, već ga smatra validnim budući da takvo rješenje poništava po tadašnjim zakonima FNRJ njeno rođenjem stečeno hrvatsko državljanstvo. Ovo su sve nesporne činjenice. U paragrafu 3 na trećoj stranici drugostupanjske odluke stoji: "Stoga žaliteljica ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem članka 30. stavak 1. Zakona o državljanstvu Republike Hrvatske, jer je prema propisima važećim do 8. listopada 1991. godine stekla državljanstvo Republike Srbije te se ne može ni u kojem slučaju naknadno utvrditi da je 1957. godine istovremeno imala i hrvatsko državljanstvo." Prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo oprezno izbjegavaju utvrditi da je činjenicom rođenja od roditelja koji su oboje u vrijeme njenog rođenja bili državljani Hrvatske stekla državljanstvo Republike Hrvatske, što je posebno očito iz gore citirane podvučene tvrdnje. Odlučujući o njenom zahtjevu upravna tijela primjenjuju odredbe zakona FNRJ, a ne važeći zakon suverene Republike Hrvatske koji je na snazi u vrijeme odlučivanja po njenom zahtjevu. Naime, prema zakonu koji je na snazi u vrijeme odlučivanja o njenom zahtjevu državljanstvo druge države, uključujući i državljanstvo drugih republika bivše Jugoslavije, nije smetnja stjecanju hrvatskog državljanstva. Ne pridaje se značaj činjenici da u FNRJ i SFRJ republička državljanstva nisu ni na koji način ograničavala prava i slobode kretanja, zapošljavanja, nastanjivanja i nasljeđivanja stjecanja nekretnina itd. Nestankom federalne države republička državljanstva su dobila atribute suverenosti koju nisu ranije imala, a da građanin nije imao pravo ni mogućnost svoje ranije jugoslavensko državljanstvo supstituirati državljanstvom države kojoj pripada. Naprotiv, politika etničke segregacije koju je provodila FNRJ i SFRJ (posebno u odnosu na Hrvatsku i Srbiju, primjera radi Zakon o kolonizaciji je služio masovnom etničkom raseljavanju hrvatskog stanovništva srpskog etničkog porijekla) nalazi svoje afirmaciju danas u načinu na koji se važeći zakon o državljanstvu Republike Hrvatske tumači i primjenjuje, što je očevidno iz odluka koje su predmet ove tužbe. Upravna tijela uopće se ne očituju na činjenicu da je u svom zahtjevu za naknadni upis u državljanstvo Republike Hrvatske navela da je pripadnih hrvatskog naroda. Uz činjenicu da su oba njena roditelja bili hrvatski državljani u vrijeme njenog rođenja, i uz činjenicu da tijekom svog života, a naročito od kako je emigrirala u Kanadu održava čvrstu vezu sa Republikom Hrvatskom, što bi trebalo biti dovoljan osnov za utvrđivanje njenog hrvatskog državljanstva. Ako je bilo potrebno da se radi toga njen zahtjev formalno prekvalificira u zahtjev za prijem u državljanstvo Republike Hrvatske, o tome da joj nije dana odgovarajuća uputa u procesu odlučivanja niti su od nje zatraženi drugi dokazi tome u prilog. Ustavni sud Republike Hrvatske je u jednoglasnoj odluci objavljenoj u "Narodnim Novinama br. 20/2001 U-III-938/1997 od 28. veljače 2001. utvrdio da se izjava o pripadnosti hrvatskom narodu mora uzeti u obzir jer zakon nije propisao uvjete kako se pripadništvo hrvatskom narodu dokazuje. Nadalje, ponovo ističe da zakon koji stvara uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva samo po osnovu godine rođenja jest diskriminatoran u osnovi, jer uvjetuje pravo građana isključivo po osnovu godina starosti. Smatra da je pobijanim odlukama izložena diskriminaciji tako što se primjena važećeg zakona o državljanstvu Republike Hrvatske suspendira u korist zakona FNRJ, države koja je prestala postojati već više od 3 desetljeća i od koje se Hrvatska odcijepila, te joj se rođenjem stečeno hrvatsko državljanstvo neopravdano i nezakonito uskraćuje. Slijedom izloženog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i utvrditi joj hrvatsko državljanstvo, podredno kojom će poništiti citirano rješenje tuženika i predmet mu vratiti na ponovno odlučivanje.
2.Tuženik se u odgovoru na tužbu, usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice, te u bitnom ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja otklanjajući time tužbene prigovore tužiteljice koji su identični njezinim žalbenim navodima iz žalbe izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja, te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
3.U sporu je održana rasprava 15. svibnja 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupile tužiteljica i generalna opunomoćenica tuženika.
4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.
5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.
6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.
7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.
8.Naime, prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Postaje granične policije Gračac, KLASA: UP/I-224-04/23-01/330, URBROJ: 511-18-11-23-2 od 21. rujna 2023., odbijen je tužiteljičin zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, a predmetno rješenje doneseno je pozivom na odredbu članka 30. stavak 5., u svezi sa stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15, 102/19 i 138/21).
9.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, KLASA: UP/II-224-04/24-01/4, URBROJ: 511-01- 203-24-2 od 20. svibnja 2024., odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja u bitnom iz razloga što je i tuženik smatrao da nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu da se tužiteljicu utvrdi hrvatsko državljanstvo, uslijed čega je tuženik prvostupanjsko rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.
10.Među strankama ovog spora nije prijeporno da je tužiteljica putem Generalnog konzulata Republike Hrvatske Mississauga podnijela zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske, kao i da je predmetni zahtjev utemeljila na činjenicama što su oba njezina roditelja rođena u [adresa], s tim da majka ima upis u knjizi hrvatskih državljana, te smatra da je i njezin otac bio hrvatski državljanin u vrijeme njezinog rođenja.
11.Međutim, među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva tužiteljice na temelju članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, u vezi s čim je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.
12. Odredbom čl. 30. stavka 1. hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15, 102/19 i 138/21) propisano je da hrvatskim državljaninom smatra se osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona.
Stavkom 2. da hrvatskim državljaninom smatra se pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nema hrvatsko državljanstvo, a na dotični dan ima prijavljeno prebivalište u [adresa], ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom.
Stavkom 3. da hrvatskim državljaninom smatra se i osoba koja je upisana u evidenciju o državljanstvu u periodu od 1. ožujka 1978. do 8. listopada 1991., a izdana mu je javna isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo.
Stavkom 4. da pisana izjava iz stavka 2. ovoga članka predaje se policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji općine na čijem području osoba ima prebivalište. Stavkom 5. da utvrđivanje pretpostavki iz stavka 1. i 2. ovoga članka obavlja policijska uprava odnosno policijska postaja. Ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja. Ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke odbit će zahtjev rješenjem.
13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužiteljice istu odbio i time potvrdio prvostupanjsko rješenje, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke da se tužiteljici utvrdi hrvatsko državljanstvo na temelju članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, uslijed čega sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.
14.Ovaj sud prije svega nalazi potrebnim navesti kako iz podataka upravnog spisa, kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužiteljice identične prigovore koje sada iznosu u tužbi, iznijela i u žalbenom postupku u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, koje prigovore je tuženik u obrazloženju osporenog rješenja pravilno otklonio, a koji su u cijelosti prihvatljivi i ovom sudu.
15.S prethodnim u vezi za kazati je kako u slučaju kada se utvrdi da je osoba hrvatsko državljanstvo stekla po naprijed citiranom propisu, smatra se da hrvatsko državljanstvo ima od rođenja, s tim da je navedena zakonska odredba osnova za primjenu ranijih propisa o državljanstvu, pa iako je njihovo važenje prestalo, oni i dalje nesumnjivo vrijede kao pravni izvori, odnosno primjenjuju se na one činjenice koje su nastale u vrijeme njihova važenja, ako su pak te činjenice utjecale na državljanstvo neke osobe.
16.Kod izloženog stanja stvari, s obzirom da je tužiteljica rođena **.**.1956., prvostupanjsko tijelo je u svrhu utvrđivanja hrvatskog državljanstva, pravilno primijenilo odredbe Zakona o državljanstvu NR Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/50) koji je važio u vrijeme tužiteljičinog rođenja, čijom odredbom članka 6., dijete, čiji je jedan roditelj bio državljanin NR Hrvatske, a drugi državljanin druge narodne republike FNRJ, podrijetlom je stjecao hrvatsko državljanstvo po sporazumu roditelja. Ukoliko tog sporazuma nije bilo, dijete se smatralo državljaninom NR Hrvatske pod pretpostavkom da su u vrijeme njegova rođenja roditelji imali zajedničko prebivalište u NR [adresa]. Ukoliko roditelji nisu imali prebivalište u NR [adresa], niti u narodnoj republici čiji je državljanin drugi roditelj, dijete se smatralo hrvatskim državljaninom ako je rođeno u NR Hrvatskoj. U slučaju da dijete nije stjecalo državljanstvo niti jednog roditelja na osnovu njihovog zajedničkog prebivališta u vrijeme rođenja, niti po mjestu rođenja, smatralo se hrvatskim državljaninom ako je otac djeteta bio hrvatski državljanin. Ujedno, u vrijeme tužiteljičinog rođenja važio je Pravilnik za izvršenje Zakona o državljanstvu FNRJ ("Službeni list", 98/46 i 20/51) kojim je u članku 7. bilo propisano da se novorođena djeca upisuju u onu knjigu državljana gdje su im upisani roditelji ili jedan od roditelja. U praksi se upis bračnog djeteta vršio najčešće prema mjestu očevog upisa u knjigu državljana, dok se izvanbračno dijete, u pravilu, upisivalo u knjigu državljana gdje je upisana majka, ukoliko se roditelji nisu drugačije sporazumjeli.
17.U provedenom postupku je utvrđeno da je otac tužiteljice, SJ, rođen 1917. u mjestu Mazin, Hrvatska, međutim, dotični nema upis u knjigama državljana Matičnog ureda Gračac. Prema uvjerenju o državljanstvu, izdanom 4. travnja 1957., tužiteljičin otac upisan je u knjigu državljana Republike Srbije koja se vodi za područje Narodnog odbora općine Novi Beograd, pod rednim brojem 325, dok je tužiteljičina majka, RJ, rođena 1924. također u mjestu Mazin, te je dotična hrvatska državljanka, koja je 1947. upisana u knjigu državljana Matičnog ureda Gračac. Isto tako, u provedenom upravnom postupku također je utvrđeno i to uvidom u uvjerenje, broj: IV-204-1/8238 od 12. rujna 2004., da je tužiteljica upisana 4. travnja 1957. u knjigu državljana Republike Srbije koja se vodi za općinu Novi Beograd, na str. 29, pod red. brojem 327, a upis je izvršen temeljem rješenja SUP Beograd, broj: 3823 od 8. ožujka 1957. Stoga, kod prethodno izloženog nedvojbenog stanja stvari, a imajući u vidu da je odredbom članka 1. stavka 3. saveznog Zakona o državljanstvu FNRJ („Službeni list FNRJ" broj: 54/46, 104/47, 88/48 i 105/48), važećeg u trenutku tužiteljičinog rođenja, bilo propisano da državljanin FNRJ može imati državljanstvo samo jedne republike, potpuno je jasno kako tužiteljica ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, s obzirom da je nesporno kako je ona prema propisima važećim do 8. listopada 1991. stekla državljanstvo Republike Srbije te se ne može ni u kojem slučaju naknadno utvrditi da je ona od 1957. istovremeno imala i hrvatsko državljanstvo.
18.Glede tužbenih navoda u kojima tužiteljica ističe kako je i njen otac bio hrvatski državljanin u trenutku njezinog rođenja, za naglasiti je kako je odredbom članka 26. stavka 1. točke 1. naprijed spomenutog Zakona o državljanstvu NR Hrvatske bilo propisano da su državljanima NR Hrvatske postali danom 28. kolovoza 1945. godine svi državljani FNRJ koji su na dan 6. travnja 1941. godine imali zavičajnost (članstvo općine) u kojem mjestu na području NR Hrvatske, ukoliko nisu kasnijom izjavom stekli državljanstvo druge narodne republike. Također je svaki od republičkih zakona o državljanstvu, koji su donošeni tijekom postojanja bivše FNRJ / SFRJ, propisivao mogućnost primitaka u svoje državljanstvo državljanina druge jugoslavenske republike ako ima prebivalište na njezinom području i podnese takav zahtjev nadležnom tijelu. Stjecanje drugog republičkog državljanstva imalo je za posljedicu brisanje upisa u knjizi državljana one republike čije je državljanstvo osoba do tada imala. Tako je odredbom članka 21. stavka 2. Zakona o državljanstvu NR Hrvatske, koji je važio u vrijeme kad je tužiteljičin otac upisan u knjigu državljana NR Srbije, bilo propisano da se državljanstvo NR Hrvatske gubi stjecanjem državljanstva druge narodne republike. Stoga, upravna tijela pravilno zaključuju kako nije sporno da je tužiteljičin otac rođen u [adresa] u kojoj je imao zavičajnost 1941. godine, ali je on neupitno 1957. godine upisan u knjigu državljana u Srbiji, prema mjestu svojeg prebivališta, a ne u knjigu državljana u Hrvatskoj, prema mjestu svojeg rođenja i zavičajnosti. Uslijed navedenog, tužiteljičin otac od 1957. godine do dana svoje smrti ni u kojem slučaju se ne može smatrati hrvatskim državljaninom u smislu odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kod kojeg nespornog stanja stvari nije bilo potrebe u upravnom postupku utvrđivati očev državljanski status u trenutku tužiteljičinog rođenja ni pribavljati presliku upravnog akta/rješenja SUP-a Beograd, broj: 3823 od 8. ožujka 1957., kako bi se točno utvrdilo temeljem koje su pravne osnove tužiteljica i njezin otac upisani u knjigu državljana tadašnje NR Srbije, to pak iz razloga što čak i ako bi se tužiteljičin otac smatrao državljaninom NR Hrvatske u trenutku tužiteljičinog rođenja, kontinuitet hrvatskog državljanstva ne bi postojao ni kod oca, ni kod tužiteljice, budući bi isti bio prekinut njihovim upisom u knjigu srpskog republičkog državljanstva 1957. godine.
19.Vezano za tužiteljičino problematiziranje odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a koje uvjete da tužiteljica ispunjava, prvenstveno je za istaknuti kako su odredbama članaka 4. i 5. tog Zakona propisani uvjeti za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom. Navedene odredbe odnose se samo na novorođenu i maloljetnu djecu te na osobe rođene za vrijeme važenja Zakona o hrvatskom državljanstvu, tj. rođene nakon **.**.1991., kada je stupio na snagu navedeni Zakon. To je, po prirodi stvari i samo po sebi, razumljivo kad se ima u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelina, kako ga se jedino i može sagledati i tumačiti. Na osobe rođene prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle rođene za vrijeme dok je Hrvatska bila u sastavu bivše SFRJ (pa ondašnja SR Srbija, u kojoj je tužiteljica rođena, nije bila inozemstvo u odnosu na SR Hrvatsku), primjenjuje se odredba članka 30. stavka 1. istog Zakona koja nije mijenjana, ukinuta ili brisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine", broj 102/19), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. Tužiteljičinim pogrešnim tumačenjem odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koja je izvučena iz konteksta cijelog Zakona, zadiralo bi se u prijašnje propise, što se pak kosi s načelom kontinuiteta hrvatskog državljanstva koje je normirano u odredbi članka 30. stavka 1. istog Zakona. Također, u postupku koji se provodi temeljem odredbe članka 30. stavka 1. istog Zakona isto tako se imaju u vidu odredbe kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, ali onog zakona koji je važio u vrijeme rođenja osobe čije se državljanstvo utvrđuje, a što su u tužiteljičinom slučaju naprijed citirane odredbe članka 4. i 6. Zakona o državljanstvu NR Hrvatske iz 1950., te odredbe saveznog Zakona o državljanstvu FNRJ. Dakle, iz svega prethodno izloženog, potpuno jasno proizlazi da je granica primjene odredbi članaka 4. i 5., pa tako i odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, određena samim Zakonom, tj. odredbom članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.
20.U odnosu pak na preostale tužbene navode, za kazati je kako u konkretnom slučaju sud ne nalazi nikakvu diskriminaciju na koju se tužiteljica poziva, ovo iz razloga što se u konkretnoj upravnoj stvari na nedvojbeno, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje samo primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme rođenja osobe koja traži upis u knjigu/evidenciju državljana Republike Hrvatske, slijedom čega, za osobe koje su rođene nakon **.**.1991., ne postoji nikakav drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja pa se uvjeti za njihov upis u evidenciju hrvatskih državljana mogu preispitati isključivo temeljem odredbi članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, za razliku od tužiteljice, koja je rođena za vrijeme važenja prijašnjih propisa, pa stoga ne može biti u istoj pravnoj situaciji kao osobe na koje se doista primjenjuje članak 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu.
21.Stoga, s obzirom da je tužiteljica po propisima važećim do 8. listopada 1991. stekla državljanstvo Republike Srbije, to je nedvojbeno da ona ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske, temeljem članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba članka 5. stavka 2. Zakona, iz naprijed obrazloženih razloga, na tužiteljicu ne može primijeniti. U svezi navedenog, dodatno je za kazati kako je identično pravno stajalište u istovrsnim upravnim stvarima zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u mnogobrojnoj dugogodišnjoj upravno sudskoj praksi, pa tako i primjerice u presudama poslovni broj: Usž-2511/23-2 od 4. listopada 2023., Usž- 2590/23-2 od 24. listopada 2023., Usž-1920/23-2 od 25. listopada 2023., Usž-4237/22- 2 od 16. studenog 2023., Usž-2628/23-2 od 16. studenog 2023., Usž-2582/23-2 od 4. siječnja 2024., Usž-2415/23-2 od 5. veljače 2024. i brojnim drugima, a koje stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski upravni sud.
22.Konačno, u odnosu na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U- III-938/1997 od 28. veljače 2001., a koju tužiteljica citira u tužbi, za istaknuti je kako je citirana odluka donesena prije izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu koje su stupile na snagu 1. siječnja 2012. (Narodne novine, broj 130/11), a kojima je propisan način dokazivanja pripadnosti hrvatskom narodu, slijedom čega ustavno sudska praksa na koju se tužiteljica poziva nije primjenjiva na konkretnu upravnu stvar.
23.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa kako tužiteljica u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njezine tužbe.
24.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo u prvostupanjskom rješenju, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
25.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.
U Splitu, 3. lipnja 2025.
S U D A C
Ivan Dadić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
- tužiteljici EJ, s prebivalištem u [adresa], 401-77 St. Clair Avenue East, M4T 1M5, uz zapisnik o objavi,
- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, uz zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,
- u spis.
