REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 5 P-153/2020-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Opačak, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Glamuzina & Grošeta, odvjetničko društvo iz Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 7. svibnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužiteljice Alme Opačak, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Vjekoslave Herceg, odvjetnice iz Slavonskog Broda, 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 7 Ugovora o kreditu br. 918-50-4003177 od 28. ožujka 2007. zaključenog između tužiteljice HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti tužiteljici HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 2.668,28 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

-1,85 EUR počam od 31.3.2008 do isplate

-9,82 EUR počam od 31.10.2008. do isplate

-1,44 EUR počam od 30.11.2008. do isplate

-12,09 EUR počam od 31.12.2008. do isplate

-13,73EUR počam od 31.1.2009. do isplate

-14,47 EUR počam od 28.2.2009. do isplate

-12,43 EUR počam od 31.3.2009. do isplate

-12,82 EUR počam od 30.4.2009. do isplate

-9,70 EUR počam od 31.5.2009. do isplate

-7,41 EUR počam od 30.6.2009. do isplate

-8,02 EUR počam od 31.7.2009. do isplate

-9,23 EUR počam od 31.8.2009. do isplate

-9,12 EUR počam od 30.9.2009. do isplate

-7,90 EUR počam od 31.10.2009. do isplate

-10,19 EUR počam od 30.11.2009. do isplate

-12,03 EUR počam od 31.12.2009. do isplate

-14,65 EUR počam od 31.1.2010. do isplate

-14,05 EUR počam od 28.2.2010. do isplate

-17,60 EUR počam od 31.3.2010. do isplate

-16,93 EUR počam od 30.4.2010. do isplate

-18,24 EUR počam od 31.5.2010. do isplate

-29,62 EUR počam od 30.6.2010. do isplate

-27,28 EUR počam od 31.7.2010. do isplate

-34,43 EUR počam od 31.8.2010. do isplate

-31,96 EUR počam od 30.9.2010. do isplate

-27,98 EUR počam od 31.10.2010. do isplate

-36,37 EUR počam od 30.11.2010. do isplate

-47,04 EUR počam od 31.12.2010. do isplate

-39,48 EUR počam od 31.1.2011. do isplate

-42,13 EUR počam od 28.2.2011. do isplate

-38,76 EUR počam od 31.3.2011. do isplate

-39,37 EUR počam od 30.4.2011. do isplate

-53,67 EUR počam od 31.5.2011. do isplate

-55,06 EUR počam od 30.6.2011. do isplate

-67,01 EUR počam od 31.7.2011. do isplate

-60,87 EUR počam od 31.8.2011. do isplate

-54,15 EUR počam od 30.9.2011. do isplate

-53,43 EUR počam od 31.10.2011. do isplate

-52,91 EUR počam od 30.11.2011. do isplate

-56,12 EUR počam od 31.12.2011. do isplate

-58,91 EUR počam od 31.1.2012. do isplate

-59,29 EUR počam od 29.2.2012. do isplate

-57,35 EUR počam od 31.3.2012. do isplate

-58,66 EUR počam od 30.4.2012. do isplate

-59,55 EUR počam od 31.5.2012. do isplate

-58,05 EUR počam od 30.6.2012. do isplate

-58,45 EUR počam od 31.7.2012. do isplate

-57,32 EUR počam od 31.8.2012. do isplate

-54,89 EUR počam od 30.9.2012. do isplate

-57,48 EUR počam od 31.10.2012. do isplate

-58,72 EUR počam od 30.11.2012. do isplate

-57,85 EUR počam od 31.12.2012. do isplate

-52,96 EUR počam od 31.1.2013. do isplate

-57,11 EUR počam od 28.2.2013. do isplate

-57,48 EUR počam od 31.3.2013. do isplate

-55,85 EUR počam od 30.4.2013. do isplate

-50,78 EUR počam od 31.5.2013. do isplate

-50,65 EUR počam od 30.6.2013. do isplate

-51,90 EUR počam od 31.7.2013. do isplate

-53,89 EUR počam od 31.8.2013. do isplate

-56,66 EUR počam od 30.9.2013. do isplate

-55,23 EUR počam od 31.10.2013. do isplate

-56,24 EUR počam od 30.11.2013. do isplate

-57,39 EUR počam od 31.12.2013. do isplate

-58,10 EUR počam od 31.1.2014. do isplate

-59,60 EUR počam od 28.2.2014. do isplate

-59,11 EUR počam od 31.3.2014. do isplate

-57,45 EUR počam od 30.4.2014. do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb naknaditi tužiteljici HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.617,42 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom troškova postupak u iznosu od 209,58 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 918- 50-4003177 od 28. ožujka 2007. za kupnju motornog vozila kojim je tužiteljici odobren kredit u visini od 18.161,96 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama od 5,20% i rokom otplate od 84 mjeseca .

1.1. Tužiteljica smatra da je ugovorena valutna klauzula u članku 7. ugovora o kreditu ništetna jer je tužiteljica kao potrošač sklopila navedeni ugovor a da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora propustio upoznati tužiteljicu sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan te na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Na taj način tužiteljica nije bila valjano informirana o svim potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o riziku koji sa sobom nosi valutna klauzula CHF.

1.2. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.

1.3. Poziva se i na odredbu čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je predviđeno da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.4. Poziva se i na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 09.travnja 2015. kojom je odbijena žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

1.5. Slijedom, tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništetnosti članka 7. ugovora o kreditu i od tuženika potražuje stečeno bez osnova temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 15.800,00 kuna (sada 2.097,02 eura) sa zakonskim zateznim kamatama od dana primitka uplate do dana isplate.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog Suda u Slavonskom Brodu navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže prije provođenja pripremnog ročišta donijeti rješenje u svezi istaknutog prigovora.

2.2. U svezi navoda tužbe osporava tužbeni zahtjev tužitelja koji se zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa, drži neosnovanim. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene.

2.3. Tuženik navodi da sukladno odredbama članka 96. stavak 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, tužitelj mora prvotno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedenih obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju je potrebno prvenstveno utvrdili je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna tužitelju, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u posljednjoj odluci kolektivne zaštite ispitivanja razumljivosti sporne odredbe ograničio na takozvanu predugovornu fazu, odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju Ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu. Prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik ističe da sukladno stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Smatra da je tuženik tužitelju prije zaključenja Ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika, a odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla.

2.5. Tuženik ističe da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja te da je pojam prosječnog potrošača nastao kroz praksu suda Europske unije koja ga definira kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna i da zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumnog dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

2.6. Tvrdi da je tuženik prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika.

2.7. Ističe i prigovor zastare te predlaže odbaciti tužbeni zahtjev, podredno odbiti tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 918-50-4003177 od 28. ožujka 2007. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 18.161,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, ima li sada tužiteljica pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužiteljica ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužiteljice u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost Slavonskog Broda (sela [adresa]) od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi navedenoga, kada je tužiteljica kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnijela Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupila je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

8. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 918-50- 4003177 od 28. ožujka 2007. (list 4-6 spisa), uvid u otplatni plan (list 7-11 spisa), u otplatnu tablicu – kredit (list 12-14 spisa), u zahtjev za kredit (list 29 spisa), u osnovne podatke i izjavu sudužnika (list 30-31 spisa), u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.12.2006. do 31.3.2007. (list 32 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 53-57 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužda od 29. svibnja 2024. (str. 63-77 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

9. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužiteljica je prihvatila nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavila konačni specificirani tužbeni zahtjev.

10. Nje proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ruže Medunić iz razloga što se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

11. Nadalje, nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke DL i VL koje je tuženik predložio u odgovoru na tužbu i od kojeg dokaza je odustao na pripremnom ročištu održanom 18. siječnja 2024.

12. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

13. Iz Ugovora o kreditu broj 918-50-4003177 od 28. ožujka 2007. (list 4-6 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu za kupovinu novog vozila marke FORD (čl. 6.) u iznosu od 18.161,96 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).

14. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da je kredit realizirala 2007. kada je imala namjeru kupiti vozilo za svoje potrebe jer je na selu i sve poslove koje mora obaviti, morala je nekoga angažirati. Otišla je u auto kuću koja prodaje vozila marke Ford i rekla da bi kupila auto na kredit, nakon čega su oni od nje samo tražili da im dostavim dokaz o visini svoje mirovine. Ne zna ni kakav je kredit ugovorila, jer je starije životne dobi, ali zna da je cijeli kredit dogovoren u auto kući. Jedino je išla kod bilježnika ovjeriti svoj potpis i toga se sjeća. Prilikom razgovora o kreditu zanimala ju je samo visina rate kredita koju može od mirovine iza pokojnog sina otplaćivati, tako da joj prodavač u auto kući ništa drugo nije niti objašnjavao. Ugovor ju je čekao u auto kući i ona ga je potpisala i otišla kasnije kod bilježnika. Nema nikakvih financijskih znanja, jer do tada nikada nije realizirala kredit bilo koje vrste. Ugovor su joj pročitali u auto kući i on joj je tada odgovarao po visini rate. Druge stvari nije niti razumjela, jer nema školu, ali je bila sigurna da je dogovorila dobar kredit. Kredit je u cijelosti otplatila na način da je odnosila anuitete u banku, sve iz mirovine koju prima. Vozilo je kupila isključivo za svoje potrebe da bi ju sin mogao voziti gdje treba. Rata joj je u periodu otplate jako porasla tako da je nalazila načina da uredno otplaćuje kredit. Nije išla u banku pitati zbog čega je došlo do porasta rate, niti ju je banka o tome obavijestila. Nikada nije bila zaposlena i nije na sebi imala registriran obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Istakla je da se razgovor odvijao u auto kući i da joj nisu nuđeni nikakvi drugi krediti osim ovoga za koji je osoba iz auto kuće rekla da je najpovoljniji za nju s najnižom ratom. Nije tražila nikakav drugi kredit jer je vjerovala da joj je ovaj najbolji. Nije bila svjesna da je sklopila ugovor s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom i niti zna bilo što o tome jer nema niti školu. Kredit je realizirala u skladu sa svojim mogućnostima, odnosno visinom mirovine, a drugih primanja osim mirovine nije nikada niti imala.

15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji za nju, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njezin je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

16. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužiteljice utvrđeno je da je kredit realizirala s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužiteljica bila u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopila pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužiteljica je sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužiteljica nema status potrošača, odnosno da se na nju ne bi odnosila utvrđenja iz kolektivne tužbe.

18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF. Na te okolnosti tuženik je odustao i od predloženih dokaza saslušanjem službenika banke. Potrebno je naglasiti i da se prodajni razgovor vodio isključivo u auto kući s osobom, zaposlenikom auto kuće koja zasigurno nije mogla tužiteljici pružiti adekvatne informacije temeljem kojih bi mogla donijeti valjanu odluku.

19. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljicom, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužiteljica nije dobila mogućnost pregovaranja. Navedeni joj je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

20. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužiteljice je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata (str. 53-57 spisa). U postupku je iskazom tužiteljice utvrđeno da joj je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim za nju, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora dovedena je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužiteljica imala financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati. Iz iskaza tužiteljice koji nije osporen od strane tuženika, nedvojbeno se zaključuje da ona nije bila svjesna kakav ugovor sklapa jer je domaćica i nema školu a zaposlenik auto kuće joj nije pojasnio sporne odredbe na razumljiv način.

22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav joj je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

24. Ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u kojoj se navodi da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

25. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem zaposlenika auto kuće, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužiteljicu da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

26. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

28. Nisu prihvaćeni kao relevantni za utvrđenja činjeničnog stanja i donošenja odluke u ovom postupku dokazi priloženi po tuženiku i to zahtjev za kredit (list 29 spisa), podatke i izjavu sudužnika (list 30-31 spisa) i promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.12.2006. do 31.3.2007. (list 32 spisa) jer istima nije dokazano da bi se sa tužiteljicom pregovaralo na način da bi joj bili pojašnjeni rizici ugovaranja kredita vezanim uz valutu CHF.

29. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužiteljica više platila 2.668,28 eura. Istovremeno manje je plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF iznos od 59,91 eura u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj CHF, važeći na dan realizacije kredita.

30. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 11. lipnja 2024. uredila i specificirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostala kod deklaratornog dijela pod točkom I. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavila traženje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.668,28 eura.

31. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i istakao da nema primjedbi na matematički izračun ali ostaje kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom.

32. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 2.668,28 eura, tuženik je iskazao da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare potraživanja.

33. Nesporno je da je tužiteljica prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 2.097,02 eura preinačila za iznos od 571,26 eura a što je sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužiteljici, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužiteljici dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljičina prava na pristup sudu.

34. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

36. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

37. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 7. Ugovora u iznosu od 2.668,28 eura, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.

38. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

39. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

40. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

41. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

42. Kako je tužba podnesena 15. travnja 2020. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

43. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. To stoga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o glavnici kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

44. Slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev vezano uz potraživanje na ime valutne klauzule i odlučio kao pod II. izreke presude.

45. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva.

46. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 1.827,00 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (2.668,28 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 18.1.2024. i 7.5.2025., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 8.4.2025. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9/5 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 14.12.2023. i 11.6.2024. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.150,00 eura.

47. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 67,42 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

48. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.617,42 eura kako je to i navedeno pod III. izreke presude.

49. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

50. Tužiteljica je odbijena s dijelom troška postupka u iznosu od 209,58 eura koji se odnose na trošak pristupa na ročište 27.2.2025. u iznosu od 200,00 eura koje nije održano i trošak za plaćenu pristojbu preko priznatog iznosa od 67,42 eura, koliko je pristojba i plaćena, do zatraženih 77,00 eura ili 9,58.

51. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 3. lipnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika