Poslovni broj: Us I-2784/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Nikoli Juriću, odvjetniku u Splitu, Dubrovačka 65, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinske inspekcije, OIB: 33706439962, Zagreb, Šubićeva 29, radi uklanjanja građevine, nakon javne i usmene rasprave zaključene 14. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja i opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe građevinske inspekcije, Odjela građevinske inspekcije Splitsko-dalmatinske županije, KLASA: UP/I- 362-02/24-02/948, URBROJ: 443-02-03-12-24-1 od 11. listopada 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 23. studenog 2024. protiv rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe građevinske inspekcije, Odjela građevinske inspekcije Splitsko-dalmatinske županije, KLASA: UP/I- 362-02/24-02/948, URBROJ: 443-02-03-12-24-1 od 11. listopada 2024., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega ističe kako tužbu podnosi iz svih zakonom predviđenih razloga. Pobijano rješenje je nepravilno i nezakonito budući da je u postupku koji je prethodio donošenju istog činjenično stanje utvrđeno na pogrešan i nepotpun način te je izvršena pogrešna primjena mjerodavnog materijalnog prava. U pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prije svega se ističe da ne odgovara istini konstatacija iz obrazloženja osporenog rješenja o tome da je „…investitor IM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], izgradio građevinu-plastenik…“. Naime, predmetni je plastenik u pretežnom dijelu izgrađen još daleke 1965. na postojećoj oranici, dok je u cijelosti dovršen 1990. i to sve od strane roditelja tužitelja, pok. TM i pok. HM, rođ. I, koji su vlasništvo zemljišta na kojoj se nalazi plastenik stekli još 1955., a slijedom kojih činjenica se dovodi u pitanje status tužitelja kao investitora, odnosno njegov status isključivog nositelja pasivne legitimacije u odnosu na cjelinu objekta uklanjanja . Nadalje, u postupku je na pogrešan i nepravilan način utvrđen sam objekt uklanjanja, naročito u smislu dimenzija, konstruktivnih elemenata i građevinske naravi istog. Naime, u rješenju je navedeno da je plastenik širine 11.0 m, dužine 39.0 m, visine cca 3.1 m, što ne odgovara stvarnom stanju na terenu. U naravi objekt uklanjanja predstavlja dva odvojena plastenika, odnosno dvije identične željezne, montažne/odvojive konstrukcije neovisne jedna od druge, ali postavljene paralelno jedna uz drugu uz minimalnu udaljenost radi lakše i funkcionalnije komunikacije s nužnim ciljem zaštite stambenih objekata i zemljanih potpornih zidova koji se nalaze ispod etaže/kaskade (-1 kat) predmetne parcele zemlje (k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) na kojoj se nalazi plastenik, s ciljem sakupljanja oborinskih voda kako bi se izbjeglo klizište terena i time osiguralo možebitno dovođenje u pitanje sigurnosti ljudi i imovine s obzirom da se radi o čistim prirodnim zemljanim površinama. Lukovi svakog od plastenika u naravi su širine 5.5 m, dužine 39.0 m i visine cca 3.1 m. Da se radi o dva plastenika u naravi razvidno je iz postupanja uređujuće građevinske inspektorice, zaposlenice tuženika koja je obavljajući izvide i mjerenja na terenu tužitelju prvo izjavila kako se objekt plastenika nalazi u dozvoljenim gabaritima kada je riječ o dimenzijama (Lukovi svakog od plastenika u naravi su širine 5.5 m, dužine 39.0 m i visine cca 3.1m), da bi kasnije izjavila tužitelju da je morala promijeniti dimenzije po nalogu nadređene službenice s obzirom da se na njih kao tijelo (Državni inspektorat, Građevinsku inspekciju) vrše pritisci od strane Grada Splita i Gradonačelnika gospodina ĆM. Spornim se rješenjem (u točki 1. podtočka 2. i 3.) nalaže i uklanjanje „- objekta dograđenog uz sjeverni rub plastenika, nepravilnog (trokutastog) tlocrtnog oblika max. tlocrtnih dimenzija cca 19.0 x 10.0 m; - objekta dograđenog uz istočni rub plastenika, max. tlocrtnih dimenzija cca 6.5 x 3.0 m, visine cca 2.6 m“, opis kojeg također ne korespondira s postojećim stanjem. Ovo stoga što opisano nisu posebni objekti odnosno građevine, već se radi tek o završetcima plastenika tj. sastavnom dijelu istih, koji su zagrađeni drvenom konstrukcijom, plastičnog krova (plastična folija), a služe kao alatnica, odnosno mjesto za pripremu rasada biljaka, te kao bazenska cisterna s vodom za navodnjavanje plastenika, i koja su manjih dimenzija od onih navedenih u rješenju. Naposljetku, pobijanim aktom se naređuje i uklanjanje tzv. komunikacijskih traka koje su opisane kao „komunikacijske trake uz zapadnu stranu plastenika i dogradnje uz sjeverni rub, širine cca 0.4 m (jednoredno), ukupne dužine cca 23m, - komunikacijske trake uz južnu i istočnu stranu plastenika i dogradnje uz istočni rub, širine cca 0.4 x 2 m (dvoredno), ukupne dužine cca 50.0 m“, no i u ovom je dijelu također došlo do pogrešnog nalaza uređujućeg inspektora. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu u sklopu kojeg se nalaze stambeni objekti obitelji HM i T, koji da bi od svoje kuće došli do parkiranih osobnih automobila moraju prelaziti preko zemljanih, često blatnjavih površina, to je u svrhu prevencije samoozljeđivanja, s obzirom da se radi o starijim osobama (umirovljenicima i osobi s 80% tjelesnim invaliditetom) slabije pokretnosti, a sve u cilju osiguranja normalnog načina življenja dostojnog čovjeka te uz uvažavanje danog ambijenta, zone i mikrolokacije, napravljena je pješačka staza na način da se na postojeću zemljanu podlogu bez ukopavanja i dodatnih betonsko-cementnih veziva poslagalo ploče dimenzija 0.4 m x 0.4 m, i to u dijelu od 2 reda širine (0.80 m), a u dijelu od 1 reda širine (0.40 m). Ova pješačka staza, u spornom rješenju nazvana „komunikacijske trake“ u naravi je uz zapadnu stranu plastenika širine 0.4 m (jednoredno), dužine cca 23.0 m, uz južnu stranu plastenika širine 0.8 m (dvoredno), dužine cca 40.0 m, uz istočnu stranu plastenika širine 0.4 m (jednoredno), dužine cca 10.0 m, što je sve u suprotnosti s činjeničnim utvrđenjima navedenima u rješenju gdje je navedeno da su „komunikacijske trake uz južnu i istočnu stranu plastenika i dogradnje uz istočni rub, širine 0.4 x 2 m (dvoredno), ukupne dužine cca 50.0 m“. Iz gore navedenog proizlazi da su u postupku pogrešno utvrđene relevantne činjenice u zaista suštinskom dijelu, s obzirom da je riječ o odlučnim činjenicama koje presudno utječu na primjenu materijalnog prava odnosno na pitanje determinacije objekta uklanjanja u smislu mjerodavnih propisa - Zakona o gradnji (Narodne novine br. 153/13, 20/17, 39/19, 125/19; u daljnjem tekstu: ZG) i Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima (Narodne novine br. 112/17, 34/18, 36/19, 98/19, 31/20, 74/22, 155/23; u daljnjem tekstu: Pravilnik), a posljedično tome je objekt uklanjanja opisan na način koji nije u suglasju sa stvarnim terenskim stanjem, što samo po sebi upućuje na neodrživost tj. neizvršivost pobijanog akta. S obzirom da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešnog utvrđenja odlučnih činjenica, posljedično tome je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, budući da donositelj pobijanog akta nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti imajući u vidu stvarno stanje stvari tj. na terenu postojeće činjenice. Naime, odredbom čl. 2. st. 1. t. 17. Pravilnika propisano je da se bez građevinske dozvole i glavnog projekta može graditi: „17. Građevina i oprema namijenjena biljnoj proizvodnji u zatvorenom prostoru s potkonstrukcijom koja se ne temelji i komunikacijskim trakama od betonskih predgotovljenih elemenata i jednostrukim ili dvostrukim pokrovom koji nije krut (plastična folija, mreža i sl.) i to: a) plastenici širine do 6 m, najveće visine u sljemenu 3,5 m bez temelja, poda i komunikacijskih traka; b) plastenici širine veće od 6 m i/ili visine u sljemenu veće od 3,5 m s ili bez trakastih temelja ili temelja samaca, s ili bez izvedenog poda s komunikacijskim trakama od betonskih predgotovljenih elemenata u skladu s tipskim projektom za kojega je doneseno rješenje na temelju članka 77. Zakona o gradnji ili tehnička ocjena sukladno posebnom zakonu.“ Imajući u vidu realno stanje stvari proizlazi da objekt uklanjanja u svakom smislu zadovoljava sve uvjete propisane citiranom odredbom Pravilnika, što znači da za isti i nije potrebna građevinska dozvola i/ili glavni projekt, odnosno iz čega se zaključuje da objekt uklanjanja ne predstavlja nezakonitu građevinu u smislu odredbi ZG-a i Pravilnika te da ne postoje ni činjenična ni pravna uporišta niti su ispunjene zakonske pretpostavke za uklanjanje istog iz razloga i na način kako je to navedeno u pobijanom rješenju. Premda nužno i ne moraju predstavljaju okolnosti od utjecaja na meritorno rješavanje ove upravno pravne stvari, tužitelj smatra da je logično i korisno radi dobivanja šireg uvida podastrijeti Sudu aktualni javnopravni, društveni i politički kontekst situacije „nezakonite gradnje“ u Park šumi Marjan. U tom je smislu prije svega za istaći da trenutno uopće nema pravnog uporišta za obavljanje na ovakav način inspekcijskog nadzora iz razloga što je upravljanje zaštićenim područjem Park šume Marjan, a unutar koje se nalazi kat. čest. zem [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], na koju se pobijano rješenje odnosi, trenutno neusklađeno s važećim Zakonom o zaštiti prirode (Narodne novine br. 80/13, 15/18, 14/19, 127/19, 155/23). Trenutna ustanova koja upravlja Park šumom Marjan je „Javna ustanova za upravljanje Park-šumom Marjan” koja je osnovana od strane Grada Splita kao jedinice lokalne samouprave 18. veljače 2005. u skladu s tada važećim Zakonom o zaštiti prirode (Narodne novine br. 162/03) . Međutim, Zakon o zaštiti prirode je u međuvremenu izmijenjen kako bi se uskladio s legislativom Europske Unije te je njime odredbom čl. 130. određeno da upravljanje zaštićenim područjima, a time i Park šumom Marjan, treba preuzeti regionalna samouprava sa svojom Javnom ustanovom, konkretno u ovom slučaju upravljanje Park šumom Marjan je već trebala tj. treba preuzeti Splitsko-dalmatinska županija i njena javna ustanova za upravljanje zaštićenim područjima „More i krš”. Pored činjenice nezakonitog upravljanja od strane „Javne ustanove za upravljanje Park-šumom Marjan” nad područjem Park šume Marjan, važno je istaknuti mišljenje Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije od 17. srpnja 2024., KLASA: 352-02/24-06/02, URBROJ: 517-10-2- 1-24-5, kojim Ministarstvo izražava zabrinutost u odnosu na neusklađenu i neurednu zonaciju područja Park šume Marjan te kojim se savjetuje održavanje tematskih dioničkih radionica usmjerenih na upravljačku zonaciju i usklađivanje iste s ciljevima upravljanja Park šumom Marjan i mišljenje istog Ministarstva od 3. listopada 2024. god., KLASA: 352-02/24-06/2, URBROJ: 517-10-2-1-24-8, kojim se daju prijedlozi na komentar na prijedlog Plana upravljanja Park šumom Marjan koji za predmetno područje ne postoji još od 2015., što je protivno pozitivno pravnim propisima, konkretnije, protivno je odredbi čl. 138. Zakona o zaštiti prirode kojom je propisano da se upravljanje zaštićenim područjem provodi na temelju plana upravljanja. Također, za napomenuti je da trenutno pitanje vlasništva na području park šume, odnosno zemljišnoknjižno stanje, nije usklađeno, iz razloga što se čeka sjednica Skupštine Splitsko-dalmatinske županije na kojoj bi se trebalo donijeti rješenje koje će sadržavati popis čestica zemlje na kojima bi ista trebala upisati svoje pravo vlasništva, a sve u svrhu usklađenja stvarnog stanja s pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske. S obzirom da u stanju neizvjesnosti visi upravljačka legitimacija nad predmetnim područjem, pravilna zonacija predmetnog područja te pitanje vlasništva na istom, u potpunosti je logički neodrživo i neprihvatljivo te krajnje nepravično obavljanje inspekcijskog nadzora i donošenje pobijanog rješenja sve dok se navedena pitanje ne riješe. To iz razloga što se promjenom vlasničko pravnih odnosa i drugih statusnih odnosa glede Park šume Marjan može osujetiti potreba za vođenje inspekcijskog nadzora i donošenje pobijanog rješenja, odnosno predmetni slučaj protekom relativno kratkog vremenskog razdoblja može biti riješen drukčije, s drugim ishodom i drugim subjektima, dakle bez dovođenja tužitelja u neosnovan i nepotreban trošak. U kontekstu konkretnog slučaja bilo bi promašeno ne spomenuti zanimljivu činjenicu da je Građevinska inspekcija (tuženik) tijekom 2023. dala nalog Gradu Splitu da ukloni 5 (pet) bespravnih objekata u Park šumi Marjan (vezanih uz Botanički vrt na Marjanu), između ostalog i izgrađeni staklenik, s time što je Gradu Splitu ostavljena mogućnost legalizacije i/ili usklađenja, da bi Građevinska inspekcija naknadno i odustala od rušenja bespravno sagrađenih objekata od strane Grada Splita u Park šumi Marjan. Iz opisane prakse proizlaze dvostruki standardi postupanja Državnog inspektorata – Građevinske inspekcije u pogledu Park šume Marjan, odnosno razvidno je da su glede gradnje u Park šumi Marjan neki subjekti povlašteni naspram drugih unatoč istim činjeničnim i pravnim okolnostima, a što predstavlja kršenje ustavnopravnog načela jednakosti svih pred zakonom, odnosno povredu ustavnog prava tužitelja i njegove braće i sestre na jednakost pred zakonom, prava na zajamčeno vlasništvo i prava na očekivanu pravičnost u postupanju tijela državne vlasti. Naime, imajući u vidu iskazanu praksu tuženika kod postupanja naspram bespravne gradnje Grada Splita, iako se u konkretnom slučaju i ne radi o bespravnoj gradnji sukladno odredbama čl. 2. st. 1. t. 17. Pravilnika, bilo je legitimno za očekivati da tuženik ostavi tužitelju mogućnost legalizacije i/ili usklađenja predmetnih građevina upravo kako je to učinjeno u slučaju bespravne gradnje Grada Splita (iako za građevine svakako nije potrebna građevinska dozvola prema odredbama čl. 2. Pravilnika). Dakle, iz svega je razvidno da se radi o procesu koji je očito ispolitiziran i proizlazi isključivo iz političkih odluka na lokalnoj odnosno gradskoj razini, od strane vladajuće političke stranke i rukovodstva, koje zloupotrebljava i vrši pritisak na službe, s ciljem provođenja samovolje i diktature, na štetu građana Republike Hrvatske, u ovom slučaju tužitelja i njegove obitelji. Za navedeno je odgovorna isključivo država, a nikako ne tužitelj koji zbog toga ne može, a niti smije trpjeti bilo kakvu štetu. Iz svega iznesenog, a naročito iz okolnosti da je tuženik u konkretnom slučaju: - na posve pogrešan način utvrdio činjenično stanje, protivno realnom stanju stvari i ne poštujući pravila graditeljske struke, - pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo na način da je propustio primijeniti odredbu čl. 2. st. 1. t. 17. Pravilnika koji je kao provedbeni propis odredbe čl. 128. ZG-a pored svih činjenica ove pravne stvari trebao biti primijenjen, - postupio na način protivan praksi zauzetoj u drugim slučajevima postupanja kod nalaza bespravne gradnje u Park šumi Marjan, proizlazi da je pobijano rješenje nepravilno, nezakonito i na određen način protuustavno, slijedom čega tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i naložiti mu da tužitelju naknadi trošak spora. Također, tužitelj pored toga predlaže sudu da u smislu odredbe čl. 42. ZUS-a donese rješenje o odgodnom učinku tužbe, to stoga što se predmetne građevine koriste u poljoprivredne svrhe i u svrhe olakšavanja mobilnosti starijim osobama koje žive u tom kućanstvu (pješačke staze). Posebno je potrebno napomenuti da obrađivanjem zemlje i ubiranjem plodova unutar plastenika obitelj HM prehranjuje sebe i još 10 obitelji u njihovoj neposrednoj zajednici koju čine pretežito umirovljenici sa slabijim primanjima, dok bi uklanjanje pješačke staze („komunikacijskih traka“) znatno otežalo kretanje svim pripadnicima zajednice, a osobito BM, rođenom 1954., s obzirom da isti ima utvrđeno višu stopu invaliditeta, odnosno utvrđeno mu je tjelesno oštećenje u iznosu od 80%. Ovo time više jer je riječ o procesu koji je očito ispolitiziran i proizlazi isključivo iz političkih odluka na lokalnoj odnosno gradskoj razini, kao i da je s obzirom na okolnosti neizvjesnosti glede upravljačke legitimacije nad predmetnim područjem, pravilne zonacije predmetnog područja te pitanja vlasništva na istom, u potpunosti logički neodrživo, neprihvatljivo i krajnje nepravično obavljanje inspekcijskog nadzora i donošenje pobijanog rješenja sve dok se navedena pitanje ne riješe. Naime, promjenom vlasničko pravnih odnosa i drugih statusnih odnosa glede Park šume Marjan, što je za očekivati da će se dogoditi u bliskoj budućnosti, može se osujetiti potreba za vođenje inspekcijskog nadzora i donošenje pobijanog rješenja, odnosno predmetni slučaj protekom relativno kratkog vremenskog razdoblja može biti riješen drukčije, s drugim ishodom i drugim subjektima, dakle bez dovođenja tužitelja i njegove obitelji u neosnovan i nepotreban trošak te bez da im se ne povratno nanese nenadoknadiva šteta uništenjem jedinog izvora prihoda i time ugrozi materijalna egzistencija. S obzirom na navedeno, jasno je da bi izvršenjem pobijanog rješenja nastala teško nadoknadiva šteta tužitelju i članovima neposredne zajednice.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom naveo kako osporava tužbene navode tužitelja jer da su u suprotnosti s dokazima i činjenicama koje su utvrđene u osporenom rješenju, slijedom čega da tuženik ostaje u cijelosti kod navoda obrazloženja osporenog akta i predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 14. svibnja 2025., čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili tužitelj i opunomoćenik tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da se u ovom sporu u svojstvu stranke sasluša zakonska zastupnica tuženika ZM, viša građevinska inspektorica koji je donijela osporeno rješenje, te da se obavi očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, to na okolnosti koje su precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe građevinske inspekcije, Odjela građevinske inspekcije Splitsko- dalmatinske županije, KLASA: UP/I-362-02/24-02/948, URBROJ: 443-02-03-12-24-1 od 11. listopada 2024., točkom 1. naređeno je tužitelju kao investitoru da u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovog rješenja ukloni slijedeće: - plastenik širine 11.0 m, dužine 39.0 m, visine cca. 3.1 m, - objekt dograđen uz sjeverni rub plastenika, nepravilnog (trokutastog) tlocrtnog oblika max. tlocrtnih dimenzija cca. 19.0 x 10.0 m,

- objekt dograđen uz istočni rub plastenika, max. tlocrtnih dimenzija cca. 6.5 x 3.0 m, visine cca. 2.6 m,- komunikacijske trake uz zapadnu stranu plastenika i dogradnje uz sjeverni rub, širine cca. 0.4 m (jednoredno), ukupne dužine cca. 23.0 m, - komunikacijske trake uz južnu i istočnu stranu plastenika i dogradnje uz istočni rub, širine cca. 0.4 x 2 m (dvoredno), ukupne dužine cca. 50.0 m, što je sve izgrađeno bez izvršne odnosno pravomoćne građevinske dozvole na posebno zaštićenom području, na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je točkama od 2. do 4. tužitelj upozoren o posljedicama ukoliko ne postupi po naredbi iz točke 1. izreke ovog rješenja, sve na način kako je to precizno navedeno u naznačenim točkama izreke osporenog rješenja.

10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim najprije je li tužitelj pravilno pasivno legitimirana na izvršenje činidbe koja mu je naređena osporenim rješenjem tuženika, te nadalje je li u provedenom upravnom inspekcijskom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11. Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.) propisano je da se građenju građevine može pristupiti na temelju pravomoćne građevinske dozvole, a graditi se mora u skladu s tom dozvolom, ako ovim Zakonom ili propisom donesenim na temelju ovoga Zakona nije drukčije propisano.

Odredbom čl. 101. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23.) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ovlašten je utvrditi zakonitost građenja i uporabe građevina te provedbu stručnog nadzora građenja, održavanja i uporabe građevina te narediti mjere propisane ovim Zakonom.

Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da inspekcijske i druge mjere propisane ovim Zakonom naređuju se rješenjem investitoru, vlasniku građevine odnosno drugoj stranki određenoj ovim Zakonom.

St. 2. da ako se investitor odnosno vlasnik građevine ne može utvrditi, rješenje o uklanjanju građevine i obustavi građenja donosi se protiv nepoznate osobe. St. 3. da rješenje na temelju ovoga odjeljka donosi građevinski inspektor. St. 4. da ako građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati, može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke.

St. 5. da protiv rješenja koje donosi građevinski inspektor ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

St. 6. da kada je protiv rješenja koje je donio građevinski inspektor pokrenut upravni spor, on može do okončanja spora poništiti ili izmijeniti svoje rješenje zbog onih razloga zbog kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje.

Odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ima pravo i obvezu u skladu s ovim Zakonom strankama narediti poduzimanje sljedećih inspekcijskih mjera: 1. otklanjanje nepravilnosti tijekom građenja, 2. zabranu ugradnje građevnog proizvoda, 3. otklanjanje oštećenja na postojećoj građevini, 3. usklađivanje građenja, 4. uklanjanje građevine, 5. zabranu uklanjanja građevine i 6. obustavu građenja.

Odredbom čl. 113. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor rješenjem naređuje investitoru odnosno vlasniku uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, u određenom roku: 1. ako se gradi ili je izgrađena bez izvršne građevinske dozvole, 2. ako se gradi ili je izgrađena bez glavnog projekta odnosno drugog akta, s tim da se smatra da se gradi odnosno da je građevina izgrađena bez glavnog projekta ako je glavni projekt izrađen protivno prostornom planu, 3. ako tijekom građenja utvrdi neotklonjive nepravilnosti zbog kojih je ugrožena stabilnost građevine, stabilnost okolnih građevina, stabilnost tla ili je na drugi način ugrožen život ljudi, 4. koja nije uklonjena u roku propisanom posebnim zakonom kojim se uređuje gradnja i 5. u drugim slučajevima propisanim ovim Zakonom (članak 110. stavak 2., članak 111. stavak 2. i članak 112. stavak 3.).

Odredbom čl. 114. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da rješenje kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela izvršava se putem treće osobe.

St. 2. da rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju iz stavka 1. ovoga članka ne može biti kraći od devedeset dana niti duži od sto dvadeset dana. St. 3. da prije pristupanja izvršenju rješenja iz stavka 1. ovoga članka putem treće osobe izvršenika se na izvršenje prisiljava izricanjem tri novčane kazne. Odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18. , 117/21. i 67/23) propisano je da u rješenju kojim se naređuje uklanjanje građevine, odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području i u rješenju o uklanjanju donesenom nepoznatoj osobi, bez obzira na kojem se području građevina nalazi, rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju ne može biti duži od 15 dana. Stavkom 3. istog članka propisano je da rješenjem kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području i rješenje o uklanjanju nepoznatoj osobi bez obzira na kojem se području građevina nalazi, izvršava se putem treće osobe bez prethodnog izricanja novčane kazne iz članka 114. stavak 3. ovog Zakona.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe tuženik pravilno i zakonito donio rješenje kojim je naredio tužitelju kao investitoru da u roku od 15 dana od dana zaprimanja ovog rješenja ukloni predmetne građevine pobliže opisane točkom 1. izreke rješenja, ovo stoga što i ovaj sud drži da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke da bi se tužitelju naredila citirana inspekcijska mjera s obzirom da je u upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno kako je on investitor konkretnih građevina koje su izgrađene bez potrebnog akta za građenje, u konkretnom slučaju bez pravomoćne građevinske dozvole, što pak predmetnu gradnju čini nezakonitom, uslijed čega sud nalazi da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, kao i da su u konkretnoj upravnoj stvari pravilno primijenjene mjerodavne materijalno pravne odredbe.

13.Prvenstveno je za naglasiti kako u upravnom postupku tužitelj nije osporavao da je on investitor predmetnih građevina u odnosu na koje mu je naređeno uklanjanje, što predstavlja prvu pretpostavku da bi mu se mogla narediti predmetna inspekcijska mjera u smislu odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu, a isto tako tužitelj nije osporavao da za konkretne građevine nije ishodio potrebni akt za građenje tj. pravomoćnu građevinsku dozvolu , koja činjenica nije ni prijeporna, što pak predstavlja drugu pretpostavku za naređivanje inspekcijske mjere kakvu u vidu ima odredba čl. 108. st. 1. t. 4. istog Zakona, pa kod neprijepornog utvrđenja da su u konkretnoj upravnoj stvari na strani tužitelja kumulativno ispunjene obje navedene pretpostavke, to je jasno kako je tuženik pravilno postupio kada je svojim rješenjem tužitelju naredio uklanjanje predmetnih građevina, zbog čega je isto zakonito.

14.Vezano za tužbene prigovore u kojima tužitelj osporava pasivnu legitimaciju na izvršenje činidbe koja mu je naređena osporenim rješenjem tuženika tvrdeći da on ne bi bio investitor predmetnih građevina, za kazati jer kako sud takve navode ne nalazi osnovanima, to pak stoga što iz spisa upravnog tijela kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu nedvojbeno proizlazi kako je upravo tužitelj osobno nazočio inspekcijskom pregledu obavljenom 1. listopada 2024., o čemu je sastavljen zapisnik koji prileže spisu, kojemu je tada uručen zapisnik od 4. rujna 2024. kojim su utvrđeni nezakonito izgrađeni objekti pobliže opisani točkom 1. izreke osporenog rješenja tuženika, kada se tužitelj legitimirao kao investitor predmetnih građevina i koji nakon što mu je pročitan zapisnik od 4. rujna 2024. na utvrđenja iz istog nije imao nikakvih primjedbi, nakon čega je predmetni zapisnik vlastoručno potpisao, slijedom čega je potpuno jasno da je upravo tužitelj investitor predmetnih građevina, zbog čega je on i pravilno pasivno legitimirana na izvršenje činidbe koja mu je naređena osporenim rješenjem.

15.U odnosu pak na tužbene navode kako je u provedenom postupku tuženik pogrešno utvrdio sporne građevinske objekte, kao i njihove dimenzije u odnosu na koje je tužitelju naređena inspekcijska mjera uklanjanja, slijedom čega po mišljenju tužitelja činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, prije svega za kazati je kako je viša građevinska inspektorica po struci diplomirani inženjer građevinarstva, slijedom čega je neupitno dostatno stručna utvrditi o kojim konkretnim građevinama se radi u ovom slučaju, kao i dimenzije samih građevina, a pored toga predmetne građevine su skicirane i fotografirane prilikom inspekcijskog nadzora te skica istih, kao i njihove fotografije priložene su spisu upravnog tijela, koje dodatno potvrđuju da se radi upravo o građevinama koje su pobliže precizirane u točki 1. izreke osporenog rješenja. Također, za nadodati je kako je upravo tužitelj osobno nazočio inspekcijskom pregledu obavljenom 1. listopada 2024., o čemu je sastavljen zapisnik koji prileže spisu, kojemu je tada uručen zapisnik od 4. rujna 2024. kojim su utvrđeni nezakonito izgrađeni objekti i njihove dimenzije pobliže opisani točkom 1. izreke osporenog rješenja tuženika, kada tužitelj nije imao nikakvih primjedbi kako u pogledu samih građevina, tako ni u pogledu dimenzija istih na način na koji su iste utvrđene zapisnikom od 4. rujna 2024. budući da na utvrđenja iz citiranog zapisnika nije imao nikakvih primjedbi, te je predmetni zapisnik vlastoručno potpisao, slijedom čega sud ne nalazi utemeljenim niti ovakve prigovore tužitelja.

16.Glede tužbenih prigovora u kojima se tužitelj u odnosu na građevine za koje mu je inspekcijskim rješenjem naređeno uklanjanje poziva na Pravilnik o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, pri čemu apostrofira odredbu čl. 2. st. 1. toč. 17.a Pravilnika, najprije je za kazati kako je odredbom čl. 2. st. 1. tog Pravilnika propisano da se bez građevinske dozvole i glavnog projekta mogu graditi pomoćne građevine koje se grade na građevnoj čestici postojeće zgrade, odnosno na građevnoj čestici zgrade za koju postoji akt kojim se odobrava građenje, za potrebe te zgrade, o čemu se ovdje ne radi s obzirom da se ne radi o građevnoj čestici postojeće zgrade, odnosno o građevnoj čestici zgrade za koju postoji akt kojim se odobrava građenje. Pored toga, za navesti je i kako tužitelj zanemaruje odredbu čl. 1. st. 2. citiranog Pravilnika kojom odredbom je pak propisano da u projektiranju i građenju građevina te izvođenju radova iz stavka 1. ovoga članka investitor, projektant i izvođač dužni su pridržavati se svih propisa i pravila struke koji se odnose na njihovo građenje te se iste ne smiju projektirati, graditi, odnosno izvoditi ako je to zabranjeno prostornim planom ili na drugi način protivno prostornom planu, pa s obzirom da su predmetne građevine nedvojbeno izgrađene u granicama obuhvata Generalnog urbanističkog plana Grada Splita („Službeni glasnik Grada Splita broj: 1/06, 15/07, 3/08, 3/12, 32/13, 52/13, 41/14 i 55/14-pročišćeni tekst), izvan građevinskog područja, i to u zoni javnih zelenih površina, PS-Park šuma Marjan, to je pak potpuno jasno da u konkretnom slučaju nikako nema mjesta primjeni Pravilnika na koji se tužitelj neosnovano poziva, te je stoga tužitelj prije početka građenja bio u obvezi ishoditi pravomoćnu građevinsku dozvolu, a kako tužitelj takav akt nije ishodio, nedvojbeno je da se ovdje radi o nezakonitoj gradnji, kod kojeg nespornog stanja stvari je tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem tužitelju naredio inspekciju mjeru uklanjanja, na koji način nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

17.U odnosu na tužbene navode u kojima tužitelj problematizira nadležnost postupanja tuženika na posebno zaštićenim područjima kao što je to u konkretnom slučaju budući se ovdje radi o Park šumi Marjan, za kazati je kako je tuženik u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) neupitno nadležan za postupanje kada je u pitanju nezakonita gradnja pa tako i na području Park šume Marjan, s tim da pitanje jesu li građevine izgrađene izvan granica građevinskog područja ili na nekom drugom posebno zaštićenom području relevantno je jedino za određivanja roka u kojem je investitor dužan ukloniti nezakonito izgrađene građevine te kod donošenja rješenja o izvršenju rješenja o uklanjanju, o čemu se ovdje ne radi jer je osporenim aktom tuženika tužitelju tek naređena inspekcijska mjera uklanjanja, te će se rješenje o izvršenju donijeti samo ukoliko tužitelj ne postupi po inspekcijskom rješenju. Stoga, imajući u vidu da je odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu propisano da u rješenju kojim se naređuje uklanjanje građevine, odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju ne može biti duži od 15 dana, kao i da je odredbom stavka 3. istog članka propisano da rješenjem kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području izvršava se putem treće osobe bez prethodnog izricanja novčane kazne iz članka 114. stavak 3. ovog Zakona, to je nedvojbeno da je rok od 15 dana za uklanjanje predmetnih građevina iz točke 1. izreke osporenog rješenja sukladan odredbi čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu, kao i da je točka 2. izreke osporenog rješenja kojom je tužitelj upozoren da će se izvršenje naredbe o uklanjanju provesti putem treće osobe na njegovu odgovornost i trošak, ako ne postupi po naredbi iz točke 1. Izreke, bez prethodnog izricanja novčanih kazni, u cijelosti u suglasju s odredbom stavka 3. istog članka spomenutog Zakona.

18.Također, sva ostala pitanja koja tužitelj problematizira u tužbi kao što je upravljanje Park šumom Marjan, druga rješenja Građevinske inspekcije, razlozi zbog kojih su predmetne građevine izgrađene su potpuno pravno irelevantna za predmetnu upravnu stvar, to kod nespornog stanja stvari i to da je tužitelj investitor predmetnih građevina za koje prije njihovog građenja nije ishodio pravomoćnu građevinsku dozvolu, slijedom čega navedeni razlozi nisu, niti mogu biti od utjecaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, s tim da je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 11. listopada 2024., a ne bilo kojih drugih rješenja, pa tako niti onih koje tužitelj spominje u tužbi.

19.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

20.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

21. Potom, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa kako u konkretnoj upravnoj stvari tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, kod stanja stvari da s obzirom da se ovdje radi o nezakonitoj gradnji kojom se devastira prostor bi odgoda bila i protivna javnom interesu, stoga ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

22.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom II. u izreci rješenja.

U Splitu, 3. lipnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Nikoli Juriću, odvjetniku u Splitu, Dubrovačka 65, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Državnom inspektoratu Republike Hrvatske, Građevinskoj inspekciji, Zagreb, Šubićeva 29, uz zapisnik od 14. svibnja 2025. i zapisnik o objavi,

- u spis.