REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču - Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl.br. P-343/2021-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, na temelju pisanogh prijedloga više sudske savjetnice – specijalistice Sandre Pilato, u pravnoj stvari tužitelja ČZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Sandi Grubić, odvjetnik u Poreču, protiv tuženice Privredne banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, dana 3. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, da tužitelju RZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 3.808,87 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na pojedinačne iznose u nastavku kako slijedi:
na iznos od 4,68 € od 17.3.2008 do isplate,
na iznos od 2,81 € od 17.4.2008 do isplate,
na iznos od 4,03 € od 17.10.2008 do isplate,
na iznos od 9,14 € od 17.11.2008 do isplate,
na iznos od 0,44 € od 17.12.2008 do isplate,
na iznos od 22,84 € od 17.1.2009 do isplate,
na iznos od 21,87 € od 17.2.2009 do isplate,
na iznos od 16,02 € od 17.3.2009 do isplate,
na iznos od 17,19 € od 17.4.2009 do isplate,
na iznos od 18,87 € od 17.5.2009 do isplate,
na iznos od 12,92 € od 17.6.2009 do isplate,
na iznos od 14,54 € od 17.7.2009 do isplate,
na iznos od 12,84 € od 17.8.2009 do isplate,
na iznos od 15,22 € od 17.9.2009 do isplate,
na iznos od 13,02 € od 17.10.2009 do isplate,
na iznos od 15,06 € od 17.11.2009 do isplate,
na iznos od 14,08 € od 17.12.2009 do isplate,
na iznos od 20,17 € od 17.1.2010 do isplate,
na iznos od 22,61 € od 17.2.2010 do isplate,
na iznos od 23,24 € od 17.3.2010 do isplate,
na iznos od 26,48 € od 17.4.2010 do isplate,
na iznos od 32,70 € od 17.5.2010 do isplate,
na iznos od 31,56 € od 17.6.2010 do isplate,
na iznos od 42,71 € od 17.7.2010 do isplate,
na iznos od 41,79 € od 17.8.2010 do isplate,
na iznos od 54,01 € od 17.9.2010 do isplate,
na iznos od 46,69 € od 17.10.2010 do isplate,
na iznos od 49,79 € od 17.11.2010 do isplate,
na iznos od 62,52 € od 17.12.2010 do isplate,
na iznos od 60,83 € od 17.1.2011 do isplate,
na iznos od 56,47 € od 17.2.2011 do isplate,
na iznos od 63,48 € od 17.3.2011 do isplate,
na iznos od 58,76 € od 17.4.2011 do isplate,
na iznos od 66,27 € od 17.5.2011 do isplate,
na iznos od 78,45 € od 17.6.2011 do isplate,
na iznos od 95,74 € od 17.7.2011 do isplate,
na iznos od 113,65 € od 17.8.2011 do isplate,
na iznos od 85,12 € od 17.9.2011 do isplate,
na iznos od 76,45 € od 17.10.2011 do isplate,
na iznos od 75,85 € od 17.11.2011 do isplate,
na iznos od 80,32 € od 17.12.2011 do isplate,
na iznos od 86,29 € od 17.1.2012 do isplate,
na iznos od 88,58 € od 17.2.2012 do isplate,
na iznos od 85,07 € od 17.3.2012 do isplate,
na iznos od 85,56 € od 17.4.2012 do isplate,
na iznos od 87,84 € od 17.5.2012 do isplate,
na iznos od 89,13 € od 17.6.2012 do isplate,
na iznos od 86,37 € od 17.7.2012 do isplate,
na iznos od 85,09 € od 17.8.2012 do isplate,
na iznos od 79,33 € od 17.9.2012 do isplate,
na iznos od 84,79 € od 17.10.2012 do isplate,
na iznos od 87,76 € od 17.11.2012 do isplate,
na iznos od 85,79 € od 17.12.2012 do isplate,
na iznos od 1.196,04 € od 16.1.2013 do isplate, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I
Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos 58,31 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
II Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom iznosa od 1.089,28 EUR u roku 15 dana.
III Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je između njega, kao potrošača - korisnika kredita i ujedno protivnika osiguranja s jedne strane te tuženika, kao banke, dana 27. veljače 2007. sklopljen Ugovor o kreditu Broj: 9012305364, koji da je solemniziran istog dana kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. broj: OV-2069/07 Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio – i potom isplatio – ovdje tužitelju kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti od 25.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke (tuženika) važećim na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Datum početka korištenja (isplate) kredita da je 28. veljače 2007. god., kada je srednji tečaj Banke za CHF iznosio 4.535904, te da mu je isplaćen kreditni iznos od 114.304,78 kn. U čl. 6. toč. 6.2. gore navedenog Ugovora o kreditu da je ugovorena isplata u mjesečnim anuitetima, uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja da glasi: „Kredit u iznosu od 25.200,00 CHF (slovima: dvadesetpettisućadvijesto CHF) i kamata iz toč. 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“ Dakle u ugovoru o kreditu glavnica da je vezana uz valutu švicarskog franka, međutim, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i profesionalac u financijskom poslovanju i kreditiranju, da nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti tužitelja, isti da nije znao niti je mogao znati rizik kojeg donosi vezivanje glavnice za valutu švicarski franak. Stoga da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz tečaj švicarskog franka ništetna. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. presudio: „Utvrđuje se da su... drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008…. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“. Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH Posl.br.: Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Tužitelj da je kreditni iznos uredno otplatio i to prijevremeno te da ni u jednom trenutku otplate nije došlo do aktivacije sredstva osiguranja koja su u ugovoru bila stipulirana. Obzirom na to da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu (iz toč. I.) da je tuženik zaračunavao tužitelju anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja od onog koji vrijedio na dan kada je kredit isplaćen tužitelju (28. veljače 2007. – srednji tečaj CHF da je iznosio 4.535904 u odnosu na HRK), tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja (isplate) kredita. Imajući u vidu da je odredba Ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka ništetna (valutna klauzula), to da je prema izračunu tužitelja svakom uplatom mjesečnog anuiteta u kojemu je tuženik zaračunavao tečaj CHF u iznosu većem od 4.535904 u odnosu na HRK, od njega bez pravne osnove naplatio ukupno 29.137,24 kn više no što je imao pravo i to način da je: dana 16.03.2008. temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF naplatio 34,62 kn više i tako redom po datumima (mjesečnim anuitetima) i u iznosima koje tužitelj prikazuje u nastavku, - dana 16.04.2008. – 20,48 kn više, - dana 16.10.2008. – 29,70 više, - dana 16.11.2008. – 68,25 kn više, - dana 16.12.2008. – 2,64 kn više, - dana 16.01.2009. – 171,41 kn više,
- dana 16.02.2009. – 164,15 kn više, - dana 16.03.2009. – 120,10 kn više, - dana 16.04.2009. – 128,83 kn više, - dana 16.05.2009. – 141,56 kn više, - dana 16.06.2009.
– 96,71 kn više, - dana 16.07.2009. – 108,89 kn više, - dana 16.08.2009. – 96,13 kn više, - dana 16.09.2009. – 114,04 kn više, - dana 16.10.2009. – 97,45 kn više, - dana 16.11.2009. – 112,81 kn više, - dana 16.12.2009. – 105,43 kn više, - dana 16.01.2010.
– 151,35 kn više, - dana 16.02.2010. – 169,69 kn više, - dana 16.03.2010. – 174,43 kn više, - dana 16.04.2010. – 198,87 kn više, - dana 16.05.2010. – 245,69 kn više, - dana 16.06.2010. – 237,15 kn više, - dana 16.07.2010. – 321,16 kn više, - dana 16.08.2010.
– 314,24 kn više, - dana 16.09.2010. – 406,29 kn više, - dana 16.10.2010. – 351,14 kn više, - dana 16.11.2010. – 374,47 kn više, - dana 16.12.2010. – 470,45 kn više, - dana 16.01.2011. – 457,71 kn više, - dana 16.02.2011. – 424,84 kn više, - dana 16.03.2011.
– 477,63 kn više, - dana 16.04.2011. – 442,13 kn više, - dana 16.05.2011. – 498,66 kn više, - dana 16.06.2011. – 590,45 kn više, - dana 16.07.2011. – 720,68 kn više, - dana 16.08.2011. – 855,64 kn više, - dana 16.09.2011. – 640,75 kn više, - dana 16.10.2011.
– 575,34 kn više, - dana 16.11.2011. – 570,85 kn više, - dana 16.12.2011. – 604,57 kn više, - dana 16.01.2012. – 649,48 kn više, - dana 16.02.2012. – 666,77 kn više, - dana 16.03.2012. – 640,27 kn više, - dana 16.04.2012. – 644,01 kn više, - dana 16.05.2012.
– 661,25 kn više, - dana 16.06.2012. – 670,90 kn više, - dana 16.07.2012. – 650,07 kn više, - dana 16.08.2012. – 640,49 kn više, - dana 16.09.2012. – 597,07 kn više, - dana 16.10.2012. – 638,21 kn više, - dana 16.11.2012. – 660,60 kn više, - dana 16.12.2012.
– 645,73 kn više, - dana 15.01.2013. – 9.344,77 kn više (kod prijevremene otplate), - dana 31.01.2013. – 70,12 kn više, - dana 28.02.2013. – 70,12 kn više, što dakle ukupno čini iznos od 29.137,24 kn. Radi navedenog, tuženik da je tužitelju dužan vratiti ono što je takvim previsokim naplatama anuiteta bez osnove primio i to uvećano za zakonske zatezne kamate od dana takvog stjecanja. Slijedom iznijetog predlaže sudu da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 29.137,24 kune uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od: 34,62 kn teče od 16.03.2008. pa do isplate, 20,48 kn teče od 16.04.2008. pa do isplate, 29,70 kn teče od 16.10.2008. pa do isplate, 68,25 kn teče od 16.11.2008. pa do isplate, 2,64 kn teče od 16.12.2008. pa do isplate, 171,41 kn teče 16.01.2009. pa do isplate, 164,15 kn teče od 16.02.2009. pa do isplate, 120,10 kn teče od 16.03.2009. pa do isplate, 128,83 kn teče 16.04.2009. pa do isplate, 141,56 kn teče od 16.05.2009. pa do isplate, 96,71 kn teče od 16.06.2009. pa do isplate, 108,89 kn teče od 16.07.2009. pa do isplate, 96,13 kn teče od 16.08.2009. pa do isplate, 114,04 kn teče od 16.09.2009. pa do isplate, 97,45 kn teče od 16.10.2009. pa do isplate, 112,81 kn teče od 16.11.2009. pa do isplate, 105,43 kn teče od 16.12.2009. pa do isplate, 151,35 kn teče od 16.01.2010. pa do isplate, 169,69 kn teče od 16.02.2010. pa do isplate, 174,43 kn teče od 16.03.2010. pa do isplate, 198,87 kn teče od 16.04.2010. pa do isplate, 245,69 kn teče od 16.05.2010. pa do isplate, 237,15 kn teče od 16.06.2010. pa do isplate, 321,16 kn teče od 16.07.2010. pa do isplate, 314,24 kn teče od 16.08.2010. pa do isplate, 406,29 kn teče od 16.09.2010. pa do isplate, 351,14 kn teče od 16.10.2010. pa do isplate, 374,47 kn teče od 16.11.2010. pa do isplate, 470,45 kn teče od 16.12.2010. pa do isplate, 457,71 kn teče od 16.01.2011. pa do isplate, 424,84 kn teče od 16.02.2011. pa do isplate, 477,63 kn teče od 16.03.2011. pa do isplate, 442,13 kn teče od 16.04.2011. pa do isplate, 498,66 kn teče od 16.05.2011. pa do isplate, 590,45 kn teče od 16.06.2011. pa do isplate, 720,68 kn teče od 16.07.2011. pa do isplate, 855,64 kn teče od 16.08.2011. pa do isplate, 640,75 kn teče od 16.09.2011. pa do isplate, 575,34 kn teče od 16.10.2011. pa do isplate, 570,85 kn teče od 16.11.2011. pa do isplate, 604,57 kn teče od 16.12.2011. pa do isplate, 649,48 kn teče od 16.01.2012. pa do isplate, 666,77 kn teče od 16.02.2012. pa do isplate, 640,27 kn teče od 16.03.2012. pa do isplate, 644,01 kn teče od 16.04.2012. pa do isplate, 661,25 kn teče od 16.05.2012. pa do isplate, 670,90 kn teče od 16.06.2012. pa do isplate, 650,07 kn teče od 16.07.2012. pa do isplate, 640,49 kn teče od 16.08.2012. pa do isplate, 597,07 kn teče od 16.09.2012. pa do isplate, 638,21 kn teče od 16.10.2012. pa do isplate, 660,60 kn teče od 16.11.2012. pa do isplate, 645,73 kn teče od 16.12.2012. pa do isplate, 9.344,77 kn teče od 15.01.2013. pa do isplate, 70,12 kn teče od 31.01.2013. pa do isplate, 70,12 kn teče od 28.02.2013. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, kao i da mu naloži da tužitelju namiri troškove parničnog postupka uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate, u roku od 15 dana.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženica je navela da je tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljen na isplatu iznosa od 29.137,24 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, a što da bi, prema navodima iz tužbe, predstavljalo iznos za koji da je tužitelj „pretplatio“ rate kredita po predmetnom ugovoru o kreditu, sve pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. Tužitelj da zahtjev temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7129/13 i odluci Vrhovnog suda Revt-249/14. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev čiju visinu i osnovu da osporava u cijelosti, tuženik ističe slijedeće da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno ističe kako tužba nije podobna za raspravljanje i zbog činjenice kako ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Obzirom da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev odnosno da tužitelj nije iskazao interese za utvrđivanje, da nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva (isplata). Prema tome, iako u konkretnom slučaju tužitelj traži ugovora o kreditu o mijenjaju valutne klauzule sukladno odredbama banke ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o činidbi. U konkretnom slučaju stranke da su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu tečajne valute dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer da je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna tečajna razlika, ono na što oba ugovaratelja (pa i tužitelj) imaju pravo je da se pravna praznina koja je nastala između, s jedne strane nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je ništetna odredba o načinu njene promjene, popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007- 2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo da je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora da se temelji na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a da je za takvo sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. To tužitelj međutim ni ne tvrdi ni ne traži. Stranke da su se definitivno dogovorile o valutnoj klauzuli pa da nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana, odlučile za fiksnu valutu. S obzirom na ovako postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju da je stoga teret dokaza da preciznim parametrima (npr. LIBOR za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i sl.) dopuni ugovornu odredbu o valuti, čime da bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući valutni tečaj tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Tuženik ističe kako nije sporno da su ovopredmetne parnične stranke ugovorile da će tuženik staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.376,45 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navedeno postupanje da je zakonito. Na to da upućuje odredba čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, da nema govora o tome da bi odredba ugovora kojom je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita. Tužitelj da tvrdi kako je predmetna odredba nepoštena jer stranke nisu o njoj pojedinačno pregovarale odnosno da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji, a da mu nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Navedena tvrdnja da je u cijelosti netočna. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik da je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj da je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj da je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Narodne banke Hrvatske. Naime, tužitelju da prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. To da tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka da je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, da je objavljen u Biltenu o bankama br. 12. Iz navedenog priopćenja da je vidljivo kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi HNB da je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te da je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%. Dakle, HNB da je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega da proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti da je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer da je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već da je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali da je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj da ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer da su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj da je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog gospodarstvenika te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako da je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP-a, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno da je potrebno utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 da je pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime da se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa da se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega da je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, da bi valjalo prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, da bi valjalo takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega da bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud da nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer da bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj da je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo da negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što da je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula da je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće da su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, da je očito da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To da je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu da će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Navodi da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti da su usuglašeni s lex specialis – zakonima koji da direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu , osobito u članku 6., da se ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti da je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica da je uvezana uz ugovor i da čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja da je izrađena sukladno Odluci HNB, da su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF, kasnije, temeljem II. Dodatka ugovoru o kreditu, u EUR. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj da nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica da ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, da svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari da je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, da je jedni ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja da prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, da se primjenjuje načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB da regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske da nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. 2. Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja da se može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što da u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, postavlja pitanje udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, da je očito isti vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom da bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo da se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer da se ne smije zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te da se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, da ne može preuzeti odgovornost za potrošača već da mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što da je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To da s obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke da nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih da se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita da je poslovno sposobna osoba koja da je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te da je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka da mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 da jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti. U odnosu na zahtjev za isplatom, da jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest to da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik da zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te da nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te da se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer da niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj da osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovoranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 24. rujna 2024. tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka nakon čega isti konačno postavljenim tužbenim zahtjevom na ime preplaćenog tečaja potražuje iznos od 3.808,87 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
3.1. Navedeni podnesak tuženica je zaprimila na ročištu za glavnu raspravu održanom 31. listopada 2024., na kojem je navela da se protivi preinaci tužbe.
3.2. Budući da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevima traži isplatu iznosa od 3.808,87 EUR, a da je u tužbi potraživao isplatu iznosa od 29.137,24 (što sada iznosi 3.867,18 EUR tuženica pogrešno smatra da je tužitelj preinačio tužbu. U konkretnom slučaju tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 58,31 EUR (na ime preplaćenog tečaja) pa takvo usklađenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u nastavku: ZPP), već djelomično povlačenje tužbe.
3.3. U skladu s čl. 193. st. 2. ZPP-a tužba se može povući i nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. S obzirom na to da se tuženica u roku 15 dana od dana primitka podneska tužitelja kojim je obaviještena o djelomičnom povlačenju tužbe o tome nije izjasnila, smatra se da je pristala na povlačenje. Stoga je valjalo utvrditi da je tužba povučena za iznos 58,31 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (t. I. izreke rješenja).
4. U svom podnesku od 30. rujna 2024. tuženica je navela kako je nalaz i mišljenje vještaka financijske struke iz predmetnog postupka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, a što da nije bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.
5. U dokaznom postupku pročitani su: obavijest o konačnoj otplati kredita (str. 6), ugovor o kreditu od 27. veljače 2007. (str. 7-9), tečajna lista (str. 10), pregled uplata po kreditu (str. 11), plan otplate (str. 12), opći uvjete poslovanja s građanima (str. 21- 25), informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke (str. 26-29), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića te je izveden i dokaz saslušanjem tužitelja.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih mjesečnih anuiteta u iznosu od ukupno 3.808,87 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.
7. Tužbeni zahtjev je osnovan.
8. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:
- da je tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženicom, kao kreditorom, dana 27. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj 9012305364, koji da je solemniziran istog dana kod javnog bilježnika Đordana Pahovića, u Poreču, pod posl. broj: OV-2069/07 kojim je ugovorom tuženica odobrila tužitelju kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti od 25.200,00 CHF
- da je predmetni Ugovor o kreditu ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF kojim je tuženica tužitelju odobrila i isplatila kredit u iznosu od 25.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a.
8.1. Tuženica u tijeku postupka tužitelju nije osporila status potrošača.
9. Sporno je i u ovom postupku valja utvrditi jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženica od njega naplatila na temelju takvih odredbi i ukoliko ima, je li njegovo potraživanje zastarjelo.
9.1. S obzirom na navode iz tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev (radi isplate) valjalo je kao prethodno pitanje utvrditi je li ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz čl. 1. ugovora o kreditu.
10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i tuženica, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski 9 Posl. br. P-499/2022-20 franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica je na taj način postupila suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009 i 133/2009., u nastavku: ZZP/07) važećeg od 7. kolovoza 2007.
10.1. Tom presudom je utvrđeno i da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
10.2. Navedena presuda je, u odnosu na tuženicu, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
10.3. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.
11. Prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11.1. Odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., u nastavku: ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i čl. 126. ZZP-a) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
12. Međutim, tuženica je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljom, odnosno tužitelju kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.
12.1. U konkretnom slučaju tuženica je u odgovoru na tužbu predložila da se izvede dokaz saslušanjem javnog bilježnika i osobnog bankara tuženika, od kojeg je prijedloga odustala na pripremnom ročištu, slijedom čega proizlazi da ista u tijeku postupka odustala od predloženih dokaza na okolnost da je, prije sklapanja ugovora o kreditu, s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli. Navela je samo da ja valutna klauzula općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju, što da je uostalom i potvrdio sam VSRH u odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, da tužitelju nisu mogle biti nepoznate odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu a s druge strane, tuženica da nije imala niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF, pa da se na teret tuženice ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu.
13. S obzirom na navedeno, tuženica (na kojoj je teret dokaza o obaviještenosti potrošača) nije dokazala da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Drugim riječima, tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
13.1. Ugovaranje valutne klauzule je u vrijeme sklapanja ugovora bilo dopušteno jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., u nastavku: ZOO/05). Međutim, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
14. Slijedom navedenog, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz CHF su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetne.
14.1. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
14.2. Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
15.1. Tužitelj, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženica na temelju navedenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Tuženica je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da joj, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.
16. S obzirom na to da je utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početni tečaj kao jedini tužitelju poznat, a time i valjano određen te pošten.
17. Stoga je, radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću. Od vještaka je zatraženo da osim tečajne razlike anutiteta u odnosu na početni tečaj kredita (a što je predmet tužbenog zahtjeva) utvrdi i razliku između stvarno plaćene kamate iz kredita i početne kamate iz početnog otplatnog plana (što nije predmet tužbenog zahtjeva).
17.1. Vještak je u svom nalazu i mišljenju, u bitnom, utvrdio tečajnu razliku anutiteta u odnosu na početni tečaj kredita (dakle razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta u otplatnom razdoblju i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio tuženici u tom razdoblju da se nije mijenjao početni tečaj švicarskog franka, odnosno da se je cijelo vrijeme primjenjivao tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju).
17.2. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužitelj uzeo kredit u iznosu 25.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je početna kamatna stopa iznosila 5,10 % godišnje i da je početni tečaj na dan puštanja kredita iznosio 1 CHF = 4,535904 kuna te je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koje dospijevaju u razdoblju od 16. ožujka 2008. do 15. siječnja 2013. Primjenom navedenih parametara utvrdio je da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno da preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 3.808,87 EUR Pojedinačne iznose na ime tečajne razlike vještak je specificirao po mjesecima u Tablici 6 nalaza i mišljenja.
18. Tužitelj je prihvatio izračun sudskog vještaka te je u skladu s njim i uskladio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi razlika nastalih zbog promjene tečaja na način naveden u tč. I izreke.
18.1. Tuženica nije osporila matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, već se njezini prigovori odnose na osporavanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i prigovor zastare.
19. Sud je nalaz i mišljenje vještaka financijske struke (isključivo u dijelu koji je predmet tužbenog zahtjeva a koji se odnosi na obračun iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule) prihvatio u cijelosti jer je izrađen na objektivan i stručan način, stoga je na temelju istog utvrdio da je tečaj CHF oscilirao u razdoblju otplate i bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita pa da je stoga došlo do pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,535904 HRK za 1 CHF). U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj da je tako preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 3.808,87 EUR.
20. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.
20.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
20.2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženicu), do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 3. svibnja 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. i 241. ZOO-a). Stoga potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli nije zastarjelo.
21. Slijedom svega navedenog, valjalo je naložiti tuženici da tužitelju na ime pozitivnih pretplata zbog ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli isplati iznos od 3.808,87 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana svake izvršene uplate (tč. I. izreke presude). Tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate za razdoblje od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog iznosa anuiteta pa sve do isplate, sukladno odredbi čl. 323. i čl. 29. st. 2. ZOO.
22. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
22.1. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tužitelj uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove.
22.2. Tužitelj je zatražio naknadu za zastupanje kod sastava tužbe od 3. svibnja 2021., sastava podnesaka od 28. lipnja 2021., 28. ožujka 2022. u iznosu od 137,72 EUR po podnesku, sastava podneska od 24. rujna 2024. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka) u iznosu od 200,00 EUR, te za zastupanje na ročištima od 23. svibnja 2023. i 31. listopada 2024. u iznosima od po 200,00 EUR. Osim toga, zatražio je na ime troškova vještačenja iznos od 400,00 EUR te na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu iznose od po 42,56 EUR.
22.3. Troškovi zastupanja za sastav tužbe i sastav podnesaka od 28. lipnja 2021., 28. ožujka 2022. i 24. rujna 2024. te za zastupanje na ročištima od 23. svibnja 2023. i 31. listopada 2024. su opravdani, pa je tužitelju u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife) valjalo priznati nagradu za navedene radnje u zatraženim iznosima od ukupno 1.013,16 EUR. Nadalje, tužitelju na ime troškova vještačenja pripada iznos od 331,81 EUR. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 42,56 EUR.
22.4. Prema tome opravdani troškovi tužitelja iznose ukupno 1.098,28 EUR.
23. Slijedom navedenog, tuženici je naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 1.398,17 EUR (tč. II izreke rješenja), dok je zahtjev tuženice koja nije uspjela u sporu odbijen u cijelosti (tč. III izreke rješenja).
U Poreču, 03. lipnja 2025.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.
DNA
- tužitelju p.p.
- tuženici p.p.
