REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6748/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja LR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 7. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika ĐR, odvjetničke vježbenice kod odvjetnice Maje Čuljak iz Zagreba, dana 3. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012461928, sklopljenog dana 30. travnja 2007. između tuženika PBZ d.d. kao Banke i tužitelja LR kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle točka 12.3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju LR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, iznos od 448,95 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7.05.2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.287,04 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2025. godine pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 13.11.2024. godine navodi da je u svojstvu Korisnika kredita s tuženikom kao Bankom dana 30.04.2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju stana za osobne potrebe, broj ugovora: 9012461928, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 76.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nadalje, tužitelj ističe da je točkom 12.3. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Tuženik je tužitelju dana 7. svibnja 2007., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.382,59 kn, dakle upravo 1,00% od iznosa odobrenog kredita. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je, kako navodi tužitelj, na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj nadalje navodi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 11.3. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, kako navodi tužitelj, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu zahtjeva te da su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, kako navodi tužitelj, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05, te da su time ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepoštetni stjecatelj. Slijedom navedenog, tužitelj tužbom predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012461928, sklopljenog dana 30. travnja 2007. između tuženika PBZ d.d. kao Banke i tužitelja LR kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle točka 12.3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, iznos od 448,95 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7.05.2007. do isplate, kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik osporava osnovanost potraživanja tužitelja te ističe prvenstveno prigovor zastare. Tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 448,92 Eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio Vps. od 1.796,02 Eura. Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu od 448,92 Eura te bi to sukladno zakonu trebala biti i vrijednost predmeta spora. Tužba osim na isplatu glasi i na utvrđenje ništetnosti, no kako deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha to je jasna povezanost sa kondemnatornim zahtjevom slijedom čega nije logično niti životno da bi vrijednost deklaratornog zahtjeva / u dijelu gdje zahtjev ne glasi na isplatu, u vrijednosti predmeta spora bio označen i cijenjen u iznosu koji premašuje i višestruko iznos koji se potražuje za isplatu. Slijedom navedenog, tuženik zaključuje da je ovaj naznačeni iznos višestruko povećano iskazan i potpuno je neodgovarajući obzirom na traženje tužitelja. Nadalje, tuženik smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012461928, koji je zaključen 30.04.2007., povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, u visini od 1,00% od iznosa kredita…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu. Kako je kondemnatorni dio, kako navodi tužitelj, u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Tuženik tako predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Osim toga, tuženik navodi da su tužitelj i tuženik dana 3.12.2015. sklopili Dodatak ugovor u o kreditu 9012461928, kojim dodatkom je provedena konverzija. U članku 2. Dodatka ugovoru ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Korisnik kredita prihvatio izračun konverzije te je prihvatio i priznao Izvod otvorenih stavaka po kreditu, slijedom čega je priznao da je stanje potraživanja i dugovanja među strankama upravo kako je to prikazano na navedenom izvodu i utvrđeno u Dodatku ugovoru. Tog dana je i tim potpisom priznao tužitelj da ne potražuje ništa drugo od tuženika, niti tuženik od tužitelja temeljem ovog kredita osim onoga što je u Izvodu otvorenih stavaka tog dana bilo upisano. Tog dana tužitelj nije potraživao iznos naknade koji sada utužuje, no kako je priznao da je Izvod otvorenih stavaka ispravan to je priznao da nema potraživanja niti po kojoj osnovi sa ovog kredita prema tuženiku, jer je prihvatio i priznao za istinit Izvod otvorenih stavaka. Ukoliko je sporno da na tom izvodu otvorenih stavaka nema evidentiranog potraživanja tužitelja iz ove parnice, tada se predlaže dostaviti izvod otvorenih stavaka iz čl.2 Dodatka ugovoru. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i to iznosa od 448,92 Eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je za kupovinu automobila isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 76.000,00 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 448,92 Eura. Navedeni iznos predstavlja 1,00% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe 2024. godine nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakovu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Iz iznosa novca dobivenog temeljem ugovora o kreditu tužitelj je kupio osobno vozilo koje je za njega predstavljalo određenu vrijednost, u odnosu na koju je iznos naknade beznačajan. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Nadalje, tužitelj navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare. Naime, kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj ističe da ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl. 322 ZOO-a, jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a. Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Tuženik ističe da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Opreza radi tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., L, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. st.2. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženik se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu (list 4 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu (list 6-10 spisa), u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012461928 (list 34-39 spisa), u plan otplate (list 40-41 spisa), u neslužbene kopije zk izvatka za predmetne nekretnine (list 42-44 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 69-70 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012461928, sklopljenog dana 30. travnja 2007. između tuženika PBZ d.d. kao Banke i tužitelja LR kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle točka 12.3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u iznosu od 448,95 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7.05.2007. do isplate.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 30.04.2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju stana za osobne potrebe, broj ugovora: 9012461928, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 76.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, da je točkom 12.3. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, te da je tuženik tužitelju dana 7. svibnja 2007. godine, prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.382,59 kn / 448,95 eur, dakle upravo 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a što jasno proizlazi i iz izvedenih dokaza.

8. Sporno je je li odredba točkom 12.3. Ugovora o kreditu ništetna, te posljedično tomu je li tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos od 448,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.05.2007. godine do isplate kao i je li osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.

9. Tužitelj LR u svom iskazu navodi da je 2007. godine odlučio kupiti stan u [adresa] jer se odlučio uskoro oženiti, da je stan bio površine 64 m2, da je bio komitent PBZ-a pa da je tamo otišao na razgovor za taj stambeni kredit, da su u ponudi krediti u CHF i u EUR, da je taj kredit u CHF bio povoljniji, a što je znao, a govorili su mu i prijatelji i djelatnici banke, da je uzeo kredit u CHF na 15 godina, da je pročitao taj ugovor o kreditu, međutim da nije mogao utjecati na odredbe o kamatnoj stopi i primjerice da ne platim tu tzv. ulaznu naknadu te misli da je tu ulaznu naknadu platio sredstvima s tekućeg računa. Budući da su supruga i tužitelj bili zaposleni u [adresa], a ona je ostala bez posla, 2010. su se preselili u Zagreb, gdje su iznajmili stan, pa su onda taj stan u [adresa], zbog financijskih prilika morali iznajmiti. Stan su u međuvremenu prodali negdje 2018. godine i s tim novcem su isplatili kredit. Nadalje, tužitelj navodi da ni on ni njegova supruga nikada nisu imali nekakvu firmu ili privatni biznis, već da su uvijek radili za mjesečnu plaću, da su taj stan u [adresa] kupili da žive u njemu, međutim, silom prilika su ga jedno razdoblje iznajmljivali, jer su morali radi posla preseliti u Zagreb. Navodi da mu ni djelatnici banke, a ni javni bilježnik ništa nisu govorili o toj tzv. ulaznoj naknadi, a kamoli da bi mu objasnili na što se ista odnosi. Tužitelj u svom iskazu još dodaje da je sve rate tog kredita platio sam, točnije da je imao u banci trajni nalog, pa su mu iznosi za rate kredita skidani s tekućeg računa, kao i da je spor koji vodi pred ovim sudom za razliku temeljem valutne klauzule nepravomoćno već presuđen u njegovu korist.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Uostalom, valja ukazati da tužitelju očigledno nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 7.05.2007. iz kredita. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe točke 12.3. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini koja je postavljena i ovim tužbenim zahtjevom u postotku od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi točke 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe točke 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 448,95 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna, a jasno proizlazi i iz dokumentacije tuženika na listu 4 spisa.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja odnosno od 7.05.2007. godine do isplate (tuženik na ročištu dana 11.03.2025. čini nespornim tijek zateznih kamata od 7.05.2007.).

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, koja još i nije pravomoćna, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, jasno je da zastara nije nastupila.

23. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju stana u [adresa], koji je tužitelj kupio i koristio za stanovanje njega i njegove supruge, te da je sve rate kredita tužitelj osobno platio tuženiku. Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač, odnosno prigovor nedostatka aktivne legitimacije, u cijelosti neosnovan. S tim u vezi valja reći da činjenica da je tužitelj dio vremena taj stan iznajmljivao, jer je došlo do preseljenja u Zagreb i jer je doveden u tešku financijsku situaciju, ne mijenja ništa na stvari, budući da je smisao i prvobitna pobuda za kupnju stana bila ta da živi u istom sa svojom suprugom, a nikako nekakvo stjecanje dobiti od najma tog stana.

24. Glede navoda tuženika da su tužitelj i tuženik dana 3.12.2015. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu 9012461928, kojim dodatkom je provedena konverzija, da su u članku 2. Dodatka ugovoru ugovorne strane suglasno utvrdile da je Korisnik kredita prihvatio izračun konverzije te je prihvatio i priznao Izvod otvorenih stavaka po kreditu, slijedom čega je priznao da je stanje potraživanja i dugovanja među strankama upravo kako je to prikazano na navedenom izvodu i utvrđeno u Dodatku ugovoru, da je tog dana i tim potpisom priznao tužitelj da ne potražuje ništa drugo od tuženika, niti tuženik od tužitelja temeljem ovog kredita osim onoga što je u Izvodu otvorenih stavaka tog dana bilo upisano, da tog dana tužitelj nije potraživao iznos naknade koji sada utužuje, valja reći da sud smatra da se potpisom tog Dodatka ugovoru o kreditu 9012461928, tužitelj zasigurno nije odrekao prava na povrat naknade za tzv. obradu kredita, odnosno na pravo koje je utužio u ovom postupku, te da taj dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija, po mišljenju suda nema nikakvog utjecaja na ovaj predmetni postupak, jer istim ta tzv. ulazna naknada nije ni spomenuta.

25. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS-1.400,00 eur – sukladno rješenju suda na listu 68 spisa) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 13.11.2024. godine od 100 bodova (Tbr 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 5.12.2024. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za sastav podneska od 18.12.2024. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu 11.03.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 7.05.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 3.06.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno 475 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 950,00 EUR, a uvećano za trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% (237,50 eura), ukupno iznosi 1.187,50 EUR. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 66,36 eur, dobije se iznos od 1.287,04 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom III. izreke presude.

26. Tužitelju je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

27. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

28. Zaključno, valja reći da je sud po prigovoru tuženika na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 eur, budući da se radi uz isplatu i o zahtjevu za utvrđenje.

U Zagrebu, 3. lipnja 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu od 33,18 eur i na presudu od 66,36 eur pun. tuženika