Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-89/2025-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću u parničnom predmetu tužiteljice GG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnici Sanji Dozet, odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Dozet iz Zagreba, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB:57509775367, zastupan po punomoćniku Zvonimiru Buterinu, odvjetniku u Odvjetničkom društva Buterin & Posavec iz Zagreba, radi utvrđnja ništetnosti ugovora, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 8. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, a odluke objavljene dana 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1.Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 92151/05 zaključen u Koprivnici dana 25.10.2005.godine između HVB Splitska banka d.d. i GG kao korisnika kredita.

2. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o cesiji – Prodaji potraživanja – Ugovor br.: S029/2015 od 03.06.2015.g. potvrđen/solemniziran pod posl.br.:OV-5162/2015 po Javnom bilježniku Marinu Dabelić iz Zagreba dana 03.06.2015.g.".

II.Utvrđuje se da su nepoštene i stoga ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba iz Ugovora o kreditu broj: 92151/02 zaključen u Koprivnici dana 25.10.2005.godine između HVB Splitska banka d.d. i GG kao korisnika kredita koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu ugovornu kamatnu stopu.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelj koji glasi:

"Utvrđuje se da su nepoštene i stoga ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o cesiji - Prodaji potraživanja - Ugovor br.: S029/2015 od 03.06.2015.g. potvrđen/solemniziran pod posl.br.: OV-5162/2015 po Javnom bilježniku Marinu Dabelić iz Zagreba dana 03.06.2015.g. koje se odnose na visinu cediranog/prenesnog potraživanja."

IV. Svaka strana snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1.Tužiteljica navodi kako je dana 24.10.2005.godine sklopila s HVB Splitskom bankom d.d. Ugovoru o kreditu broj:92151/05 – koji ugovor o kreditu jest sklopljen s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak –CHF. U kolektivnom potrošačkom sporu za zaštitu potrošača donesena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: P-1401/12 od 4.srpnja 2013.g. Navedenom presudom je utvrđeno u odnosu na sedmotuženu banku - Societe Generale-Splitska banka d.d. koja je (što je vidljivo iz priloženog izvoda iz sudskog registra) pravni slijednik HVB SPLITSKE BANKE d.d. – da je ista u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima,. na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotužene. Navedena odluka potvrđena je i odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.g., kao i u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.:

Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. i konačno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Rev-2221/2018. Odlukama je utvrđeno i potvrđeno da su takve odredbe o promjenjivoj kamati i ugovorene s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak, nepoštene i ništetne odredbe. Tužiteljica se poziva sukladno odredbama iz čl. čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku tužena se u ovom postupku poziva na citirane rješidbe iz kolektivnog potrošačkog spora jer je isto stajalište zauzela i praksa suda Europske unije u Luxembourgu donijela rješidbe u korist potrošača i proglasila ništetnima ugovore o kreditu u valuti švicarski franak i to presuda Suda Europske unije u Luxemburgu posl.br.:

C-118/17 i C-260/18. Osnovni ugovor o kreditu u valuti švicarski franak – CHF sadrži nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti. Obzirom da su odredbe o kamatnoj stopi, ugovorne odredbe koje određuju cijenu, a odredbe kojima je ugovoreni iznos kredita vezan uz valutu švicarski franak određuju predmet ugovora, riječ je o bitnim elementima ugovora o kreditu, odnosno o bitnim ugovornim odredbama bez kojih ugovor o kreditu dalje ne može postojati, stoga je posljedica njihove nišetnosti i ništetnost cijelog ugovora. Obzirom da je iz prethodno navedenog jasno i nedvojbeno da je osnovni Ugovora o kreditu broj: 92151/05 od 25.10.2005.g. ništetan, ništetan je i Ugovor o cesiji – Prodaja potraživanja Ugovor br.: S029/2015 potvrđen/solemniziran pod posl.br.: OV-5162/2015 po Javnom bilježniku Marinu Dabelić iz Zagreba dana 03.06.2015.g. u odnosu na ovdje tuženu jer je sklopljen protivno odredbama iz čl. 80. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi kako je ugovor o cesiji donesen nakon što je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (01.01.2014.g.) kojim zakonom je naloženo hrvatskim bankama da otklone posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga tužiteljica smatra kako je nesporno da se takav prijenos potraživanja po svojoj naravi protivi prijenosu na drugoga, odnosno da je isti ništetan. Protivni su odredbama iz Zakona o obveznim odnosima i odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Sklapanjem navedenih pravnih poslova povrijeđeno je načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03) jer je banka, a naknadno i ovdje tužitelj postupajući s aspekta jače ugovorne strane tuženoj nametnuo odredbe i pravne poslove koja tuženu dovode u neravnopravan položaj te joj u konačnici nanose štetu. Tužiteljica tvrdi da je Osnovni ugovor o kreditu i ugovor o cesiji protivni su i Direktivi 93/13 Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Predlaže se utvrđene iznose staviti eventualno u prijeboj s potraživanjem tužitelja ukoliko cijenjeni Naslov ne prihvati prvobitno postavljeni protutužbeni zahtjev tužene i usvoji podredno postavljen tužbeni zahtjev prema odredbama iz čl. 189. ZPP-a.

2.Tuženik osporava, kako primarni tako i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tuženik nadalje navodi kako je nesporno da su stranke cit. Ugovora o kreditu HVB Splitska banka d.d. (sada OTP d.d.) s jedne strane i tužiteljica kao korisnik kredita s druge strane te da tuženik nije stranka Ugovora o kreditu, a čija se ništetnost u ovom parničnom postupku utvrđuje već je tuženik od ranijeg vjerovnika samo preuzeo dospjelo nenaplaćeno potraživanje, ne i prava i obveze iz tog ugovora. U odgovoru na tužbu se tvrdi kako predmet Ugovora o cesiji – Prodaji potraživanja nije prijenos ugovora o kreditu već prijenos dospjele tražbine koju banka nije uspjela naplatiti. Ništetnost bilo kojeg ugovora se može utvrđivati, međutim, u parničnom postupku mogu sudjelovati samo strane koje su ugovor i sklopile. Priznaje se da je pod određenim okolnostima ugovaranje valutne klauzule u CHF utvrđeno nepoštenim, a time i ništetnim, međutim, ne bezuvjetno i ne općenito, kako to pogrešno navodi tužitelj. Imajući u vidu kretanje tečaja CHF za vrijeme važenja ugovora, ne samo da tužiteljica nije oštećena u razdoblju do otkaza cit. Ugovora o kreditu već je zapravo kretanje tečaja CHF-a tužiteljici išao u u korist. Iz dostavljene dokumentacije je vidljivo da je prodajni tečaj banke gotovo cijelo vrijeme važenja cit. Ugovora o kreditu bio na snazi bio u padu, a tek 4 mjeseca prije otkaza istog neznatno porastao s time da je posljednja 2 mjeseca prije otkaza ugovora bio u padu. Prema tome, cilj i svrha kolektivnih presuda je bila zaštita potrošača i to onih koji su ,,pretrpjeli štetu'' rastom tečaja CHF, iako i ti isti potrošači u svakom posebnom parničnom postupku moraju dokazati tu štetu. Ugovaranje valutne klauzule je dopuštena ugovorna klauzula koja je regulirana čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Prema tome, odredba ugovora o kreditu koja je u skladu sa zakonom, koja nije suprotna moralu društva niti pravnom poretku, ne može biti ništetna, posebice iz razloga što tuženiku nikakva šteta nije nastala. Nadalje, tužiteljica u tužbi navodi da tužena kao potrošač nije bila na adekvatan način upozorena na pravne posljedice promjene tečaja valute CHF, što tuženik smatra nelogičnim i netočnim. Tužiteljica prvenstveno ističe da je tč. 15. cit. Ugovora o kreditu ugovoreno i utvrđeno da korisnik kredita (tužiteljica) potpisom kredita potvrđuje da je upoznat s promjenjivošću izabrane valute ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ugovoru o kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na kune, a kreditor otklanja svaku odgovornost sa sebe glede istog. Tuženik stoga smatra kako su odredbe o valutnoj klauzuli jasne i bezuvjetne jer je svojim potpisom korisnik kredita (tužiteljica) potvrdila da je upoznat s mogućim padom, ali i rastom tečaja CHF te da iste razumije. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako neosnovano tužiteljica tvrdi da je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan pozivajući se isključivo na praksu hrvatskih i europskih sudova i to samo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen u valuti CHF, a eventualna ništetnost valutne klauzule nema za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Tužiteljica je prilikom sklapanja cit. Ugovora o kreditu primila i otplatni plan iz kojeg je vidjela iznos pojedinih anuiteta i rokove dospijeća, a ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zakonom zabranjena. Naime, ista je dopuštena sukladno čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. a osim toga, niti u jednom trenutku ta stopa nije prešla maksimalno dopuštenu. Tuženik nadalje tvrdi kako je Ugovor o cesiji tražbine pravno valjan, nije protivan Ustavu RH, moralu i prisilnim propisima. Isti je sklopljen temeljem odredbe čl. 80. ZOO-a sukladno kojoj je banka tuženiku ustupom prenijela svoje potraživanje koje je imala prema tužitelju temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. Konačno, tuženik ističe i da je sukladno čl. 323. ZOO-a svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a budući da je nesporno da je banka tužitelju isplatila po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu iznos od CHF 23.100,00 u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj bi u slučaju da se utvrdi ništetnost Ugovora o kreditu bio dužan taj iznos vratiti banci. Dakle, čak i da se utvrdi ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu i dalje će postojati potraživanje banke prema tužitelju.

3. Sud je donio presudu broj P-182/2020-16 od dana 25.svibnja 2022.g. kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te je utvrdio kako je ništetan Ugovor o kreditu broj 92151/05 te Ugovor o cesiji broj S029/2015 od dana 3.lipnja 2015.g. međutim povodom žalbe tuženika Županijski sud u Zagrebu je ukinuo presudu i vratio predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak, a u obrazloženju je naveo da s obzirom da nije bilo uvjeta da prvostupanjski sud utvrdi u cijelosti ništetnim ugovor o kreditu, ali je mogao, a da time ne prekoračuje tužbeni zahtjev, s obzirom na činjenične navode tužbe utvrditi ništetnost pojedinih odredbi ugovora na čiju ništetnost ukazuje tužba.

4. Tužiteljica je podneskom od dana 6.svibnja 2025.g. sredila tužbeni zahtjev ostajući i kod glavnog zahtjeva i kod alternativnog tužbenog zahtjeva.

5. U ponovljenom postupku u svrhu dokazivanja izvršen je se uvid u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 i Pž- 6632/18 te presudu VS RH Rev 221/2018,presuda suda od 14.3.2019. (list 18-42), tečajna lista Splitske banke (list 51-96), saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, izvršen je uvid u spis Povrv-146/2019, izvršen je uvid u odluku ŽS u Varaždinu, SS u Koprivnici br. Gž-115/2020 od 17.9.2020., te je izvršen uvid u presude ES u Luxembourgu C-118/17 i C-260/18.

6. Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan dok je podredni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Nesporno je da je tužiteljica dana 24.10.2005.godine sklopila s HVB Splitskom bankom d.d. Ugovoru o kreditu broj:92151/05 – koji ugovor o kreditu jest sklopljen s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak –CHF.

8. Stoga, nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru, ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o čijoj visini se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala je dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Konačno, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, u trenutku kad je nastupila promjena u visini ugovorene kamatne stope, ista je bila ostvarena jednostranom odlukom tuženika, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti referentne kamatne stope. Sud smatra kako je takva ugovorna odredba nepoštena, budući da nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, s obzirom da je činila sadržaj unaprijed pripremljenog, tipskog obrasca ugovora, čime je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužiteljica u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupila sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužiteljice i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, br. 93/03 – dalje: ZZP/03), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81. st. 2. i 3. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Tuženik je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u ugovoru, koji je tužiteljici također predočen i dan na potpis, napisala na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužiteljica tom prilikom nije mogla niti imala mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Isto tako Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF je nepoštena, jer se o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Time je položaj tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Banka je za razliku od tužiteljice raspolagala stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.

11. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO, važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91…35/05) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a prema odredbi čl. 105. st. 1. tog zakona, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojih je ugovor sklopljen, dok po stavku 2., ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

12. Pokretanjem parničnog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv 8 banaka od 4.7.2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13 i potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt- 249/14 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara i jednostranom odlukom banke samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze. Također je navedenom presudom Trgovačkog suda utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka.

13. Prema odredbi čl. 1065. ZOO, ugovorom o kreditu banka se obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom. Dakle, ugovorom o kreditu je bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se primjenjuje jer je načelno bilo dopušteno ugovarati valutnu klauzulu. Dakle, iako je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu otplate mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po tečaju CHF važećim na dan plaćanja (a u kojem slučaju ništetnosti treba primijeniti onda onaj tečaj koji je bio važeći na dan sklapanja ugovora), i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koje je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita je dužan vratiti. Nesporno je da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle, uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je i valjana ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tužena kao banka stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (u kojem slučaju treba primijeniti onaj tečaj važeći u vrijeme sklapanja ugovora) ustanovljeni su upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen od tih odredbi, pa stoga, predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je stoga sud utvrdio ništetnost odredbi odnosno dijelova odredbi iz Ugovora o kreditu koje se odnose na valtunu klauzulu i promjenjivu ugovornu kamatnu stopu ali je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojom traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

14. Županijski sud u svojoj odluci upućuje na presudu suda EU C-118/17 gdje je istaknuto da čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama, a posebno se ukazuje da već u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuto da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

15. Dakle, budući je sud već utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu sukladno jednostranim odlukama banke te odredbu o plaćanju mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećim na dan plaćanja anuiteta na taj način je uspostavljen kompromis i ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštita potrošača s jedne strane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge strane, a koja ravnoteža je bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama (vidi presudu VSRH Rev- 820/2023-2 od 23. travnja 2024. godine).

16.1. Tužitelj traži u tužbenom zahtjevu utvrđenje da su nepoštene i stoga ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o cesiji - Prodaji potraživanja - Ugovor br.: S029/2015 od 03.06.2015.g. potvrđen/solemniziran pod posl.br.: OV-5162/2015 po Javnom bilježniku Marinu Dabelić iz Zagreba dana 03.06.2015.g. koje se odnose na visinu cediranog/prenesnog potraživanja. Međutim, budući da je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući kako je Ugovor o kreditu samo djelomično ništetan, dok cjelokupni ugovor o kreditu može opstati, sud nije mogao usvojiti niti tužbeni zahtjev tužiteljice kako su Ugovor o cesiji odnosno odredbe koje se odnose na visinu cediranog/prenesenog potraživanja ništetne. Naime, tužiteljica nije predložila dokaze kojim dokazuje koje su to odredbe niti zbog čega smatra da postoji ništetnost navedenog Ugovora o cesiji, niti je ništetnost utvrdio ovaj sud.

16.2.Nesporno je da tužiteljica nije postavila i kondemnatorni tužbeni zahtjev, dakle, zahtjev za isplatom više plaćenog temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, naprotiv podneskom od dana 24.veljače 2022.g. odustala je od provedbe knjigovodstveno-financijskog vještačenja, pa budući da je ponovno takvo vještačenje predložila u svrhu dokazivanja na raspravi od dana 8.svibnja 2025.g. sud je odbio jer je spis vraćen u fazi glavne rasprave i dokazi se ne mogu predlagati, a osim toga budući da nije postavila niti kondemnatorni zahtjev takav dokaz nije niti potreban za odluku u ovom postupku.

17. Tuženik je uložio prigovor promašene pasivne legitimacije no sud ovakav prigovor tuženika nije mogao uzeti u obzir jer prema članku 84.st.2. Zakona o obveznim odnosima dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje, pa je dakle tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku jer tužiteljica i prema njemu može istaknuti prigovore po osnovnom ugovoru.

18. S obzirom da su obje stranke djelomično uspjele u sporu sud je odlučio da stranke snose svaka svoje troškove ovog postupka temeljem članka 154.st.4. Zakona o parničnom postupku.

19. Temeljem navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Koprivnica, 3. lipnja 2025.

Sudac

Darko Magdić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvj. Sanja Dozet, OU Dozet & Vlaić, Zagreb, Božidara Adžije 17A-preko e- komunikacije

2. Odvj. Zvonimir Buterin, OD Buterin &Posavec, Zagreb, Masarykova ul. 3-preko e- oglasne ploče komunikacije