REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-610/2023-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 29. travnja 2025.god. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Marcele Šprem-Veljavečki, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika ŽB, odvjetničkog vježbenika u OD, dana 03. lipnja 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku, ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju GALOVIĆ GB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.614,36 EUR (tritisućešestoi- četrnaest eura i tridesetišest centi ), zajedno sa zateznim kamatama, od 10. veljače 2010. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

– Iznos 10,04 EUR od 10. veljače 2010.

– Iznos 13,98 EUR od 10. ožujak 2010.

– Iznos 18,31 EUR od 09. travanj 2010.

– Iznos 21,66 EUR od 10. svibanj 2010.

– Iznos 26,39 EUR od 10. lipanj 2010.

– Iznos 31,14 EUR od 09. srpanj 2010.

– Iznos 29,19 EUR od 10. kolovoz 2010.

– Iznos 39,83 EUR od 10. rujan 2010.

– Iznos 34,93 EUR od 10. studeni 2010.

– Iznos 39,43 EUR od 10. prosinac 2010.

– Iznos 47,68 EUR od 21. prosinac 2010.

– Iznos 50,46 EUR od 10. siječanj 2011.

– Iznos 42,83 EUR od 10. veljača 2011.

– Iznos 44,20 EUR od 10. ožujak 2011.

– Iznos 42,70 EUR od 11. travanj 2011.

– Iznos 54,05 EUR od 10. svibanj 2011.

– Iznos 59,54 EUR od 28. lipanj 2011.

– Iznos 60,05 EUR od 11. srpanj 2011.

– Iznos 92,62 EUR od 10. kolovoz 2011.

– Iznos 60,63 EUR od 09. rujan 2011.

– Iznos 56,02 EUR od 10. listopad 2011.

– Iznos 54,75 EUR od 10. studeni 2011.

– Iznos 54,78 EUR od 09. prosinac 2011.

– Iznos 59,21 EUR od 10. siječanj 2012.

– Iznos 61,89 EUR od 10. veljača 2012.

– Iznos 62,43 EUR od 09. ožujak 2012.

– Iznos 60,88 EUR od 10. travanj 2012.

– Iznos 61,53 EUR od 10. svibanj 2012.

– Iznos 63,00 EUR od 11. lipanj 2012.

– Iznos 61,61 EUR od 10. srpanj 2012.

– Iznos 61,46 EUR od 10. kolovoz 2012.

– Iznos 58,05 EUR od 10. rujan 2012.

– Iznos 58,55 EUR od 10. listopad 2012.

– Iznos 61,07 EUR od 09. studeni 2012.

– Iznos 61,07 EUR od 10. prosinac 2012.

– Iznos 61,82 EUR od 10. siječanj 2013.

– Iznos 59,67 EUR od 11. veljača 2013.

– Iznos 57,55 EUR od 11. ožujak 2013.

– Iznos 59,79 EUR od 10. travanj 2013.

– Iznos 59,00 EUR od 10. svibanj 2013.

– Iznos 55,96 EUR od 10. lipanj 2013.

– Iznos 53,81 EUR od 10. srpanj 2013.

– Iznos 55,79 EUR od 09. kolovoz 2013.

– Iznos 57,38 EUR od 10. rujan 2013.

– Iznos 58,91 EUR od 10. listopad 2013.

– Iznos 59,43 EUR od 11. studeni 2013.

– Iznos 61,13 EUR od 10. prosinac 2013.

– Iznos 59,02 EUR od 10. siječanj 2014.

– Iznos 53,72 EUR od 10. veljača 2014.

– Iznos 54,80 EUR od 10. ožujak 2014.

– Iznos 54,69 EUR od 10. travanj 2014.

– Iznos 53,82 EUR od 09. svibanj 2014.

– Iznos 53,28 EUR od 10. lipanj 2014.

– Iznos 54,01 EUR od 10. srpanj 2014.

– Iznos 55,41 EUR od 11. kolovoz 2014.

– Iznos 56,24 EUR od 10. rujan 2014.

– Iznos 56,48 EUR od 10. listopad 2014.

– Iznos 57,69 EUR od 10. studeni 2014.

– Iznos 58,44 EUR od 10. prosinac 2014.

– Iznos 58,81 EUR od 09. siječanj 2015.

– Iznos 58,96 EUR od 10. veljača 2015.

– Iznos 58,97 EUR od 10. ožujak 2015.

– Iznos 58,97 EUR od 10. travanj 2015.

– Iznos 58,97 EUR od 11. svibanj 2015.

– Iznos 58,97 EUR od 10. lipanj 2015.

– Iznos 58,97 EUR od 10. srpanj 2015.

– Iznos 58,97 EUR od 10. kolovoz 2015.

– Iznos 58,97 EUR od 10. rujan 2015.

II. Nalaže se tuženiku, ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju GALOVIĆ GB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od isplati iznos od 4.287,79 EUR (četiri- tisućedvjestoosamdesetisedam eura i sedamdesetidevet centi ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 30.09.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja

Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3A Rijeka (Grad Rijeka), OIB: 23057039320 da tužitelju GALOVIĆ GB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.081,81 EUR (tritisućeiosamdesetijedan euro i osamdesetijedan cent ) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. O d b i j a s e zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužitelju u vezi ugovora o kreditu i to s osnove preplate iz konverzije u iznosu od 119,02 EUR ( stoidevetnaest eura i dva centa ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na naznačene mjesečne iznose počevši od 02. siječnja 2007.god. do zaključno 02. listopada 2008.god. do isplate, te se temeljem navedenog odbija prigovor prijeboja tuženika.

r i j e š i o  j e :

Dopušta se specifikacija tužbenog zahtjeva kako je isti tužitelj postavio u podnesku od 16. listopada 2024.god. kada je u tužbeni zahtjev naveo ukupan novčani iznos koji potražuje od tuženika, kao i pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Obrazloženje:

1. Tužitelj GB (u daljnjem tekstu tužitelj ), je podnio tužbu protiv tuženika dana 14. lipnja 2023.god., u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006/1031262160/51404627-5103052229 dana 05. srpnja 2006. god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marodi Ivana iz [adresa]. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 56.200,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 4,5 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Aneks ( Dodatak ) Ugovora o kreditu broj 5103052229 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Navodi da je dopisom od tuženika prije pokretanja ovog postupka na sudu zatražila dostavu dokumnetacije, ali joj sud istu još nije dostavio. Stoga predlaže da sud temeljem čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku prvo obveže tuženika da u spis dostavi svu dokumentaciju u svezi tog ugovora o kreditu, a nakon toga će sita postaviti svoj tužbeni zahtjev na isplatu uz zahtjev da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatila, s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, sve u pojedinačnim u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvo istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Zatim navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prijeboja prilikom podnošenja odgovora na tužbu u iznosu od ukupno 127,52 EUR u ukupnom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom u pojedničanim mjesečnim iznosima u razdoblju od 02. kolovoza 2006.god. do zaključno 02. prosinca 2008.god., a isto se odnosi na razdoblje tzv. potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

4. Tužitelj je u podnesku od 28. srpnja 2023.god. naveo da je zaprimio svu dokumnetaciju tuženika, te je postavio svoj tužbeni zahtjev i to na način da od tuženika potražuje isplatu s osnova preplaćenog tečaja CHF u iznosu od 4.218,22 EUR/31.782,18 HRK, sa zakonskom zateznom kamatom u pojedničanim mjesečnim iznosima u razdoblju od 01. studenog 2006.god. do zaključno za rujan 2015.god. do isplate i isplatu s osnova preostale glavnice u iznosu od 3.151,91 EUR/23.748,10 HRK, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015.god. do isplate.

5. Općinski sud u Čakovcu je rješenjem broj P-610/2023 od dana 24. studenog 2023.god. odbio tuženikov prigovor da ovaj sud nije mjesno nadležan. Rješenje je postalo pravomoćno 23. veljače 2024.god. kada je isto potvrdio Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću u rješenju pod brojem Gž-77/2024.

6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

7. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimjenom dana 16. listopada 2024.god. i to sukladno nalazu i mišljenju vještaka i to na način da u toč. I. sada od tuženika potražuje novčani iznos od 3.614,36 EUR na ime preplate s osnova promjene tečaja CHF za razdoblje od 10. veljale 2010.god. do 10. rujna 2015.god., a u toč. II. specificira potraživanje s osnova preostale glavnice te sada traži isplatu iznosa od 4.287,79 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015.god, a kako je to izračunao financijski vještak u ovom postupku, te isti tužbeni zahtjev sada glasi na način kako sada glasi u izreci.

8. Tužitelj isti izračun obrazlaže u tom podnesku, te navodi da iz nalaza vještaka proizlazi: „Tužitelj je u periodu od stavljanja kredita u korištenje do datuma 30.09.2015. ukupno na ime većih kamatnih stopa i višeg tečaja CHF HRK platio 3.890,81 EUR više nego što bi platio da se kamatne stope i tečaj nisu povećali. Od navedenog, 276,45 EUR se odnosi na pretplatu temeljem promjena kamatnih stopa dok se 3.614,36 EUR odnosi na pretplatu temeljem promjena tečaja. Pojedinačni iznosi pretplata s dospijećem su specificirani u nalazu. Korisnik je nakon konverzije nastavio otplaćivati 32.724,76 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi. Prema tečaju na datum konverzije isto predstavlja više utvrđenu glavnicu konvertiranog kredita u iznosu od 4.287,79 EUR.“ Stoga, tužitelj kao vrijednost predmeta spora postavlja upravo iznos preplate koji je utvrdio vještak s osnova promjene tečaja CHF, a sve sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF predmetima.

9. Tužitelj traži isplatu samo s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF (švicarski franak ), kao i isplatu preostale glavnice i stoga sud samo o tome odlučuje u ovom postupku.

10. Taj podnesak sa specificiranim tužbenim zahtjevom je dostavljen tuženiku i isti se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, te je istaknuo da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev smanjio. Stavlja i prigovor zastare na te iznose iz specificiranog tužbenog zahtjeva. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

11. Tuženik je u podnesku od 24. prosinca 2024.god. specificirao svoj prigovor radi prijeboja u iznosu od ukupno 124,05 EUR, a onda još i u podnesku od 24. travnja 2025.god. gdje traži isplatu iznosa od 119,02 EUR u razdoblju od 02. siječnja 2007.god. do zaključno 02. listopada 2008.god. tj. u razdbolju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

12. Sud je proveo dokaze koje su stranke predložile.

13. Na upit suda stranke nisu predlagale usmeno saslušanje vještaka.

14. Na ročištu održanom dana 29. travnja 2025.god. tužitelj je ostao kod specifi- ciranog tužbenog zahtjeva od 16. listopada 2024.god. i svih navoda.

15. Na tom ročištu je tuženik ostao kod svih navoda i prigovora, usprotivio se preinaci tužbenog zahtjeva, te je i na isti stavio prigovor zastare. Ostao je kod istaknutog prigovora radi prijeboja.

16. Sud je stoga na tom ročištu 29. travnja 2025.god. s obzirom da stranke nisu imale daljnje dokazne prijedloge, izvršio još uvid u dokumentaciju, te je glavnu raspravu nakon toga zaključio.

17. Odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, postavljenog u podnesku od dana 16. listopada 2024.god., a u izreci je naveden iznos u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute RH i to prema fiksnom tečaju konverzije iz tog Zakona 7,53450.

18. Sud sada s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se protivi preinaci i da je tužitelj smanjio svoj tužbeni zahtjev. Odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZPP ) je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Po ocjeni ovog suda tužitelj je o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i zbog čega je unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl. 190. st.3. ZPP-a u ovom postupku dopustio preinaku tužbe. Naime, uvidom u postavljeni tužbeni zahtjev i ovaj specificirani tužbeni zahtjev sud utvrđuje da je tužitelj sukladno nalazu vještaka izmijenio iznose koje potražuje s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF i s osnova isplate zbog preplaćene glavnice, a iznose je uskladio sa nalazom vještaka u ovome predmetu, pa sud smatra da je isto dopušteno. Čak se ne radi niti o ukupnom smanjenju tužbenog zahtjeva kako to tvrdi tuženik, već o neznatnom ukupnom povećanju tužbenog zahtjeva.

19. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 8-16 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 17 spisa), punomoć (list 18-21 spisa), aneks broj 1 ugovor o kreditu (list 22-27 spisa), solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 28-40 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 41 i 42 spisa), dopis – zahtjev za izdavanje dokumentacije (list 49 spisa), obavijest o kreditu (list 50 spisa), otplatni plan (list 51-54 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa, obavijest o kreditu i otplatni planovi (list 55-71 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 72-75 spisa), obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 76 spisa), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu, obavijesti o promjeni kamatne stope i otplatni planovi (list 77-90 spisa), izračun konverzije kredita (list 91-94 spisa), uplate po kreditu (list 95-100 spisa), otplatni planovi (list 101-113 spisa), obavijest o kreditu, otplatni planovi (list 114-143 spisa), obavijest o usklađivanju visine kamatne stope i otplatni planovi (list 144-189 spisa), pregled prometa po kreditu (list 190-219 spisa), podatke (list 245-251 spisa, te list 284), sudsku praksu (list 252-283 spisa, te 285-299 spisa), ugovor (list 300 spisa), sudsku praksu (list 301-330 spisa), preslik povratnice (list 331 spisa), sudsku praksu (list 332-340 spisa), pregled prometa po kreditu (list 341-358 spisa), sudsku praksu (list 359-370 spisa), dopis – dostava dokumentacije (list 371 spisa), sudsku praksu (list 372-383 spisa), otplatni plan za kredit (list 390-397 spisa), sudsku praksu (list 398-432 spisa), ponude kredita (list 433-440 spisa), sudsku praksu (list 441-460 spisa), informacije o kreditima (list 461-466 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije (list 467 i 468 spisa), iskaz (list 469 i 470 spisa), sudsku praksu (list 487-546 spisa), sudsku praksu (list 562-615 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljeno 26. rujna 2024. (list 640-647 spisa), sudsku praksu (list 664-690 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije od 29. studeni 2024. (list 699 spisa), sudsku praksu (list 706-732 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije od 14. siječnja 2025. (list 736 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije od 10. ožujka 2025. (list 740-742 spisa), te je saslušao tužitelja GB, kao stranku u svrhu dokazivanja.

20. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja kako je isti postavljen u podnesku od 16. listopada 2024.god. osnovan u cijelosti, a koji je postavljen nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, a kako je navedeno u izreci ove presude, te naprijed obrazloženo ( u svezi preinake ).

21. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

22. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Prema sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci točan naziv tuženika je :

ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo (ERSTE&STEIERMÄR- KISCHE BANK d. d.), OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka.

24. Nije sporno da su tužitelj GB kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006/1031262160/51404627-5103052229 dana 05. srpnja 2006.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.200,00 CHF (švicarskih franaka ) i to stambeni kredit za kupnju nekretnine i to na rok od 360 mjeseci, uz kamatnu stopu od 4,5 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 284,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku, ugovor je kao sudužnik potpisala i ĐB, te kao založni dužnici NB i Sabolčec Danica. Iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno. Nije sporno da je u čl. 8. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,5 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

25. Nije sporno da su tužitelj i tuženik kao banka dana 10. veljače 2016.god. sklopili Aneks broj 1 (dodatak ) ugovora o kreditu broj 5103052229 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju utvrdio manjak uplaćenih iznosa na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu i to u iznosu od 1.619,35 EUR, dok je naznačeno da je nedospjela glavnica 31.816,74 EUR. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR.

26. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

27. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

28. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita.

29. Utvrđuje se da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom i prvotno postavljenim u tužbi i u specificiranom tužebnom zahtjevom nakon provedenog financijsko-knjigovod- stvenog vještačenja, od tuženika traži samo isplatu i to samo preplaćenog s osnova promjene tečaja CHF (švicarski franak ), te traži da se utvrdi iznos preostale glavnice u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula.

30. Sud stoga u ovom postupku odlučuje samo u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i samo u tom dijelu i obrazlaže donošenje odluke u ovom postupku.

31. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

32. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

33. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

34. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta).

35. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor- nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

36. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

37. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

38. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

39. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

40. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

41. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

42. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju -Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditia koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

43. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

44. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.god. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

45. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostu-panjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

46. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

47. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi samo na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu CHF, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ), s obzirom da samo isto tužitelj potražuje u ovom postupku.

48. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

49. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

50. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

51. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 14. lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

52. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

53. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.

54. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 14. lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

55. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

56. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

57. Osim toga u svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III-1593/21, U-III-1730/2022 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke (javne bilježnike i zaposlenike banke koji nisu izravno sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu ) u ovakvim postupcima.

58. Sud pisani iskaz svjedokinje SB ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, a sud smatra da se odluka može donijeti na temelju ostalih pisanih dokaza u spisu i nije potrebno saslušanje iste s obzirom da ista nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu broj 1. ugovora o kreditu.

59. Tužitelj JB, je u iskazu izjavio da je 2006. kada je sklapao ugovor o kreditu živio na adresi [adresa]. Te godine je trebao kredit za kupnju kuću na adresi [adresa] gdje i danas živi. Išao je pitati za kredit u više banaka, a u Erste banci mu je bio najpovoljniji iz razloga jer su mu tamo ponudili taj kredit u švicarskim francima i rekli da je to za njega najpovoljnija solucija, da to svi uzimaju, a kamata je bila povoljna. Nisu mu niti ponudili nikakav drugi kredit, npr. u eurima. U pogledu promjene kamata mu nisu ništa posebno objasnili, u vezi rate su mu rekli da je vezana za tečaj CHF, međutim da je valuta CHF stabilna. Dogovorio se za mjesečnu ratu od 1.300,00 kuna i isprintali su mu otplatni plan s takvim iznosima rate do kraja otplate. Uzeo je kredit u visini 56.200,00 CHF na 30 godina. Sudužnik po istom ugovoru mu je supruga JB J, a NB i SB koji su navedeni kao založni dužnici su osobe od kojih su kupili tu kuću. Bili su na potpisivanju ugovora kod javnog bilježnika, tamo su ih čekali gotovi ugovori, rekao im je neka to potpišu, a nije ništa posebno objasnio. Banka si je upisala hipoteku na tu kupljenu kuću. Prve rate su mu iznosile 1.300,00 kuna mjesečno, a najviše je plaćao oko 2.100,00 kuna mjesečno. Kada su se rate povisile išao je pitati u banku zbog čega je to tako i tamo su mu rekli da tako mora biti, da je tako banka odredila. Redovno je plaćao rate kredita, uzimali su mu s plaće, a kada iznos s plaće nije bio dovoljan, onda je još doplaćivao i nosio novce u banku. U pogledu konverzije ga je o istoj obavijestila banka, nisu mu ništa posebno obrazlagali, rekli su mu samo da će biti manja rata, što mu je bilo bitno i rata mu je pala na 1.550,00 kuna mjesečno, dakle nije pala na onaj iznos za koji su se dogovorili, tj. 1.300,00 kuna mjesečno. Još uvijek otplaćujem taj kredit. Tu kuću koju je kupio je koristio za život sa suprugom i djecom.

60. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

61. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula). Sporno je da li tužitelj ima pravo na isplatu preostale glavnice u slučaju ako ne vrijedi valutna klauzula.

62. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

63. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

64. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

65. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

66. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

67. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

68. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

69. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu.

70. Naime, očito je, da je tuženik prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

71. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

72. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

73. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

74. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

75. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati niti o valutnoj klauzuli (što je predmet ovogo postupka ), a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope, kao i promjene tečaja CHF (što je ovdje utuženo ), upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

76. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

77. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

78. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

79. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

80. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

81. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

82. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

83. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

84. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (što je u ovom postupku utuženo ).

85. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

86. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 10. veljače 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

87. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

88. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom (Aneksom ) od 10. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

89. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

90. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

91. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

92. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

93. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

94. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

95. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

96. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa (dodatka ) nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

97. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

98. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

99. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarale pojedine odredbe ugovora, koje su kasnije usukladno recentnoj sudkoj praksi utvrđene ništetnim.

100. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu se ne rješava pitanje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

101. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

102. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

103. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži kako podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, tako i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

104. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

105. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

106. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja između ostalog i valutne klauzule, odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

107. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

108. Tijekom postupka je donesena i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-1096/2022 kojom se odlukom daje pravo potrošačima s konvertiranim kreditima na puna obeštećenja, ako ta obeštećenja nisu postignuta konverzijom postupak, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, kao i da i financijskim vještačenjem u postupku treba utvrditi iznos obeštećenja. Vrhovni sud RH je donio i odluku Rev-586/2019, u kojoj navodi kako su potrošači konverzijom dobili sve preplate, ali nisu i zatezne kamate koje moraju dobiti.

109. Ovaj sud je u ovoj odluci naveo što smatra temeljem recentne sudske prakse i zašto se donosi odluka kao u izreci.

110. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule (kako je postavljen tužbeni zahtejev ) ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

111. Rješenjem od dana 04. srpnja 2024.god. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu od dana 05. srpnja 2006.god., te Aneksa istog od dana 10. veljače 2016.god. i to : 1. kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 5103052229 do dana konverzije, u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od dana konverzije, po Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5103052229 specificirano po datumima uplata, 2. kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope, specificirano po datumima uplata, 3. koliki iznos zatezne kamate pripada tužitelju na preplaćene iznose iz toč 1. i 2. na dan konverzije, uz umanjenje istih za priznati iznos preplate ako zatezne kamate nisu dovoljne za prebijanje s preplatom iz konverzije, izračun prijeboja s preplaćenim anuitetima, 4. koliki je iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od dana konverzije kamata po Aneksu ugovora o kreditu, 5. koliki je iznos kunski preostale glavnice dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), 6. koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu? Da li je tužitelj uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirio tako dospjelu glavnicu do trenutka konverzije? 7. je li tužitelj kroz konverziju stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju? Vještačenje je povjreno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz [adresa].

112. Vještak Mikac Matija je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

113. Stalni sudski vještak Matija Mikac je dana 26. rujna 2024.god. dostavio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je tužitelj u periodu od stavljanja kredita u korištenje do datuma 30.09.2015 ukupno na ime većih kamatnih stopa i višeg tečaja CHF/HRK platio 3.890,81 EUR više nego što bi platio da se kamatne stope I tečaj nisu povećavali. Od navedenog, 276,45 EUR se odnosi na preplatu temeljem promjena kamatnih stopa dok se 3.614,36 EUR odnosi na preplatu temeljem promjena tečaja. Pojedinačni iznosi preplata s dospijećima su specificirani u nalazu. Pri izračunu konverzije banka je korisniku obračunala manjak uplata po konvertiranom kreditu tako da se zatezne kamate na preplate ne mogu prebijati s eventualnom priznatom preplatom iz konverzije. Korisnik je nakon konverzije nastavio otplaćivati 32.724,76 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi. Prema tečaju na datum konverzije isto predstavlja više utvrđenu glavnicu konvertiranog kredita u iznosu od 4.287,79 EUR. Preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu iznosi 222.274,34 HRK. Izračunom u prvoj točki nalaza je utvrđeno da je korisnik svojim uplatama namirio svu dospjelu glavnicu i kamatu po početnom otplatnom planu uz preplatu u iznosu od 29.314,96 HRK, odnosno 3.890,81 EUR. Kroz konverziju tužitelj nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.

114. Tuženik nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom izračunu, već ima primjedbe na dani zadatak vještačenja.

115. Vještak Mikac Matija se očitovao dana 29. studeni 2024.god. gdje navodi da tuženik nema prigovor na moj matematički izračun koji je urađen u skladu s sudskim zadatkom već su sve primjedbe pravne prirode. Vezano uz predložene izmjene i dopune izračuna, iste će izvršiti temeljem zadatka Suda. Vezano uz pitanje glede zakonitosti konverzije ističe da je konverzije kredita provedena ispravno sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tuženik je prilikom konverzije za zatvaranje obveze po simuliranom EUR kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, sukladno stopama koje su se obračunavale na istovjetne kredite s valutnom klauzulom u valuti EUR, koristio sve uplate korisnika kojima su se podmirivale obveze za glavnicu i redovnu kamatu.

116. Vještak se očitovao na primjedbe tuženika i dana 14. siječnja 2025.god. gdje navodi da tuženik ističe da „iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužitelj nema pravo na nikakvu isplatu obzirom da su mu sve preplate uračunate prilikom konverzije“. Vještak je naveo da navedenu kvalifikaciju da tužitelj nema pravo na nikakvu isplatu nije iznio već se radi o interpretaciji tuženika glede njegove izjave da su prilikom izračuna konverzije u obzir uzete sve uplate korisnika na kreditnu partiju. U točki 3. podneska tuženik taksativno navodi negativne iznose tečajnih razlika uslijed tečaja nižeg od početnog u ukupnom iznosu od 124,05 EUR. Iznosi su ispravno izvedeni iz mojeg Nalaza, međutim ističe da je na stranama 5-7 Nalaza već izvršio prijeboj pozitivnih i negativnih iznosa preplata.

117. Vještak Mikac Matija se očitovao još i dana 10. ožujka 2025.god. Naveo je da je na pitanje provedbe konverzije sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 već odgovorio u podnesku od 29.studenog 2024. godine, te nema više što za dodati. Glede tečajnih razlika koje proizlaze između stvarno plaćenih anuiteta i iznosa koji bi bili plaćani prema tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, za razdoblje od 2. kolovoza 2006.godine pa do 2. prosinca 2008. godine, dao je tablični prikaz, uz ponovnu napomenu da su negativni iznosi preplata u nalazu već prebijeni s najbližim pozitivnim iznosima preplata na stranama 5-7.

118. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanja stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

119. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

120. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev specificirao u podnesku od dana 16. listopada 2024.god. sukladno očitovanjima vještaka Mikac Matije gdje je jasno naveo da preostala razlika više plaćenog s osnova promjene tečaja CHF iznosi 3.614,36 EUR, koliko tužitelj potražuje u toč. I.tužbenog zahtjeva. Također je naveo da je tuženik obračunao novu glavnicu kredita koja je za 4.287,79 EUR viša u odnosu na iznos koji bi bio u slučaju da se kredit otplaćuje prema početnom otplatnom planu i početnim uvjetima, i tu razliku tužitelj potražuje pod toč. II. tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog tužitelj je precizirao i konačno sredio tužbu i tužbeni zahtjev, a na način kako glasi u izreci ove presude.

121. Sud tako postavljeni i obrazloženi tužbeni zahtjev tužitelja prihvaća i o istome odlučuje.

122. Ističe se da je vještak u svom nalazu i mišljenju te kasnijim očitovanjima jasno naveo da se niži tečaj CHF od početnog ugovorenog obračunavao u razdoblju od srpnja 2006.god. do zaključno u mjesecu studenom 2008.god., međutim uvidom u specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od dana 16. listopada 2024.god. je jasno vidljivo da on preplaćene iznose zbog promjene tečaja CHF sada potražuje tek od mjeseca veljače 2010.god. do zaključno za mjesec rujan 2015.god., dakle u razdoblju kada tih tzv. negativnih razlika nije niti bilo.

123. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate iznos od 3.614,36 EUR s dospijećem od 10. veljače 2010.god. do 10. rujna 2015.god. i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu. Stoga je odlučeno kao pod toč. I.izreke ove presude.

124. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 10. veljače 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da je tužitelj manje uplatio (utvrđen je manjak uplata ) iznos od 1.619,35 EUR, te je utvrđeno kao ostatak neotplaćene glavnice u iznosu od 31.816,74 EUR, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

125. Tužitelj tvrdi da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju, budući da je u postupku konverzije obračunao iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a u kojima tužitelj s tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati već je mogao samo prihvatiti konverziju ili ju odbiti. S obzirom da je tuženik kada je proveo konverziju kredita i sklopio Dodatak ugovoru s tužiteljem, pogrješno izračunao ostatak glavnice i preplatu u tom postupku konverzije, pa se sada ista u ovoj odluci ne može uzeti u obzir.

126. Kako je vještak utvrdio da u slučaju da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), uz primjenu početno ugovorene kamatne stope, glavnica kredita trebala biti umanjena za dodatnih 4.287,79 EUR, dakle tuženik obračunao novu glavnicu kredita koja je za 4.287,79 EUR viša u odnosu na iznos koji bi bio u slučaju da se kredit otplaćuje prema početnom otplatnom planu i početnim uvjetima, tužitelj ispravno traži da mu tuženik isplati taj iznos s osnova umanjene glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 30. rujna 2015.god. (datum provođenja konverziej ), do isplate, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

127. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

128. Tuženik je tijekom postupka stavio prigovor prijeboja prilikom podnošenja odgovora na tužbu, odnosno konačno specificiranog nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i to u podnesku od 24. travnja 2025.god. u iznosu od ukupno 119,02 EUR koji potražuje s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta tj. kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, sa zakonskom zateznom kamatom u naznačenim mjesečnim iznosima, počevši od 02. siječnja 2007.god. do zaključno 02. listopada 2008.god. do isplate, a isto se odnosi na utvrđenu preplatu iz konverzije.

129. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje : ZOO ) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužna vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja.

130. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njezina obveza vraćanja nečeg što nije niti primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače.

131. Vrhovni sud Republike Hrvatske je pod brojem Rev-549/2023 donio odluku kojom je odbilo reviziju banke i u istoj je naveo da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

132. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a osobito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja i odlučio kao u toč. IV. izreke presude.

133. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom o od dana 25. rujna 2024.god. uspio u cijelosti.

134. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (konačni tužbeni zahtjev radi isplate 3.614,36 EUR i još iznos od 4.287,79 EUR), te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 iste tj. 2,00 EUR/bod.

135. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7.), sastav podneska od 31.07.2023.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), sastav podneska od 11.10.2023.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 08.05.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 13.05.2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 03.07.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 18.10.2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1), sastav podneska od 11.11.2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), sastav podneska od 21.11.2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr. 8/4 ), sastav podneska od 10.01.2025.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), sastav podneska od 28.04.2025.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr. 8/4 ),zastupanje na ročištu 28.04.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/1), odnosno ukupno 2.200,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV po tbr. 42. koji ukupno iznosi 550,00 EUR.

136. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR.

137. Tužitelj je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi i na tužbu i na presudu, jer je istim propisano u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, te sukladno odredbama ZOSP, a kako je tužba podnesena dana 14. lipnja 2023.god., dakle nakon te izmjene, tužitelj nije dužan platiti pristojbu niti na tužbu niti na presudu.

138. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 3.081,81 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

139. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 03. lipnja 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja Bacinger Bojan, odvjetnik iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba