Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-199/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužiteljice ŽUM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku, odvjetniku Željku Palatinušu, iz Virovitice, protiv tužene Erste&Steiermärkische Banke d.d. OIB: 23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene i zaključene glavne rasprave 18. veljače 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, da tužitelju ŽUM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 10.816,73 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući istu u periodu od 02.03.2009.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi do 8,14% godišnje, u periodu od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 01.01.2018.g. do 30.06.2018.g. po stopi od 7,09% godišnje te u periodu od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, u periodu od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, u periodu od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, u periodu od 01.01.2020.g. do 30.06.2020.g. po stopi od 6,11% godišnje, u periodu od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89% godišnje, u periodu od 01.01.2021.g. do 30.06.2021.g. po stopi od 5,75% godišnje, u periodu od 01.07.2021.g. do 31.12.2021.g. po stopi od 5,61% godišnje, u periodu od 01.01.2022.g. do 30.06.2022.g. po stopi od 5,49% godišnje, u periodu od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi od 5,31% godišnje, a nadalje po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućim:

- na iznos od 4,35 € od 12.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,39 € od 13.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 1,70 € od 10.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 8,60 € od 09.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 8,55 € od 05.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,80 € od 08.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,71 € od 12.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,92 € od 09.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,15 € od 13.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,09 € od 07.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,44 € od 15.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,09 € od 11.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 62,14 € od 12.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 44,66 € od 14.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 51,33 € od 11.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,83 € od 14.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 56,90 € od 16.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 71,51 € od 16.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,42 € od 01.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 116,92 € od 10.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,24 € od 09.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,93 € od 11.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 67,21 € od 12.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,91 € od 17.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,30 € od 14.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,69 € od 11.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,27 € od 16.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 80,64 € od 10.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,61 € od 14.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,37 € od 14.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 23,04 € od 01.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 7,15 € od 05.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,38 € od 09.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,52 € od 01.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 3,36 € od 01.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,61 € od 03.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 73,77 € od 01.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,93 € od 01.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 55,68 € od 02.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,47 € od 01.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,54 € od 02.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 73,17 € od 01.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 77,20 € od 01.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 78,36 € od 30.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 75,47 € od 30.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,55 € od 31.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,41 € od 29.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 68,62 € od 31.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 0,40 € od 01.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 71,46 € od 02.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 76,93 € od 30.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 74,77 € od 02.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 76,21 € od 02.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 78,32 € od 30.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 67,77 € od 31.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 68,95 € od 01.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 68,96 € od 01.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 66,81 € od 30.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 65,98 € od 02.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 4,19 € od 01.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 66,97 € od 02.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 68,95 € od 01.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 71,63 € od 01.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 71,09 € od 30.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 73,15 € od 31.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 74,63 € od 01.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 74,08 € od 29.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 74,99 € od 15.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 21,57 € od 01.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 53,29 € od 03.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 32,01 € od 01.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 42,84 € od 03.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 32,02 € od 01.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 42,84 € od 04.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 74,86 € od 01.6.2015. pa do isplate,

- na iznos od 74,86 € od 01.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 35,35 € od 01.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,50 € od 03.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 35,35 € od 01.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 39,50 € od 03.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 6.486,66 € od 01.10.2015. pa do isplate.

UKUPNO 10.816,79 €

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici istaknuto u prigovoru radi prijeboja u iznosu od 1.041,62 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.112,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve ovo u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 13. lipnja 2023. putem svog punomoćnika podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 22. studenog 2004. zaključila Ugovor o kreditu broj 5102123296 na iznos kunske protuvrijednosti za 84.311,00 CHF. Ugovoreni je rok vraćanja kredita od 360 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Dospijeće anuiteta je bilo svakog petnaestog u mjesecu. Anuiteti su na početku otplate iznosili 452,08 CHF, a prvi anuitet je dospio na naplatu 15. studenog 2005. Ugovorena je kamatna stopa od 4,99% godišnje, promjenjiva. Kredit je tužitelju isplaćen 6. prosinca 2004., a središnji tečaj HNB za CHF na taj dan iznosio je 4,956235. Kredit je konvertiran u valutu EUR prema izračunu konverzije tuženika. Ugovor iz tužbe je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, CHF. Takva odredba ugovora o krediti je nepoštena i ništetna i tužiteljica ističe da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja istog ugovora o kreditu, tuženik kao trgovca nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu.

1.2. Tužiteljica se pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je ista postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Predmetna presuda potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

1.3. Tužiteljica nadalje navodi da je kod vraćanja kredita, obračunavajući anutitete prema valuti CHF, proizlazi da je tuženik od tužiteljice primio znatno veći iznos od onoga na koji je imao pravo, uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi te shodno navedenom, tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznos koji je tužiteljica platila uz primjenu ništetnih i neoštrenih ugovornih odredbi vezanih za tečaj CHF i to za svaki anuitet, sve zajedno za zakonskim zateznim kamatama računajući iste od dana uplate svakog anuitete pa do konačne isplate. Pri tome treba uzeti u obzir obračun konverzije koji je izradio tuženik tako da tužitelj potražuje više uplaćene iznose na temelju tečajnih razlika, zatezne kamate na više pretplaćene iznose od dana konverzije, te razliku glavnice koja je nastala prilikom konverzije iz CHF u EUR-e, što sve treba obračunati do dana konverzije odnosno na dan 30. rujna 2015., a pored toga potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos pretplate koji će se utvrditi tekući od 1. listopada 2015. pa do isplate.

1.4. Tužiteljica, obzirom da je presudama na koje se poziva, utvrđena ništetnost odredbi o kamati i valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani između 1. 6. 2004. i 31. 12. 2008. , smatra da je tuženik dužan sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 u daljnjem tekstu ZOO-a), vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u vezi s čl. 1111., 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

1.5. Stoga tužiteljica predlaže sudu da se donese presuda kojom će se naložiti tuženiku da isplati iznose čiju će visinu i tijek zakonskih zateznih kamata na iste tužitelj odrediti nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje te je tužiteljica u slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl. 186.b postavila alternativni ili eventualni kumulirani tužbeni zahtjev za donošenje presude u kojem se nalaže tuženiku da prema vlastitom nestručnom izračunu tužiteljici isplati iznos od 6.715,30 EUR zajedno za pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.6. Tijekom postupka tužiteljica je u svojem podnesku od 3. listopada 2024. specificirala svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka i dodatnim očitovanjem vještaka od 11. rujna 2024. te tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 10.816,73 EUR sa pripadajućom kamatom od svakog više plaćenog iznosa uslijed promjene valute pa do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, također je tuženik istaknuo da u ovom postupku tužiteljica je dužna dokazati svoj status potrošača. Tuženik također ističe da Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl. br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnova pretplaćenih tečajnih razlika i kamata.

2.1. Tuženik navodi kako su parnične stranke sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove odnosno da je položaj tužiteljice izjednačen sa položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR te navode da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravu osnovu odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Tuženik je također istaknuo i prigovor zastare po kojem bi se na zahtjev tužiteljice za isplatu imao primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koje je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP), a u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

2.2. Tuženik stoga smatra kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

2.3. Na ročištu održanom dana 20. ožujka 2024. tuženik je postavio procesni prigovor radi prebijanja s osnove negativnih tečajnih razlika te je tuženik u svojem podnesku od 10. srpnja 2024. istaknuti prijeboj specificirao nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka te je tuženik u svojem podnesku od 16. prosinca 2024. protivio se preinaci tužbenog zahtjeva tužiteljice nakon provedenog vještačenja navodeći kako se ne bi trebala dopustiti preinaka budući da preinaka ne bi bila svrsishodna za konačno rješenje.

2.4. Stoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan, uz naknadnu troškova parničnog postupka.

3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 5102123296 od 22. studenog 2004. (dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

4. Tijekom postupka nije sporno da je tužiteljica 22. studenog 2004. zaključila s tuženikom ugovor o kreditu na iznos od 84.311,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju stana, s rokom otplate na 360 mjeseci i Aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 5102123296 od 2. veljače 2016.

5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – švicarski franak te visina preplate.

6. Sporno je i da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara, istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, status potrošača te prigovor prijeboja.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u ugovor u kreditu (str. 8-12), otplatni plan (str. 13-19), Aneks br. 1 (str. 20-23), Aneks br. 2. (str. 24-27), otplatni plan (str. 28-47), obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 48-49), obavijest o izračunu konverzije (str. 50-71), letak s informacijama o Euribor-u (str. 71-72), izračun konverzije (str. 73-74), priopćenje za javnost (str. 94-96), informacije o stambenom kreditiranju (str. 105-164), pisani iskaz ŽU (str. 165-169), pitanja i odgovori za stambene kredite sa dokumentacijama (str. 170-183), činjenice o kreditima u CHF (str. 189-239), nalaz vještaka (str. 277-286).

8. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice našao životnim, logičnim pa stoga i vjerodostojnim, a ovaj iskaz potvrđuje i dokumentacija odnosno Ugovor o kreditu iz kojeg kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla s namjerom da kupi stan za vlastite potrebe. Također je vjerodostojan i iskaz tužiteljice o okolnostima podizanja kredita tako tužiteljica navodi da joj je bankarica ponudila kredit u CHF i EUR i prihvatili su kredit u CHF jer je bio povoljniji, a i bankarica im je rekla da uzmu taj kredit jer je zaista povoljan. Tužiteljica je također iskazala da sa bankaricom nije pregovarala o pojedinim odredbama tog ugovora o kreditu posebno ne o mogućem povećanju valute CHF iako tužiteljica navodi da je znala što znači kada je rata vezana uz tečaj valute, ali nije očekivala da bi tečaj tako porastao, a niti ju je na to upozorila bankarica. U početku otplate tužiteljica iznosi da je rata kredita bila 1.900,00 kuna da bi porasla na 3.700,00 kuna dok je njezina plaća iznosila 6.000,00 kuna mjesečno. Nakon takvih povećanja tužiteljica iznosi da je dobila poziv od banke za sklapanje Ugovora o konverziji te unatoč dogovorenim sastancima dva puta ju nitko nije primio, nakon toga je tužiteljica bila prisiljena na sklapanja tog Aneksa Ugovora o kreditu iako opet nije imala mogućnosti pregovarati sa bankom niti je bila upoznata sa visinom rate niti joj je bilo poznato koliko joj je iz ranijeg ugovora priznato pretplate već je jednostavno morala otići javnom bilježniku i ovjeriti taj Aneks, a prema istome tužiteljica je imala ratu od 301,00 EUR mjesečno. Navedeni ugovor tužiteljica je iskazala da je pročitala i da joj je pri tome bilo bitno da rata bude kako je i ugovorena te je tužiteljica također istaknula da joj bankar nije spominjao nikakve granice u kojima se tečaj može kretati odnosno o tome uopće nije bilo govora, a posebno o tome da bi postojala mogućnost takvog porasta tečaja CHF.

11. Sud je također prihvatio nalaz i mišljenje vještaka (strana 277-286), nalazeći da je isti izrađen u skladu s pravilima znanosti i vještine. Sud je prihvatio podnesak tužiteljice u kojem je isti zatražio da se pozove vještakinju da se očituje o tome da li iznos od 3.284,14 EUR predstavlja iznos koji je tužiteljica platila više od iznosa koji je trebala platiti kada se obroci obračunaju prema tečaju koji je vrijedio na vrijeme isplate kredita, a na što je vještakinja dostavila svoje očitovanje dana 11. rujna 2024., dok na matematički izračun vještakinje tuženik, kao niti tužiteljica, nisu imale primjedbe te stranke nisu predlagale saslušanje vještaka.

Tužiteljica je svojim podneskom od 3. listopada 2024. specificirala tužbeni zahtjev u kojem potražuje isplatu iznosa od 10.816,73 EUR, a kako bez provedenog financijskog vještačenja u okviru ovog postupka s obzirom da je osnovanost visine tužbenog zahtjeva u odgovoru na tužbu po tuženiku nije mogla biti utvrđena činjenica da li je konverzija uspostavila narušeni odnos pravične ravnoteže ugovornih stranaka tužiteljice kao potrošača i tuženika kao kreditora iz osnovnog CHF ugovora o kreditu kao i utvrđenje činjenice koji iznos konverzijom nije obuhvaćen, odnosno da li postoji ili ne postoji razlika između onoga što je po tužiteljici plaćeno do dana izvršene konverzije temeljem ništetne ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli i onoga što je tužiteljici na ime izvršenih uplata priznato u postupku konverzije od strane tuženika, ocjena je suda da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla postojeći dakle prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev postaviti tj. odrediti nego je to bilo moguće nakon što se provelo financijsko knjigovodstveno vještačenje te je tužiteljica svojim podneskom od 3. listopada 2024. samo uredila, odnosno precizirala tako postavljen tužbeni zahtjev te u konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva te su prigovori tuženika istaknuti u tom smjeru neosnovani.

12. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, 22. studenog 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 5102123296 i Aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 5102123296 od 2. veljače 2016.

- da je tužiteljica stan kupovala za osobne potrebe,

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 84.311,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate 360 mjeseci,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli ,

- da je tužiteljica tijekom otplate kredita isti preplatila u iznosu od 10.816,73 eura, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica obveze vezana uz valutu CHF koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Marijane Matijević (277-286) i podneska od 11. rujna 2024. (329), pri čemu je vještakinja uzela u obzir i tzv. negativnu tečajnu razliku kada je tečaj CHF bio manji od početnog tj. ugovorenog tečaja.

13. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

14. Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora u čl. 3. definiran je pojam potrošača tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Iz Ugovora o kreditu koji se nalazi u spisu, vidljivo je da je korisnik kredita fizička osoba, bez navođenja da se radi o osobi koja je poduzetnik, obrtnik ili općenito trgovac. Štoviše, navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužiteljice.

15. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, pa sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojima osporava tužitelju svojstvo potrošača, a što nije učinio.

16. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

17. Tužiteljica u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što joj pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužiteljica je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

18. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

19. Obzirom da je, dakle, tužiteljica kao pojedinačni potrošač podnijela tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka, koje su nesporno bile objavljene u sredstvima javnog priopćavanja.

20. Ovaj sud, naime, nalazi, da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužitelj dobio u periodu koji je prethodio obraćanju istog kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu. Već je u kolektivnom sporu utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

21. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

22. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužitelja o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača.

23. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužiteljica, nakon što se ista obratila radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njenu financijsku sudbinu.

24. Upravo radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužiteljicu o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužiteljicu, a iz njezinog iskaza proizlazi da nije bila dovoljno upozorena na mogući rizik promjene tečaja valutne klauzule vezane uz CHF.

25. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljicom istoj objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

26. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bila izložena tužiteljica kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

27. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule.

28. Vrhovni sud je u odluci broj Rev-575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja da li su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).

29. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

30. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Prigovor mjesne nenadležnosti

31. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici ističe se kako su takvi navodi tužene neosnovani. Naime, odredbom članka 12. Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe ugovorena je nadležnost suda u mjestu kreditora. Takva odredba ugovora je nepoštena, sukladno odredbi članka 49. Zakona o zaštiti potrošača, budući se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

31.1. Naime, hrvatski pravni sustav kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača preuzeo je odredbe Direktive pa potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovca definirao kao bilo koju osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

Na nadležnost za potrošačke ugovore istovremeno su primjenjive i odredbe Uredbe Bruxelles I bis o nadležnosti za određene potrošače ugovore i Direktive 93/13/EEZ koja regulira nepoštena ugovorne odredbe o potrošačkim ugovorima uključujući i prorogacijske i arbitražne klauzule, pa je relevantna i kod određivanja nadležnosti.

31.2. Uredba Bruxelles I bis nadležnost sudova u sporovima vezanim uz potrošačke ugovore posebno uređuje u Odjeljku 4., tj. člancima 17., 18. i 19. te se tu radi o prisilnim odredbama a njihova je svrha pružili veću zaštitu potrošačima nego što bi to bio slučaj kada bi se primjenjivale odredbe o nadležnosti za ugovore koji nisu pod ovom zaštitom. Ukoliko se utvrdi da ugovor potpada pod primjenu odredbi o potrošačkim ugovorima, na isti se ne primjenjuju ostala pravila o nadležnosti propisana Uredbom Bruxelles I bis. Člankom 17. Uredbe Bruxelles I izričito je određeno na koje se vrste ugovora odnose odredbe o nadležnosti, dakle, određeno je polje primjene; ugovor mora sklopiti potrošač, a mora se raditi o jednoj od tri navedene kategorije ugovora: a) ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene, b) ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe ili u svim drugim slučajevima, c) ugovoru sklopljenom s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, a ugovor spada u okvir te djelatnosti.

31.3. Člankom 18. izričito je postavljena regulacija iz koje je vidljiva dodatna zaštita koja se pruža potrošačima pri sklapanju potrošačkih ugovora. Najjednostavnije rečeno, radi se o pravilu da potrošač praktički može birati gdje će pokrenuti spor dok je drugoj strani to onemogućeno. Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudom prema svome mjestu prebivališta bilo pred sudom u kojoj druga strana ima prebivalište. Od prethodno navedenih odredbi članka 18. moguće je odstupiti samo sporazumom sklopljenim pod točno određenim uvjetima koji moraju biti kumulativno ispunjeni, a propisani su člankom 19. Uredbe. Sporazum u pitanju tada utvrđuje isključivu nadležnost (osim ako nije drugačije određeno), s tim da mora biti sklopljen nakon nastanka spora, mora omogućiti potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od sudova navedenih u prethodnim člancima i mora biti sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih obje u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici i kojim se nadležnost prenosi na sudove te države članice, pod uvjetom da sporazum nije suprotan njenom unutarnjem pravu.

31.4. Direktiva 93/13/EEZ regulira nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima u članku 3. Definicija nepoštene odredbe dana je generalnom klauzulom koja određuje pod kojim uvjetima odredba postaje nepoštena, a radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja stvara neravnotežu u pravima i obvezama strana ugovora te se protivi načelu savjesnosti i poštenja. U skladu s navedenim, Zakon o zaštiti potrošača također sadrži listu odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima. Jedna od njih je i ˝odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom˝.

31.5. Dakle, kod odredbe članka 14. Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, sukladno odredbama Direktive, radi se o nepoštenoj odredbi. Naime, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, a potrošača svakako stavlja u nepovoljniji položaj budući da ustanovljuje nadležnost suda u sjedištu tuženika kao prodavatelja dok tužitelj kao potrošač do istoga mora putovati što mu, naravno, stvara dodatni trošak. Takvo uređenje može ga čak i odvratiti od pokretanja sudskog postupka ako utvrdi da su mu povrijeđena prava ili pak onemogućiti efektivnu obranu ukoliko se nađe na strani tuženika. Jasno je kako se stvara neravnoteža među strankama. Cilj članka 6. Direktive, sukladno kojem ˝u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača˝, ne bi bio postignut ukoliko bi potrošač sam imao obvezu ukazivati na nepoštenost spornih odredbi. Sukladno navedenome, stav je Suda EU-a kako su nacionalni sudovi ovlašteni ocijeniti ugovornu odredbu nepoštenom kada odlučuju o daljnjem postupanju u pojedinom predmetu.

31.6. S obzirom na gore navedeno jasno je da je odredba ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora nepoštena te da je u ovom predmetu stvarno i mjesno nadležan sud Općinski sud u Virovitici zbog čega je prigovor tužene neosnovan. Navedeno potvrđuje brojna i već ustaljena sudska praksa.

Prigovor zastare

32. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljičinog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

33. Tužiteljičina tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 13. lipnja 2023. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravo shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

Prigovor radi prebijanja

34. Sud nalazi da nema mjesta umanjivanju potraživanja po osnovi tzv. negativnih razlika, odnosno za ona razdoblja kada je tužitelj platio manje jer je tečaj bio niži od početnog. Sukladno pravnom shvaćanju VSRH izraženom u odluci broj Rev-549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. da bi uopće postojale postupne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tuženikovog potraživanja, isti je tijekom postupka trebao istaknuti određeni zahtjev u obliku protutužbe, procesnopravnog prigovora radi prebijanja iz odredbe članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a.

35. Iz navedenog slijedi da je tuženik na ročištu održanom 20. ožujka 2024. postavio prigovor radi prijeboja s osnove negativnih tečajnih razlika u iznosu od 7.845,81 kunu odnosno 1.041,30 EUR (str. 262-263), a nakon provedenog vještačenja tuženik je u svojem podnesku od 10. srpnja 2024. specificirao prigovor radi prijeboja potraživajući iznos od 1.041,62 EUR (str. 296-267) zajedno da zakonskim zateznima kamatama i to po osnovi pretplate koja je utvrđena u konverziji.

35.1. U odnosu na prigovor prijeboja, sud nalazi kako cjelokupno potraživanje negativnih razlika nije moguće uzeti u prijeboj iz razloga jer pretpostavku ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu sa čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, predstavlja postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

35.2. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike (a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.

35.3. Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima, također se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, tuženik ne može ostvarivati korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača.

35.4. Stoga, uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika" i njihovo prebijanje sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo niti moguće iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka (tzv. pozitivne razlike) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih.

36. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05.

37. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka (277-286, 329), a koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, te izgrađen u skladu s pravilima znanosti i vještine. Na izračun vještaka tužiteljica nije imala prigovor, već je samo podneskom zatražila da sud pozove vještaka da se očituje da li iznos od 3.284,14 EUR predstavlja iznos koji je tužiteljica platila više od iznosa koji je trebala platiti kad se obroci obračunaju prema tečaju koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, dok je tuženik u svojem podnesku od 10. srpnja 2024. naveo kako ne prigovara matematičkom izračunu vještaka i ne traži saslušanje vještaka, međutim osporava osnovu tužitelja, te je u navedenom podnesku tuženik specificirao svoj prigovor radi prijeboja kojim je potraživao isplatu 1.041,62 EUR zajedno za zakonskim zateznim kamatama. Temeljem dostavljenog nalaza vještaka, a prema ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka prihvaćeni su kao objektivni prema pravilima svoje struke te prema svojim učincima u odnosu na poziciju tužiteljice kao potrošača nije uspostavljen odnos pravične ravnoteže između ugovornih stranaka, a koji je narušen na štetu tužiteljice kao potrošača isplatom neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

38. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo na platež zatezna kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

39. Dakle, budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP- a, i čl. 156. st. 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14, 118/14, 126/22, u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13).

40.1. Tužiteljica je u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti u postupku, pa joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka.

40.2. Opravdani i nužni troškovi obuhvaćaju samo zastupanje po punomoćniku, dok je na plaćanje sudskih pristojbi primijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama.

40.3. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.112,50 eura.

40.4. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe od 13. lipnja 2023. (100 bodova), zastupanje na ročištu dana 20. ožujka 2024. (100 bodova), zastupanje na ročištu dana 26. travnja 2024. (100 bodova), sastav podneska od 29. travnja 2024. (25 bodova), sastav obrazloženog podneska od 9. srpnja 2024. (100 bodova), sastav obrazloženog podneska od 8. listopada 2024. (100 bodova), sastav obrazloženog podneska od 13. siječnja 2025. (100 bodova), zastupanje na ročištu dana 18. veljače 2025. (100 bodova), ukupno 725 bodova odnosno 1.450,00 eura. Tome treba pridodati PDV od 25 % u iznosu od 362,50 eura. Tako da je ukupni trošak 1.812,50 eura. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, tako da sveukupni parnični trošak iznosi 2.112,50 eura.

41. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 3. lipnja 2025.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužitelja: punomoćnik Željko Palatinuš, odvjetnik u Virovitici

2. Za tuženika: Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o iz Zagreba