REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-912/25-11

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zrinki Prlić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su- 2307/18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 22. svibnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja UL, odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika HL, odvjetničkog vježbenika, dana 03. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 98930/04 od 28. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tužitelja DL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika HVB Splitske banke d.d., kao kreditora, koja glasi: „NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA 0,75%

(slovima:nulacijelihsedamdesetpetposto) plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, platiti tužitelju DL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 764,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2004. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 789,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 31. prosinca 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj u svojstvu potrošača kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor dana 28. prosinca 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 98930/04, kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 153.540,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 300 mjeseci i uz promjenjivu kamatnu stopu. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita, platiti naknadu za obradu kredita u visini od 0,75% od iznosa kredita, temeljem koje je prednik tuženika tužitelju obračunao i od tužitelja naplatio naknadu u iznosu od 1.151,55 CHF, odnosno 5.756,60 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 764,03 eura, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane prednika tuženika. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj navedene ugovorne odredbe, koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a niti je tužitelju bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije mu bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da je navedena ugovorna odredba protivna prisilnim propisima odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ali i u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po tom Ugovoru o kreditu, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe ništetnost, a ujedno je ta ugovorna odredba protivna osnovnim načelima obveznog prava i to ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zloupotrebe prava. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je pozivajući se i na presudu EU u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 98930/04 od 28. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika HVB Splitske banke d.d., kao kreditora, koja glasi: „NAKNADA ZA

OBRADU ZAHTJEVA 0,75% (slovima:nulacijelihsedamdesetpetposto) plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“ te naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 764,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2004. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare, jer je predmetni parnični postupak pokrenut tek 11. veljače 2025. godine, pa ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala, a ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, s time da ukoliko bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se ipak radi o stjecanju bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo stajalište je izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev x-183/11. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačeno postotku od 0,75% na iznos kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost te odredbe. Inače sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune određeni uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je stoga uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da je predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva. Nastavno punomoćnik tuženika je napomenuo da se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, jer su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, a ujedno je svaki ugovor o potrošačkom kreditiranju što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa, pa se ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je navodeći kako osporava i visinu tužbenog zahtjeva, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku tečajne liste HNB-a (stranica 6 spisa), u presliku izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 98930/04 (stranica 7-16 i 78-87 spisa), u presliku izvatka iz sudskog registra (stranica 17-25 i 88-96 spisa), u presliku potvrde tuženika od 23. siječnja 2025. godine (stranica 27 i 98 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 98930/04 od 28. prosinca 2004. godine (stranica 29-35 i 101-107 spisa), u presliku presuda Suda EU broj C-224/19 i C-259/19 (stranica 36-53 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 54-70, 108-142 i 164-205 spisa), u presliku e-maila tuženika od 12. veljače 2025. godine (stranica 99 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 208-209 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditor dana 28. prosinca 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, kojim je prednik tuženika, odobrio tužitelju, stambeni kredit u iznosu od 153.540,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 300 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 0,75% od iznosa kredita, kao i činjenica da je dana 30. prosinca 2004. godine naplaćena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u iznosu od 1.151,55 CHF, odnosno iznosu od 5.756,60 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 764,03 eura, a što je razvidno i iz preslike potvrde tuženika od 23. siječnja 2025. godine (stranica 27 i 98 spisa), preslike izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 98930/04 (stranica 7-16 i 78-87 spisa), kao i e-maila tuženika od 12. veljače 2025. godine (stranica 99 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, s time da je sporna visina tužbenog zahtjeva, a sporan je i prigovor zastare potraživanja, kao i potrošačko svojstvo tužitelja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 0,75% od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Iskazu tužitelja (stranica 208-209 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana, s time da su mu prije potpisivanja ugovora rekli da će biti „nekih troškova kredita, naknade“ koju mora platiti, ali mu nisu objasnili „što konkretno plaća tom naknadom za obradu kredita“, o čemu se nije dalo pregovarali, nego mu je ugovor ponuđen „takav kakav je“, po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno mu niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz naknadu za obradu kredita, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita kupio stan u kojem i danas stanuje, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom oplate, a isti je u cijelosti otplatio, bio je zaposlen u trgovačkom društvu Nokia Siemens Networks, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, a niti je na adresi ovog stana bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva.

8. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 0,75% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

9. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

10. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

11. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 0,75 % od iznosa kredita, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

12. U odnosu na spornu visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je iz dostavljene dokumentacije, preslike potvrde tuženika od 23. siječnja 2025. godine (stranica 27 i 98 spisa) te preslike izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 98930/04 (stranica 7-16 i 78-87 spisa), kao uostalom i e-maila tuženika od 12. veljače 2025. godine (stranica 99 spisa) razvidno da je naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena dana 30. prosinca 2004. godine u iznosu od 1.151,55 CHF, što predstavlja protuvrijednost od 5.756,60 kuna, odnosno iznos od 764,03 eura, sud je utvrdio da punomoćnik tuženika neosnovano osporava visinu tužbenog zahtjeva, a ujedno je odbio kao neosnovan, nepotreban prijedlog za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem, jer visina naplaćena tzv. ulazne naknade proizlazi iz dostavljene dokumentacije.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO- a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 28. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika HVB Splitske banke d.d., kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade, koja odredba glasi: „NAKNADA ZA

OBRADU ZAHTJEVA 0,75% (slovima:nulacijelihsedamdesetpetposto) plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“ i naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 764,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2004. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 789,81 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 11. veljače 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 27. ožujka 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 09. travnja 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 22. svibnja 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 03. lipnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 21. ožujka 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je istim punomoćnik tužitelja zatražio od suda odobrenje za očitovanje na navode iz odgovora na tužbu, što je u svakom slučaju bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom na odredbu članka 299 a stavka 5. ZPP-a, a tim više što je riječ o očitovanju na navode iz odgovora na tužbu, na koje navode se tužitelj uvijek ima pravo očitovati, što je logično i razumljivo, jer prije odgovora na tužbu, tužitelj ne zna, niti može znati što je tuženiku vezano uz navode tužbe i tužbeni zahtjev sporno. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče suda, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je naime Tbr. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude, treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a, dakle vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i sa što manje troškova, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije niti nužan, niti opravdani trošak, a osim toga za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 26,54 eura, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 eura, što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

16. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

17. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 31. prosinca 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 03. lipnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 03. lipnja 2025. godine