Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-57/2025-9

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, te Damira Romca i Ivone Rupić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sare Bušić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika LD, zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj K-322/2019 od 15. listopada 2024., u sjednici održanoj 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe okrivljenika LD i državnog odvjetnika, kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Dubrovniku proglasio je krivim okrivljenika LD, zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11, te ga je, temeljem istog članka, osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

2. Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) okrivljenik LD je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. točke 1. do 8. ZKP/08, od kojih paušalna svota iz čl. 145. st. 2. točka 6. ZKP/08 iznosi 300,00 eura, trošak medicinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku dr. Igoru Boriću iznosi 408,62 eura, troškovi pristupa svjedoka na rasprave ukupno iznose 376,96 eura (svjedok RD iznos od 30,40 eura, svjedok FD iznos od 30,40 eura, svjedok AD iznos od 31,40 eura, svjedok PD iznos od 60,00 eura, svjedok CD iznos od 60,00 eura, svjedokinja ID iznos od 62,80 eura te svjedok ZD iznos od 101,96 eura), koje troškove je dužan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, a pod prijetnjom ovrhe.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik LD, po branitelju Gašparu Lujaku, odvjetniku u Dubrovniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se presuda preinači na način da se okrivljeniku izrekne najblaža moguća uvjetna osuda. Branitelj okrivljenika je u svojoj žalbi zatražio da on i okrivljenik budu obaviješteni o održavanju sjednice vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi.

4. Žalbu protiv presude podnijelo je i Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljeniku izrekne kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

5. Odgovor na okrivljenikovu žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, s prijedlogom da se okrivljenikova žalba odbije kao neosnovana.

6. Spis je, u suglasju s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

7. Sjednica vijeća je, temeljem čl. 475. st. 3. ZKP/08, održana u odsutnosti uredno izvještenog državnog odvjetnika i okrivljenikovog branitelja Gašpara Lujaka, odvjetnika u Dubrovniku, kao i u odsutnosti okrivljenika LD kojem je dvaput upućena obavijest o vremenu održavanja sjednice vijeća, ali unatoč ostavljenim obavijestima okrivljenik nije podigao pošiljku, zbog čega se smatra da je i on uredno izvješten o sjednici vijeća.

8. Žalbe okrivljenika LD i državnog odvjetnika su neosnovane.

8.1. Nema pravo okrivljenik kada u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, sa tvrdnjom da se pobijana presuda u odlučujućoj mjeri zasniva na zapisnicima o ispitivanju svjedoka FD, AD i ŠD tijekom prethodnog postupka, premda da oni tada nisu ispitani na način propisan u čl. 234. i čl. 235. ZKP/08, pa da se na zapisnicima o njihovom nekonfrontiranom ispitivanju, u skladu s čl. 431. st. 2. ZKP/08, ne može u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda (ovdje bi se u biti radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08).

8.2. Suprotno takvim žalbenim navodima, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, drži da se pobijana presuda ne temelji isključivo ili u pretežitoj mjeri na nekonfrontiranim iskazima svjedoka FD, AD i ŠD, već je sud prvog stupnja presudu temeljio i na utvrđenjima iz svih ostalih dokaza, dok je nekonfrontirane iskaze navedenih svjedoka sud koristio samo kao sredstvo dodatne, dopunske potvrde već formiranih i izvedenih zaključaka. Da je tome tako, proizlazi iz razloga presude, a i sud prvog stupnja to posebno ističe u točci 21. obrazloženja pobijane presude. Prema tome, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da bi sud prvog stupnja postupio protivno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer iskazi svjedoka FD, AD i ŠD u prethodnom postupku nisu odlučujući dokazi bez kojih ne bi bilo osude okrivljenika u postupku, jer je iz razloga presude jasno kako je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio na svim izvedenim dokazima, prvenstveno na iskazu oštećenika RD, medicinskoj dokumentaciji i sudsko-medicinskom vještačenju izrađenom od strane stalnog sudskog vještaka sudske medicine dr. Igora Borića, tako da su iskazi svjedoka FD, AD i ŠD iz prethodnog postupka bili samo sredstvo dodatne, dopunske potvrde već formiranih i izvedenih zaključaka.

8.3. Stoga je stav ovog suda, kao drugostupanjskog, kako prvostupanjski sud nije povrijedio pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, niti je povrijedio pravo obrane što je utjecalo ili moglo utjecati na presudu, odnosno nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, niti iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

9. Ispitujući pobijanu presudu, u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku od povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije u pravu okrivljenik LD niti kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10.1. U svojoj žalbi okrivljenik na detaljan i opširan način analizira prvostupanjsku presudu i dokaze provedene u postupku, izvodeći pri tome drukčiji zaključak od onog u pobijanoj presudi. U žalbi se navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da vjerodostojnost iskaza oštećenika RD potvrđuju svjedoci FD, AD i ŠD, jer da iz njihovih iskaza na raspravi to ne proizlazi, a niti da iskaz oštećenika RD potvrđuju medicinska dokumentacija i iskaz sudsko-medicinskog vještaka, budući da iz sudsko- medicinskog vještačenja ne proizlazi da su ozljede oštećenika nastale na način kako ih opisuje sam oštećenik, odnosno kako se okrivljeniku stavlja na teret. Ističe se kako nije otklonjena mogućnost da je oštećenik RD tešku tjelesnu ozljedu zadobio udarivši okrivljenika ili padom na tlo, a ne na način kako on to jedini tvrdi te se navodi da je iz izvedenih dokaza razvidno da je oštećenik, ničim izazvan, napao okrivljenika koji se, postupajući u nužnoj obrani, branio od oštećenikovog istodobnog protupravnog napada.

10.2. U žalbi se navodi kako nije dokazano da bi djelo okrivljenika bilo protupravno, da bi oštećenik označenu tešku tjelesnu ozljedu zadobio uslijed toga što bi ga okrivljenik udario u ruku te da bi okrivljenik postupao s izravnom namjerom, želeći oštećeniku nanijeti tešku tjelesnu ozljedu, zbog čega da je, u nedostatku dokaza, okrivljenika trebalo osloboditi optužbe.

10.3. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, davši valjane razloge koje, kao ispravne, jer imaju potporu u stanju u spisu, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

10.4. Sud prvog stupnja opravdano drži da je neuvjerljiva obrana okrivljenika LD kojom poriče počinjenje predmetnog kaznenog djela. Naime, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom obrane okrivljenika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci presude i na isto ispravno primijenio kazneni zakon, zaključivši da je okrivljenik počinio predmetno kazneno djelo.

10.5. Prema tome, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je okrivljenik LD, inkriminirane prigode, teško tjelesno ozlijedio oštećenika RD, čime je počinio predmetno kazneno djelo na način kako je opisano u izreci pobijane presude.

10.6. Naprijed navedena utvrđenja proizlaze iz provedenog dokaznog postupka, a posebno iz iskaza oštećenika LD koji je na uvjerljiv, detaljan i logičan način opisao postupanje okrivljenika i način na koji mu je zadao ozljede, pa je ispravno sud prvog stupnja iskaz oštećenika prihvatio vjerodostojnim.

10.7. Da je okrivljenik LD počinio predmetno kazneno djelo proizlazi i iz medicinske dokumentacije za oštećenika i iz sudsko-medicinskog vještačenja izrađenog od strane stalnog sudskog vještaka sudske medicine dr. Igora Borića, iz kojih dokaza je razvidno da je oštećenik RD mogao zadobiti opisane ozljede na način kako je opisano u izreci pobijane presude, odnosno na način kako to oštećenik navodi u svom iskazu. Osim toga, da je okrivljenik LD počinio predmetno kazneno djelo proizlazi i iz iskaza svjedoka FD, AD i ŠD i to posebno iz njihovih iskaza u prethodnom postupku, koji iskazi su dati nedugo nakon inkriminiranog događaja, pa je sud prvog stupnja ispravno te iskaze prihvatio vjerodostojnima jer su uvjerljivi i logični, za razliku od njihovih kasnijih iskaza na raspravi kada se ovi svjedoci više nisu sjećali detalja inkriminiranog događaja, pa čak niti kada su im raniji iskazi predočavani.

10.8. Nisu osnovani okrivljenikovi žalbeni navodi niti kada tvrdi da je postupao u nužnoj obrani jer iz naprijed navedenih dokaza, a posebno iz iskaza oštećenika RD, ne proizlazi da bi okrivljenik postupao u nužnoj obrani, a niti da bi prekoračio granice nužne obrane, već je pravilno sud prvog stupnja zaključio da u radnjama okrivljenika nema isključenja protupravnosti i da je postupao s izravnom namjerom da teško tjelesno ozlijedi oštećenika.

10.9. Imajući u vidu navedeno, nije utemeljena žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koju u žalbi ističe okrivljenik LD.

11. Nemaju pravo okrivljenik, ali ni državni odvjetnik, kada pobijaju presudu suda prvog stupnja zbog odluke o kazni.

11.1. U svojoj žalbi okrivljenik navodi da mu je izrečena neodgovarajuća kazna te da je prvostupanjski sud neutemeljeno, kao otegotnu okolnost, cijenio njegovu raniju osuđivanost, premda da se tu ne radi o kaznenim djelima na štetu života i tijela, već o kaznenim djelima protiv sigurnosti prometa i protiv javnog reda, kao i da nikada nije bio ni prekršajno kažnjavan zbog bilo kakvih djela s elementima nasilja, da je inkriminirane prigode bio napadnut od strane oštećenika i da ni na kakav način nije izazvao oštećenikov napad na sebe te da bi trebalo cijeniti znatan protek vremena od počinjenja kaznenog djela.

11.2. U žalbi državnog odvjetnika se navodi da se izrečenom kaznom neće ostvariti svrha kažnjavanja jer da je za bezobzirno i brutalno ponašanje okrivljenika prema oštećeniku izrečena kazna koja praktički odgovara minimalnom trajanju kazne zatvora propisanom za to kazneno djelo, s time da je sud prvog stupnja zanemario činjenicu da je okrivljenik iskazao izrazitu upornost i brutalnost prilikom nanošenja teške tjelesne ozljede oštećeniku, pa da bi stoga okrivljeniku trebalo izreći kaznu u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, kojom kaznom bi se ostvarila svrha kažnjavanja.

11.3. Sud prvog stupnja je, prigodom izbora vrste i mjere kazne, pravilno prosudio težinu okrivljenikove inkriminirane radnje te je vodio računa o olakotnim i otegotnim okolnostima na njegovoj strani, pa je, sagledavajući sve navedene okolnosti, pravilno prema njemu primijenio adekvatnu kaznenu sankciju.

11.4. Pravilno je sud prvog stupnja, prigodom izbora vrste i mjere kaznene sankcije, kao otegotnu okolnost, cijenio činjenicu što je okrivljenik ranije bio osuđivan, dok mu je kao otegotnu okolnost trebao cijeniti i bezobzirnost i brutalnost u postupanju prema oštećeniku. S druge strane, sud prvog stupnja nije našao nekih olakotnih okolnosti na strani okrivljenika, iako mu je, kao olakotne okolnosti, trebao cijeniti protek vremena od počinjenja kaznenog djela i činjenicu što ipak nije osuđivan zbog istih ili istovrsnih kaznenih djela.

11.5. Stoga je, u konkretnom slučaju, kada se sve navedene olakotne i otegotne okolnosti uzmu u obzir, ispravno sud prvog stupnja okrivljenika LD osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, koja kazna se ukazuje u cijelosti primjerenom te prilagođenom težini počinjenog kaznenog djela i stupnju okrivljenikove krivnje, radi čega je za očekivati da će se njome postići odgovarajuća svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11.

12. Slijedom svega iznijetog, žalbe okrivljenika LD i državnog odvjetnika, valjalo je odbiti kao neosnovane, pa je temeljem čl. 482. ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

Split, 3. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Neven Cambj