Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1062/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6905/2021-24 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6905/2021-24 od 19. siječnja 2024. po točkom I. i II. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,81 eura sa zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6905/2021-24 od 19. siječnja 2024. po točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.831,81 eura do iznosa od 1.898,17 eura (za iznos od 66,36 eura) i odlučuje:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 66,36 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3206447837/06, kreditna partija broj 7103091125 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 5. travnja 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, te ugovaranje naknade za obradu kredita sukladno odluci kreditora, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos odobrenog kredita: Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila ... u kunskoj protuvrijednosti od 16.183,45 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom."

-članak 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Kamate i naknade: Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 16.183,45 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 3,99 % godišnje ..te čl.2.stavak 3. Ugovora o kreditu koji glasi : Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora "

-članak 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Otplata kredita: Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 220,60 CHF... te u dijelu koji glasi:...Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi...iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 1.574,59 eura sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci, sve u 15 dana.

Pod točkom III. izreke odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatom 243,71 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate kao neosnovan.

Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak od 1.898,17 eura sa zateznom kamatom od 20. siječnja 2024. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a u odnosu na odluku o troškovima postupka je djelomično osnovana.

4. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamata sukladno odluci banke, i zahtjev za isplatu s osnove preplaćene razlike tečaja.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, a niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a s obzirom da je presuda razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presudi ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama. Nadalje, nije utvrđeno da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve dokaze i na temelju pravilne ocjene odlučio o (djelomičnoj) osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

7. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (članak 355. ZPP-a).

8. Sud prvog stupnja je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 5. travnja 2006. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, da je riječ o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama, s time da je početna kamatna stopa bila ugovorena u visini od 3,99% godišnje,

-da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa izmijenjena u više navrata,

-da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača,

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 15. travnja 2015. donio presudu Revt-249/14 kojom je, između ostaloga, odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu na taj način promjenjiva,.

-da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu Pž- 6632/17 kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) jer je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, postupajući time protivno odredbama iz čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 86/2003, dalje: ZZP/03.), a nadalje od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., dalje: ZZP/07),

-da prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

-da se u konkretnom slučaju tužitelji poziva upravo na utvrđenje iz gore navedene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je u st. I. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, pa je prvostupanjski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da su i ugovorne odredbe koje su predmet ovoga spora ništetne,

-da je iz iskaza tužitelja, kojega je sud ocijenio istinitim, iskrenim i uvjerljivim, sud utvrdio kako u konkretnom slučaju, suprotno tuženikovim tvrdnjama, stranke nisu pojedinačno pregovarale vezano uz sadržaj spornih odredaba predmetnog ugovora, da tužitelju nisu bili pojašnjeni rizici vezani uz ugovaranje valutne klauzule niti parametri na temelju kojih su moguće promjene kamatnih stopa. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je, naprotiv, u odnosu na okolnosti vezane uz obaviještenost tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnih ugovora, da tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu u poslovnici banke nije niti bio, već da je ova faza rješavana u auto-kući u kojoj je kupovao vozilo te da o rizicima fluktuacije tečaja CHF i načinu, razlozima promjene kamatnih stopa tužitelj od strane tuženika nije bio uopće obaviješten,

-da je prvostupanjski sud prihvatio tvrdnju tužitelja da se o ugovornoj odredbi iz Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nije na odgovarajući način pregovaralo, da tužitelj nije bio upozoren na ekonomske posljedice i rizike koji iz toga proizlaze,

-da odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija,

-da je radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb,

-da je tužitelj u podnesku od 26. siječnja 2023. postavio zahtjev za isplatu samo u odnosu na preplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.574,59 eura,

-da je odbijen prijedlog tuženika da se u obzir uzmu i negativne tečajne razlike (koje je vještak obračunao u pisanoj dopuni) jer tužitelj nije primio nikakav novčani iznos po osnovi anuiteta na koje se ovaj prigovor odnosi pa je odluka u odnosu na visinu zahtjeva utemeljena na i mišljenju vještaka prema prijedlogu tužitelja,

-da je tužitelj fizička osoba, a ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka sklopljen je, prema sadržaju njegovog iskaza, radi prijevoza za osobne potrebe (naglasivši da mu je u to vrijeme automobil bio nužan radi vožnje bolesnog oca na terapije),

-da ukoliko pak tuženik tvrdi da tužitelj nije potrošač, mogao je i morao ponuditi dokaze da je ovaj ugovor tužitelj sklopio radi obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno u svrhu poslovne djelatnosti, što da nije učinio,

-da je prigovor zastare neosnovan.

9. Tužitelj se pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 2. siječnja 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

11. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao i to iz razloga koje je i sam naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

12. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredaba čl. 87. st. 1.

ZZP/03 te Zakona o obveznim odnosima.

13. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako su navedene presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženik u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 (čl. 81., 82. i 90.), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama strana, a sve na štetu potrošača čime je postupio suprotno zakonskim odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. ZZP/07.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika da se u tzv. pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu dok tuženik nije predlagao saslušanje svjedoka na istu okolnost. Stoga, kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

15. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i obrazložio status potrošača tužitelja. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu utvrdio da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik u žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda glede tužiteljevog statusa potrošača, koja prvostupanjski sud temelji na tužiteljevom iskazu i samom sadržaju Ugovora o kreditu. Ovaj sud podržava zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao svoj status potrošača prvenstveno vlastitim iskazom, kome je sud očito pridao vjeru neposredno ga ocjenjujući. Takav zaključak dodatno potkrepljuje i činjenica da ni u Ugovoru o kreditu nije naznačeno da je sklopljen u kakve poslovne svrhe, predmet ugovora je bilo osobno vozilo, tužitelj je sudjelovao u sklapanju ugovora kao fizička osoba. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 i u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo da / "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije/, što je prvostupanjski sud i utvrdio i za svoje utvrđenje dao valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

16. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnova valutne klauzule. Naime, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sporu, odnosno taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (31. kolovoza 2021.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

16.1. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)". Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO, odnosno 104. ZOO/91. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, odnosno čl. 210. ZOO/91. Odluke Suda EU na koje se poziva tuženik nisu od značaja za odlučivanje o osnovanosti prigovora zastare u konkretnom slučaju.

17. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03, odnosno ZZP/07 te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima obrazlaže tvrdnje da je prvostupanjski sud trebao usvojiti izračun vještaka imajući u vidu i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja valja reći sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

19. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike preplate uslijed promjene tečaja CHF iznos od 1.574,59 eura sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužitelj ima pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

20. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude su i žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na presude Suda Europske unije br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraiois AE). Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužitelj upotrijebio dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude. Prema tome, kako je u postupku zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik tvrdi da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna) jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, a niti s tim u vezi pozivanje na odluku Suda Europske unije (C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020.).

21. Odluka o trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a.

22. Međutim, s obzirom da nije sporno da je tužitelj kao potrošač pokrenuo ovu parnicu pozivom na presude iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je tužitelj temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/2018., 51/2023.), u primjeni na temelju odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 51/23), oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu koja je donesena 19. siječnja 2024., pa su osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužitelju dosudio trošak pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura.

23. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

24. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je djelomično uspio samo u odnosu trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

U Zagrebu 3. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj