Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1978/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš, sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1064/2024-8 od 11. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1064/2024-8 od 11. ožujka 2025. u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je ništetna odredba iz članka 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3505296, sklopljenog 2. lipnja 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 3. lipnja 2006. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka, pod br. OU-1188/06, u dijelu odredbe koji glasi: 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 3. lipnja 2006. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka, pod br. OU-1188/06, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..” Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici, iznos od 551,88 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. lipnja 2006. do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 901,55 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2025. pa do isplate. Pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.
2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači i odbije zahtjev tužiteljice.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-3505296, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 2. lipnja 2006. sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv „ NAKNADA „ a koja glasi: 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. „
6. Između stranaka nije sporno:
- da su 2. lipnja 2006. tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3505296 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 27.111,94 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,
- da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3.),
- da je kredit odobren za kupnju vozila,
- da je tuženik tužiteljici na ime predmetne naknade naplatio iznos od 551,88 eura.
7. Prvostupanjski sud utvrđuje da se tužiteljica nije mogla suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u ugovor unijela i nametnula spomenutu odredbu o naknadi jer se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane banke, a na spomenute odredbe tužiteljica, kao potrošač nije mogla utjecati niti izbjeći njihovo ugovaranje. Tako utvrđuje da se o toj odredbi nije uopće pregovaralo i da zaposlenici banke nisu tužiteljici objasnili zašto se plaća ta naknada i po kojim kriterijima su utvrdili visinu naknade za obradu kredita.
8. Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tuženik nije dokazao navedeno. Na temelju iskaza tužiteljice saslušane u svrhu dokazivanja sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljici dan ugovor o kreditu no da joj ništa nije pojašnjeno o odredbama kredita, niti što znači ulazna naknada, zašto je određena u postotku u kojem je određena, niti čemu služi, a niti je bilo moguće pregovarati o istoj jer se radilo o ponudi banke uzmi ili ostavi. Stoga žalbeni navodi u tom pravcu nisu osnovani.
9. Prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču odredbu o naknadi za obradu kredita i koja je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga utvrđuje da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna.
10. Kako je utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 551,88 EUR.
11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju upire tuženik jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.
12. O spornoj odredbi članka 3. Ugovora, koja regulira tzv. ulaznu naknadu, parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale jer je ta odredba (kao i sve druge ugovorne odredbe) bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te stoga tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Tuženik nije na bilo koji način prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna.
13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužiteljica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužiteljice.
14. Stoga je, a suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.)
15. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
16. Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu na način kako je to navedeno u izreci ove presude.
U Zagrebu 3. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Ksenija Grgić
