Zakon.hr

P-1831/2025-41

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja SV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ireni Tušak Miletić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Tušak Miletić i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333977, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Irene Tušak Miletić, odvjetnice i punomoćnice tuženika Mateje Pilić, odvjetnice, a po objavi presude dana 3. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu br. 016- 1267/2006 od 22.05.2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, a solemniziranog dana 23.05.2006. od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod br. OU-1129/06 koje se odnose na otplatu kamata i anuiteta kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF, važećem na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333977, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju SV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 25.755,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 3,44 EUR od 26.09.2006. do isplate,

- na iznos od 3,13 EUR od 22.10.2008. do isplate,

- na iznos od 27,89 EUR od 14.01.2009. do isplate,

- na iznos od 27,97 EUR od 13.05.2009. do isplate,

- na iznos od 19,97 EUR od 13.06.2009. do isplate,

- na iznos od 21,81 EUR od 18.07.2009. do isplate,

- na iznos od 21,81 EUR od 25.08.2009. do isplate,

- na iznos od 16,99 EUR od 05.11.2009. do isplate,

- na iznos od 19,86 EUR od 13.11.2009. do isplate,

- na iznos od 37,87 EUR od 27.02.2010. do isplate,

- na iznos od 37,50 EUR od 02.03.2010. do isplate,

- na iznos od 58,42 EUR od 14.05.2010. do isplate,

- na iznos od 87,22 EUR od 09.07.2010. do isplate,

- na iznos od 123,38 EUR od 12.03.2011. do isplate,

- na iznos od 109,68 EUR od 13.04.2011. do isplate,

- na iznos od 164,95 EUR od 14.06.2011. do isplate,

- na iznos od 167,91 EUR od 16.06.2011. do isplate,

- na iznos od 22.922,34 EUR od 16.06.2011. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu br. 016-1267/2006 od 22.05.2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, a solemniziranog dana 23.05.2006. od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod br. OU-1129/06 u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333977, Zagreb, Slavonska avenija 6, nadoknaditi tužitelju SV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 4.239,14 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 3. lipnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, , u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.279,44 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od

3. lipnja 2025. do isplate.

VI. Odbacuje dio zahtjeva za naknadu troškova tužitelja u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 5.167,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 3. lipnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 22. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-1267/2006 na iznos od 144.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88 % godišnje koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke. Ističe kako je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Navodi kako zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu i valjanu odluku. Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (čl. 3. i čl. 4. Ugovora) i promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 6. Ugovora). Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnom odredbe čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 203.283,23 kn i iznos od 67.345,20 kuna zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tužitelj je u podnesku od 7. veljače 2022., a nakon provedenog vještačenja, a u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, smanjio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je s osnove ništavih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF tužbom potraživao isplatu iznosa od 203.283,23 kn na način da je istim podneskom potraživao ukupno 25.755,22 EUR / 194.052,71 kn pa je stoga tužbeni zahtjev s tog osnova smanjen za iznos od 1.225,10 EUR[1] / 9.230,52 kn. Tuženik se nije se protivio povlačenju, ali je zatražio troškove postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva. S tim u vezi valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV- 16/2021-8 da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe, to je riješeno kao u točki I. izreke rješenja od 10.1.2023. koje nije pobijano žalbom.

1.2. Tužitelj je u podnesku od 7. veljače 2022. preinačio tužbu u dijelu u kojem potražuje preplaćeni iznos po osnovi ništave odredbe o promjenjivosti kamatne stope, budući da je povećao tužbeni zahtjev u odnosno na prvotno postavljeni. Sud je navedenu preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., 80/22¸u daljnjem tekstu: ZPP) jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Tužitelj je tužbeni zahtjev specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja, odnosno nije ga mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021., broj Su IV - 162/2021), zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja to je riješeno kao u točki I. izreke rješenja od 10.1.2023. koje nije pobijano žalbom.

1.3. Na ročištu održanom 13. prosinca 2022. tužitelj je povukao zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope iz točke IV. tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivio povlačenju. Kako je u ovom slučaju tužba u navedenom dijelu povučena nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje nema mjesta donošenju rješenja o povlačenju tužbe, o tom dijelu sud odlučio toč. IV. izreke presude ovog suda posl. broj od 10.1.2023. koje nije pobijano žalbom pa je u tom dijelu ta presuda postala pravomoćna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Ističe prigovor zastare. Smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenom između stranaka. Navodi kako tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Navodi kako je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Ističe kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te kako su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama te kako je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF mogla je biti i niža za tužitelja. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se predloženom provođenju financijskog vještačenja. Osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih koji se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom ovog suda poslovni broj P-392/2021-25 od 10. siječnja 2023. odlučeno je o tužbenom zahtjevu tužitelja te o troškovima postupka.

3.1. Povodom žalbe tuženika podnijete protiv navedene presude, Županijski sud u Sisku je rješenjem poslovni broj Gž-204/2023-4 od 25. veljače 2025. u presudu ukinuo u točkama I., II., III. i V. izreke presude i predmet je vraćen u tom dijelu ovom sudu na ponovno suđenje, s time da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

3.2. U naprijed navedenoj odluci višeg suda navedeno je da u tijeku postupka tuženik prigovarao pismenom nalazu i mišljenju vještaka, a na te navode je vještak odgovorio pismeno da je vještačio u skladu s nalogom prvostupanjskog suda o predmetu vještačenja. Na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena je tuženik ostao kod svih dokaznih prijedloga, a naročito kod prigovora na provedeno vještačenje i predložio je da se vještaka pozove na ročište. Odredbom čl. 260. ZPP je propisano da se vještak saslušava usmeno na raspravi, a pismeni nalaz može dati i prethodno pismeno. Prvostupanjski sud nije proveo vještačenje na takav način, niti je dostatno obrazložio razloge o prigovorima tuženika na nalaz i mišljenje vještaka. Iz navedenih razloga, a kako nisu utvrđene odlučene činjenice, se ne Može utvrditi da li je zasada i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

3.3. U ponovnom postupku ovaj sud je imao u vidu uputu višeg suda sadržanu u navedenoj odluci.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je izveo već ranije izvedene dokaze pa je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 11-17 spisa), u otplatni plan (stranica 30-31 spisa), u početni otplatni plan (stranica 32-39 spisa), u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 40 spisa), u specifikaciju uplata (stranica 41-42 spisa), u izračun preplate (stranica 43 spisa), u metodologiju promjene kamatnih stopa (stranica 65-66 spisa), u presliku članka „Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ (stranica 68-80 spisa), u vrijednost kamatnih stopa na HRK kredite za razdoblje od 1992.-2014. godine (stranica 186-190 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke te saslušanjem svjedoka ZV. U ponovnom postupku sud je usmeno saslušao vještakinju Petru Blašković iz Centra za financijska vještačena d.o.o.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 144.200,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. važećim na dan korištenja kredita te uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88 % %, s rokom otplate od 20 godina. Sporno jeli li ništava odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 3. i čl. 4. Ugovora) te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupala zastara potraživanja te tijek zateznih kamata na utužene iznose. Sporno je i ima li tužitelj pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenom između stranaka.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, i to glede zahtjeva sadržanih u toč. I.-III. ove presude.

7. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i prednika tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7.1. Stoga tužitelj suprotno tvrdnjama tuženika ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba, neovisno o tome što je sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda. Tužitelj kao ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, u svezi odredbe čl. 322. ZOO. Ovo i iz razloga jer je tuženik osporio u cijelosti pravnu osnovu tužbe.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita sud je saslušao svjedoka ČV i tužitelja kao stranku.

8.1. Svjedokinja ČV je iskazala kako je 2006. bila zaposlena kao financijski savjetnik u poslovnici Hypo Alpe-Adria-bank d.d. u Koturaškoj, a radila je u poslovanju sa stanovništvom. Tužitelja se sjeća, no samih okolnosti radi pregovaranja oko sklapanja kredita se i ne sjeća najbolje obzirom na protek vremena. Same namjene kredita se ne sjeća, pretpostavlja da se radilo o stambenom kreditu. Glede informiranja tužitelja u fazi pregovora oko sklapanja kredita, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu napominje kako se radilo o redovnom proizvodu koji je odobren od strane banke te su klijente, odnosno korisnike kredita informirali sukladno tada važećim pravnim propisima i procedurama i pravilnicima banke. U to vrijeme je bilo moguće uzeti i kredit u valuti EUR no svaki klijent je birao kredit ovisno o svojim mogućnostima. Visina kamatne stope je svakako utjecala na mogućnost realizacije kredita, kod EUR je kamatna stopa bila viša te je to svakako utjecalo na kreditnu sposobnost.

8.2. Tužitelj SV je iskazao kako je 2006. došao u poslovnicu tadašnje Hypo Alpe-Adria-bank d.d. kako bi ishodio stambeni kredit. Budući da je bio zaposlenik NK Dinama za njega tada najprihvatljiviji kredit bio je upravo onaj u valuti CHF, a tadašnja kamata za navedeni kredit iznosila 3,88 % i bila je najniža te su se takvi krediti najviše i oglašavali. Za kupnju stana bilo mu je potrebno 144.000,00 CHF, a njegova supruga je bila sudužnik po kreditu. Dio iznosa koji je primio konkretn, 200.000,00 kn morao je vratiti, budući da je isto predstavljalo pozajmicu za kupnju stana. Novac mu je pozajmljen od strane HV. Prilikom pregovora, a niti kasnije nije bilo razgovora niti o kamatnoj stopi, a niti o valuti već samo o iznosu koji mu je potreban za kupnju stana. Nikakve razlike u kamatnoj stopi i tečaju nisu bile spominjane. U to vrijeme bilo je vrlo jednostavno sklopiti ugovor o kreditu. Iskazuje kako je ispunio zahtjev za kredit prema unaprijed sastavljenom formularu od banke, zahtjev je išao na upravu radi odobrenja, potom su ga obavijestili da je zahtjev odobren pa je pristupio u banku i dobio je unaprijed pripremljeni tekst ugovora o kreditu čiji sadržaj nije bilo moguće mijenjati, odnosno pregovarati o uvjetima kredita. Ističe kako mu nije poznato da li je bio kreditno sposoban za ishođenje kredita u valuti EUR, budući da mu je tada s obzirom na najnižu kamatnu stopu odgovarao upravo kredit u valuti CHF te mu je djelatnica banke sugerirala kako se radi o najboljem proizvodu. Navodi kako ugovor o kreditu nije detaljno pročitao već da mu je najbitnije bilo da je ispravno naveden iznos kredita i visina kamata. Navodi kako uopće nije znao da je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa te kako je kredit podigao radi kupnje stana, a da je na istoj adresi imao prijavljen obrt budući da je bio trener u NK Dinamu sa vlastitim obrtom. Navodi kako mu javni bilježnik prilikom solemnizacije nije ništa objašnjavao te ističe kako je javnom bilježniku bitno da se izvrši solemnizacija te da se trošak iste plati. Djelatnost trenera u NK Dinamu je obavljao u samom Nogometnom klubu Dinamo, a ne u stanu te da je u to vrijeme zanimanje koje je obavljao predstavljalo samostalnu profesiju gdje si morao biti registriran sa imenom, prezimenom i adresom, a NK Dinamo je plaćao usluge prema ispostavljenim računima. To je bilo uređeno posebnim Zakonom, da treneri trebaju biti registrirani kao samostalna profesija. Navodi kako u tom stanu nije obavljao nikakvu djelatnost, kako u stanu živi sa suprugom i dvoje djece.

8.3. Sud prihvaća iskaz svjedokinje ZV i iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ih uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaju neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza navedenog svjedoka i tužitelja nisu ničim dovedeni u sumnju.

8.4. Sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka MV i DV, budući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno da se može donijeti pravilna i na zakonu osnovana presuda. Sud je naime smatrao da su sve relevantne činjenice u dovoljnoj mjeri utvrđene te da nije potrebno niti saslušavati navedene svjedoke, niti izvoditi bilo koje druge dokaze, obzirom da naprijed navedeni svjedoci čije je saslušanje predloženo po tuženiku nisu sudjelovali u pregovorima sa tužiteljem oko sklapanja samog ugovora o kreditu niti su potpisnici istog pa stoga nemaju saznanja od sklapanju istog, već bi isti iskazivali o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora pa stoga saslušanje takvih svjedoka nije prikladan dokaz za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora pa je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka odbijen (tako i u odlukama USRH broj: U-III-2267/2019 i broj: U-III- 1085/2021). Sud nije provodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ilinke Lisonek koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i u rješenju USRH broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 22. svibnja 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništave odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu).

12. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO. U odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, a niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

13. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo ga na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a u ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

14. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji stana, a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja. Tužitelj je isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Pritom valja napomenuti kako su irelevantni navodi tuženika da je iznos kredita djelomično isplaćen na račun tvrtke ARCTOS d.o.o., a djelomično na račun HV, budući da je tužitelj u svom iskazu pojasnio kako mu je za kupnju stana bilo potrebno 144.000,00 CHF, da je njegova supruga bila sudužnik po kreditu, a da je dio iznosa koji je primio konkretno 200.000,00 kn morao vratiti, budući da je isto predstavljalo pozajmicu za kupnju stana, a novac mu je pozajmljen od strane HV. Na čiji račun je isplaćen iznos kredita potpuno je irelevantno i ne dovodi u sumnju tužiteljev status potrošača. Iz tog razloga sud nije sasušavao svjedoka HV, kako je to predložio tuženik na pripremnom ročištu. Isto tako valja napomenuti kako je tužitelj u predmetno vrijeme bio zaposlenik Nogometnog kluba Dinamo, a i danas obavlja zanimanje nogometnog trenera pa je nelogično da bi u stanu mogao obavljati posao nogometnog trenera. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, osim personalnih (saslušanje tužitelja i svjedoka HV), niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

15. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

16. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita uzme kao važeći tečaj. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužitelja glede tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 194.052,71 kn. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove promjenjive kamatne stope, ukoliko se početno ugovorena kamatna stopa od 3,88 % uzme kao važeća kamatna stopa. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužitelja temeljem promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika na ime razlike obračunatih kamata primjenom ugovorene kamatne stope za utuženo razdoblje iznosi 73.739,20 kn.

16.1. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je imao primjedbe te je naveo kako sud uopće nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu za kunske kredite za referentno razdoblje, nego je u zadatak vještaku dao izradu nalaza i mišljenja isključivo po prijedlogu tužitelja, odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, čime tuženik smatra da tužitelj ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženika. Ujedno, nalaz i mišljenje vještaka neodređen je i nejasan u potpunosti, obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u istom, vještak je koristio tečaj 4,52 kn za 1 CHF, a kredit je isplaćen po tečaju 4,512 kn za 1 CHF, iznos uplate na dan 09.03.2009. se odnosi na trošak. Opreza radi, a kako tuženik smatra da postoje i razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu, tuženik ističe prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja. Ističe kako je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi. Vještak je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Navodi kako je neopravdano koristiti izračun vještaka prema početnoj otplatnoj stopi, obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti promjenjive kamatne stope, također ukazuje na činjenicu da se i utvrdi ništetnost promjenjive kamatne stope, bilo bi potrebno odrediti kamatnu stopu koja bi služila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane od strane tuženika, a ne koristiti početnu kamatnu stopu. Ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način koji je tuženik predložio, a Naslov usvojio, tužitelja dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, način izračuna vještaka u ovom predmetu dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Navodi kako je vještak dužan izraditi dopunu Nalaza i mišljenja na način da izračuna kamatnu stopu u odnosu na kunske kredite i u skladu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.

16.2. Radi otklanja istaknutih prigovora tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, sud je u ponovnom postupku usmeno saslušao vještakinju te je ista u svom usmenom saslušanju navela kako je metodologija izračuna pojašnjena u tekstualnom dijelu nalaza, a da su dodatno u tabeli 1. dane i formule za izračun. Vezano za navod tuženika da je vještak koristio tečaj od 4,52 kn vještakinja je navela kako je isto netočno, već da je korišten tečaj od 4,65 kn, a dok u odnosu na uplatu od dana 9. ožujka 2009. koji spominje tuženik ista nije navedena u samom izračunu, a niti se uplata na taj dan navodi u dokumentaciji tuženika pod nazivom specifikacija uplate, a u ostalom dijelu progovori su pravne prirode. Na posebno pitanje da li je pri izradi nalaza i mišljenja korišten tečaj na dan dospijeća ili pak na dan plaćanja, vještakinja je odgovorila da je korišten tečaj na dan plaćanja, a kako je to i navedeno u ugovoru o kreditu. Vještakinja je ostala u cijelosti pri svom nalazu i mišljenju.

16.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje, budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Sud je prihvatio i usmeno saslušanje vještakinje te smatra da su usmenim saslušanjem otklonjene primjedbe tuženika dane na nalaz i mišljenje vještaka. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 194.052,71 kn, a utvrđeno je i da je tužitelj zbog povišenja kamatne stope na temelju ništave ugovorne odredbe preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 73.739,20 kn, kako je zatraženo specificiranim tužbenim zahtjevom prema podnesku tužitelja od 7. veljače 2022. Na iznos od ukupno 194.052,71 kn dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. II. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22). Sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 73.739,20 kn te zateznim kamatama na taj iznos tužitelj je odbijen (toč. IV. izreke presude) iz razloga koji će se detaljnije navesti u nastavku ove presude.

16.4. Pritom valja ukazati kako su navodi tuženika kako bi na ugovor o kreditu koji je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK te prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja ugovora o kreditu irelevantni za ovaj postupak i nisu predmet tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja. Slijedom toga, prijedlog tuženika da vještak izradi dopunski nalaz i mišljenje te da izračuna kamatnu stopu u odnosu na kunske kredite i u skladu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom uopće nije niti uzet u obzir.

16.5. U odnosu na navode tuženika da je vještak naveo samo one anuitete kod kojih je tečaj bio viši od onog na dan isplate kredita, dok je potpuno zanemario anuitete plaćane po nižem tečaju, valja ukazati da ti navodi nisu od značaja. Naime, osim što je u tabeli 2., red. broj. 7 nalaza i mišljenja vještaka „utjecaj nižeg tečaja“ (list 300 i 301 spisa) vidljivo da je vještakinja uzela u obzir i takve anuitete, no tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288. a st. 6. ZPP i čl. 189. st. 1. ZPP, već je prigovor radi prebijanja istaknut u podnesku od 12. siječnja 2022. paušalno, bez da je određeno navedeno koje iznose tuženik potražuje da bi se po istom uopće moglo postupati. Pritom valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Pritom se ukazuje i na shvaćanje VSRH navedeno u odluci poslovni broj Rev-549/23 od 18.12.2023. u kojoj VSRH zauzeo jasan stav u vezi negativnih razlika i naveo da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Isto to vrijedi i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288. a st. 6. ZPP. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Dakle, U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

17. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. siječnja 2021., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO, i to glede potraživanja tužitelja na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

18. O tužbenom zahtjevu tužitelja u dijelu u kojem od tuženika s osnove preplate na temelju ništavih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje isplatu iznosa od 73.739,20 kn pravomoćno je odlučeno toč. IV. izreke ranije presude koja je donijeta u ovom postupku.

19. U odnosu na odluku o parničnim troškovima valja navesti da je odredbom čl. 154. st. 2. propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Shodno izloženom, odluka o parničnim troškovima donesena je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP. Naime, s obzirom na djelomični uspjeh stranaka u parnici, imajući u vidu kako kvantitativni uspjeh (u odnosu na visinu zahtjeva), tako i kvalitativni uspjeh (u odnosu na osnovu zahtjeva), tužitelj je u parnici uspio u mjeri od 72,46 % (osnov 100% i visina 72,46 %), a tuženik u mjeri od 27,54 % (osnov 0% i visina 27,54 %). Od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela (tužitelja) oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (tuženika) pa je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju trošak u omjeru od 44,92 %.

19.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 7. točka 1.), trošak sastavljanja podnesaka od 18.3.2021., 5.7.2021. i 7.2.2022. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1.) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 18.10.2021., 13.12.2022., 15.5.2024. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužitelju je priznat PDV po stopi od 25%. Ukupno priznati troškovi tužitelja za radnje poduzete po odvjetniku kao punomoćniku iznose 7.500,00 EUR. Kako je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju trošak u omjeru od 44,92 %, tako je parnični trošak tužitelju dosuđen u istom omjeru pa iznosi 3.369,00 EUR. Odredbom čl. 154. st. 3. ZPP propisano je kako neovisno o pravilima iz stavaka 1. i 2. istoga članka, sud može odrediti da jedna stranka naknadi drugoj stranci pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1.istoga Zakona. Tužitelju je, nadalje, na temelju odredbe čl. 154. st. 3. ZPP kao potreban u cijelosti priznat trošak uplate predujma za provođenje financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 265,45 EUR/2.000,00 kn te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 202,82 EUR/ 1.528,14 kuna i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 401,87 EUR /3.028,00 kuna, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadu troška sudske pristojbe na tužbu i presudu tužitelj odbijen. Ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 4.239,14 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

19.2. Budući da je ranijom presudom ovog suda od 10. siječnja 2023. pravomoćno odlučeno o dijelu zahtjeva za naknadu troškova tužitelja u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 5.167,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. siječnja 2023. do isplate, to je u tom dijelu zahtjev tužitelja nedopušten pa ga je valjalo odbaciti i odlučiti kao u toč. VI. izreke presude. Taj iznos se odnosi na trošak sastavljanja podneska od 12.2.2021. u iznosu od 99,54 EUR, trošak sastavljanja podneska od 15.11.2021. u iznosu od 99,54 EUR, trošak pristupa na ročište za objavu presude od 10.1.2023. u iznosu od 99,54 EUR te PDV na navedene radnje, kao i na preostali zatraženi trošak tužitelja s kojim je tužitelj odbijen, a prema omjeru uspjeha tužitelja ostvarenom u sporu.

19.3. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 3.6.2025. bez obzira što je ista radnja predviđena u Tbr. 9.3 Tarife jer takav trošak ne može biti potreban radi vođenja parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP što je prvi kriterij za dosudu takvog troška. Naime, ročište za objavu ispunjava u prvom redu načelo javnosti odnosno interes javnosti biti upoznata sa rezultatom suđenja te predstavlja pravo stranaka i javnosti, a nikako obvezu. Isto ročište ne zahtjeva nikakve pripreme, traje minimalno te nema obveznog sadržaja za stranke zbog propuštanja kojega bi mogle nastupiti bilo kakve negativne posljedice. Naime, stranka koja ne pristupi, a uredno je obaviještena, odluku sa obrazloženjem može preuzeti sa internetske stranice e-oglasna ploča suda. Stranci koja nije bila obaviještena, sud će odluku dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena. U takvoj situaciji, dosuda troškova bi predstavljala neopravdano poskupljenje postupka što je protivno i čl. 10. st. 1. ZPP. Također tužitelju nije priznat preostali zatraženi trošak sastavljanja podneska od 12.2.2021. u iznosu od 0,46 EUR, trošak sastavljanja podneska od 15.11.2021. u iznosu od 0,46 EUR, trošak pristupa na ročište za objavu presude od 10.1.2023. u iznosu od 0,46 te PDV na navedene radnje, imajući u vidu da je o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova u iznosu od 99,54 EUR za svaku tu radnju te PDV na navedene radnje već odlučeno toč. VI. ranije presude od 10.1.2023. te da je s tim dijelom zahtjeva za naknadom troškova tužitelj odbijen iz razloga jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, kako je to obrazloženo u ranijoj presudi. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

19.4. Iako je tužitelj djelomično povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule u CHF za iznos od 1.225,10 EUR / 9.230,52 kn, tuženiku bi pripadalo pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi tog dijela tužbenog zahtjeva neovisno o uspjehu u sporu, ali samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (tako VSRH u Rev 2603/11 od 19. veljače 2013. i dr.), što ovdje nije slučaj.

U Zagrebu, 3. lipnja 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po punomoćnici

2. tuženik po punomoćnici

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte