REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F.Kennedyja 11

P-1612/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza GLUMINA BANKA d.d. u stečaju, OIB: 97579212723, Zagreb, Strojarska cesta 20, OIB: 97579212723, kojeg zastupa punomoćnik Luka Dorotić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu ČOLIĆ DOROTIĆ d.o.o. u Zagrebu, Ulica Račkoga 9, protiv tuženika LA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ante Glamuzina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, Zagreb, Krajiška 27, radi isplate iznosa od 354.639,11 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 16. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 2. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 279.203,19 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje od 14. srpnja 2004. do 31. prosinca 2005., od 1. siječnja 2006. do 31. srpnja 2015. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 20.775,37 EUR, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zatezne kamate na iznos od 20.775,37 EUR.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 54.660,55 EUR sa zateznom kamatom od 14. srpnja 2004. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je 1. svibnja 1998. zaključen između tužitelja i tuženika kao dužnika Ugovor o priznanju duga i kreditu broj 980172, da su čl. 2. citiranog Ugovora stranke sporazumno utvrdile kako tužitelj potražuje od tuženika po osnovu ugovora koji su navedeni u čl. 1. Ugovora ukupni dospjeli iznos od 3.082.484,19 DEM u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan zaključenja Ugovora. Tuženik je ujedno priznao dospjelost, osnovu i visinu duga te je ugovoreno kako navedeni iznos predstavlja novu glavnicu kredita koju se tuženik obvezuje vratiti tužitelju. Tužitelj nadalje navodi da je 1. svibnja 1998. između stranaka bio zaključen i Aneks broj 1 Ugovoru o priznaju duga i kreditu broj 980172 kojim je sporazumno utvrđeno kako glavnica kredita po Osnovnom ugovoru na dan zaključenja Aneksa iznosi 385.310,52 DEM (s obzirom da su dio dugovanja po Osnovnom ugovoru preuzele treće osobe). Ujedno je utvrđen rok povrata kredita do 1. svibnja 2013. te se isti imao vraćati u anuitetima od 15.468,66 DEM od kojih je prvi dospio na naplatu 1. svibnja 1999. Člankom 3. Osnovnog ugovora utvrđeno je, između ostalog, kako ostale odredbe Osnovnog ugovora ostaju nepromijenjene dok je člankom 6. utvrđeno da tužitelj može i prije roka predviđenog u odredbi članka 5. raskinuti Ugovor i zahtijevati od dužnika da u roku od 8 dana od dana raskida ugovora vrati cijeli kredit s pripadajućim kamatama, ako se dužnik ne pridržava obveza iz ugovora ili ako postane kreditno nesposoban. Tužitelj ističe da je 8. srpnja 2004. sukladno odredbi čl. 6. Ugovora odaslao tuženiku obavijest o otkazu Ugovora o kreditu ID 980172 i to iz razloga jer obveze po navedenom Ugovoru, osim u manjem dijelu, nisu uredno podmirivane. Zaključno, tužitelj navodi da je njegovo potraživanje po naznačenom Ugovoru sa stanjem na dan 8. srpnja 2004. iznosilo 2.729.138,56 kn i da isto nije namireno.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva ističući da predmetno potraživanje prema tuženiku ne postoji budući da je u međuvremenu utrnulo. Podneskom od 13. rujna 2006. (list 52. – 98. spisa) tuženik je učinio nespornim da je između tužitelja i tuženika 1. svibnja 1998. zaključen Ugovor o priznanju duga i kreditu broj 980172, kao i Aneks tom Ugovoru kojim je utvrđena visina obveze tuženika prema tužitelju. Ne osporava ni da su gore navedenim Ugovorom obuhvaćeni Ugovori o kreditu pobrojani u članku 1. istog međutim ističe da obveza tuženika prema tužitelju prema naznačenim Ugovorima (Ugovori br. ID970180, ID970281, ID970294, ID970332, ID970340, ID970387, ID980004 i ID980045) ne postoji. Naime, odmah odnosno istoga dana po zaključenju Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980172, tužitelj, tuženik i još sedam osoba zaključili su sljedeće pravne poslove: tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao dužnik te TA kao preuzimatelj duga Ugovor o preuzimanju duga, te tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao jamac platac i TA kao dužnik Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980173, tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao dužnik te FA kao preuzimatelj duga Ugovor o preuzimanju duga, te tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao jamac platac i FA kao dužnik Ugovor o priznanju duga i kreditu br.980174, tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao dužnik te ŠA kao preuzimatelj duga Ugovor o preuzimanju duga, te tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao jamac platac i ŠA kao dužnik Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980175, tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao dužnik te OA kao preuzimatelj duga Ugovor o preuzimanju duga, te tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao jamac platac i OA kao dužnik Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980176, tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao dužnik te DA kao preuzimatelj duga Ugovor o preuzimanju duga, te tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao jamac platac i DA kao dužnik Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980177, tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao dužnik te MA kao preuzimatelj duga Ugovor o preuzimanju duga tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao jamac platac i MA kao dužnik Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980209, tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao dužnik te VA kao preuzimatelj duga Ugovor o preuzimanju duga, te tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao jamac platac i VA kao dužnik Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980210 te su tužitelj kao vjerovnik i tuženik kao dužnik potpisali Aneks Ugovoru o priznanju duga i kreditu br. 980172. Međutim, tuženik navodi da su odmah nakon zaključenja ovih pravnih poslova, tužitelj i tuženik odlučili međusobne odnose riješiti na drugačiji način koji izvan snage stavlja sve navedene Ugovore. Naime, tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao dužnik i trgovačko društvo INFRASTRUKTURA d.o.o., [adresa] kao preuzimatelj duga, zaključili su Ugovor o preuzimanju duga kojim je trgovačko društvo INFRASTRUKTURA d.o.o. preuzelo dugovanja prema tužitelju po svim gore navedenim Ugovorima te dodatno i po Ugovoru br. ID980137 od 1. svibnja 1998. Tuženik ističe da je tome tako, odnosno da su time van snage stavljeni kako pojedinačni ugovori koje su tužitelj i tuženik zaključili sa još sedam osoba, tako i Ugovor o priznaju duga i kreditu br. 980172 i njegov Aneks, potvrđuje činjenica da je tužitelj 1. svibnja 1998. sačinio i tuženiku izdao Izjavu i suglasnost kojom nedvojbeno utvrđuje da je potraživanja s osnova gore naznačenih pravnih poslova preuzelo trgovačko društvo INFRASTRUKTURA d.o.o., [adresa]. Zaključno, tuženik navodi da iz svega navedenog proizlazi da tužitelj eventualno ima potraživanje prema trgovačkom društvu INFRASTRUKTURA d.o.o., [adresa], a ne prema tuženiku pri čemu napominje da su tuženik te OA, TA, FA, ŠA, VA, MA i DA podnijeli 22. travnja 1999. tužbu radi utvrđenja raskida gore naznačenih ugovora, upravo smatrajući da bi tužitelj u budućnosti mogao postaviti zahtjev s osnova istih, a što je tužitelj i učinio.

3. Na prijedlog tuženika sud je rješenjem poslovni broj P-3578/2004 od 14. rujna 2006. (list 117. spisa) odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka poslovni broj P-3912/03 koji se vodio pred ovim sudom po tužbi ovdje tuženika i drugih protiv ovdje tužitelja s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva u navedenom postupku raskid, između ostalih, i Ugovora te njegovog Aneksa br. 1 o priznanju duga i Ugovora o kreditu broj 980172 od 1. svibnja 1998., a sve iz razloga što je sud ocijenio kako odluka u ovom predmetu ovisi o postojanju ili nepostojanju Ugovora br. 980172 čiji se raskid traži, odnosno jer isto predstavlja prethodno pitanje u ovom postupku (čl. 213. st.1. u vezi s čl. 12. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP). Rješenjem od 12. prosinca 2017. postupak je nastavljen s obzirom da je pravomoćno okončan spor do čijeg je okončanja ovaj postupak bio prekinut.

4. U daljnjem tijeku postupka tuženik je istaknuo prigovor zastare pozivom na odredbe čl. 372. i 373. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: stari ZOO), a koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) s obzirom da je predmetni obvezni odnos nastao 1998. odnosno prije stupanja na snagu novog ZOO-a. Naime, tuženik ističe da je odredbom čl. 2. st. 3. Aneksa br. 1 Ugovoru o priznanju duga i kreditu br. 980172 ugovorena otplata u obliku mjesečnih anuiteta s time da je ugovorena odgoda otplate glavnice i kamata kredita do 1. svibnja 1999. pa je primjenom gore navedenih odredaba starog ZOO-a zastarjelo samo pravo tužitelja koje bi proizlazilo iz Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980172 i Aneksa br. 1 s obzirom da je tužitelj tužbu podnio 22. rujna 2004. odnosno nakon proteka roka od 5 godina od dospijeća najstarijeg neplaćenog anuiteta. Podneskom od 6. svibnja 2019. (list 490. – 518. spisa) tuženik je istaknuo i da su Ugovor o kreditu broj ID 970180 i Ugovor o priznanju duga i kreditu broj 980172 ništetni, i to iz više osnova.

5. Tužitelj je tijekom postupka osporio tuženikove navode koji su u suprotnosti s navodima iz tužbe, a naročito pozivanje tuženika na Ugovor o preuzimanju duga od strane društva INFRASTRUKTURA d.o.o. te na Izjavu i suglasnost GLUMINA BANKE d.d. od 1. svibnja 1998. ističući da navedeni dokumenti nisu vjerodostojni jer ih GLUMINA BANKA d.d. ne posjeduje u svojoj poslovnoj dokumentaciji. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj je naveo da do zastare nije došlo jer je tužitelj predmetni Ugovor otkazao sukladno obavijesti od 8. srpnja 2004. čime je cjelokupno potraživanje tužitelja dospjelo na naplatu te se od tada ima i računati petogodišnji zastarni rok koji svakako nije protekao do dana podnošenja tužbe. Pored navedenog, tužitelj ističe da je prigovor zastare neosnovan i iz razloga što su na ime djelomičnog podmirenja duga izvršene uplate, odnosno 16. ožujka 2000. izvršena je uplata iznosa od 60.024,80 kn dok su 20. ožujka 2020. izvršene uplate u iznosu od 60.549,74 kn i 59.500,00 kn, a kojim je uplatama priznato dugovanje u smislu odredbe čl. 387. starog ZOO-a čime je tijek zastare prekinut te je ista počela teći iznova. Nadalje, tužitelj ističe i kako su tuženikovi navodi da bi Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980172 i Aneks broj 1 istome bili raskinuti, neosnovani s obzirom da je o istom pravomoćno raspravljeno u predmetu ovog suda u parnici do čijeg je pravomoćnog okončanja ovaj postupak bio ukinut. Tuženik se usprotivio i tuženikovim navodima da bi predmetni Ugovori bili ništetni.

6. Presudom ovog suda poslovni broj P-283/2018 od 4. srpnja 2022. (list 634. - 652. spisa) naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.657.921,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2.360.172,81 kn od 14. srpnja 2004. do isplate te na iznos od 297.748,56 kn od 22. rujna 2004. do isplate (t. I. izreke). U točci II. navedene presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 71.217,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 9. srpnja 2004. do isplate, u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 297.748,56 kn od 9. srpnja 2004. do 22. rujna 2004. te u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 2.360.172,81 kn od 9. srpnja 2004. do 13. srpnja 2004.

7. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3551/2022-2 od 5. rujna 2022. (667. - 673. spisa) ukinuta je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-283/2018 od 4. srpnja 2022. u pobijanim točkama I., III. i V. izreke te je predmet u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

8. U ponovljenom postupku, a u kojem je sud izveo parnične radnje i raspravio sporna pitanja na koja ga je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci (čl. 377. st. 2. ZPP-a) tužitelj je ostao kod navoda iz tužbe te svega iznesenog u ranijem postupku dok je u odnosu na uputu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sadržanu u gore navedenoj odluci (t. 17. i 11. obrazloženja) predložio u daljnjem tijeku postupka izvesti dopunsko financijsko vještačenje o visini duga na način da vještak utvrdi koliki dio tražbine predstavljaju pojedini dospjeli, a neplaćeni anuiteti prije otkaza Ugovora (13. travnja 2004.), a koji su dospijevali u razdoblju ranijem od 13. srpnja 2001. Isto tako, predlaže izvesti dopunsko vještačenje i na okolnost utvrđenja iznosa pojedinih anuiteta u trogodišnjem razdoblju koje prethodi otkazu Ugovora (13. travnja 2004.).

9. Podneskom od 27. studenog 2024. (list 739. - 740. spisa) tužitelj je sukladno uputi Visokog trgovačkog suda te s obzirom na utvrđenja vještaka iz nalaza i mišljenja od 11. siječnja 2019. i dodatnog nalaza i mišljenja od 2. studenog 2023., djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 54.660,55 EUR/106.906,75 DEM koji iznos se odnosi na anuitete dospjele prije 13. srpnja 2001. Tuženik se nije izjasnio o djelomičnom povlačenju tužbe u roku od petnaest dana od kada je primio navedeni podnesak, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u t. I. izreke rješenja.

10. Podneskom od 19. ožujka 2025. (list 756. spisa) tužitelj je istaknuo da prvobitno postavljen tužbeni zahtjev od 2.729.138,56 kn iznosi 371.231,92 EUR (primjenom srednjeg tečaja HNB-a 1 EUR = 7,351573, važeći na dan 8. srpnja 2004.), odnosno isti iznos predstavlja 726.066,53 DEM (primjenom tečaja konverzije 1 EUR=1,95583 DEM, važeći na dan 1. ožujka 2002.).

11. Tuženik je u ponovljenom postupku ostao kod navoda iz odgovora na tužbu te svih ranije izmesenih navoda.

12. Valja naglasiti da je rješenjem od 10. travnja 2024. (list 711. -712. spisa) postupak prekinut temeljem odredbe čl. 212. t. 4. ZPP-a jer je dotadašnji tužitelj odnosno društvo GLUMINA BANKA d.d. u stečaju 2. travnja 2024. brisano iz sudskog registra zbog zaključenja stečajnog postupka. Rješenjem od 18. lipnja 2024. (list 726.-728. spisa) postupak je temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZPP-a nastavljen u odnosu na Stečajnu masu iza GLUMINA BANKA d.d. - u stečaju.

13. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao te izvršio uvid u: presliku Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980172 (list 4. – 6. spisa), presliku Aneksa broj 1. Ugovoru o priznanju duga i kreditu br. 980172 (list 7. i 77. spisa), anuitetni plan otplate (list 8. – 9. spisa), dnevnik knjiženja u devizama (list 10. - 13. spisa), presliku opomene pred tužbu s preslikom povratnice (list 14. – 15. spisa), presliku obavijesti o otkazu Ugovora o kreditu ID 980172 s preslikom povratnice (list 16. – 17. spisa), stanje duga tuženika na dan 8. srpnja 2004. (list 18. spisa), presliku izvatka ZAP-a br. 50 od 16. ožujka 2000. (list 19. spisa), presliku izvatka ZAP-a br. 52 od 20. ožujka 2000. (list 20. – 21. spisa), dnevnik knjiženja uplata (list 22. spisa), obračun kamata – račun br. OI901173-R1 od 21. ožujka 2000. (list 23. spisa), obračun zateznih kamata

– račun br. OI901629-R1 od 7. srpnja 2004. (list 24. spisa), presliku Ugovora o preuzimanju duga (list 56. spisa), presliku Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980173 (list 57. – 58. spisa), presliku Ugovora o preuzimanju duga (list 59. spisa), presliku Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980174 (list 60. – 61. spisa), presliku Ugovora o preuzimanju duga (list 62. spisa), presliku Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980175 (list 63. – 64. spisa), presliku Ugovora o preuzimanju duga (list 65. spisa), presliku Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980176 (list 66. – 67. spisa), presliku Ugovora o preuzimanju duga (list 68. spisa), presliku Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980177 (list 69. – 70. spisa), presliku Ugovora o preuzimanju duga (list 71. spisa), presliku Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980209 (list 72. – 73. spisa), presliku Ugovora o preuzimanju duga (list 74. spisa), presliku Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980210 (list 75. – 76. spisa), presliku Ugovora o preuzimanju duga (list 78. spisa), presliku Izjave i suglasnosti (list 79. spisa), presliku tužbe (list 80. – 84. spisa), presliku podneska u predmetu ovog suda poslovni broj P- 3912/03 (list 85. – 98. spisa), presliku rješenja ovog suda P-3580/04 (list 103. spisa), presliku izvatka iz sudskog registra pravnog prednika tužitelja na dan 1. svibnja 1998. (list 104. – 116. spisa), presliku pravne literature (list 123. – 125. spisa), presliku rješenja VTS-a Pž-392/08-3 (list 133. – 136. spisa), presliku pravne literature (list 140. – 141. spisa), presliku rješenja VTS-a Pž-6763/06-6 (list 142. – 145. spisa), presliku podnesaka ovdje tužitelja u predmetima ovog suda P-2409/11, P-3579/04, P-3581/04 i P-2271/09 (list 148. – 162. spisa), presliku djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra za tužitelja (list 173. – 175. spisa), presudu ovog suda poslovni broj P-749/13 s klauzulom pravomoćnosti (list 176. – 206.), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1540/2017-3 (list 207. – 218. spisa), presliku Nalaza i mišljenja u predmetu P-3112/2003 (list 226. – 236. spis), presliku Nalaza i mišljenja u predmetu u Kio-205/2000 (list 237. – 295. spisa), podnesak tužitelja u predmetu P-3912/03 (list 296. – 299. spisa), izveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po trgovačkom društvu RUČEVIĆ vještačenja d.o.o. i to po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke dipl.oec. Zrinku Ručeviću (Nalaz i mišljenje - list 310. – 327. spisa, Dopunski nalaz i mišljenje - list 534. – 535. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja vještaka na ročištu 17. prosinca 2019. - list 574.

– 577. spisa), dopis od 8. prosinca 2005. (list 333. spisa), preslike isplatnica (list 334. – 335. spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 970180 od 2. rujna 1997. s prilozima (list 336. – 348. spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 970281 od 4. studenog 1997. s prilozima (list 349. – 354. spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 970294 od 12. studenog 1997. s prilozima (list 355. – 359. spisa), presliku Ugovora o kreditu broj ID970332 od 1. prosinca 1997. s prilozima (list 360. – 364. spisa),presliku Ugovora o kreditu broj ID970340 od 8. prosinca 1997. s prilozima (list 365. – 369. spisa), presliku Ugovora o kreditu broj ID970387 od 30. prosinca 1997. s prilozima (list 370. – 374. spisa), presliku Ugovora o kreditu broj ID9800004 od 15. siječnja 1998. s prilozima (list 375. – 379. spisa), presliku Ugovora o kreditu broj ID980045 od 16. veljače 1998. s prilozima (list 380. – 384. spisa), presliku kartice tekućeg računa tuženika s ispisom prometa od 1. siječnja 1997. do 26. ožujka 2018. (list 385. spisa), presliku kartice deviznog štednog računa tuženika s ispitom prometa u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 26. ožujka 2018. (list 386. – 387. spisa), preslike uplatnica (list 396. – 401. spisa), presudu VTS RH Pž-8083/12-6 (list 403. – 411. spisa), presudu ovog suda P-2607/17 (list 416. – 431. spisa), preslike zapisnika (list 412. – 415. spisa), sudsku praksu (list 432. – 450. i 456. – 460. spisa), presliku oglasa o otvaranju stečajnog postupka nad društvom ZADARCOMERC d.o.o. (list 455. spisa), preslike zapisnika (list 496. – 511. spisa), pravnu literaturu (list 512. – 519. spisa), rješenje Vrhovnog suda RH Revt-6/2018-2 (list 524. – 532. spisa), preslike zapisnika (list 546. – 547. spisa), presudu VTS RH br. Pž-209/2019-3 (list 548. – 554. spisa) i reviziju u predmetu P-2607/17 (list 559. – 568. spisa), rješenje Tt-24/19919-2 i djelomični izvadak iz sudskog registra (list 715. – 718. spisa), potvrdu o OIB-u (list 719. spisa), dopunsko financijsko knjigovodstveno vještačenje (list 692. - 698. spisa, usmeno iznošenje na ročištu održanom 13. lipnja 2024., list 736. - 738. spisa) te je izvršen uvid u spis ovog suda poslovni broj P-749/13.

14. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ČA, dok je tužitelj odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka ZA. Sud je na ročištu održanom 11. ožujka 2022. odlučio da se predloženi, a neizvedeni dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka KA, AA, LAJ i ĐA, a koji su bili djelatnici prednika tužitelja, na okolnost saznanja o spornim transakcijama po predmetnim Ugovorima, neće provesti. Naime, odredbom čl. 10. ZPP-a propisano je da je sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku. Uz postojeće pravne zaključke, protek vremena i stanje spisa kao takvo, svako daljnje odugovlačenje u postupanju dovelo bi do povrede načela efikasnosti i ekonomičnosti, a sve okolnosti na koje su isti predloženi dati iskaz mogu se utvrditi iz ostalih izvedenih dokaza tijekom postupka. Isto tako, odlučeno je i da se tužiteljev prijedlog za izvođenjem grafološkog vještačenja na okolnost eventualnog potpisivanja Izjave i suglasnosti te Ugovora o preuzimanju duga između ovdje tužitelja, tuženika i društva INFRASTRUKTURA neće provesti jer bi prema ocjeni ovog suda provođenje tog dokaznog prijedloga dodatno produžilo trajanje ovog postupka te povećalo trošak. Isto tako valja napomenuti i da je tuženik predložio izvesti dokaz saslušanjem tuženika na sporne okolnosti, međutim uredno pozvani tuženik nije pristupio na dva ročišta za glavnu raspravu na kojima je trebao biti izveden dokaz njegovim saslušanjem, dok je dolazak na preostala dva ročišta ispričao liječničkom dokumentacijom. Imajući u vidu stanje spisa te postojeće pravne zaključke sud je odlučio da se dokaz saslušanjem tuženika neće provesti, a sve imajući u vidu načelo ekonomičnosti postupka.

15. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je djelomično osnovanim.

16. Predmet konačno postavljenog tužbenog zahtjeva je tužiteljevo potraživanje isplate iznosa od 299.978,56 EUR, odnosno kako ga tužitelj postavlja, u iznosu od 586.707,06 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan sklapanja ugovora 1. svibnja 1998. (u protuvrijednosti EUR prema fiksnom tečaju konverzije pri čemu je EUR 1= HRK 7,53450), sa zakonskim zateznim kamatama od 14. srpnja 2004. do isplate, a za koje potraživanje tužitelj tvrdi da predstavlja stanje duga po Ugovoru o priznanju duga i kreditu broj 980172 od 1. svibnja 1998. (list 4. – 6. spisa) i Aneksu broj 1. tom Ugovoru od istog datuma (list 7. i 77. spisa), pri čemu tužitelj tvrdi da je sukladno odredbi čl. 6. Ugovora i prije roka vraćanja kredita, koji se prema Aneksu otplaćuje u anuitetima od 15.468,66 DEM s time da prvi dospijeva na naplatu 1. svibnja 1999., a posljednji 1. svibnja 2013., 8. srpnja 2004. otkazao predmetni Ugovor o kreditu čime ga je učinio dospjelim u cijelosti.

17. Između stranaka nije sporno da su 1. svibnja 1998. zaključile Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980172 (list 4. – 6. spisa) kojim je utvrđena visina obveze tuženika prema tužitelju u sveukupnom iznosu od 3.082.484,19 DEM u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan zaključenja predmetnog Ugovora te kojim su Ugovorom o priznanju duga i kreditu obuhvaćeni Ugovori o kreditu broj ID970180, ID970281, ID970294, ID970332, ID970340, ID970387, ID980004 i ID980045 (list 336. – 384. spisa), niti je sporno da su stranke istoga dana sklopile i Aneks broj 1. predmetnom Ugovoru (list 7. i 77. spisa) kojim su utvrdile da glavnica kredita po Ugovoru o priznanju duga i kreditu broj 980172 iznosi 385.310,52 DEM, da je ugovorena odgoda otplate kamata i glavnice kredita do 1. svibnja 1999. te da je ugovorena mjesečna anuitetna otplata glavnice kredita i ugovornih kamata, s time da prvi anuitet u iznosu od 15.468,66 DEM dospijeva na naplatu 1. svibnja 1999., a zadnji 1. svibnja 2013. Nesporno je i da su istoga dana tužitelj, tuženik i još sedam osoba zaključili Ugovore o preuzimanju duga te Ugovore o priznanju duga i kreditu (list 56. – 76. spisa).

18. Između stranaka je sporno postojanje tuženikove obveze prema tužitelju temeljem gore navedenih Ugovora imajući u vidu tuženikove tvrdnje da su odmah nakon zaključenja gore navedenih pravnih poslova tužitelj i tuženik odlučili međusobne odnose riješiti na drugačiji način koji izvan snage stavlja sve gore navedene ugovore odnosno tužitelj kao vjerovnik, tuženik kao dužnik i trgovačko društvo INFRASTRUKTURA d.o.o. [adresa] kao preuzimatelj duga zaključili su Ugovor o preuzimanju duga (list 78. spisa) kojim je društvo INFRASTURKUTRA d.o.o. preuzelo dugovanje prema tužitelju po svim gore navedenim ugovorima koji sadržajno sačinjavaju Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980172 te dodatno i Ugovoru br. ID980137, a što potvrđuje i to što je tužitelj 1. svibnja 1998. sačinio i tuženiku izdao Izjavu i suglasnost kojom se utvrđuje da je potraživanja s osnova gore naznačenih pravnih poslova preuzelo trgovačko društvo INFRASTRUKTURA d.o.o. [adresa] (ovjereni preslik Izjave i suglasnosti - list 79. spisa). Između stranaka je sporna vjerodostojnost gore navedene Izjave i suglasnosti te Ugovora o preuzimanju duga (list 78. spisa), kao i da li je nastupila zastara predmetnog potraživanja.

19. Iz Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980172 (list 4. – 6. spisa) razvidno je, između ostaloga da je isti sklopljen 1. svibnja 1998. između pravnog prednika tužitelja kao vjerovnika i tuženika kao dužnika, da su istim stranke suglasno utvrdile kako tužitelj kao vjerovnik potražuje od tuženika kao dužnika temeljem Ugovora o kreditu broj 970180, 970281, 970294, ID970332, ID970340, ID970387, ID980004 i ID980045 sveukupni dospjeli iznos od 3.082.484,19 DEM u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan zaključenja tog Ugovora te da je ugovoreno kako će navedeni iznos tuženik vratiti po ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi u visini od 12% godišnje na osnovicu koju čini nominalni iznos kredita iskazan u DEM i to do 1. svibnja 2003. Aneksom broj 1. Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980172 (list 7. i 77. spisa) stranke su suglasno utvrdile da glavnica kredita po Osnovnom ugovoru (Ugovoru o priznanju duga i kreditu broj 980172) na dan zaključenja Aneksa, odnosno 1. svibnja 1998. iznosi 385.310,52 DEM, ugovorena je odgoda otplate kamata i glavnice kredita do 1. svibnja 1990. te je ugovorena otplata glavnice kredita i ugovornih kamata u obliku mjesečnih anuiteta s time da prvi anuitet u iznosu od 15.468,66 DEM dospijeva na naplatu 1. svibnja 1999., a preostali u istom iznosu jednom mjesečno u periodu korištenja kredita, s time da zadnji dospijeva 1. svibnja 2013., a sve prema anuitetnom planu koji čini sastavni dio Aneksa.

20. Uvidom u Ugovore o kreditu broj 970180 od 2. rujna 1997. (list 336. – 348. spisa) , 970281 od 4. studenog 1997. (list 349. – 354. spisa), 970294 od 12. studenog 1997. (list 355. – 359. spisa), ID970332 od 1. prosinca 1997. (list 360. – 364. spisa), ID970340 od 8. prosinca 1997. (list 365. – 369. spisa), ID970387 od 30. prosinca 1997. (list 370. – 374. spisa), ID980004 od 15. siječnja 1998. (list 375. – 379. spisa) i ID980045 od 16. veljače 1998. (list 380. – 384. spisa), razvidno je, između ostaloga, da su isti sklopljeni od strane pravnog prednika tužitelja kao banke i tuženika kao korisnika kredita, s time da su ugovori o kreditu broj 970294, ID970332, ID970340 i ID970387 sklopljeni između pravnog prednika tužitelja, tuženika i društva ZADARCOMERC d.o.o. kao jamca platca. Valja naglasiti da Ugovor o kreditu broj ID980045 (list 380. – 381. spisa) nije potpisan međutim između stanaka nije sporno da je isti sklopljen.

21. Iz Obavijesti o otkazu Ugovora o kreditu ID 980172 s preslikom povratnice (list 16. – 17. spisa) proizlazi, između ostaloga, da je tužitelj predmetnom obaviješću, a koju je tuženik zaprimio 13. srpnja 2004., otkazao Ugovor o priznanju duga i kreditu broj 980172 s danom 8. srpnja 2004. i to u skladu s odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora.

22. Nadalje, iz Ugovora o preuzimanju duga od 1. svibnja 1998. (list 78. spisa) proizlazi, između ostaloga, da je isti potpisan od strane pravnog prednika tužitelja kao vjerovnika, tuženika kao dužnika i trgovačkog društva INFRASTRUKTURA d.o.o. [adresa] kao preuzimatelja duga, da su istim ugovorne strane suglasno konstatirale da na dan zaključenja predmetnog Ugovora vjerovnik potražuje od dužnika temeljem Ugovora o kreditu br. ID970180 od 2. rujna 1997., ID970281 od 4. studenog 1997., ID970294 od 12. studenog 1997., ID970332 od 1. prosinca 1997., ID970340 od 8. prosinca 1997., ID980387 od 30. prosinca 1997., ID980004 od 15. siječnja 1998., ID980045 od 16. veljače 1998. i ID980137 od 1. svibnja 1998. iznos od sveukupno 7.245.928,19 DEM u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan povrata dugovanja zajedno s pripadajućim kamatama. Odredbom članka 2. uređeno je da preuzimatelj duga odnosno društvo INFRASTRUKTURA d.o.o. [adresa] preuzima dug dužnika, ovdje tuženika te da na taj način prestaje dužničko – vjerovnički odnos između vjerovnika i dužnika, a nastaje dužničko – vjerovnički odnos između vjerovnika i preuzimatelja duga kao novog dužnika što će vjerovnik i preuzimatelj duga regulirati posebnim ugovorom o kreditu br. IK980554. Dakle, iz gore navedenog Ugovora o preuzimanju duga nije razvidno da je društvo INFRASTRUKTURA d.o.o. preuzelo dugovanje tuženika po Ugovoru o priznanju duga i kreditu broj 980172 i Aneksu istome.

23. U odnosu na od strane tuženika dostavljenu Izjavu i suglasnost od 1. svibnja 1998. (list 79. spisa) u kojoj je navedeno između ostaloga da pravni prednik tužitelja nema nikakvih potraživanja od MA po Ugovoru br. 980209, od BA po Ugovoru br. 980177, od EA po Ugovoru br. 980173, od FA po Ugovoru br. 980174, od VA po Ugovoru br. 980210, od FA ŠA po Ugovoru br. 98017 te od OA po Ugovoru br. 980176, te da je suglasan da se predmetna dugovanja za sve navedene osobe otpišu u poslovnim knjigama Banke i da će se iznosi po tim Ugovorima usuglasiti sa Zadarkomercom i Infrastrukturom po konačnom obračunu i po izvršenoj reviziji te će iste iznose ukoliko se pokaže razlika u dužničko vjerovničkim odnosima Banke i ovih pravnih subjekata snositi Zadarkomerc i Infrastruktura, valja naglasiti da je navedena Izjava i suglasnost napisana na memorandumu tužitelja, da sadrži pečat tužitelja te da je potpisana nečitljivim potpisom.

24. Nadalje, uvidom u presudu ovog suda u predmetu poslovni broj P-749/13 od 10. ožujka 2016. (list 176. – 205.), a do čijeg pravomoćnog okončanja je bio određen prekid ovog postupka, razvidno je da je u navedenom predmetu tužba djelomično odbačena te da je djelomično odbijen tužbeni zahtjev vezan za utvrđenje da su raskinuti Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980172, Aneks br. 1 Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980172 te Ugovor o preuzimanju duga zaključen između ŠA kao preuzimatelja duga, LA kao dužnika i GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika dana 01.05.1998., Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980175 zaključen između ŠA kao dužnika, GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika i LA kao jamca platca dana 01.05.1998., Ugovor o preuzimanju duga zaključen između FA kao preuzimatelja duga, LA kao dužnika i GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika dana 01.05.1998., Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980174 zaključen između FA kao dužnika, GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika i LA kao jamca platca dana 1. svibnja 1998., Ugovor o preuzimanju duga zaključen između TA kao preuzimatelja duga, LA kao dužnika i GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika dana 1. svibnja 1998., Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980173 zaključen između TA kao dužnika, GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika i LA kao jamca platca dana 1. svibnja1998., Ugovor o preuzimanju duga zaključen između UA kao preuzimatelja duga, LA kao dužnika i GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika dana 1. svibnja 1998., Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980176 zaključen između UA kao dužnika, GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika i LA kao jamca platca dana 1. svibnja 1998., Ugovor o preuzimanju duga zaključen između MA kao preuzimatelja duga, LA kao dužnika i GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika dana 1. svibnja 1998., Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980209 zaključen između MA kao dužnika, GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika i LA kao jamca platca dana 1. svibnja1998., Ugovor o preuzimanju duga zaključen između DA kao preuzimatelja duga, između LA kao dužnika i GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika dana 1.svibnja1998., Ugovor o priznanju duga i kreditu br. 980177 zaključen između DA kao dužnika, GLUMINA BANKE d.d. kao vjerovnika i LA kao jamca platca dana 1. svibnja 1998. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1540/2017-3 od 7. lipnja 2017. (list 207. – 218. spisa).

25. Dakle, unatoč tvrdnjama ovdje tuženika (tužitelja u gore navedenom predmetu) da su nakon zaključenja Ugovora o priznanju duga i kreditu broj 980172 i njegova Aneksa te nakon zaključenja svih Ugovora o preuzimanju duga, svi ti Ugovori raskinuti jer je ovdje tuženik 1. svibnja 1998. s društvom INFRASTRUKTURA d.o.o. [adresa] i ovdje tužiteljem zaključio Ugovor o preuzimanju duga kojim je to društvo uz suglasnost i pristanak ovdje tužitelja preuzelo obvezu isplate po Ugovorima nabrojanim u istom, sud je u presudi poslovni broj P-749/13 utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenjem raskinuća spornih Ugovora slijedom čega je ovaj sud utvrdio neosnovanim tuženikove navode iznijete tijekom postupka da bi sporni Ugovor o priznanju duga i kreditu broj 980172 i Aneks broj 1 istome bili raskinuti.

26. Nadalje, iz Izvatka ZAP-a od 16. ožujka 2000. (list 19. spisa) razvidno je da je navedenog dana izvršena uplata s računa tuženika na račun prednika tužitelja u iznosu od 60.024,80 kn, dok je iz Izvatka ZAP-a br. 52 od 20. ožujka 2000. (list 20. – 21. spisa) razvidno da su dana 20. ožujka 2000. izvršene uplate na račun tužitelja u iznosu od 60.549,74 kn i 59.500,00 kn.

27. Valja napomenuti da je tuženik tijekom postupka dostavio financijsko vještačenje koje je provedeno po stalnog sudskom vještaku Ivanu Tkalecu u predmetu ovog suda poslovni broj P-3912/2003 te knjigovodstveno-financijsko vještačenje izrađeno po stalnom sudskom vještaku Katici Pehar u predmetu Županijskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Kio-205/00. S obzirom da navedena vještačenja nisu provedena na okolnost utvrđenja odlučnih činjenica u ovom predmetu kao i s obzirom da se stranke nisu usuglasile da se navedena vještačenja koriste u ovom predmetu, na prijedlog stranaka izveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost visine potraživanja tužitelja prema tuženiku temeljem Ugovora o priznanju duga i kreditu broj 980172 od 1. svibnja 1998. i Aneksa broj 1 tom Ugovoru, također od 1. svibnja 1998. s time da vještak uzme u obzir i uplate koje su od strane tuženika izvršene na temelju djelomičnog podmirenja duga te na okolnost da li su i kome isplaćena sredstva po Ugovorima broj ID970180, ID970281, ID970294, ID970332, ID90340, ID970387, ID980004 i ID980045 o kreditu zaključenim između tužitelja i tuženika.

28. U nalazu i mišljenju izrađenom po trgovačkom društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o., koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke Zrinku Ručeviću, vještak je u odnosu na zadatak očitovanja o visini tužbenog zahtjeva odnosno visini potraživanja po Ugovoru o priznanju duga i kreditu broj 980172 od 1. svibnja 1998. i Aneksa broj 1. tom Ugovoru, prvotno utvrdio kako između priloženog Ugovora o priznanju duga i kreditu broj 980172 i Aneksa broj 1 tom Ugovoru od 1. svibnja 1998. te otplatnog plana koji je privitak Aneksu 1 proizlazi proturječnost u sadržaju tuženikove obveze vraćanja, odnosno kako iz Aneksa broj 1 Ugovoru o priznanju duga i kreditu broj 980172 proizlazi da se radi o mjesečnim anuitetima u iznosu od 15.468,66 DEM, dok je iz otplatnog plana, kojeg je tužitelj sastavio i priložio predmetnom Ugovoru, razvidno kako su računani tromjesečni anuiteti, svaki u iznosu od 15.468,66 DEM. S obzirom na navedenu razliku i nesuglasnost ugovornih odredbi, vještak je u nalazu sačinio otplatne planove u obje inačice, a zatim je primijenio onaj otplatni plan koji za korisnika kredita daje manji iznos ukupne obveze.

29. Slijedom navedenog, prema planu otplate za 57 kvartala (Tabela 1b nalaza i mišljenja) razvidno je da je obveza korisnika kredita na ime preuzetog iznosa dugovanja u protuvrijednosti od 385.310,52 DEM bila platiti kreditoru protuvrijednost od ukupno 881.288,18 DEM (385.310,52 DEM povrat glavnice, 34.475,31 DEM ugovorne kamate za vrijeme početka i 461.502,35 DEM ugovorne kamate za vrijeme otplate), a koji plan otplate korisniku kredita daje manji iznos ukupne obveze od plana otplate s mjesečnim dospijećem anuiteta (Tabela 1a nalaza i mišljenja).

30. Dakle, vještak je daljnje izračune bazirao na tromjesečnom otplatnom planu.

31. U nastavku vještak je pregledom dokumentacije koja se odnosi na podmirenje obveza po predmetnom kreditu utvrdio da je podmiren iznos od ukupno 180.074,61 kn (60.024,87 kn dana 16. ožujka 2000., 60.549,74 kn dana 20. ožujka 2000. i iznos od 59.500,00 kn dana 20. ožujka 2000.).

32. Iskazano u protuvrijednosti valute DEM prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja (1 DEM=3,954574 kn na dan 16. ožujka 2000. i 1 DEM=3,953401 kn na dan 20. ožujka 2000.) radi se o protuvrijednosti od 45.544,78 DEM.

33. Prilikom obračuna zateznih kamata, vještak polazeći od zakonskih odredbi koje reguliraju visinu stope i način obračuna zateznih kamata, ističe da iako se zatezne kamate prema ugovoru određuju Odlukom o kamatnim stopama kreditora važećom za vrijeme trajanja ovog kredita, takvo ugovaranje u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora nije bilo dopušteno, jer prisilni propisi određuju visinu kamatne stope i način obračuna zateznih kamata, pa se zatezne kamate mogu računati isključivo primjenom tih propisa. Da je tome tako potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Revt-103/08 od 14. listopada 2008., gdje je u obrazloženju (između ostaloga) navedeno da zatezne kamate nije dopušteno ugovoriti niti po višoj niti po nižoj stopi od one koja je propisana prisilnim propisom. Kako se radi o potraživanju s ugovorenom valutnom klauzulom, visina stope zateznih kamata određena sudskom praksom (jer tada nije bilo propisa koji je to uređivao) bila je izjednačena sa stopom kamata koje su na štednju po viđenju u odgovarajućoj stranoj valuti plaćale banke u mjestu ispunjenja. Nadalje, odredbom čl. 277. st. 2. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima utvrđeno je da ako je stopa ugovorenih kamata viša od stope zateznih kamata, tada ona teče i poslije dužnikovog zakašnjenja. Slijedom iznesenog, s obzirom da stopu zateznih kamata stranke nisu mogle ugovoriti, a stopa ugovornih kamata (12% godišnje) bila je veća od stope zateznih kamata (štednja po viđenju), vještak je kao stopu zateznih kamata primjenjivao stopu ugovornih kamata od 12% godišnje za cijelo vrijeme obračuna. Obračun zateznih kamata, uz uračunavanje uplata u skladu s pravilima uračunavanja određenima Zakonom o obveznim odnosima, vještak je prikazao u Tabeli 2 nalaza (list 321.-322. spisa) iz koje je razvidno da je s danom 8. srpnja 2004. preostalo dospjelo potraživanje po predmetnom kreditu iznosilo 752.664,52 DEM (dospjeli anuiteti, 21x15.461,19 ukupno 324.684,99 DEM, preostala glavnica u iznosu od 337.552,73 DEM, redovne kamate, od 2. svibnja 2004. do 8. srpnja 2004. u iznosu od 7.525,77 DEM i zatezne kamate u iznosu od 82.901,03 DEM), a što umanjeno za uplate u iznosu od 45.544,78 DEM iznosi 707.119,74 DEM. Preostalo potraživanje sastojalo se od 627.906,01 DEM dospjelih nepodmirenih anuiteta, ugovornih kamata i ostatka glavnice (od kojeg iznosa se na glavnicu odnosi 415.448,41 DEM, a na redovne (ugovorne) kamate iznos od 212.457,60 DEM) te 79.213,73 DEM dospjelih nepodmirenih zateznih kamata. Iskazano u protuvrijednosti valute EUR, preostalo potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu na dan 8. srpnja 2004. iznosilo je 361.544,58 EUR (212.415,40 EUR dospjele nepodmirene glavnice, 108.627,84 EUR dospjelih nepodmirenih ugovornih kamata i 40.501,34 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Iskazano u kunama, primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za valutu EUR važećeg na dan 8. srpnja 2004., dospjelo potraživanje po predmetnom kreditu iznosilo je 2.657.921,37 kn (1.561.587,32 kn dospjele nepodmirene glavnice, 798.585,49 kn dospjelih nepodmirenih ugovornih kamata i 297.748,56 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Na iznos dospjelih nepodmirenih ugovornih kamata i glavnice (ukupno 321.043,24 EUR ili 2.360.172,81 kn) obračunavaju se daljnje zatezne kamate, za razdoblje od 9. srpnja 2004. do isplate.

34. Zaključno, vještak je mišljenja da su sredstva po ugovorima o kreditu zaključenima između tužitelja i tuženika broj ID 970180, ID 970281, ID 970294, ID 970332, ID 970340, ID 970387, ID 980004 i ID 9800045 u cijelosti prenesena na tekući račun broj 804048-191-1101-20-000284 koji je tuženik imao otvoren kod tužitelja te da su na taj način svi ugovori realizirani u cijelosti.

35. Tužitelj na sam nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbi, dok se u odnosu na tuženikove prigovore iznesene u podnesku od 22. ožujka 2019. (list 389. – 450. spisa) stalni sudski vještak dopunskim nalazom i mišljenjem (list 534. – 535. spisa) očitovao na pitanje kome su i temeljem čega (na temelju kojih isprava, naloga, punomoći, pravnih poslova) isplaćena sredstva spornih kredita s računa tuženika istaknuvši da se na temelju raspoložive dokumentacije očitovao najbolje što može o pojedinim isplatama te je za eventualno potrebno detaljnije očitovanje o tome predložio da sud od tužitelja pribavi cjelokupnu knjigovodstvenu dokumentaciju povezanu sa spornim isplatama s predmetnog računa tuženika (popis ovlaštenika po tom računu, punomoći, naloge za isplatu i/ili prijenos sredstava s vidljivim imenom i prezimenom osobe koja je dala nalog, kao i osobe koja je primila isplaćena sredstva i dr.), a osim toga da se po potrebi provede vještačenje po vještaku odgovarajuće struke (grafološke) koji bi mogao učiniti nespornim potpisnike na pojedinim dokumentima (primatelje isplata). U odnosu na pitanje tko je i kako izvršio uplate tijekom 2000. na ime djelomičnog podmirenja duga po Ugovoru o priznanju duga i kreditu br. 980172, koje uplate su izvršene 16. i 20. ožujka 2020., vještak je naveo da iz isprava koje su mu bile dostupne (podaci s izvatka o prometu po žiro računu tužitelja – list 19. – 20. spisa) proizlazi kako je iznos od ukupno 180.074,16 kn podmirio tuženik. Međutim vještak je istaknuo da se ne može očitovati je li upravo tuženik tog dana bio na uplatnom mjestu na kojem je obavljena predmetna uplata te je li ju baš on obavio, jer bi za navedenu bila potrebna dokumentacija uplatnog mjesta iz koje bi bilo razvidno koja osoba je u stvarnosti obavila predmetnu uplatu, čiji je potpis na uplatnici (ako je isti zatražen od uplatitelja) i sl.

36. Usmeno iznoseći nalaz i mišljenje na ročištu održanom 17. prosinca 2019. (list 574. – 577. spisa) vještak se očitovao i na tuženikovo očitovanje na dopunsko financijsko vještačenje sadržano u podnesku od 16. srpnja 2019. (list 540. – 554. spisa) vještak je u cijelosti ostao kod pisanog Nalaza i mišljenja kao i kod pisanog očitovanja na prigovore tuženika iz podneska od 22. ožujka 2019. U odnosu na tuženikove navode iz podneska od 16. srpnja 2019., a koji se odnose na dopunski Nalaz i mišljenje od 19. lipnja 2019., naveo je kako na str. 4. tuženik ukazuje na kontradiktornost jednog dijela danog Nalaza i mišljenja gdje je s jedne strane iskazao kako iz isprava koje je imao na uvidu proizlazi kako je iznos od ukupno 180.074,16 kn podmirio tuženik, a s druge strane je naveo kako temeljem dokumentacije ne može utvrditi tko je bio stvarni uplatitelj navedenog iznosa. U pogledu navedenog vještak je istaknuo kako isto nije točno, odnosno tuženik pogrešno citira ono što je vještak naveo, jer prema vještakovom mišljenju iz isprava koje su mu bile dostupne proizlazi da je upravo tuženik podmirio navedeni iznos, a nastavni dio vještakovog očitovanja samo govori o tome da se ne može očitovati je li tuženik u stvarnosti bio osobno u poslovnici, čiji je potpis na uplatnici i slično. Naime, u to vrijeme je prema propisima platnog prometa uplatu u nečije ime mogla obaviti osoba za koju nije posebno zahtijevana identifikacija. Na upit punomoćnika tužitelja, a kada su vještaku predočeni izvodi zavoda za platni promet (list 19. - 21. spisa), može li pojasniti što predstavljaju navedeni izvodi te može li tužitelj u iste intervenirati, na koji način tužitelj dobiva te izvode, odnosno radi li se o internoj dokumentaciji tužitelja ili dokumentaciji u koju tužitelj ne može intervenirati, vještak je odgovorio kako se radi o izvadcima o prometu po žiro računu tužitelja koje je u skladu s tada važećim propisima o platnom prometu sastavljao i svakom pojedinom korisniku, dakle konkretno tužitelju, dostavljao Zavod za platni promet. Navedeni dokument po ispostavljanju Zavoda za platni promet nitko ne može mijenjati, pa tako niti u konkretnom slučaju tužitelj, i on predstavlja jednu od temeljnih vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava u skladu s računovodstvenim propisima, dakle predstavlja ispravu iz koje se crpe podaci o ukupnim priljevima i odljevima sredstava sa žiro računa tužitelja, razvrstano po datumima prometa, uplatitelju i primatelju sredstava, visini uplaćenih ili isplaćenih sredstava i pozivu na broj zaduženja i odobrenja koji poziv na broj služi za povezivanje pojedine konkretne uplate sa obvezom koja se istom podmiruje. Na daljnji upit punomoćnika tužitelja mogu li se u ovom slučaju predmetni izvodi Zavoda za platni promet povezati s uplatom tuženika i svrhom doznake uplate po predmetnom kreditu, vještak je odgovorio da mogu, a to stoga što je u sve tri predmetne uplate kao dužnik, dakle uplatitelj sredstava naveden LA iz [adresa], a isto tako na sve tri premetne uplate je u pozivu na broj odobrenja, koji dakle označava izjavu dužnika što uplatom podmiruje, naveden broj 980172 što je upravo broj ugovora o kreditu koji je predmet ovog sudskog postupka. Na upit punonomoćnika tužitelja, a u odnosu na navode vještaka na str. 6. osnovnog Nalaza i mišljenja, u t. 2.1., gdje se na kraju navodi kako su iznosi od 100.000,00 DEM i iznosa od 356.379,10 kn isplaćeni NA, da li je vještak uzeo u obzir od strane tužitelja dostavljenu presliku punomoći (list 341.-342. spisa), a čiji izvornik je punomoćnica tužitelja dostavila na uvid sudu i stalnom sudskom vještaku, vještak je odgovorio da je navedeni dokument kao i svu drugu dokumentaciju koju je tužitelj dostavio uz svoj podnesak od 13. veljače 2019. uzeo u obzir prilikom izrade osnovnog i dopunskog Nalaza i mišljenja, s time što je uvid u tu dokumentaciju dostavljenu od strane tužitelja 13. veljače 2019. imao već u spisu predmeta ovog suda P-2607/17. Na upit, a u pogledu kredita iz t. 2.1. osnovnog Nalaza i mišljenja, zbog čega vještak nije naveo gore spomenutu punomoć, vještak je odgovorio da je na str. 2. osnovnog Nalaza i mišljenja naveo da je glede Ugovora o kreditu broj 970180 izvršio uvid u isti te u dokumentaciju povezanu s korištenjem kredita, a u kojoj se nalazi i danas mu predočena punomoć i potvrde o preuzimanju novca. Napomenuo je da je na stranici 2. osnovnog Nalaza i mišljenja i za sve ostale ugovore o kreditu na isti način obuhvatio, tj. naveo korištenu dokumentaciju. Na upit punomoćnika tužitelja u vezi s Ugovorom broj ID 970332, na koji se vještak referira u t. 2.4. osnovnog Nalaza i mišljenja gdje je navedeno da nije vidljivo kome je taj iznos od 400.000,00 DEM (protuvrijednost od 1.410.840,00 kn) isplaćen, nakon što se vještaku predočuje izvornik isplatnice čija preslika prileži dnu lista 364. spisa, da li se iz predočenog mu originala vidi tko je potpisao primitak predmetnog iznosa, odgovorio je da na predočenom originalu isplatnice stoji potpis koji po njegovom mišljenju jest potpis tuženika, s time da je napomenuo da on nije vještak grafološke struke pa ako bi navedeno bilo sporno, bilo bi potrebno provesti odgovarajuće dokaze.

37. U odnosu na tuženikove navode iznesene tijekom postupka kako plaćanja iznosa od 60.024,80 kn dana 16. ožujka 2000. (lzvadak ZAP-a od 16. ožujka 2000. - list 19. spisa) te iznosa od 60.549,74 kn i 59.500,00 kn dana 20. ožujka 2000. (Izvadak ZAP-a br. 52 od 20. ožujka 2000. - list 20. – 21. spisa) nije obavio tuženik već pogreškom djelatnica trgovačkog društva ZADARCOMERC d.o.o. ČA koja je bila poslovna tajnica te je ista, a budući da je tuženik bio dugogodišnji direktor i osnivač trgovačkog društva ZADARCOMERC d.o.o., zbog iznimnog obujma transakcija koje je za to društvo, kao i druga društva u grupi te za samog tuženika obavljala, pogrešno izvršila transakciju uplatom predmetnih iznosa tužitelju, valja naglasiti da je svaka stranka dužna temeljem odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP- a iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221 a. ZPP-a) koje obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Tuženik tijekom postupka nije priložio ni predložio adekvatna dokazna sredstva u prilog svojih tvrdnji pri čemu se napominje da je tuženik navedenu tvrdnju iznio tek 2011. te da su životno neuvjerljivi i nelogični tuženikovi navodi da predmetno plaćanje nije obavio tuženik već pogreškom djelatnica trgovačkog društva ZADARCOMERC d.o.o. jer, a kako je stalni sudski vještak naveo usmeno iznoseći Nalaz i mišljenje, predmetni izvodi Zavoda za platni promet mogu se povezati s uplatom tuženika i svrhom doznake uplate po predmetnom kreditu iz razloga što je u sve tri predmetne uplate kao dužnik, odnosno uplatitelj sredstava naveden LA iz [adresa], a isto tako na sve tri predmetne uplate je u pozivu na broj odobrenja, a koji označava izjavu dužnika što uplatom podmiruje, naveden broj 980172 što je upravo broj Ugovora o kreditu koji je predmet ovog sudskog postupka.

38. Sud ukazuje i da tuženik tijekom postupka nije dostavio izvornik Ugovora o preuzimanju duga od 1. svibnja 1998. (preslika - list 78. spisa) čime nije dokazao vjerodostojnost istog, iako je teret dokaza navedene činjenice sukladno gore navedenim odredbama čl. 7. i 219. ZPP-a bio na tuženiku.

39. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da predmetna tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina i to sukladno odredbi čl. 371. starog ZOO-a kojom je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

40. Odredbom čl. 360. starog ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (st. 1.). Zastara nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 360. st. 2. starog ZOO-a). Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 361. st. 1. starog ZOO-a), a zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (čl. 362. starog ZOO-a).

41. Nadalje, odredba čl. 373. st. 1. starog ZOO-a propisuje da samo pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijega neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja.

42. Zaključno, odredbom čl. 387. st. 1. starog ZOO-a propisano je da se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug. Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

43. Prema ocjeni ovog suda tuženik je djelomičnim uplatama izvršenim 16. ožujka 2000. i 20. ožujka 2000. (na kojim je uplatama od stavkom "Poziv na broj odobrenja" naveden broj spornog Ugovora odnosno broj 980172) priznao dugovanje u smislu odredbe čl. 387. starog ZOO-a čime je tijek zastare prekinut te je ista počela teći iznova. Valja napomenuti i kako nije prošlo niti pet godina između dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja (prvi anuitet prema Aneksu 1 Ugovoru o priznanju duga i kreditu dospio je 1. svibnja 1999.) i zadnje uplate (20. ožujka 2000.) slijedom čega potraživanje nije zastarjelo ni sukladno gore citiranoj odredbi čl. 373. starog ZOO-a. Dakle, budući da je prvi anuitet prema Aneksu 1 Ugovoru o priznanju duga i kreditu dospio 1. svibnja 1999., a tijekom postupka utvrđeno je da je tuženik izvršio djelomična plaćanja po spornom Ugovoru 16. i 20. ožujka 2000., pri čemu je tužba u ovom predmetu podnesena 22. rujna 2004., proizlazi da nije zastupila zastara samog prava u smislu odredbe čl. 373. st. 1. starog ZOO-a. Valja naglasiti da je navedeno utvrđenje potvrdio i Visoki trgovački sud u obrazloženju odluke poslovni broj Pž-3551/2022.

44. Nadalje, odredbom čl. 372. st. 1. starog ZOO-a propisano je da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

45. Kako je već ranije u obrazloženju presude navedeno, tužitelj je Obaviješću o otkazu Ugovora o kreditu ID 980172 (list 16. – 17. spisa, s preslikom povratnice), a koju je tuženik zaprimio 13. srpnja 2004., otkazao Ugovor o priznanju duga i kreditu broj 980172 s danom 8. srpnja 2004. i to u skladu s odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora. Dakle, predmetni je Ugovor otkazan danom kada je tuženik zaprimio tužiteljev otkaz Ugovora odnosno 13. srpnja 2004.

46. Imajući u vidu gore citiranu odredbu čl. 372. st. 1. i 2. starog ZOO-a, činjenicu da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. rujna 2004. te konačno postavljen tužbeni zahtjev za anuitete dospjele prije 13. srpnja 2001., neosnovan je tuženikov prigovor zastare potraživanja za pojedine dospjele, a neplaćene anuitete koji su dospijevali u trogodišnjem razdoblju koje prethodi otkazu Ugovora (13. srpnja 2004.).

47. U ponovljenom postupku, a imajući u vidu utvrđenje glede istaknutog prigovora zastare te činjenicu da je u prvotnom postupku vještak u nalazu i mišljenju, a sukladno danom zadatku, u ukupni izračun duga uračunao sve anuitetne obroke te utvrdio da je do dana otkaza Ugovora tuženik dugovao 21 anuitet, počevši od 1. svibnja 1999. do 1. svibnja 2004., izveden je dokaz dopunskim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem (list 692.-697. spisa, usmeno iznošenje na ročištu održanom 13. lipnja 2024., list 736. -738. spisa) na okolnost visine duga, sa zadatkom da vještak utvrdi koliki dio tražbine predstavljaju pojedini dospjeli, a neplaćeni anuiteti prije otkaza Ugovora (13. travnja 2004.), a koji su dospijevali u razdoblju ranijem od 13. srpnja 2001. Također, vještaku je dano u zadatak i očitovati se o iznosima pojedinim anuiteta u trogodišnjem razdoblju koje prethodi otkazu Ugovora (13. travnja 2004.).

48. U odnosu na zadatak utvrđenja visine duga odnosno utvrđenja koliki dio tražbine predstavljaju pojedini dospjeli, a neplaćeni anuiteti prije otkaza Ugovora (13. travnja 2004.), a koji su dospijevali u razdoblju ranijem od 13. srpnja 2001., vještak je u Tabeli 2a (list 693. spisa) prikazao izračun analogan onom iz Tabele 2 iz osnovnog nalaza i mišljenja, s time da je obradio razdoblje do zaključno 13. srpnja 2001. navevši kako su svi ostali elementi izračuna (visina kamatne stope, metoda obračuna i dr.) detaljno pojašnjeni u osnovnom nalazu i mišljenju. Iz navedene Tabele 2a u kojoj je vještak prikazao izračun zateznih kamata uz uračunavanje svih uplata, vidljivo je kako je do 13. srpnja 2001. dospjelo ukamaćeno potraživanje iznosilo ukupno 106.906,75 DEM, što se odnosilo na 97.293,23 DEM dospjelih nepodmirenih anuiteta i 9.613,52 DEM dospjelih nepodmirenih zateznih kamata. Prema specifikaciji, dospjeli anuiteti iznosili su 139.150,71 DEM, a što uvećano za zatezne kamate u iznosu od 13.300,82 DEM i umanjene uplate u iznosu od 45.544,78 DEM iznosi 106.906,75 DEM preostalog dugovanja.

49. Što se tiče drugog postavljenog zadatka, vještak je u Tabeli 2b (list 695. -696. spisa) prikazao izračun analogan onom iz Tabele 2 iz osnovnog nalaza i mišljenja, s time da su obuhvaćeni samo anuiteti dospjeli u trogodišnjem razdoblju koje prethodi otkazu Ugovora (13. travnja 2004.), što znači anuiteti dospjeli nakon 13. travnja 2001. pri čemu vještak napominje kako su svi ostali elementi izračuna (visina kamatne stope, metoda obračuna i dr.) detaljno pojašnjeni u osnovnom nalazu i mišljenju. Iz navedene tabele razvidno je da je s danom 8. srpnja 2004., ako se polazi isključivo od anuiteta dospjelih u trogodišnjem razdoblju koje prethodi otkazu Ugovora (13. travnja 2004.), preostalo dospjelo potraživanje po predmetnom kreditu iznosilo: 200.995,47 DEM na ime dospjelih anuiteta (13 x 15.461,19), 337.552,73 DEM na ime preostale glavnice, 7.525,77 DEM na ime redovne kamate (2.5.04.- 8.7.04.) te 40.633,09 DEM na ime zatezne kamate odnosno ukupno 586.707,06 DEM. Dakle, preostalo potraživanje sastojalo se od 546.073,97 DEM dospjelih nepodmirenih anuiteta, ugovornih kamata i ostatka glavnice (od kojeg iznosa se na glavnicu odnosi 481.814,89 DEM, a na redovne (ugovorne) kamate iznos od 64.259,08 DEM) te 40.633,09 DEM dospjelih nepodmirenih zateznih kamata. Iskazano u protuvrijednosti valute EUR, primjenom fiksnog konverzijskog tečaja važećeg od 1. siječnja 1999. (1 EUR = 1,95583 DEM), preostalo potraživanje iznosilo je 299.978,56 EUR (246.348,04 EUR dospjele nepodmirene glavnice, 32.855,15 EUR dospjelih nepodmirenih ugovornih kamata i 20.775,37 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Dakle, do 13. srpnja 2001. dospjelo ukamaćeno potraživanje iznosilo je ukupno 106.906,75 DEM (54.660,55 EUR), što se odnosilo na 97.293,23 DEM (49.745,24 EUR) dospjelih nepodmirenih anuiteta i 9.613,52 DEM (4.915,31 EUR) dospjelih nepodmirenih zateznih kamata. Ako se polazi isključivo od anuiteta dospjelih u trogodišnjem razdoblju koje prethodi otkazu Ugovora (13. travnja 2004.), preostalo potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu na dan 8. srpnja 2004. iznosilo je 299.978,56 EUR (246.348,04 EUR dospjele nepodmirene glavnice, 32.855,15 EUR dospjelih nepodmirenih ugovornih kamata i 20.775,37 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Na iznos dospjelih nepodmirenih ugovornih kamata i glavnice (ukupno 279.203,19 EUR) obračunavaju se daljnje zatezne kamate, za razdoblje od 9. srpnja 2004. do isplate.

50. Valja naglasiti da je vještak u nalazu i mišljenju od 11. siječnja 2019. izračune sačinio na dan 8. srpnja 2004., dok je u dodatnom nalazu i mišljenju tražbina podijeljena na razdoblje do 13. srpnja 2001. te na razdoblje od 13. travnja 2001. do 13. travnja 2004., u skladu sa zadatkom suda o određivanju dodatnog vještačenja, slijedom koje razlike u datumima je u dodatnom nalazu i mišljenju obuhvaćen jedan anuitet više.

51. Prema ocjeni ovog suda, nalaz i mišljenje te dodatni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ovdje prijepornih činjenica, u potpunosti nadomješta aktivnost suda u obavljanju funkcije suđenja, koju funkciju sud nije u mogućnosti ostvariti jer ne raspolaže stručnim znanjem. Vještak je u pismenom i usmenom očitovanju argumentirano odgovorio na sve istaknute prigovore tuženika te je stoga ovaj sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje kao jasan, stručan, objektivan, obrazložen, argumentiran temeljem dostupne dokumentacije te sačinjen prema pravilima struke.

52. Nadalje, uvidom u presliku Ugovora o priznanju duga i kreditu br. 980172 (list 4. – 6. spisa), presliku Aneksa broj 1. Ugovoru o priznanju duga i kreditu br. 980172 (list 7. i 77. spisa) i anuitetni plan otplate (list 8. – 9. spisa) razvidno je kako iz Aneksa broj 1. Ugovoru o priznanju duga i kreditu broj 980172 proizlazi da se radi o mjesečnim anuitetima u iznosu od 15.468,66 DEM, dok je iz otplatnog plana, kojeg je tužitelj sastavio i priložio predmetnom Ugovoru, razvidno kako su računani tromjesečni anuiteti, svaki u iznosu od 15.468,66 DEM.

53. Odredbom čl. 1065. starog ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, dok odredba čl. 1066. st. 2. određuje da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

54. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu gore opisanu proturječnost u sadržaju tuženikove obveze vraćanja, radi se o nejasnoj odredbi koju u smislu odredbe čl. 100. starog ZOO-a valja tumačiti u korist ovdje tuženika kao druge ugovorne strane slijedom čega je sud prihvatio varijantu izračuna stalnog sudskog vještaka prema kojoj je izračune bazirao na tromjesečnom otplatnom planu odnosno tromjesečnom dospijeću anuiteta za koji je otplatni plan i vještak utvrdio da za korisnika kredita daje manji iznos ukupne obveze.

55. Nadalje valja naglasiti i da je Visoki trgovački sud u obrazloženju odluke poslovni broj Pž-3551/2022-2 istaknuo da su pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda da je između tužitelja i tuženika ugovoreno 1. svibnja 1998. kako glavnica kredita kojom je zadužen tuženik iznosi 385.310,52 DEM i to u protuvrijednosti u kunama, s obzirom na to da su dio dugovanja po osnovnom ugovoru preuzele treće osobe, da je pravilno utvrđenje da tuženik nije dokazao da bi predmetni tuženikov dug prestao na temelju ugovora o preuzimanju duga od strane društva Infrastruktura d.o.o., jer za to tuženik nije dao odgovarajuće dokazne prijedloge, a po ocjeni tog suda pravilno je utvrđena i odlučna činjenica da je tuženik na temelju predmetnog ugovora o kreditu obavio djelomične uplate 16. i 20. ožujka 2000. te da je sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare samoga prava u smislu odredbe članka 373. stavka 1. ZOO-a.

56. Zaključno, u odnosu na od strane tuženika iznesene tvrdnje koje se odnose na ništetnost spornih Ugovora (Ugovora o kreditu broj ID 970180, ID 970281, ID 980294. ID 970332. ID 970340, ID 970387, ID 980004 i ID 980045 te Ugovora o priznanju duga i kreditu broj 980172) valja naglasiti da su isti prema ocjeni ovog suda neosnovani. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao, iako je to prema odredbama 7. i 219. ZPP-a bio dužan, da bi se radilo o prividnim Ugovorima u smislu odredbe čl. 66. starog ZOO-a, odnosno nije dokazao niti je predložio adekvatna dokazna sredstva da ti Ugovori nisu služili kreditnim poslovima već davanju mita gospodarstvenicima radi polaganja depozita kod tužitelja, odnosno izdavanja supergarancije/nadgarancije Dubrovačke banke d.d. odnosno da bi se radilo o apsolutno simuliranim poslovima. Isto tako, tuženik nije dokazao niti da su sporni Ugovori ništetni prema odredbi čl. 47. starog ZOO-a u smislu odredbe čl. 103. starog ZOO-a, odnosno u smislu odredbe čl. 51. i 52. starog ZOO-a, odnosno tuženik nije dokazao da bi razlog zbog kojeg su zaključeni Ugovori bili protivni prisilnim propisima i moralu društva jer nije dopušteno uzeti zajam da bi se nekoga podmitilo, niti je dopušteno uzeti zajam kojim se bez znanja, naloga i dopuštenja zajmoprimca koristi netko treći, a da pritom zajmodavac o tome ima nedvojbenu spoznaju. Zaključno, tuženik nije dokazao ni da bi predmetni Ugovori bili ništetni prema odredbi čl. 53. st. 2. starog ZOO-a odnosno nije dokazao postojanje nedopuštene pobude koja je bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi Ugovor te da je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati. Naime, tuženik nije dokazao da je sporne Ugovore potpisao prema uputi tužitelja te da je izvjesno da je tužitelj znao odnosno morao znati za nedopuštenu pobudu tuženika te da je ona bitno utjecala i na odluku samog tužitelja da zaključi svaki od spornih Ugovora.

57. Nadalje, u odnosu na tužiteljev zahtjev u dijelu kojim na iznos od 20.775,27 EUR (40.633,09 DEM), a koji prema dodatnom vještačenju predstavlja iznos dospjelih nepodmirenih zateznih kamata, potražuje zakonsku zateznu kamatu od 14. srpnja 2004. odnosno od dana nakon što je tuženik zaprimio Obavijest o otkazu Ugovora o kreditu ID 980172, isti je ovaj sud ocijenio neosnovanim.

58. Naime, na temelju odredbe čl. 279. st. 1. starog ZOO-a na dospjelu, a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom predviđeno. Zabrana ugovaranja odredbe kojom se predviđa da će na kamatu, kada dospije na isplatu početi teći kamata ako ne bude isplaćena, ne odnosi se na kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organizacija (čl. 400. st. 3. ZOO-a), ali ta odredba odnosi se samo na ugovorne, a ne i na zatezne kamate, što znači da tužitelj ima pravo obračunavati zatezne kamate samo na ugovornu, a ne i na zakonsku zateznu kamatu. Te dvije vrste kamata ne smiju se kumulirati. Dakle, s obzirom na to da je predmetni Ugovor raskinut 13. srpnja 2004., tužitelj od 14. srpnja 2004. ima pravo na zatezne kamate te na iznos obračunatih (zateznih) kamata daljnja kamata ne teče. Osim toga, procesne kamate iz čl. 279. st. 2. starog ZOO-a na dospjele zatezne kamate ne mogu se zahtijevati sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze zatezne kamate, pa i onda kad su zatezne kamate obračunate i utužene u apsolutnom iznosu uz glavni dug. Dakle, zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali od dana tužbe na njih ne teku procesne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na iznos glavnog potraživanja. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

59. U odnosu na stopu zakonske zatezne kamate, valja naglasiti da tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu istu za razdoblje od 14. srpnja 2004. odnosno prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 2005., odnosno prije 1. siječnja 2006. potražuje po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate.

60. Međutim, s obzirom da se radi o potraživanju uz valutnu klauzulu, na isto se sukladno odredbi čl. 277. st. 2. starog ZOO-a može primijeniti samo stopa ugovorenih kamata, a koja u konkretnom slučaju iznosi 12% godišnje te koja je u konkretnom slučaju bila viša od stope zateznih kamata, s obzirom na to da se kao zatezna kamata na navedene tražbine mogla obračunavati samo kamata po stopi koju su na štednju po viđenju u odgovarajućoj stranoj valuti plaćale banke u mjestu ispunjenja.

61. Nakon stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05) odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. tog Zakona jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, i to po stopi koja se odnosi na ostale odnose, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Nadalje, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15, dalje u tekstu: ZID ZOO) izmijenjena je odredba čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja je ranije glasila da se stopa zateznih kamata na odnose iz ostalih odnosa određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, na način da je čl. 3. st. 1. ZID ZOO-a određeno da ista sada glasi da se stopa zateznih kamata na ostale odnose određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Ovdje treba navesti da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22) te je čl. 2. predmetnog Zakona izmijenjen članak 29. st. 2. na način da isti određuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena. Odredbom čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22) u Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23) u čl. 29. st. 2. riječ: "pet" zamjenjuje se riječju: "tri". Nadalje, 30. prosinca 2023. stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/23; dalje: ZID ZOO) kojim je u čl. 1. izmijenjen dotadašnji čl. 29. st. 2. na način da isti određuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Sukladno čl. 1. st. 4. ZID ZOO-a, referentna stopa iz st. 2. tog članka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banka.

62. Budući da sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je pravilnom primjenom odredbe čl. 277. st. 2. starog ZOO-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a odlučiti kao u t. I. izreke presude.

63. Zaključno, a imajući u vidu činjenicu da je predmetni Ugovor sklopljen uz primjenu valutne klauzule, valja naglasiti da prema odredbi čl. 395. starog ZOO-a, kad ugovorena obveza glasi na stranu valutu, ali je dopušteno ispuniti je samo u domaćoj valuti, strana valuta se preračunava u domaću prema tečaju na dan isplate. Osim toga, tečaj na dan isplate je bio i ugovoren između stranaka. Međutim, imajući u vidu odredbe čl. 13. st. 5. i čl. 57. st. 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 57/22 i 88/22) valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti kao u t. I. izreke presude, a sve s obzirom da je tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu naveo kunsku protuvrijednost iznosa u DEM.

64. Slijedom svega navedenog, na temelju odredaba čl. 1065., 100., 17. st. 1., 277., 279. i 395. starog ZOO-a, čl. 13. st. 5. i čl. 57. st. 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te Ugovora o priznanju duga i kredita broj 980172 i Aneksa broj 1 istomu, odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

65. O troškovima ovog parničnog postupka sud će odlučiti zasebnim rješenjem.

Zagreb, 2. lipnja 2025.

SUDAC :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.