REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Trogiru

Poslovni broj: P-2874/2023-21

Obala bana Berislavića 1

21220 Trogir

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu- Stalna služba u Trogiru, po sutkinji ovog suda Mirni Veža, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZĐŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Damiru Tomiću, odvjetniku iz OD Budimir & Partneri d.o.o., Split protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB :02535697732 po punomoćnicima Jeleni Matulić i Borisu Biliću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o., Lovretska 5, Split, radi utvrđenja isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 22. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 2. lipnja 2025., na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e:

I Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos od ukupno 7.846,76 eura zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to za razdoblje od 31.10.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 30.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te po stopi koja se od 30.12.2023. pa nadalje određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a koja;

-na iznos od 13,50 Eura teče od 31-lis-08 pa do isplate

-na iznos od 15,34 Eura teče od 31-pro-08 pa do isplate

-na iznos od 19,78 Eura teče od 31-sij-09 pa do isplate

-na iznos od 21,73 Eura teče od 28-vlj-09 pa do isplate

-na iznos od 12,63 Eura teče od 31-ožu-09 pa do isplate

-na iznos od 13,23 Eura teče od 30-tra-09 pa do isplate

-na iznos od 7,63 Eura teče od 31-svi-09 pa do isplate

-na iznos od 6,75 Eura teče od 30-lip-09 pa do isplate

-na iznos od 3,62 Eura teče od 31-srp-09 pa do isplate

-na iznos od 7,17 Eura teče od 31-kol-09 pa do isplate

-na iznos od 4,18 Eura teče od 30-ruj-09 pa do isplate

-na iznos od 4,11 Eura teče od 31-lis-09 pa do isplate

-na iznos od 14,45 Eura teče od 30-stu-09 pa do isplate

-na iznos od 20,48 Eura teče od 31-pro-09 pa do isplate

-na iznos od 20,28 Eura teče od 31-sij-10 pa do isplate

-na iznos od 30,90 Eura teče od 28-velj-10 pa do isplate

-na iznos od 33,17 Eura teče od 31-ožu-10 pa do isplate

-na iznos od 39,87 Eura teče od 30-tra-10 pa do isplate

-na iznos od 62,63 Eura teče od 31-svi-10 pa do isplate

-na iznos od 49,38 Eura teče od 30-lip-10 pa do isplate

-na iznos od 49,38 Eura teče od 31-srp-10 pa do isplate

-na iznos od 86,13 Eura teče od 31-kol-10 pa do isplate

-na iznos od 70,27 Eura teče od 30-ruj-10 pa do isplate

-na iznos od 65,93 Eura teče od 31-lis-10 pa do isplate

-na iznos od 84,07 Eura teče od 30-stu-10 pa do isplate

-na iznos od 105,61 Eura teče od 31-pro-10 pa do isplate

-na iznos od 92,06 Eura teče od 31-sij-11 pa do isplate

-na iznos od 88,88 Eura teče od 28-vlj-11 pa do isplate

-na iznos od 82,17 Eura teče od 31-ožu-11 pa do isplate

-na iznos od 99,75 Eura teče od 30-tra-11 pa do isplate

-na iznos od 122,95 Eura teče od 31-svi-11 pa do isplate

-na iznos od 125,28 Eura teče od 30-lip-11 pa do isplate

-na iznos od 180,72 Eura teče od 31-srp-11 pa do isplate

-na iznos od 131,54 Eura teče od 31-kol-11 pa do isplate

-na iznos od 119,67 Eura teče od 30-ruj-11 pa do isplate

-na iznos od 117,85 Eura teče od 31-lis-11 pa do isplate

-na iznos od 116,81 Eura teče od 30-stu-11 pa do isplate

-na iznos od 127,79 Eura teče od 31-pro-11 pa do isplate

-na iznos od 137,27 Eura teče od 31-sij-12 pa do isplate

-na iznos od 135,10 Eura teče od 29-vlj-12 pa do isplate

-na iznos od 131,03 Eura teče od 31-ožu-12 pa do isplate

-na iznos od 133,27 Eura teče od 30-tra-12 pa do isplate

-na iznos od 137,77 Eura teče od 31-svi-12 pa do isplate

-na iznos od 133,00 Eura teče od 30-lip-12 pa do isplate

-na iznos od 134,64 Eura teče od 31-srp-12 pa do isplate

-na iznos od 128,60 Eura teče od 31-kol-12 pa do isplate

-na iznos od 126,49 Eura teče od 30-ruj-12 pa do isplate

-na iznos od 132,56 Eura teče od 31-lis-12 pa do isplate

-na iznos od 128,76 Eura teče od 30-stu-12 pa do isplate

-na iznos od 135,18 Eura teče od 31-pro-12 pa do isplate

-na iznos od 125,06 Eura teče od 31-sij-13 pa do isplate

-na iznos od 125,46 Eura teče od 28-vlj-13 pa do isplate

-na iznos od 134,39 Eura teče od 31-ožu-13 pa do isplate

-na iznos od 124,07 Eura teče od 30-tra-13 pa do isplate

-na iznos od 120,31 Eura teče od 31-svi-13 pa do isplate

-na iznos od 116,29 Eura teče od 30-lip-13 pa do isplate

-na iznos od 119,60 Eura teče od 31-srp-13 pa do isplate

-na iznos od 123,04 Eura teče od 31-kol-13 pa do isplate

-na iznos od 13,12 Eura teče od 30-ruj-13 pa do isplate

-na iznos od 127,64 Eura teče od 31-lis-13 pa do isplate

-na iznos od 127,55 Eura teče od 30-stu-13 pa do isplate

-na iznos od 133,44 Eura teče od 31-pro-13 pa do isplate

-na iznos od 111,52 Eura teče od 31-sij-14 pa do isplate

-na iznos od 113,96 Eura teče od 28-vlj-14 pa do isplate

-na iznos od 114,18 Eura teče od 31-ožu-14 pa do isplate

-na iznos od 110,23 Eura teče od 30-tra-14 pa do isplate

-na iznos od 110,75 Eura teče od 31-svi-14 pa do isplate

-na iznos od 110,75 Eura teče od 30-lip-14 pa do isplate

-na iznos od 114,45 Eura teče od 31-srp-14 pa do isplate

-na iznos od 116,61 Eura teče od 31-kol-14 pa do isplate

-na iznos od 115,69 Eura teče od 30-ruj-14 pa do isplate

-na iznos od 119,66 Eura teče od 31-lis-14 pa do isplate

-na iznos od 120,33 Eura teče od 30-stu-14 pa do isplate

-na iznos od 121,85 Eura teče od 31-pro-14 pa do isplate

-na iznos od 122,05 Eura teče od 31-sij-15 pa do isplate

-na iznos od 122,05 Eura teče od 28-vlj-15 pa do isplate

-na iznos od 122,05 Eura teče od 31-ožu-15 pa do isplate

-na iznos od 122,05 Eura teče od 30-tra-15 pa do isplate

-na iznos od 122,05 Eura teče od 31-svi-15 pa do isplate

-na iznos od 122,05 Eura teče od 30-lip-15 pa do isplate

-na iznos od 122,05 Eura teče od 31-srp-15 pa do isplate

-na iznos od 122,05 Eura teče od 31-kol-15 pa do isplate

-na iznos od 122,05 Eura teče od 30-ruj-15 pa do potpune isplate

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u visini od 2.703,79 eur-a, uvećano za zatezne kamate koji teku od 2. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika 12. lipnja 2023. radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu br. 13.12.2005. br. 9010892454, solemniziran kod Mire Rubić, javne bilježnice u Splitu pod brojem OU-621/05-1 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik odobrio namjenski stambeni kredit tužitelju i isplatio iznos od 123.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan. U tužbi se navodi da se tužitelj obvezao ugovorom platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, te na dan sklapanja kamata iznosi 4.30 % godišnje, a koja se tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, te na dan sklapanja kamata iznosi 4.30 % godišnje, a koja se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Zbog navedenog tužiteljica drži da je riječ o nepoštenoj i ništetno odredbi. Z ista je navela kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o značenju i rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, koje odredbe Ugovora su također ništetne (čl. 1. Ugovora) u kojem se daje rečeni iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, te ugovorno (vezuje) povrat tj. otplata kredita (čl. 7 Ugovora) primjenom valutne klauzule gdje se svaki mjesečni anuitet vraća u kunama ima obračunavati u CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća anuiteta. Tuženik se pozvao i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god.,kojom je u točki I.potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4.,5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31.prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. odlukom VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, dok je pitanje zastare riješio Vrhovni sud RH u presudi i rješenju br. Rev-2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. utvrdio je da se kod potrošačkih ugovora, članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala. Tužiteljica se pozvala i na presudu EU suda od 31. ožujka 2022. br: C-472/20 prema kojoj je u bitno navedeno da u takvim naprijed opisanim slučajevima, na nacionalnim sudovima je omogućiti opstanak ugovora uz vraćanje svih koristi koje je nepoštena banka imala, dok je u predmetu br: C-705/21 od 27. travnja 2023.god. sud utvrdio kako se mora omogućiti potrošačima puno obeštećenje na temelju utvrđenja ništetnosti. VSRH sud je dana 15.11.2022.god. rješenjem Rev-174/2020 odbacio reviziju PBZ-a, i time potvrdilo pravomoćnu presudu Županijskog suda u Rijeci kojom je utvrđeno da PBZ d.d. Zagreb mora vratiti cjelokupno utuženi iznos preplaćenih kamata uz pripadajuće zatezne kamate potrošaču s konvertiranim kreditom. Zbog ugovaranja ništetnosti valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, tuženik je tužiteljici od dana sklapanja Ugovora do zaključenja Dodatka, s tog osnova neosnovano naplatio iznos od ukupno 7.855,93 Eura (59.190,46 kn) a s zzk od dospijeća svakog mjesečnog anuiteta do danas.

2. Odgovorom na tužbu tužena je istakla prigovore zastare i nedostatka pravnog interesa tuženika za podnošenje predmetne tužbe ovo iz razloga što su stranke 17.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010892454 kojim da je prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva, Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u iznosu od 2.532,23 EUR, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu; nadalje da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. U prilog svojih tvrdnji tuženik se pozvao na praksu pa tako i stav VSRH izražen u odluci poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni, ter da je od tuženika tužitelj prije sklapanja ugovora dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. ( presuda Županijskog suda u Puli, Gž-265/12).

3. Tužiteljica je replicirala na navode tuženika iz odgovora na tužbu osporila iste navela da ako je zakonodavac konverzijom izmijenio ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, to ne znači da je time automatski uspostavljena ravnoteža prava i obveza koja se mora ostvariti izuzimanjem ništetnih odredaba (Sud EU, presude C-118/17 i C-705/21). Pristanak potrošača na konverziju/nagodbu ne znači da se time potrošač odrekao svojih potraživanja na temelju ništetnosti ugovornih odredaba koja je utvrđena nakon konverzije/nagodbe (Sud EU, presuda C-452/18), jer to bi bilo tako samo ako bi se potrošač informirano svojih prava odrekao. Potrošači u Hrvatskoj svojih se prava nisu odrekli niti informirano, niti neinformirano, niti je to zakonom bilo uopće dopušteno. Nacionalni sud mora omogućiti povrat svih neosnovano stečenih koristi banke potrošaču, ako te koristi nisu vraćene konverzijom (Sud EU, presude C-118/17 i C-705/21). Iako Sud EU nije nadležan za naše ugovore u tzv. „švicarcima“, nacionalni sud obvezan je primijeniti pravo u duhu prava EU, pa tako i primijeniti sve presude Suda EU na pravne odnose nastale prije ulaska RH u Uniju (Vrhovni sud RH, rješenje Revt-575/16). I nakon provedene konverzije potrošač ima pravo utvrđivati ništetnost ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora (Vrhovni sud RH, rješenja Rev-2868/2018 i Rev-18/2018). Osim utvrđenja ništetnosti za sve konvertirane kredite potrošači posljedično imaju pravo utvrđivati preplaćene iznose anuiteta (Vrhovni sud RH, rješenje Rev-809/2021), pa se citira dio toga važnog rješenja: „Osnovano tužitelj u reviziji navodi kako je pogrešno pravno shvaćanje niže stupanjskih sudova da se nakon sklapanja dodatka Ugovora o kreditu (Sporazuma o konverziji) više ne može tražiti utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora o kreditu te posljedično tome i isplata preplaćenih iznosa.“ I konačno, presudom Rev-1070/2019 kojom je također utvrđena retroaktivna ništetnost ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora koji je konvertiran, Vrhovni sud je dodatno potvrdio da ništetne odredbe ne mogu naknadno postati valjanima ni na koji način: „Ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.“ Posebno se naglašava sudu i činjenica kako velika većina RH sudova ne dopušta bankama prebijanja, s obrazloženjem da potrošači nisu manje naplaćenim anuitetima od početno utvrđenih ništa stekli, da se presude odnose na nepošteno stjecanje banaka, a ne na bilo kakvo stjecanje potrošača, i konačno, kada bi banke i imale pravo prebijanja njihova potraživanja su u zastari, pa onda banke u konačnici i zbog zastare nemaju pravo ništa potraživati od potrošača. Stoga je i taj prigovor bespredmetan. Suma sumarum: uslijed navedenog, unatoč valjanosti konverzije koju ne sporimo niti je to bitno za utvrđenje punog obeštećenja potrošača, na temelju ništetnosti odredaba o kamati i valuti nastaje retroaktivno od početka ugovornog odnosa nova činjenična situacija gdje potrošač kao što je tužitelj, a s obzirom na vrstu kredita koji je uzeo, na dan konverzije ima pravo na na preostalu glavnicu po početnom otplatnom planu, koja je manja od konvertirane glavnice, i za koju nije potrebno uzimati u obzir ništa drugo osim uplata predviđenih po početnom otplatnom planu, dok sve uplaćeno iznad toga potrošač mora dobiti natrag zajedno sa zateznim kamatama, jer je sve iznad toga nepošteno stjecanje banke; Ima pravo na preplaćene iznose kamata i preplaćene iznose tečaja zajedno sa zateznim kamatama koje teku na svaku utvrđenu preplatu od dana uplate pojedinog anuiteta, jer je banka nepošteni stjecatelj. Preplata utvrđena u konverziji, koja se bazira na potpuno drugačijoj premisi od premise posljedica ništetnosti, čini svega oko 10 % preplaćenih anuiteta i pripadajućih zateznih kamata. Ta preplata iz konverzije ne smije se oduzimati od glavnice ukupnog duga preplaćenih anuiteta, jer bi se time prekršilo pravilo o vraćanju duga iz članka 172. Zakona o obveznim odnosima, budući da je do dana konverzije dospjela i zatezna kamata koja je puno veća od preplate iz konverzije. Budući da je preostala glavnica po početnom otplatnom planu na dan konverzije manja od konvertirane preostale glavnice, potrošač ima pravo i na tu razliku sa zateznim kamatama od dana konverzije (presuda Županijskog suda u Zadru br: Gž-632/2023 )

4. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 10. travnja 2025. konačno uredila i precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka za računovodstvo i financije.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom dokumentacije priložene uz tužbu i odgovor na tužbu tuženika pa tako i: Ugovor o kreditu br 9010892454 solemniziran po javnom bilježniku Miri Rubić pos.br. OU- 621/05 od 13. prosinca 2005., otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope od 22. prosinca 2005., Dodatak ugovora o kreditu br: 9010892454 solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Kekez posl.br. V-9411/15 od 17. prosinca 2015., zk izvadak Z. U. [broj ZK uloška]., K. O. [katastarska općina], preslika plana otplate, preslika pregleda uplata po kreditu do 13. studenog 2014.,izvadak iz matice vjenčanih Ureda državne uprave u SDŽ Matični ured Split od 27. veljače 2012.,tablični prikaz naplaćenih preplaćenih iznosa na ime otplate kredita, od prosinca 2005 do rujna 2015. Opći uvjeti poslovanja s građanima PBZ d.d.,pravno mišljenje prof. dr.sc. ZĐ, i doc. Dr. sc. TĐ s Pravnog fakulteta u Zagrebu, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ines Lozić te izveo dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice isplatom novčanog iznosa stečenog bez osnove, nezakonito naplaćenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF.

8. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 –dalje u tekstu ZZP/14).

9. Među parničnim strankama utvrđene su slijedeće nesporne činjenice:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br 9010892454 solemniziran po javnom bilježniku Miri Rubić pos.br. OU- 621/05 od 13. prosinca 2005. prema kojem je tužena stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 123.200,00 CHF. Kredit je odobren za kupnju stambenog objekta;

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,30% godišnje, a kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da je ugovoren rok otplate u 369 mjeseci jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora;

-da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 9010892454 solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Kekez posl.br. OV-9411/15 od 17. prosinca 2015.;

- da su istim stranke utvrdile da je nakon konverzije kredita, preostala neotplaćena glavnica na dan 30.rujna 2015 iznosi 66.491,82 EUR-a plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke:

-da ukupno preplata iznosi 2.532,23 EUR-a a koji iznos se sukladno čl. 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015.( 19.339,91 kune) i da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok s epreplata u potpunosti ne iskoristi s tim da za razdoblje preostalih 50% iiznosa dospjelog anuiteta plaća tužiteljica kao korisnik;

-da je člankom 6 dodatak ugovoreno da na dan sklapana Dodatka a nakon obračuna učinka konverzije preostali iznos neotplaćene glavnice iznosi prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, 66.194.19 eur-a.

10. Sporno u postupku je utvrditi ima li tužiteljica pravni interes za predmetni postupak te je li osnovano novčano potraživanje tužiteljice s preplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe (članak 1. i 7 Ugovora) kod ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF pri čemu se tužiteljica pozvala na odredbe članaka 1115. i 1111- Zakona o obveznim odnosima u svezi s člankom 131 i 138 Zakona o zaštiti potrošača te utvrđenja iz kolektivnog spora Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 dakle, osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

11. Uvodno da bi se obrazložio meritum postupka, treba kronološki prikazati događaje i sudske odluke vezane uz kreditiranje potrošača u valuti CHF na području RH.

11.1. Potrošači koji u sklapali kredite u CHF su se našli u lošijoj financijskoj situaciji u odnosu na one koji su u isto vrijeme podignuli kredit u EUR jer tečaj EUR se, kako proizlazi iz podataka na mrežnoj stranici HNB-a, u razdoblju od 1.1.2004. do 1.1.2014. (na prvi radni dan u svakoj kalendarskoj godini) kretao između 7,29 i 7,64 kuna za 1 EUR. S druge strane, u istom razdoblju tečaj CHF se kretao između 4,42 i 6,24 kuna za 1 CHF s tim da je od 2004. do 2008. tečaj CHF bio u padu, a potom je uslijedio rast tečaja.

11.2. Dana 4. travnja 2012. je Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena tužba udruge potrošača protiv 8 banaka (među kojima je i tuženik u ovom predmetu) te je 4. srpnja 2013. donesena presuda br. P-1401/12 kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača u svezi kreditiranja u CHF, a ta presuda je dijelom (u pogledu promjenjivih kamatnih stopa) postala pravomoćna donošenjem drugostupanjske odluke 15. srpnja 2014. Stranke te parnice su dalje nastavile koristiti izvanredni pravni lijek reviziju (predmeti Revt-249/14 i Revt-575/16), podnositi ustavnu tužbu (predmet U-III2521/2015) te se o valutnoj klauzuli pravomoćno presudilo tek 14. lipnja 2018. (predmet Pž-6632/17).

12. U ovom postupku osim pitanja restitucijskog zahtjeva zbog djelomične ništetnosti ugovornih odredbi, valjalo je raspraviti i sve tuženikove prigovore, posebice prigovor zastare i prigovor nedostatka pravnog interesa.

13. Prvo je za kazati kako tužiteljica, suprotno stavu tuženika, ima pravni interes za predmetnu tužbu ovo pozivom i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., kojim se taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

13.1. Naime, na temelju članka 20. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22) propisano je kako Vrhovni sud RH osigurava jedinstvenu primjenu zakona i jednakost svih pred zakonom, a to mu je i ustavna zadaća. Stoga neovisno što je Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a (NN 80/22) brisana odredba članka 394.a ZPP-a te nema vezanosti „in concreto“ s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH, ovaj sud smatra kako u smislu citirane odredbe Zakona o sudovima valja primijeniti pravna shvaćanja tog suda koji svojim autoritetom djeluje na niže sudove. U tom smislu, u suštini iz naprijed izloženog, kako je VSRH dao stav da i kod konvertiranih ugovora postoji pravni interes tužitelja na postavljanje kondemnatornih novčanih zahtjeva, kao što je to i u konkretnom slučaju, postojanje pravnog interesa tužiteljice, prema mišljenu ovog suda, tuženik nije osnovano osporio.

14. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu solemniziranog 13. prosinca 2005. kao i popratne dokumentacije, sud je utvrdio da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 123.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima, da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila namjenski, radi kupnje stambenog prostora.

15. Čitanjem Dodatka Ugovora o kreditu solemniziranog 17. prosinca 2015 sud je utvrdio kako je istim među strankama taj dodatak jer je tužiteljica prihvatila izračun konverzije osnovnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30 rujna 2015., sukladno članku 19 c Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nakon konverzije preostala nedospjela glavnica kredita iznosi 66.491, 82 eur-a (članak 3) te utvrđen je i iznos preplate od 2.532,23 eur-a. Člankom 6. utvrđeno je kako je na dan sklapanja Dodatka, nakon obračuna učinka konverzije, preostali iznos neotplaćene nedospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranomu kunama s valutnom klauzulom u eur iznosi 66.194,19 eur-a eura i korisnik se isto obvezuje isplatiti u 241 mjesečnih obroka, mjesečni anuitet iznosi 456,55 eur-a plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju EUR tečajne liste banke na dan plaćanja. Korisnik se obvezuje plaćati i redovnu kamatu koja na dan sklapanja Dodatka iznosi 5.56 %, promjenjivo, koja se sastoji od fiksnog i promjenjivog dijela u visini šestomjesečnog EURIBOR-a važećeg na dan 30. lipnja 2015. Instrumenti osiguranja naplate ostaju jednaki , založno pravo na nekretnini, polica osiguranja nekretnine, polica osiguranja od nezgode, isprava o zapljeni plaće, zadužnica.

16. Predmetne isprave su privatne isprave dostavljene na potvrdu javnom bilježniku te potvrdom istog predstavljaju javnobilježnički akt.

17. Kako se u konkretnom slučaju radilo o kreditu kao potrošačkom ugovoru, u nastavku je potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena k valutna klauzula u CHF, te odredbe Dodatka ugovora o kreditu, ništetne ili ne.

18. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

19. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

21. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

22. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila kupovina stana, odnosno rješavanje stambenog pitanja tužiteljice, a ne za razvoj neke poslovne aktivnosti, očigledno je da tužiteljica po navedenoj definiciji ima status potrošača .

23. Članak 118. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sukladno odredbi članka 502.c ovaj sud bi bio čak i vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno ni provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018).

24. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

25. Tijekom postupka sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice koja je na ročištu za glavnu raspravu 12. veljače 2025. iskazala kako je prije osamnaest godina, u namjeri da riješi svoje stambeno pitanje, odlučila podignuti kredit i to kod tuženika kod kojeg je imala ugovorni odnos jer je putem istog primala plaću. Bankarski službenik, joj je preporučio da kredit uzme u "švicarcu" i ničim joj nije dao do znanja da bi ta valuta iz nekog razloga bila problematična. Tako je podigla kredit i kupila stan, a kao uvjete osiguranja stavila je hipoteku na obiteljsku kuću svojih roditelja i paralelno plaćala i policu osiguranja za tu kuću. Stan je kupljen u perifernom dijelu grada, na petom katu bez lifta. Nakon nekog vremena rastao je švicarski franak pa je banka paralelno s tim podizala kamatnu stopu. Uz to, to je bilo razdoblje recesije kada da joj je kao pravosudnom dužnosniku, u dva navrata za nekih 2.000,00 kuna smanjila plaća, što je imalo za posljedicu da je otprilike 3.500,00 do 4.000,00 kuna mjesečno imala manje u "buđetu", nego u periodu kad se odlučila podignuti kredit. Prihvatila je konverziju, jer je tako dobila mogućnost da taj kredit i reprogramira i na koncu na vrijeme plaća. Znači, nitko joj nije ukazao niti pisano niti usmeno da je moguć ovakav razvoj događaja sa „švicarcem“, jer inače ne zna tko bi razuman u to ušao da je to bilo rečeno. Tužiteljica je naglasila da je zbog rasta tečaja i podizanja kamatne stope, kod iste banke koristila dopušteni i nedopušteni minus, jer drugačije da nije mogla plaćati kredit, naravno i u tom minusu plaćala je veće kamate. Kod samog ugovaranja prilikom podizanja kredita posebno je istaknula da ju djelatnik banke ničim nije upozorio na ovakav ishod, odnosno skok "švicarca" i kad je došla podići kredit da su samo pričali o eurima, naime rekla je da želi podići kredit u visini od 80.000,00 EUR-a, a nije imala mogućnosti, niti je kao klijent mogla utjecati na sadržaj predloženog joj ugovora. Bila je kreditno sposobna za podizanje kredita u eurima , s tim da je objasnila kako je u banku došla s predugovorom za kupnju stana, to da je bio namjenski kredit i trebalo joj je 80.000,00 EUR-a kako bi mogla realizirati kupoprodaju, te da nije došla s namjerom podizanja kredita u "švicarcima". Kredit je otplatila u studenom 2024. Na upit tuženika je li joj se nakon konverzije 2015. smanjila mjesečna rata otplate kredita, odgovorila je kako to ne može usporediti, ovo iz razloga što je prešla na drugi posao s većom plaćom pa je u suštini reprogramirala kredit na kraće vrijeme otplate. Naime, prije joj je otplatno razdoblje bilo 30 godina, a nakon sklapanja dodatka ono je iznosilo 18 godina.

25.1. Iz iskaza tužiteljice, kao i iz samog Ugovora o kreditu te Dodatka, vidljivo je da je namjena kredita adaptacija stambenog prostora te da je tužiteljica nesporno imala status potrošača u trenutku sklapanja ugovora. Sud iskazu tužiteljice vjeruje u cijelosti jer je logičan i životan te je u skladu s ostalim provedenim dokazima. Pri tom sud vjeruje da tužiteljici djelatnik banke nije posebno objašnjavao odredbe ugovora te da pregovaranje u biti nije bilo niti vođeno, a niti je u biti ono bilo moguće, s obzirom da je ugovor bio unaprijed pripremljen kao tipski, odnosno od strane dužnika preuzet tek radi ovjere. U tom smislu, zaključuje se, tužiteljici nisu bili jasni ni ekonomskih razlozi koji su se nalazili u pozadini primjene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u valutnoj klauzuli, odnosno o valutnoj klauzuli u CHF te da joj kod ugovaranja tuženik nije pružio točne i razumljive kriterije pa je očito da nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno da nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

26. Ističe se da je tuženik tijekom postupka predložio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, odnosno djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora, te da je od tog dokaznog prijedloga odustao na ročištu održanom 12. veljače 2025. Nadalje odbijen je dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetne ugovore stranaka, jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

27. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika pozivom na članak 502. c ZPP-a ukazuje se na izraženo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

29. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023. znači da nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a (od 14. lipnja 2018.) uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

30. Sukladno iznesenom, tužiteljica se ispravno pozvala na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

31. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak kao i odredbe Dodatka br. I. ugovora o kreditu, jer su iste dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice. Naime, sklapanje Dodatka o osnovnom ugovoru i provođenje konverzije ne gubi se pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

32. Odredbama ZID ZPK/15 nigdje nije predviđeno da potrošač sklapanjem dodatka o osnovnom ugovoru gubi prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojeg su egzistirale do zaključenja ugovora o kreditu.

33. Uvidom u sadržaj Dodatka osnovnom ugovoru nije razvidno da se tužiteljica (potrošač) odrekla potraživanja nastalog temeljem nepoštenim i ništetnih klauzula.

34. Sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora o kreditu, izmijenili su se samo uvjeti i način otplate kredita a ne radi se o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo prema shvaćanju ovoga suda da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao, kad je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja dodatka ugovora osnovnom ugovoru proizvodio pravne učine, kao i kod korisnika koje nisu zaključile dodatak ugovora i proveli konverziju slijedom čega je i otklonjen prigovor tuženika da bi bilo riječ o novoj pravnoj osnovi koja da je uredila sve odnose stranaka.

35. Stoga, sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 tužiteljica (potrošač) nije izgubila pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisniku (potrošač) kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kredita. Točno je da je korisnica kredita, tužiteljica, bila u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog joj sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu i samovoljnim povećanjem ugovorene kamate, a time i enormnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku pa neki i egzistencijalnu situaciju, tada su tužiteljica i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru, kako bi im se djelom priznala preplata i izbjegao daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu.

36. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, pa time da tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se, da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 T od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

36.1. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

37. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO). Naime, u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, svrha postupka jest da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Stoga za zaključiti je da je tužiteljica u pravu kada traži temeljem instituta stjecanja bez osnove da joj se vrati sve ono što je tuženik neosnovano, temeljem ništetnih ugovornih odredbi primio, sve pozivom na čl. 1111. st.1. i čl. 1115. ZOO-a.

37.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a kako je tuženik iz kolektivnog spora nepošten, tuženik je obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka.

38. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pročitao nalaz i mišljenje koje je izradio Centar za financijska vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić i kojim je dostavila i tablearni prikaz izračuna, usporedbe, iznos glavnice po početnom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa glavnice utvrđene provedbom konverzije te razliku iznosa.

39. Iz provedenog vještva, odnosno nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi sljedeće: Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 7.848,56 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 650,62 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 7.197,94 EUR. Ad 2) Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja u iznosu od 2.532,23 EUR što primjenjivim tečajem na dan. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogao mijenjati tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. Pod pretpostavkom da bi se vršio prijeboj ukupno više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja vezanog za otplatu kredita u CHF sa iznosom preplate priznate po konverziji, preostali iznos ukupno više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja vezanog za otplatu kredita u CHF iznosi 5.316,33 EUR. Stranke nisu tražile da vještakinja i usmeno obrazlaže svoj nalaz i mišljenje pa sud pozivom na članak 10 ZPP-a nije smatra isto potrebnim ovo posebno kada je tužitlejica nalaz i mišljenje vještaka prihvatila dok tuženik nije imao primjedbi na računski dio dok je ostao kod prigovora uračunavanja preplaćenog iz članka 5 Dodataka ugovora, koja primjedbe tuženika, se odnosi na pravna pitanja, što nije zadatak vještaka. U odnosu na navode tuženika, sada je tužiteljica istaknula prigovor zastare.

40. Nalaz i mišljenje vještakinje ovaj sud prihvatio je kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu zakonom na temelju dokumentacije u spisu, sukladno pravilima struke,

41. U odnosu na prigovor tuženika da je potrebno ukalkulirati iznos preplate koji je tužiteljici nesporno priznat prilikom zaključenja Dodatka u završni račun, stav ovog suda jest da je takav prigovor neosnovan. Naime, u konkretnom slučaju temeljem provedenog vještačenja jasno proizlazi da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila pa tako niti u smislu umanjenja njezinog traženja na ime ništetnosti ugovornih odredbi, koje tuženik traži kao novi izračun, bez postavljanja protutužbenog zahtjeva ili isticanja prigovora prijeboja sve jer je riječ o različitim pretpostavkama. Naime, provođenje konverzije nije ispravilo neravnotežu koja je nastala kod utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi, a tužiteljica nije ništa od tuženika stekla jer je samo tužiteljica u ovom ugovornom odnosu bila ta koju je plaćala. Kako kod restitucije treba paziti na svrhu kojom se istom nastoji postići, a konkretno banka ne može imati koristi od vlastitog nezakonitog postupanja, ovaj sud prihvaća dokazanu visinu tužbenog zahtjeva koja odgovara konačno uređenom tužbenom zahtjevu, a koje je tužiteljica uredila upravo na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Ovo stoga što konverzijom iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice u odnosu na utuženo na ime ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već predstavlja obračunsku razliku. Intencija u člancima 19. b i 19. c Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta. Zbog navedenog, sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF.

41.1. Pravno stajalište da konverzija nije od nikakvog utjecaja na pravo tužitelja na potpunu restituciju zastupljena je i u sudskoj praksi viših sudova kao npr. Županijskog suda u Splitu u odluci Gž-2116/2022 od 22.12.2022. Županijskog suda u Vukovaru u odluci Gž-804/2022 od 5.10.2023. i Županijskog suda u Rijeci u presudi Gž-1184/22 od 24.5.2023, S druge strane u brojnim slučajevima Vrhovni sud RH dopustio je podnošenje revizije protiv presuda Županijskih sudova koji su odbili tužitelja sa zahtjevom za isplatom preplate. Ističe se da je jedno vijeće VSRH zauzelo pravno shvaćanje da tužitelji koji su izvršili konverziju nemaju prava na daljnja potraživanja, ali isti sud u drugom sastavu u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. koji je odluku poslao strankama 15. listopada 2024. zauzeo je pravno shvaćanje da tužitelji koji su prihvatili konverziju kredita imaju pravo na povrat preplaćenih iznosa u cijelosti. Navedeno pravno shvaćanje zastupa i ovaj sud, odnosno dijeli zaključak da tužiteljica nije obeštećena za preplatu temeljem jednostrane promjene kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na restitucijski zahtjev, povrat svih preplaćenih iznosa ovo prema postavljenom tužbenom zahtjevu, čije traženje nije zastarjelo.

42. Stoga, uvažavajući navedeno, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala osnov i visinu svog potraživanja precizirano u konačnom tužbenom zahtjevu sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci presude.

43. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, ovaj sud smatra irelevantnim za odlučivanje o tužbenom zahtjevu.

44. Kako tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja u obvezi je naknaditi i zatezne kamate teke na pojedinačne mjesečne iznose preplate, jer je riječ o stjecanju bez pravne osnove budući da je tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio nepoštene time i ništetne odredbe, pa stoga zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO.

45. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio na temelju članka 1111. i članka 1115. ZOO, te članka. 502 c ZPP-a i članka 87 Zakona o zaštiti potrošača, savjesno i brižljivo ocijenivši svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu članka 8. ZPP-a.

46. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. stavak 1. u svezi s člankom 164. st. 1. i 2. ZPP-a i T 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.)

47. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: OT) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura., dok je tarifni razred prema vps- u za 100 b po radnji.

48. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to upravo kako je i popisano od pun. tužiteljce:

- sastav tužbe u iznosu od 100 bodova, (Tbr. 7/1 OT), sastav podneska od 9. siječnja 2024., 28. kolovoza 2024., 10. travnja 2025., svaki od po 100 b (Tbr 8. t. 1.u svezi s Tbr 7.t.1. OT),

- zastupanje na ročištima od 16. siječnja 2024., 21. siječnja 2025, 12. veljače 2025, 22. travnja 2025 . od po 100 b (Tbr 9. t.1. i Tbr 7 t.1)

što ukupno daje 800,00 b pomnoženo s 2.00 eur-a ( 1b =2,00 eur-a) daje iznos od 1.600,00 eura uvećano za trošak vještačenja 430,89 eur-a i trošak sudske pristojbe za tužbu od 62,15 eur te pristojbu na presudu 70,00 eur-a, daje ukupan iznos od 2.163,04 eur-a .Tako odmjeren iznos parničnog troška, valja uvećati za zatraženi PDV u iznosu od 25% ( 540,75 eura) čime se dolazi do iznosa od 2.703,79 eur-a.

48.1. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.703,79 eur-a zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je to i zatraženo, ovo po stopi članka 29 ZOO-a u svezi s člankom 30 st. 3 Ovršnog zakona.

49. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Trogiru 2. lipnja 2025.

SUTKINJA

Mirna Veža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u pisanom obliku u tri primjerka osim za osobe obvezne na podnošenje e komunikacijom (članak 106. a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis