Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-436/2023-17

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja AZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, kao pravnog slijednika SBERBANK d.d., koja je pravni slijednik VOLKS BANK d.d, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 28. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja te odsutnosti punomoćnika tuženika, 2. lipnja 2025. kao dana donošenja i objave presude,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 isplati iznos od 3.510,83 € (tri tisuće petsto deset eura i osamdeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.7.2015., od 1.08.2015. pa do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

na iznos od 1.063,63 € sa kamatom od 6.12.2009 do plaćanja;

na iznos od 168,82 € sa kamatom od 7.1.2010 do plaćanja;

na iznos od 168,82 € sa kamatom od 8.2.2010 do plaćanja;

na iznos od 432,41 € sa kamatom od 12.3.2010 do plaćanja;

na iznos od 168,82 € kn sa kamatom od 13.4.2010 do plaćanja;

na iznos od 166,96 € sa kamatom od 15.5.2010 do plaćanja;

na iznos od 1.122,16 € sa kamatom od 4.6.2010 do plaćanja;

na iznos od 219,21 € sa kamatom od 5.6.2010 do plaćanja;

sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 311597 od 06.10.2006.g. sklopljen između tužitelja CZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Nova hrvatska banka d.d. Varšavska 9, Zagreb, OIB: 78427478595 , u čl.5, a koji glasi:

„korisnik kredita se obvezuje kreditoru platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora a naročito slijedeće naknade: administrativna naknada: 0,75 % jednokratno na iznos odobrenog kredita“ te se nalaže tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 da tužitelju CZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 507,78 € (petsto sedam eura) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.10.2006. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena pa do 31.7.2015., od 1.8.2015. do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 311597 od 06.10.2006. sklopljen između tužitelja CZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Nova hrvatska banka d.d. Varšavska 9, Zagreb, OIB: 78427478595, u čl.9.21, a koji glasi:

„korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora“ te se nalaže tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 da tužitelju CZ, [adresa], isplati iznos od 1.091,57 EUR (tisuću devedeset jedan eura) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.9.2008. te iznos od 608,54 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6.6.2010. sve u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena pa do 31.7.2015. godine, od 1.8.2015. do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 da tužitelju CZ, [adresa] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR (tisuću eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 2. lipnja 2025. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 102,72 EUR odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2023. podnio protiv tuženika, tada njegovog prednika Nova hrvatska banka tužbu radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita te isplate novčanih iznosa koji je prema navodima tužbe više platio tuženiku na temelju sklopljenog ugovora o kreditu zbog primjene tih ništetnih ugovornih odredbi. U podnesku od 27. studenoga 2023. je s obzirom na to da je nakon podnošenja tužbe provedeno pripajanje Nove hrvatske banke d.d. Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., kao tuženika u tužbi i svim podnescima naznačio HRVATSKU POŠTANSKU BANKU d.d., [adresa]. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 6.10.2006. s prednikom tuženika kao davateljem kredita sklopio potrošački Ugovor o kreditu, broj ugovora 311597, koji je tuženiku u cijelosti otplatio. Tim ugovorom tužitelju je odobren potrošački kredit u iznosu od 110.000,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju za devize. Ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Prednik tuženika nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl.81, kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom predmetu radilo se upravo o unaprijed formuliranim standardnim ugovorima tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo s time uzrokovano je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. tužitelj ističe kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije. Upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ali i kamata. Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 311597 od 6.10.2006. ugovoreno je da je tužitelj obvezan platiti tuženiku sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika, a naročit administrativnu naknadu 0,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita. O navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, slijedom čega je stavljen u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane, a takva ugovorna odredba je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) ništetna. Dakle, iznos koji je tužitelj platio kao ulaznu naknadu u iznosima od 3.825,86 kn 27.10.2006. je iznos koji ovom tužbom traži vraćanje, zbog stjecanja navedenog od strane tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe. Navedene ugovorne odredbe koje sadrže obvezu tužitelja na plaćanje naknade, dakle ugovorne odredbe unaprijed sastavljene u tipskom ugovoru o kojima tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja. U Ugovoru o kreditu broj: 311597 od 6.10.2006. odredbom čl. 9.21. ugovorena je mogućnost vraćanja kredita prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. Tužitelj je prijevremeno otplaćivao kredit i prvi put ga je djelomično zatvarao kada mu je tuženik obračunao naknadu u visini od 8.224,41 kn 16.09.2008. te drugi put 5.6.2010. kada mu je naknada obračunata u iznosu od 4.585,05 kn u skladu s odlukom o naknadama tuženika u iznosu od 4.585,05 HRK. Ni o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita tužitelj nije mogao pregovarati, a tuženik nije ugovorio pravo ni obračunavao naknadu štete, niti štetu prilikom obračuna naknade za prijevremeno zatvaranje nije tužitelju kao potrošaču dokazao, nego je ugovorio naknadu, a što primjenom odredbe čl.1024. ZOO-a nije bio ovlašten. Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, pri čemu tužitelj kao potrošač nije imao uvida u sadržaj tuženikove odluke o naknadama, je ništetna. Ništetnost ugovornih odredaba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Temeljem pravnog shvaćanja VSRH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga tužitelj ovim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena ulazna i izlazna naknada te posljedicu ništetnosti, isplatu zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba sa zateznom kamatom od dana plaćanja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, predlaže se sudu da primjenom odredaba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača te odredbi čl. 322. ZOO-a usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da prije svega prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom Ugovora o kreditu 214230 ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Smatra da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti. Potraživanje tužitelja je u zastari. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a kad bi i bila, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 15.5.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO- a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 2008. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 19.944,82 CHF, kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,80 % godišnje te da je člankom 4. ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor, a nisu, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, a dužan je dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala zn ačajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada, i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Glede ulazne naknade ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke –jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu. U vezi s tim se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale. Trenutna praksa i potvrđuje ovdje iznesene navode tuženika. U presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, sud potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o obradi kredita i prijevremenoj otplati. Drugostupanjski sud navodi da ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud da su odredbe ugovora koje se tiču naknade za obradu kredita i prijevremene otplate dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti te da su ih korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta te da nije jasno što bi iz teksta ugovora korisniku kredita moglo biti upitno. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim Odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Sastavni dio Ugovora o kreditu je odredba članka 9. u kojoj je navedeno kako Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. Članak 342. ZOO propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja: plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-346. ZOO koju je zbog toga pretrpjela. Tuženik je postupao prema važećim propisima prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, a ugovaranje izlazne naknada je bilo dopušteno u navedenom vremenskom periodu kada je Ugovor sklopljen, što je potvrdila i Hrvatska narodna banka. S ovakvim se stajalištem složila i pravna znanost, pa tako A i dr. u Komentaru Zakona o obveznim odnosima (studeni 2014.) . Točno tužitelj navodi da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a kako je to propisano odredbom iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Sukladno članku 346. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. S obzirom na to da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio potpuno poslovno sposoban te je svjesno potpisao Ugovor o kreditu koji je još k tome solemniziran pri čemu je javni bilježnik sukladno zakonu tužitelju razjasnio njegov sadržaj, tužitelj je morao kao moguće posljedice povrede Ugovora predvidjeti mogućnost nastanka predmetne štete za tuženika. Osobito stoga što se radi o povredi bitnih odredbi Ugovora, odnosno o nepoštivanju rokova za isplatu „cijene“ drugoj ugovornoj strani, ovdje tuženiku. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Odlukom je određena naknada za prijevremenu otplatu. Navedena naknada bila je jasno navedena i u naknadnim Odlukama o kamatama i naknadama. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Stoga je promašen argument tužitelja o ništetnosti Odredbe zbog njene neodredivosti. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom nastaje tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik kreditna institucija, banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom ekonomskom i pravnom režimu. Ne bi se stoga moglo ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao kreditne institucije. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Ne bi se moglo ni ustvrditi da će tuženik prijevremeno primljeni iznos jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance. Tuženik posluje na tržištu kao i svaki drugi pravni subjekt te sklapa pravne poslove ovisno o trenutnoj ponudi i potražnji. Gornja tvrdnja mogla bi se opravdati u fiktivnom slučaju u kojem bi pravni entitet koji je tuženiku omogućio sredstva koja su tuženiku bila potrebna za kreditiranje tužitelja također bio stranka Ugovora. Tada bi se prijevremenom uplatom od strane tužitelja automatski zatvorila i navedena tuženikova obveza. Međutim, u stvarnosti će tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije. U konkretnom slučaju, Ugovor je prijevremeno podmiren 2009.. godine kada je pala potražnja za kreditima, a istovremeno su pale i kamatne stope na tržištu. Ovakve su kamatne stope vidljive iz službenih statistika Hrvatske narodne banke. Dodatno, potrebno je uzeti u obzir i činjenicu da tuženik 2006. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od preostalog -nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom. Slijedom navedenog, vidljivo je da tuženik trpi štetu u vidu (i) izravnog umanjenja aktive sa posljedicom neusklađenosti bilance i rizika kažnjavanja od nadležnih tijela sukladno važećem zakonodavstvu, (ii) gubitka marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate. Uzimajući u obzir ove navode, vidljivo je da je naknada za prijevremenu otplatu ugovorena u nerazmjerno manjem iznosu od stvarno nastale štete po tuženika pa je stoga razvidno da je postupanje tuženika utemeljeno na zakonu te da Odredba nije i ne može biti ništetna. Dapače, i recentna sudska praksa je zauzela stav da odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu nije ništetna čak ni kada se radi o neodređenom, ali odredivom iznosu naknade. U vezi s tim se poziva i na sudsku praksu, presudu Županijskog suda u Bjelovaru Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. te presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/2018 od 3.rujna 2018. Zaključno tuženik ističe da se prilikom sklapanja Ugovora mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan. Kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od 3% od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice. Tako određeni iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, što predstavlja legitimno sredstvo zaštite dozvoljeno citiranim zakonskim odredbama. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3. Tužitelj u podnesku od 27. studenoga 2021. obrazlaže zbog čega smatra da je za rješavanje ovog spora nadležan Općinski sud u Varaždinu pozivajući se pri tom na čl. 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju te osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu.

4. Sud je prije svega odlučivao o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda za rješavanje ovog spora te je Rješenjem od 7. ožujka 2024. koje je postalo pravomoćno 3. travnja 2024. taj prigovor tuženika odbijen. Nakon toga ovaj sud nastavio s vođenjem ovog postupka.

5. Sud je u dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: kartica prometa po kreditu (na stranicama 12-16 spisa), plan otplate kredita (na stranicama 17-24 spisa), nalog za isplatu (na stranici 25 spisa), izračun prijevremene otplate za kredit (stranica 26), potvrda da je kredit otplaćen (na stranici 27 spisa), nalog za isplatu (na stranici 28 spisa), ugovor o kreditu i akt o solemnizaciji (na stranicama 29-41 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (na stranicama 42-45 spisa).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa te zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima.

7. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj 6. listopada 2006. s pravnim prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj kreditu broj: 311597, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 110.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju HNB na dan korištenja.

- da ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita,

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je kredit otplaćen,

- da je tužitelj platio predniku tuženika iznos od 507,78 EUR na ime administrativne naknade za obradu kredita,

- da je tužitelj platio predniku tuženika iznos od 608,54 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita,

- visina tužbenog zahtjeva,

8. Sporno je da da li su ugovorne odredbe valutnoj klauzuli u CHF, administrativnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne, da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je tuženiku plaćen po osnovu porasta tečaja valute CHF te iznosa plaćenih na ime naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Tuženik osporava da su valutna klauzula i odredbe o plaćanju navedenih naknada kao ugovorne odredbe ništetne, smatra da su te ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive pa stoga ne mogu biti podvrgnute testu poštenja, da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Tvrdi i da bi tužitelj trebao dokazati da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije mogao predvidjeti da će tečaj CHF tijekom otplate kredita značajno porasti, da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i zakonita pa se ne može proglasiti ništetnom zbog porasta tečaja CHF, a u pogledu ugovorenih naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita da se o njima pojedinačno pregovaralo, da su bile jasne i lako uočljive te da naknada za prijevremenu otplatu predstavlja naknadu štete koju je tuženik pretrpio zbog toga što je kredit otplaćen prije ugovorenog roka otplate. Navodi da te odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornim odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra i da sud u ovom postupku nije vezan pravnim učincima pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Primarno ističe prigovor zastare tražbine.

9. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

10. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez odredbi za koje tužitelj tvrdi da su ništetne, jer ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a ako se izostave odredbe o naknadama to ne utječe na opstojnost ugovora u cjelini. Napominje se da je i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o kamatnoj stopi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora, a također niti ništetnost sporednih ugovornih odredbi o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Ako bi se protivno tom stavu zbog toga cijeli ugovor trebao utvrditi ništetnim, u tom slučaju bi novčani iznos koji bi tuženik po pravilima o restituciji trebao vratiti tužitelju nedvojbeno bio znatno veći od utuženog iznosa kojim se potražuje samo ono što je više plaćeno zbog porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i povrata iznosa plaćenih po osnovu naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, a tužitelju se uvijek može dosuditi manje od onoga na što bi imao pravo.

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili prednik tuženika kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita 6. listopada 2006., pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP- a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

14. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen.

16. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka.

17. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu.

18. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće.

19. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude.

20. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenima i ništetnima.

21. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; i 70/19 dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

22. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je u Izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u izmijenjen sadržaj članka 502.c na način da je izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Navedene presude se odnose na sve potrošačke kredite. Neosnovan je stav tuženika da bi postupku trebalo ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije, jer je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva.

24. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

25. U odnosu na navode tuženika da je valutna klauzula zakonom dopuštena treba reći da ista ipak može biti utvrđena nepoštenima i slijedom toga ništetnom, ako nije bila transparentna, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nije bila transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

26. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da ugovorna odredba koju je i ovdje prednik tuženika uključio u predmetni ugovor o kreditu nije bila transparentne, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

28. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske prvotno je zauzeo stav u presudi Rev-2245/17 od 20.3.2018., da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, bez obzira na mogućnost potrošača da i sam, putem individualne tužbe pokrene postupak radi utvrđenja ništetnost ugovora ili pojedine odredbe te posljedično restituciju temeljem istih. To znači da je zastarijevanje restitucijskih zahtjeva prekinuto podnošenjem kolektivne tužbe te je ponovno počelo teći dana 13.6.2014. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 u pogledu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule. Izuzetno za prednika tuženika Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), koji je kasnije pravomoćno suđen u kolektivnom sporu, pa je presuda u odnosu na njega postala pravomoćna 14. lipnja 2018., zastara po obje osnove počinje teći od 14. lipnja 2018. i nastupa 14. lipnja 2023., a tužba je u ovom slučaju podnesena 11. lipnja 2023. Kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na prednika tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018., zbog čega rok zastare teče tek od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena 17. svibnja 2023., to nije nastupila zastara potraživanja po osnovu primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj kaluzuli u CHF. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13. S obzirom na to da je ništetnost ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđena ovom presudom, pa dakle zastara povrata iznosa isplaćenih po tom osnovu nije niti počela teći, nije nastupila zastara niti u odnosu na te tražbine tužitelja.

29. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Na temelju iskaza tužitelja koji je prihvaćen kao vjerodostojan, sud je utvrdio da je tužitelj s prednikom tužene banke sklopio ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, da su mu u banci ponuđene dvije opcije, kredit u švicarskim francima i kredit u eurima s tim da mi je za CHF kredit rečeno da je puno povoljniji i da su puno bolji uvjeti za taj kredit nego za kredit u EUR kod kojeg je i kamatna stopa bila veća, da mu je predan na potpis već pripremljeni tekst ugovora na obrascu koji je sastavila banka, da je mogao odlučivati samo o iznosu kredita dok na ostale ponuđene mi uvjete kredita nije mogao utjecati, da su prve dvije godine anuiteti kredita bili približno isti, a onda su se zbog porasta tečaja i kamata sve više i više povećavali, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio obrtnik niti vlasnik trgovačkog društva već je bio zaposlenik, da mu u banci nije bilo rečeno da postoji veći rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF nego kad se ugovara valuta EUR, da je Javni bilježnik ugovor pročitao, naglasio samo to kakve se obveze preuzimaju u pogledu iznosa i rata i ništa nije posebno objašnjavao u vezi s ugovorenom valutom te da nije mogao pregovarati niti o ugovornim odredbama o ulaznoj i izlaznoj naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita.

31. Iz iskaza tužitelja dakle proizlazi da je s tuženom bankom sklopio potrošački ugovor, da se o predmetnom ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj potpisao prethodno od tuženika pripremljen i ponuđen mu ugovor o kreditu na čiji sadržaj nije mogao utjecati u uvjerenju da mu je tužena banka ponudila ono što je za njega najpovoljnije, da nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, da mu nije bilo pojašnjeno značenje valute CHF niti mu ukazano na rizike ugovaranja te valutne klauzule, iako država za razliku od EUR-a nije štitila tečaj švicarskog franka te da su anuiteti kredita zbog porasta tečaja CHF znatno porasli tijekom otplate kredita.

32. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena klauzula CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu te da je tužitelj platio naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita po osnovu ugovornih odredbi o kojima također nije mogao pojedinačno pregovarati. Iz provedenih dokaza, dokumentacije u spisu predmeta je nadalje razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao

33. Dakle, predmetni ugovor o kreditu je potrošački ugovor kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, zbog čega je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita, a prethodno navedenima pravomoćnim presudama, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka, pa i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

34. Napominje se da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora, novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Isto tako, činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu, u konkretnom o valutnoj klauzuli ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

35. Sud nadalje sud smatra da je ništetna i ugovorna odredba prema kojoj korisnik kredita treba platiti jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,75 % od iznosa kredita, jer se niti o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnoj, odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, što proizlazi iz iskaza tužiteljice te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta jednokratna naknada, odnosno nisu specificirani stvarni troškovi obrade kredita koji su predniku tuženiku po tom osnovu eventualno nastali, koja odredba je s obzirom na sve to po ocijeni suda uzrokovala znatnu neravnotežu obveza na štetu tužitelja, korisnika kredita kao potrošača.

36. Predmet spora je i zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe ugovora o plaćanju naknade za prijevremeno zatvaranje kredita prema Odluci o kamatama i naknadama kreditora te povratom iznosa plaćenih na ime te naknade u iznosu od ukupno 1.711,11 EUR. Tužitelj je 16. rujna 2008. podnio zahtjev za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita za što mu je prednik tuženika obračunao naknadu od 8.224,41 kn/1.091,57 EUR, koju je tužitelj platio istoga dana. Nakon toga je tužitelj 5. lipnja 2010. podnio zahtjev za prijevremenu otplatu kredita za što mu je prednik tuženika obračunao naknadu od 4.585,05 kn/608,54 EUR, koju je tužitelj platio istoga dana. Prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO) korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.). Budući da su odredbe članka 1024. stavka 3. i 4. ZOO-a prisilne naravi, tuženik je kao davatelj kredita mogao od tužitelja kao korisnika kredita naplatiti samo naknadu stvarno pretrpljene štete, ako ju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), pri čemu je tu štetu trebao i dokazati, ali ta se naknada, imajući na umu prisilne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Tuženik je tijekom postupka isticao da sporna naknada predstavlja naknadu za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita, ali nije ni pokušao dokazati visinu nastale štete, a niti visinu administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, već je samo općenito naveo kakva mu je šteta po tom osnovu mogla nastati, što nije konkretizirao niti dostavio izračun štete, već se glede toga samo pozvao na svoje Opće uvjete poslovanja i Odluku o tarifi naknada banke koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu nije naveo niti u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti da mu je zbog prijevremen otplate nastala šteta, valja zaključiti da naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je to suprotno prisilnoj zakonskoj odredbi, radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi. Iz navedenoga proizlazi da je tuženik naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita u nespornom iznosu od 1.711,11 EUR naplatio ono što joj je odredbom članka 1024. stavak 4. ZOO izričito zabranjeno. Slijedom navedenoga, sporna ugovorna odredba je ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. stavak 1. ZOO-a. Istovjetno shvaćanje izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Vrhovni sud je u svojoj odluci dodatno obrazložio da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle navedena sporna odredba predmetnog ugovora protivna je kogentnim normama iz čl. 1024. stavka 3. i 4. ZOO i stoga ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO, u svezi čl. 324. stavak 1. ZOO. Prema čl. 322. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Navedena odredba je ništetna, jer prisilni propisi iz čl. 1024. ZOO propisuju kako kreditor, u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanja, ima pravo samo na naknadu štete, ako ju je pretrpio, a predmetna isplata koju je kreditor tražio od korisnika kredita, a ovaj ju isplatio, ne predstavlja naknadu štete. Stoga nema prava na nju. To što je ova naknada određena internim aktima kreditora ne znači kako je riječ o naknadi štete.

37. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje sve navedene zaključake ovog suda o ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita, jer uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili. Naime, kao što je prethodno već rečeno javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti.

38. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o vlutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje po stavu ovog suda ništetne su i sporne ugovorne odredbe o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Smatra se da nepoštene ugovorne odredba nikad nisu bile ugovorene pa zbog toga ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedenih odredbi nije bilo. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene).

39. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio samo osnovu, a ne i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, nije provedeno po tužitelju predloženo financijsko vještačenje u svrhu utvrđenja koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o klauzuli CHF te naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita, budući da visina tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna.

40. Iz postavljenog tužbenog zahtjeva utemeljenog, proizlazi da je tužitelj platio više predniku tuženiku zbog porasta tečaja valute CHF 3.510,83 EUR, na ime naknade za obradu kredita 507,78 EUR te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita ukupno 1700,11 EUR.

41. Dokumentaciju i sudsku praksu dostavljenu po tuženiku u dijelu koji nije od značaja za rješavanje ovog spora, sud posebno ne obrazlaže u ovoj odluci, a u pogledu dostavljene sudske prakse se napominje da su za ovaj spor mjerodavne samo prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P-1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.

42. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku kao što je ovaj, koji potrošač osobno pokrene radi povrata stečenog bez osnove, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, zbog čega je utvrđeni iznos od 3.510,83 EUR, koji je tužitelj platio više zbog primjene tih ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na iznos koji je trebao platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik tužan vratiti tužitelju budući da ga je stekao bez pravne osnove. S obzirom na to da su ništetne i ugovorne odredbe o naknadama za obradu i prijevremeno zatvaranje kredita kao što je prethodno obrazloženo, utvrđene iznose koje je tužitelj platio više zbog primjene tih ništetnih ugovornih odredbi od 507,78 EUR i 1.700,11 EUR tuženik je također dužan vratiti tužitelju na ime povrata stečenog bez osnove.

43. Stoga je sud postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja usvojio te naložio tuženiku da preplaćeni iznos vratiti tužitelju, odnosno da mu nadoknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama koje je stekao bez osnove, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

44. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata od 16.12.2006. do 31.7.2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

45. S obzirom na to da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate su tužitelju za svaki pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća plaćanja iste kad su uplate i izvršene, kao što je razvidno iz Nalaza vještaka, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

46. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj prema postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje ukupno 5.210,94, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Kako je parnicu u cijelosti izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti, a sud mu je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava obrazloženog podnesaka od 27.11.2023. od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 10.3.2025. i 28.3.2025., za svako ročište po 200,00 EUR na temelju Tbr 9/1 Tarife , sve to uvećano za PDV od 25% na temelju Tbr. 46. Tarife, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 1.000,00 EUR. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe za tužbu i pristojbe za presudu koju tužitelj nije niti platio, jer prema čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine 51/23) kojim je izmijenjen članak 11. st.1. toč. 20. tog Zakona, a koji se primjenjuje od 20. svibnja 2023., od obveze plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, kao što je ovdje slučaj. U odnosu na pristojbu za tužbu koja je plaćena se napominje da tužitelj ima pravo podnijeti zahtjev za povrat tog iznosa. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

U Varaždinu 2. lipnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupk u). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa]

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte