Poslovni broj: XXXII Povrv-91/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u pravnoj stvari tužitelja RIJEKA PLUS d.o.o. iz Rijeke, Blaža Polića 2, OIB 83938812619, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženice PČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Primorcu i Toniju Primorcu, odvjetnicima u Rijeci, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika BMOVE d.o.o. iz Zagreba, Trg Petra Preradovića 6, OIB 60162542127, zastupanog po punomoćniku Ibrici Zulfikarpašiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 15. svibnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zamjenice punomoćnika tuženika i zamjenice punomoćnika umješača na strani tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 2. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Marine Sablić-Dorčić iz Rijeke posl. br. Ovrv-26176/2022, UPP/OS-Ovrv-1127/2022 od 15. ožujka 2023. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 10,62 EUR (slovima: deset eura i šezdeset dva centa) sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 2. ožujka 2022. godine do isplate i to od 2. ožujka 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49 % godišnje, od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi od 7,00% godišnje, od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po stopi od 7,50 % godišnje, od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. siječnja 2025. godine do isplate po stopi od 6,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu kojim je naloženo tuženici platiti ovršni trošak u visini od ukupno 43,54 EUR (slovima: četrdeset tri eura i pedeset četiri centa), sa pripadajućom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 15. ožujka 2023. godine pa do isplate i to do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja

Poslovni broj: XXXII Povrv-91/2024

se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, platni nalog ukida te se tužbeni zahtjev o d b i j a kao neosnovan.

II. O d b i j a s e prigovor radi prijeboja tuženice istaknut prema tužitelju u iznosu od 4,78 EUR.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 156,53 EUR (slovima: sto pedeset šest eura i pedeset tri centa) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prijedlogom za ovrhu od 16. prosinca 2022. godine, tužitelj tada kao ovrhovoditelj, predložio je donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kojim će se tuženici, tada ovršenici, naložiti isplata glavnice od 10,62 EUR sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 2. ožujka 2022. godine pa nadalje, a predlaže i obvezivanje tuženice na naknadu troškova ovrhe od 43,54 EUR.

2. Nakon što je javni bilježnik prihvatio prijedlog za ovrhu, rješenje o ovrsi dostavljeno je tuženici koja je protiv istog podnijela prigovor temeljem kojeg je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavljeno izvan snage, ukinuvši provedene ovršne radnje te nastavljajući voditi ovaj postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. U prilog tužbenom zahtjevu tužitelj je naveo kako se njegov zahtjev za isplatu iznosa od 10,62 EUR glavnice temelji na odredbama Općih uvjeta od 29. travnja 2022. godine kojima je utvrđeno je da će poslove organizacije i naplate parkiranja na području Grada Rijeke obavljati tužitelj. Ukazuje na odredbu članka 10., koja se nadovezuje na članak 26. Općih uvjeta, kojom je predviđeno da korisnik parkiranja na javnom parkiralištu s naplatom, koji ne posjeduje valjanu parkirnu kartu, ugovara korištenje javnog parkirališta s tužiteljem u trajanju od 24 sata od trenutka izdavanja naloga za plaćanje dnevne karte od strane tužitelja kao ovlaštene osobe. U odnosu na tvrdnje tuženice da uslugu parkiranja nije koristila puna 24 sata, navodi kako je na tuženici bio izbor plaćanja satne karte kroz vrijeme za koje je koristila uslugu parkiranja, no kada to nije učinila sukladno odredbama Općih uvjeta koje je prihvatila parkiranjem vozila na javnom parkiralištu, tada je u obvezi plaćanja dnevne parkirne karte. Što se tiče visine naknade za parkiranje vozila za korisnika koji ne posjeduju valjanu parkirnu kartu, ukazuje na Cjenik sa strukturom cijene komunalne usluge parkiranja na javnim

Poslovni broj: XXXII Povrv-91/2024

parkiralištima kojom je ista regulirana te iznosi 10,62 EUR. Kao dokaz da tuženica nije imala valjanu parkirnu kartu, poziva se na dnevnu parkirnu kartu koja je izdana temeljem odredbi Općih uvjeta i fotografije vozila tuženice, tvrdeći da je dnevna parkirna karta javna isprava te dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, pa je na tuženici teret dokaza da podatci u dnevnoj parkirnoj karti ne bi bili istiniti.

4. Stav je tužitelja da iz isprave o plaćanju koju je dostavila tuženica, nije razvidno na što se odnosi, kao i kada je i kome uplata izvršena, naglašavajući da on u svojoj evidenciji nema zabilježenu uplatu satne parkirne karte koja se odnosi na utuženo razdoblje i za predmetno vozilo. Naknadno, tužitelj u tijeku postupka ističe da je iz računa dostavljenog od strane umješača na strani tuženika Bmove d.o.o. vidljivo da se plaćena satna karta ne odnosi na vozilo tuženice registarskih oznaka [registarska oznaka], već je karta plaćena za vozilo registracije RI-1905I te da je na tuženici bila obveza unosa točnih podataka prilikom kupnje satne parkirne karte. Posebice upire na činjenicu da je tuženica na raspolaganju imala i mogućnost ulaganja prigovora (reklamacije) tužitelju na izdanu dnevnu parkirnu kartu, koju mogućnost nije iskoristila, niti je na bilo koji drugi način dostavila obrazloženi prigovor tužitelju i pojasnila pogrešan unos registarske oznake vozila. Pozivajući se i na sudsku praksu u sličnim slučajevima, predlaže održavanje na snazi platnog naloga u cijelosti, uz obvezivanje tuženice na naknadu parničnog troška.

5. Tuženica je odbijajući tvrdnje tužitelja, u prigovoru protiv rješenja o ovrsi istaknula kako dug prema tužitelju ne postoji. Tvrdi da je parkirnu kartu kupila putem aplikacije Bmove d.o.o., dostavljajući kao dokaz potvrdu o plaćanju iznosa od 36,00 kn na ime DČ od dana 28. siječnja 2022. u 12,33 sati. U tijeku postupka dostavlja i račun br. 16753-101-4 za plaćenu uslugu parkiranja (list 61 spisa) iz kojeg je razvidno da je usluga plaćena za vozilo registarske oznake [registarska oznaka] (list 61 spisa). Ustraje kod prigovora protiv rješenja o ovrsi kao i prijedloga za provođenjem dokaza čitanjem svih isprava priloženih spisu. Navodi da je točno da se prilikom unosa u aplikaciju potkrala pogreška u unosu broja registarske oznake, no da je tužitelj u svakom slučaju primio novac uplaćen od tuženice na svoj račun. Stav je tuženice i da je tužitelj bez osnove stekao iznos od 4,78 EUR, odnosno 36,00 kn koliko je tuženica uplatila tužitelju, pa predlaže da sud potraživanje tužitelja umanji za ovaj iznos. Ovo iz razloga što usvajanje tužbenog zahtjeva ne znači da tužitelj može zadržati i ovaj iznos uplaćen za predmetno vozilo. Pojašnjava i da s jedne strane tužitelj ne priznaje uplatu izvršenu za predmetno vozilo, što s druge strane znači i da nema pravo zadržati taj iznos. U slučaju da tužitelj naplaćuje ugovornu kaznu, tada je prema tuženici, obvezan vratiti iznos od 4,78 EUR plaćen bez pravne osnove pa je stoga potrebno izvršiti kompenzaciju međusobnih potraživanja. Ukazuje i da je prema fotografijama koje je tužitelj dostavio u spis vidljivo da je registarska oznaka automobila tužiteljice RI-1095I, dok je prema potvrdi o uplati, parkiranje plaćeno za vozilo RI-1905I pa je jasno kako se radi o zamjeni brojeva koja nije učinjena s namjerom neplaćanja. Zaključno, predlaže ukidanje platnog naloga i odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, uz obvezivanje tužitelja na naknadu parničnog troška.

6. Tuženica je u tijeku postupka o otpočetoj parnici predložila obavijestiti treću osobu, Bmove d.o.o., što je sud i učinio, nakon čega se imenovano društvo pridružilo ovom postupku u statusu umješača na strani tuženika.

Poslovni broj: XXXII Povrv-91/2024

7. Umješač na strani tuženika je istaknuo da je njegova osnovna i jedina djelatnost prodaja parkirnih karata za račun osoba koje vrše poslove organizacije i naplate parkiranja, kao i da Bmove d.o.o. parkirne karte prodaje u svoje ime, ali za tuđi račun. Stav je umješača da su to razlozi zbog kojih tuženica ne može imati bilo kakvo potraživanje prema umješaču, jer umješač je sva sredstva koja je primio od korisnika parkirališta, umanjeno za proviziju umješača, proslijedio osobama što vrše poslove organizacije i naplate parkiranja, odnosno ovdje tužitelju. Tvrdi i da potraživanje koje je predmet ovog postupka nema nikakve veze s umješačem jer on ništa ne duguje ni tužitelju, ni tuženici. Očitujući se o tijeku postupka ističe i da je uvidom u dokumentaciju vidljivo je da je parkirna karta plaćena 28. siječnja 2022. godine putem Bmove mobilne aplikacije za parkiranje na parkiralištu tužitelja za motorno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], te je vrijedila od 12,32 sati do 18,37 sati tog dana. Napominje da je uplatu za parkiranje proslijedio tužitelju 21. veljače 2022. godine (dakle prema mjesečnom obračunu za siječanj 2022. godine), umanjeno za proviziju umješača, sve prema ugovoru o nabavi usluge br. PA 3447/21-21, koji su tužitelj i umješač sklopili 8. listopada 2021. godine. Međutim, iz dostupne dokumentacije očito je da tuženica naknadu za parkiranje nije platila za motorno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], za koje je izdana dnevna parkirališna karta tužitelja br. 44971 koja je predmet ovog postupka, već je naknada za parkiranje plaćena za drugo motorno vozilo s registarskom oznakom [registarska oznaka], pa tuženica za motorno vozilo za koje je izdana dnevna parkirna karta i čija naplata je predmet ovog postupka, nije platila ništa. Umješač na strani tuženika tvrdi da nije dužan platiti ništa ijednoj od stranaka spora, zaključno na raspravi od 15. svibnja 2025. godine predlažući odbijanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tužitelja na naknadu parničnog troška.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud je na glavnoj raspravi proveo dokaz čitanjem isprava priloženih spisu, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), obzirom da je po ocjeni ovoga suda utvrđeno je da je predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka. U tijeku postupka sud je rješenjem od 15. svibnja 2025. godine dopustio stupanje u ovu parnicu društva Bmove d.o.o. na strani tuženika, čemu se nije protivila nijedna od stranaka postupka. Dokazni prijedlog umješača na strani tuženika za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka ŽČ na okolnost postojanja predmetnog potraživanja, uvida u poslovne knjige umješača i provođenje financijskog vještačenja radi potvrde primitka i prosljeđivanja uplate prema tužitelju, kao i uvida u ugovor sklopljen između tužitelja i umješača na strani tuženika, sud nije cijenio osnovanim, jer su sve činjenice bitne za presuđenje već utvrđene dostavljenim ispravama.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Tuženica u tijeku postupka ne osporava da je vlasnica osobnog vozila registarske oznake [registarska oznaka], a ne spori niti da joj je tužitelj za to vozilo dana 28. siječnja 2022. godine izdao dnevnu parkirnu kartu na iznos od 80,00 kn / 10,62 EUR, zbog parkiranja na otvorenom javnom parkiralištu u [adresa], koje pripada 4. zoni. Nije sporno niti da je DČ prema potvrdi o uplati s lista 22 spisa, u 12,33 sati kupio satnu parkirnu kartu u ukupnom iznosu od 36,00 kn putem Bmove aplikacije, Poslovni broj: XXXII Povrv-91/2024

a neprijeporno je i da je prilikom kupnje satne parkirne karte kao registarska oznaka vozila upisana oznaka [registarska oznaka], dok je oznaka vozila tužiteljice [registarska oznaka], s time što je kupljena satna parkirna karta broj 4243331 za vozilo te registarske oznake imala vrijediti od 12,32 sati do 18,37 sati, a kako je to sve jasno razvidno i proizlazi iz računa br. 16753-101-4 društva Bmove d.o.o. od 28. siječnja 2022. godine.

11. Tuženica dakle, ne osporava da je prilikom uplate satne parkirne karte od 36,00 kn pogrešno upisana registracija njezinog vozila, međutim, osporava potraživanje tužitelja navodima da je parkirna karta ipak plaćena.

12. Nije u pravu tužiteljica kada tvrdi da zbog činjenice što je unijela pogrešnu registracijsku oznaku vozila, no satna karta za vozilo ipak je plaćena, da je potraživanje tužitelja zbog toga neosnovano. Naime, tužitelj je u tijeku postupka dostavljenim fotografijama, čiji sadržaj tuženica niti ne spori, dokazao da se vozilo u vlasništvu tuženice registarskih oznaka [registarska oznaka] nalazilo parkirano na otvorenom parkiralištu na upravljanju tužitelja u [adresa], u [adresa], a nije sporno niti da za vozilo tih registarskih oznaka satna parkirna karta nije plaćena. Vozilo u vlasništvu tuženice zatečeno je prema tome, bez kupljene parkirne karte na parkiralištu kojim upravlja tužitelj dana 28. siječnja 2022. godine u 13:08 sati, s time što je dnevna parkirna karta izdana u 13:26 sati. Prema tome, očito je da je tuženica ili osoba kojoj je ona povjerila vozilo, parkirala vozilo na mjestu na kojem se vrši naplata parkiranja temeljem Odluke i Općih uvjeta o načinu naplate parkiranja.

13. Korisnikom parkirališta koji podliježe plaćanju dnevne karte smatra se vlasnik vozila koji je evidentiran u odgovarajućim evidencijama MUP-a prema registarskoj oznaci vozila pa kako tuženica nije osporila da bi bila vlasnica vozila, to je upravo tuženica sukladno članku 2. Općih uvjeta isporuke komunalne usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama na području grada Rijeke („Službene novine Grada Rijeke“ broj 10/19, 5/21 i 8/21), obveznica plaćanja dnevne parkirne karte tužitelju.

14. Naime, člankom 8. stavkom 1. i 2. Općih uvjeta određeno je da parkiranjem vozila na javnom parkiralištu uz korištenje parkirne karte, zaprimljene SMS poruke o plaćenoj parkirnoj karti putem mobilnog telefona, kupnjom gradske kartice, web platforme, mobilne aplikacije ili putem maloprodajnih objekata, korisnik usluge, odnosno vlasnik vozila sklapa s tužiteljem ugovor o isporuci usluge, te da sklapanjem ugovora iz stavka 1. tog članka, korisnik usluge, odnosno vlasnik vozila prihvaća odredbe ugovora o isporuci usluge utvrđene tim Općim uvjetima.

15. Nadalje, člankom 8. stavkom 3. i člankom 26. stavkom 1. i 3. Općih uvjeta propisano je da korisnik otvorenog javnog parkirališta koji nema valjanu, odnosno odgovarajuću parkirnu kartu, smatra se da je s tužiteljem sklopio ugovor o korištenju jednog parkirališnog mjesta na javnom parkiralištu u trajanju od 24 sata od trenutka izdavanja naloga za plaćanje dnevne karte od strane ovlaštene osobe tužitelja, pri čemu izdana dnevna karta vrijedi isključivo za zonu u kojoj je izdana i za sve parkirališne zone s istom ili nižom cijenom parkiranja. S druge strane, člankom 27. Općih uvjeta propisano je da se ovlaštene osobe tužitelja koriste odgovarajućom tehničkom opremom koja omogućuje evidentiranje mjesta i vremena parkiranja, marke, tipa, boje i registarske oznake vozila te ispisivanje dnevne karte i naloga, a sve sukladno ugovoru o isporuci usluge iz članka 8. stavka 3. Općih uvjeta, da dnevnu

Poslovni broj: XXXII Povrv-91/2024

kartu i nalog izdaje ovlaštena osoba trgovačkog društva za nadzor nad parkiranjem vozila, koja dnevnu kartu i nalog pričvršćuje ispod brisača vjetrobranskog stakla vozila, kao i da se dostavljanje dnevne karte i naloga na način utvrđen u stavku 2. toga članka smatra urednom dostavom, a svako kasnije oštećenje ili uništenje istih nema utjecaja na valjanost dostavljanja i ne odgađa plaćanje dnevne karte.

16. Odredbom članka 32. Općih uvjeta propisano je da je korisnik otvorenog javnog parkirališta za kojeg je utvrđena obveza plaćanja dnevne karte, dužan platiti dnevnu kartu u roku od osam dana od dana izdavanja iste. Nadalje, Odlukom o donošenju Cjenika sa strukturom cijene komunalne usluge parkiranja na javnim parkiralištima („Službene novine Grada Rijeka“ br. 14/19), kao i priloženim Cjenikom, propisano je da se visina naknade za parkiranje vozila korisniku koji ne posjeduje valjanu parkirnu kartu određuje u iznosu od 80,00 kuna / 10,62 EUR dnevno (dnevna parkirna karta).

17. Kako je utvrđeno da je tuženica koristila parkiralište pod naplatom tužitelja, a za koje parkiranje nije imala valjanu parkirnu kartu, to je u obvezi tužitelju platiti naknadu u visini dnevne parkirne karte u iznosu od 80,00 kn / 10,62 EUR za parkiranje za dan 28. siječnja 2022. godine, odnosno za dan kada joj je dnevna parkirna karta izdana. Provedenim dokaznim postupkom nedvojbeno je utvrđeno da je vozilo koje se nalazi u vlasništvu tuženice bilo parkirano na javnom parkiralištu Grada Rijeke koje je obuhvaćeno naplatom, a tuženica tijekom prethodnog postupka nije istaknula nijednu činjenicu kojom bi s uspjehom osporila potraživanje tužitelja. Takva okolnost nije niti tvrdnja tuženice da je parkiranje koristila u kraćem vremenu od 24 sata. Naime, tuženica je odlučila ne kupiti valjanu satnu parkirnu kartu, na koji način bi obavijestila tužitelja kao davatelja usluge parkiranja o vremenu za koje želi koristiti uslugu parkiranje tužitelja, i zbog čega je tužitelj osnovano držao da joj treba izdati parkirnu kartu u trajanju od 24 sata. Naime, tuženica je kao potrošač bila svjesna obveze plaćanja usluge u trenutku kada je ona, ili osoba kojoj je povjerila svoje vozilo, automobil zaustavila na parkiralištu pod naplatom tužitelja, pa u situaciji gdje je tuženica (ili osoba kojoj je tuženica povjerila upravljanje vozilom) odabrala tužitelja ne obavijestiti valjano o svom planiranom vremenu zadržavanja na parkiralištu i ne platiti tu uslugu na način koji je predviđen, kupnjom karte putem aplikacije Bmove uz upisivanje ispravne registarske oznake vozila, tužitelj je valjano tuženici izdao dnevnu parkiralištu kartu.

18. Člankom 27. stavkom 2. i 3. Općih uvjeta propisano je da dnevnu kartu i nalog za plaćanje dnevne karte izdaju ovlaštene osobe trgovačkog društva za nadzor nad parkiranjem vozila (ovdje tužitelja) na način da dnevnu kartu i nalog pričvršćuju ispod brisača vjetrobranskog stakla vozila, s time što se dostava dnevne karte i naloga za plaćanje pričvršćivanjem ispod brisača smatra urednom dostavom, a kasnije uništenje ili oštećenje istih ne utječe na valjanost dostave i ne odgađa plaćanje.

19. Nadalje, iz dnevne parkirne karte broj 44971 razvidno je da je vozilo tuženice bilo na parkiralištu i dulje od 10 minuta, jer je od vremena opažanja vozila do vremena izdavanja naloga prošlo više od tog perioda, odnosno prošlo je više od 10 minuta do kad je tuženica sukladno članku 13. stavku 1. Općih uvjeta bila u obvezi isticanja plaćene satne karte. S druge strane, tuženici se skreće pozornost i da je parkiranjem na parkiralištu tužitelja u trajanju duljem od 10 minuta i odlukom da ne kupi satnu kartu na ispravan način, unosom točne registracije vozila, pristala na zaključenje ugovora s

Poslovni broj: XXXII Povrv-91/2024

tužiteljem prema kojem je u obvezi plaćanja dnevne karte, neovisno o realnom trajanju konkretnog zadržavanja vozila tuženice na parkiralištu, s time što je trajanje zadržavanja tuženice kraj činjenice izdane parkirne karte, bila isključivo volja tuženice ili osobe kojoj je ona povjerila vozilo, o kojoj tužitelj ne mora imati saznanja.

20. Tuženica, odnosno osoba kojoj je ona povjerila upravljanje vozilom, isključivo su odgovorni za ispravnu kupnju parkirne karte, a time i za ispravan unos registarske oznake u aplikaciju pomoću koje je parkirna karta kupljena. Vozilo tuženice prema tome, iako zaustavljeno na otvorenom javnom parkiralištu s naplatom, nije imalo valjano kupljenu satnu parkirnu kartu. Na navode tuženice da je imala plaćen parking, međutim da je u aplikaciji putem koje je parkirna karta kupljena pomiješan redoslijed brojeva, valja navesti da isto nije odlučno u ovoj pravoj stvari i to iz razloga što se prilikom plaćanja parkinga aplikacijom u kojoj korisnik parkirališta sam unosi registarsku oznaku, treba upisati ispravna registarska oznaka vozila za koje se plaća parking. Obveza upisivanja točne registarske oznake leži isključivo na vlasniku vozila, odnosno osobi koja vozilom upravlja, a tužitelj kao društvo koje upravlja naplatom parkiranja, ne može snositi odgovornost za pogrešan unos registarske oznake, niti uspoređivati konkretno plaćene karte sa svim registracijama koje se u konkretno vrijeme zateknu na parkiralištima. Stoga ovaj sud zaključuje da tuženica nije valjano kupila satnu parkirnu kartu za vozilo, a drži i da se u konkretnom slučaju ne može raditi niti o pretjeranom formalizmu, iz razloga što se isti odnosi na tumačenje pravne norme, a u konkretnom slučaju sud utvrđuje činjenice na koje se ovo načelo ne može primijeniti. Ovo tim više što tuženica iako je imala mogućnost podnošenja prigovora (reklamacije) tuženiku kada je uočila da joj je dnevna parkirna karta izdana, tu mogućnost nije iskoristila, već je odlučila jednostavno ne platiti račun tužitelja.

21. Što se pak tiče prigovora tuženice istaknutog na pripremnom ročištu održanom 15. svibnja 2025. godine, gdje tvrdi da je za parkiranje plaćeno 36,00 kn tj. 4,78 EUR, u kojem iznosu ističe prigovor radi prebijanja, obrazlažući da je ovaj iznos nesporno plaćen tužitelju, no za vozilo pogrešne registarske oznake, ističe se slijedeće. Iz ispisa transakcija Erste banke s lista 22 spisa, proizlazi da je iznos od 36,00 kn za parkiranje vozila registarske oznake [registarska oznaka] dana 28. siječnja 2022. godine platila osoba imenom DČ, dok je iz računa društva Bmove d.o.o. broj 16753-101-4 od 28. siječnja 2022. godine vidljivo da je taj račun izdan također ne tuženici, već je izdan osobi imena DČ.

22. U tijeku ovog postupka tuženica je istaknula prigovor radi prijeboja u iznosu od 4,78 EUR-a, no nije dokazala da bi ona tužitelju uplatila iznos od 4,78 EUR. Upravo suprotno, iz provedenih dokaza proizlazi da je ovaj iznos uplatio DČ, koji je moguće predmetnog dana upravljao vozilom u vlasništvu tuženice (no što tuženica u tijeku postupka također ne pojanjava). Tuženica nije sudu predočila dokaze da bi joj tražbina DČ prema tužitelju bila prenesena, niti temeljem čega, pa kako sud nije mogao zaključiti da bi se radilo o tražbini čiji vjerovnik je tuženica, a ne DČ, to je prigovor radi prijeboja tuženice odbijen kao neosnovan, što dakako ne utječe na mogućnost da DČ traži isplatu citiranog iznosa od tužitelja, temeljem pravila o stjecanju bez osnove, ukoliko su za to ispunjene zakonske pretpostavke. Konačno, tuženici se ukazuje i da tužitelj u ovom postupku ne naplaćuje ugovornu kaznu, već dnevnu parkirnu kartu sukladno odredbama Općih uvjeta kako je to prethodno navedeno.

Poslovni broj: XXXII Povrv-91/2024

21. Kako je tužitelj prema tome, u cijelosti dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva te visinu koja se odnosi na dnevnu kartu, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točki I izreke presude. Naime, utvrđeno je da je tuženica parkiranjem vozila na javnom parkiralištu pod naplatom sklopila s tužiteljem kao organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javnog parkirališta s naplatom na području Grada Rijeke uz korištenje dnevne parkirališne karte (Ugovor o parkiranju uz korištenje dnevne karte) prihvaćajući opće uvjete ugovora o korištenju javnih parkirališta s naplatom. Tuženica kao vlasnica vozila se smatra korisnicom parkirališta i odgovorna je za plaćanje, s obzirom da valjanu satnu parkirališnu kartu za vozilo nije kupila.

22. Pravo na kamatu tužitelju pripada temeljem odredbe članka 29. st 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), a u visini propisanoj člankom 29. satvkom 2. istog zakona, od dospijeća računa do isplate, sve imajući u vidu da tuženica dnevnu parkirnu kartu nije platila u roku od 8 dana u skladu s člankom 32. Općih uvjeta.

23. Iz iznesenih je razloga, primjenom članka 9. ZOO-a, kao i članka 58. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, 114/22 i 6/24), a u svezi s člankom 451. stavkom 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci te je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Marine Sablić-Dorčić iz Rijeke posl. br. Ovrv-26176/2022, UPP/Os-Ovrv-1127/2022 od 15. ožujka 2023. godine održan na snazi, osim u dijelu što se odnosi na trošak ovrhe koji prema sudskoj praksi čini sastavni dio parničnog troška.

24. Temeljem članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP tuženicu je valjalo obvezati na plaćanje troška tužitelja što se odnosi na ovršni postupak, a sastoji se od javnobilježničke nagrade od 24,89 EUR, sukladno članku 5. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine“ br. 9/21, 18/22 i 154/22, u daljnjem tekstu: Pravilnik), na snazi u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi. Tužitelju ne pripada nagrada za sastavljanje prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, jer je trošak sastava tog podneska uključen u jedinstvenu nagradu predviđenu za čitav prvostupanjski postupak. Zatezne kamate na dosuđeni trošak ovršnog dijela postupka tužitelju pripadaju ne od dana donošenja rješenja o ovrsi, već od dana presuđenja obzirom da je i trošak nastao u ovršnoj fazi postupka u iznosu od 24,89 EUR dio parničnog troška, što je stav sudske prakse.

25. S druge strane, tuženica je obvezana naknaditi tužitelju i daljnji trošak parničnog postupka koji se sastoji od zatraženih 100,00 EUR jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak, što tužitelju pripada temeljem Tbr. 7/9 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa), a što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 125,00 EUR, obzirom da je vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva manja od 100,00 EUR. Osim toga, tužitelju pripada i zatraženih 6,64 EUR sudske pristojbe na presudu, što je minimalni iznos pristojbe koji će tužitelj platiti ukoliko plaćanje izvrši u roku od tri dana.

26. Uvažavajući navedeno, odlučeno je kao u točki III izreke te je tužitelju dosuđen trošak od 156,53 EUR, pri čemu su svi dvojni iznosi navedeni u ovoj presudi obračunati sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.

Poslovni broj: XXXII Povrv-91/2024

27. Iz iznesenih je razloga presuđeno kao u izreci.

U Rijeci, 2. lipnja 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Ova odluka može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

10  Poslovni broj: XXXII Povrv-91/2024