Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-375/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, zastupana po gen. punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženika UP, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Ostović & Rakušić d.o.o. Osijek, dana 02. lipnja 2025., objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 9912637883, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20. travnja 2012., a koja odredba glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,00% (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima."
II. Nalaže se tuženiku HPB d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, da tužitelju TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 349,88 EUR, (tristočetrdesetdeveteuraiosamdesetosamcenti) koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01. siječnja 2013. pa do isplate, a koja kamata teće po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku HPB d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, da tužiteljici TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 464,04 eura (četristošezdesetčetirieuračetiricenta) sa zateznim kamatama počev od dana 02. lipnja 2025. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
IV. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 510,44 eura (petstodedeseteuračetrdesetčetiricenta) s pripadajućim zateznim kamatama od 02. lipnja 2025. pa do isplate, kao neosnovan.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženika dana 14. ožujka 2025. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 349,88 eura sa zateznom kamatom od 01. siječnja 2013. pa do isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 20. travnja 2012. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u Osijeku, sklopila Ugovor o kreditu br. 9912637883, prema kojem joj je kao korisniku kredita, tuženik kao kreditor, odobrio kredit u iznosu od 35.000,00 eura na rok od 360 mjeseci. Člankom 8. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% iznosa kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju nije mogla imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom plasmana kredita 2012. tuženik joj je od iznosa kredita naplatio na ime naknade iznos od 349,88 eura. Stoga tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da mu isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena. Napominje da ne samo da o toj naknadi nije mogla pregovarati, već nije bila niti informirana na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Navodi da je člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07) propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s njom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Već iz odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se ona obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (“NN” – br. 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom se o takvim odredbama niti ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo niti u ovom konkretnom slučaju. Ugovori o kreditu često se nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tuženik je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužitelju uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženikovih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje. Okolnost da joj banka nije prezentirala, ni obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, njihovu svrhu, te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz čl. 96. ZZP/07 i ništetna prema čl.102. st.1. ZZP/07, kao i prema čl.296. st.1. ZOO-a. Kako je dakle Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članka 8. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno čl. 323. u svezi s čl. 322. ZOO-a, tuženik joj je dužan vratiti ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom sa zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate. Uzimajući u obzir čl. 81. – 87. ZZP/03, odnosno odredbe čl. 96. - 102. ZZP/07, te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz čl. 3.-8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno nedavno izraženom stavu u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade i to Vrhovnog suda RH iz presude Rev 673/23 od 13.02.2024., da se zaključiti da je tuženik obvezivanjem tužiteljice na snošenje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, postupao nepošteno i time nju kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj, pa smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da joj je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno čl. 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO-a.
1.1. Tužiteljica u očitovanju na odgovor na tužbu u podnesku od 05. svibnja 2025. navodi da smatra neosnovanim prigovor zastare potraživanja iz razloga što prema pravnom shvaćanju donesenom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Potvrda navedenog shvaćanja dodatno proizlazi iz priopćenja objavljenog na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. Ističe kako je Vrhovni sud RH dana 01. ožujka 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje u svezi početka tijeka zastare restitucije temeljem ništetne odredbe u potrošačkim CHF ugovorima koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Dakle, budući da ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita nije bila predmet tzv. kolektivnog spora vođenog od strane Udruge Potrošač protiv osam tuženih banaka, zastara potraživanja u ovom slučaju počinje teći tek danom donošenja pravomoćne presude kojom se takva ugovorna odredba utvrđuje ništetnom. Tuženik neosnovano ističe prigovor pogrešno postavljene vrijednosti predmeta spora, obzirom se postavljeni VPS u konkretnom slučaju temelji neposredno na kogentnim odredbama Zakona o parničnom postupku (ČL.37.) te Zakona o sudskim pristojbama (ČL.19.), koje odredbe za ovu pravnu situaciju jasno i nedvosmisleno predviđaju kumuliranje vrijednosti obaju tužbenih zahtjeva, i to upravo u iznosima kako je to ovdje tužitelj u tužbi naznačio. Predmetni deklaratorni zahtjev ne predstavlja nekakav manje značajni sporedni zahtjev, već predstavlja upravo jedan od dva glavna zahtjeva. Dakle, kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode i u pogledu deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem i u pogledu kondemnatornog zahtjeva za isplatu, tj. u pogledu više glavnih zahtjeva, vrijednost predmeta spora je određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37. st. 1. ZPP. Čak štoviše, glavni dokazi (npr. saslušavanja) i sve odlučne činjenice se izvode odnosno utvrđuju upravo u pogledu deklaratornog zahtjeva, jer o njemu ovisi opstajanje kondemnatornog zahtjeva, slijedom čega je u ovoj konkretnoj pravnoj situaciji potpuno nelogično marginalizirati takav, realno gledajući, temeljni zahtjev. Ovo posebno kada uzmemo u obzir da će se u ovom postupku raspravljati upravo samo o tom deklaratornom zahtjevu, jer u ovom konkretnom slučaju tuženik faktički niti ne spori samu visinu naplaćene naknade, slijedom čega u pogledu tog zahtjeva dokaznog postupka praktički niti nema izuzev uvida u Potvrdu izdanu od strane samog tuženika. Da je njen stav glede ovog pitanja ispravan, najbolje govori i sama činjenica da bi vrijednost predmeta spora nedvojbeno bila procjenjena na 1.327,22 eura u slučaju da je tužitelj ovom tužbom hipotetski tražio samo utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, pa da je tek naknadno pozvao tuženika na isplatu po pravomoćnom utvrđenju ništetnosti, odnosno da je tek naknadno pokrenuo drugi postupak radi isplate u slučaju tuženikova neudovoljavanja predmetnom pozivu. Takva bi situacija jednostavno predstavljala svojevrsni pravni apsurd, jer bi vrijednosti odvojeno utuženih sporova odgovarale upravo ovdje postavljenoj vrijednosti od strane tužitelja, slijedom čega proizlazi da je tužiteljeva logika kumuliranja vrijednosti obaju zahtjeva u ovom slučaju pravilna, kao i zakonita, jer proizlazi direktno iz kogentnih odredaba gore navedenih zakonskih akata. Shvaćanja sudova na koje se tuženik poziva su po tužiteljevu mišljenju pretjerano široko izražena te su u tom smislu neprimjenjiva na ove okolnosti, već eventualno na slučajeve gdje bi kondemnatorni zahtjev bio u puno većem iznosu, pa bi vrijednost deklaratornog zahtjeva razumljivo bila zanemariva, odnosno ne bi bila od utjecaja ni na što. U odnosu na ostale prigovor tuženika o uočljivosti, jasnosti, odnosno općenito o transparentnosti odredbe o spornoj naknadi, kao i da se o predmetnoj naknadi pregovaralo, prvenstveno ističemo da je općepoznato da sporne odredbe o naknadama za obradu kredita, bile one uočljive ili ne, svakako ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu, tako da se ni u kojem slučaju ovdje ne radi o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07, kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Nadalje, podsjeća da se prema članku 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema tome, teret dokaza ove okolnosti pregovaranja je upravo na tuženiku, iako će se i sami tužitelj svakako saslušati na tu okolnost. Međutim, već iz teksta predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja kod “ulazne naknade” sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i to u unaprijed određenom postotku od iznosa kredita. Osim navedenoga, tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora, a što se nije odnosilo samo na ovopredmetnu naknadu. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati predmetnih naknada, njihove razloge i svrhu, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je predao tužitelju na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati, tada ne bi realizirao kredit. U svezi sa svime time, tuženik u svom odgovoru na tužbu citira tumačenja Suda EU iz odluke C-621/17, i to tumačenja odredaba direktive Vijeća 93/13 od 05.04.1993. (odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima), u kojoj odluci se u konačnici u bitnome zaključuje da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere (savjesnost i poštenje) i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. U svezi s tim zaključkom Suda EU, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. 20.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju Posebne ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. 21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Posebnom ponudom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz djelatnice tuženice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP." Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tuženik je dakle u konkretnom slučaju odobrio jedan iznos kredita, a faktički isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Bankarski službenik nije dobivao provizije za obrađene zahtjeve za kredit, već je sve to radio kao svakodnevni posao za fiksnu plaću, pa i to ide u prilog tome da naplaćeni trošak obrade zahtjeva za kredit i obrade kredita ne može predstavljati stvarni trošak. Tuženik prilikom ugovaranja kredita nije obrazlagao strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Tužitelj niti dan danas ne zna koji su to točno troškovi obuhvaćeni tim iznosom. Tužitelj je sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično sam snosio mimo toga. Jednako tako, sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorena i naplaćena naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši). Zaključno, člankom 1021. ZOO-a propisano je da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema tome, iz odredbi ZOO-a proizlazi da je intencija kod ugovaranja kredita bila da je banka u načelu ovlaštena naplatiti jedino ugovorene kamate, a nikakve naknade koje bi otežavale ispunjenje tužiteljeve ugovorne obveze, bez obzira što takve odredbe nisu slovom zakona bile zabranjene za ugovarati, no sud iste svakako može utvrditi ništetnima ako su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju značajnu neravnotežu prava i obveza između ugovornih strana. Kreditor svoje troškove obrade kredita dakle namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Sve do sada opisano postupanje tuženika dovelo je do njegovog neosnovanog bogaćenja i povrede temeljnih obveznopravnih načela, i to prije svega načela jednake vrijednosti činidaba odnosno načela ravnopravnosti stranaka. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je, konačno, i načelu zabrane zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a o čemu se upravo u ovom slučaju i radilo.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja, prigovor naznačene vrijednosti predmeta spora i napominje da tužiteljica nije dokazala osnovu svog tužbenog zahtjeva, te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog. Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tužbom dana 14. 3. 2025. pa prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove (kako navodi tužitelj u tužbi) sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“).
Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. Dalje, u čl. 1111. st. 1. istog Zakona navodi se da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema navedenom, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja. Dakle, o tog trenutka stjecatelj je dužan vratiti ono što je stekao, a osiromašeni ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je stjecatelj stekao. Takav pravni stav o početku tijeka zastarijevanja kondicijskih zahtjeva desetljećima je dijelila i naša sudska praksa. Tako je i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske (Dalje:VSRH) konzistentno tijekom desetljeća zauzimao stajalište da dospjelost stečenog bez osnove nastupa u trenutku stjecanja, a od kada je imovina stjecatelja povećana. Zastarni rok u vezi navedenog je opći zastarni rok od 5 godina od dana stjecanja, a s obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 14. 3. 2025., osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina od dana kad je tuženik stekao uplatu predmetnog iznosa naknade od strane tužitelja. U svakom slučaju, da prvostupanjski sud iz nekog razloga i ne prihvati tijek zastarnog roka na koje upućuje tuženik, isti bi u tom slučaju, sukladno stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20. 3. 2018. trebao primijeniti zastarni rok koji počinje ponovno teći pravomoćnim okončanjem parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129 od 13. 6. 2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu). Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer tužiteljica u svojoj tužbi zahtijeva isplatu iznosa od 349,88 eura, dok kao vrijednost predmeta spora neosnovano označava iznos od 1.677,10 eura. Iako tužitelj ističe oba zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni) iznos vrijednosti predmeta spora mora odgovarati samo kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa. Drugim riječima, ovdje se radi o jednom zahtjevu koji ima dvije komponente — jednu deklaratornu (utvrđenje ništetnosti) i jednu kondemnatornu (izvršenje obveze, tj. isplata tražbine), s time da je deklaratorni preambul (prethodni deklaratorni zahtjev) nužna pretpostavka za kondemnatornu presudu. To znači da tužitelj prvo traži da sud utvrdi postojanje prava (deklaratorni zahtjev), a zatim traži od suda da temeljem tog utvrđenja naloži tuženiku isplatu novčanog iznosa (kondemnatorni zahtjev), te se poziva na odluku Županijskog suda u Varaždinu br. Gž 1608/2016-2 od 10. 11. 2017. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti; da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 8. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku. Dakle, odredbe su u Ugovoru jasno su postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Također, tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. Jasno je stoga da je o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo pregovaranja, s obzirom na to da su ugovorne strane izričito dogovorile primjenu Tarife, te da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost odabrati neki drugi model kredita koji je bio dostupan na tržištu u to vrijeme. Također, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Također, potrebno je istaknuti odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti određene ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti koje su prethodile i koje su pratila sklapanje ugovora, druge ugovorne odredbe te, ukoliko postoji, drugi ugovor koji se odnosi na ugovor koji se ocjenjuje i koji predstavlja glavni ugovor. Dakle, kako Direktiva, tako i ZZP utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe. To znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, te se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Nadalje, tužitelj u svojoj tužbi ističe da je tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer spomenuta odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, odnosno da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. napominje da se iz samog sadržaja Ugovora o kreditu jasno može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. S obzirom na svojstvo tužitelja kao stranke u postupku, iskaz svjedoka u ovom kontekstu ne može se smatrati vjerodostojnim. Tužitelj je, nakon što je pročitao ugovor i upoznao se s njegovim uvjetima, imao mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati.
2.1. Tuženik tijekom postupka na ročištu održanom dana 28. svibnja 2025., više ne spori visinu plaćene naknade, ali ostaje kod prigovora zastare i prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora.
3. Sud je na pripremnom ročištu dana 28. svibnja 2025., a koje je održano isti dan kada i glavna rasprava, prihvatio prigovor tuženika u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 349,88 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužiteljica je u ovom sporu istaknula zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 349,88 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).
4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i da li je od tuženika dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o stambenom kreditu broj:9912637883 od 20.04.2012. (list 5. -7.), te dopis HPB d.d. od 27.02.2025. (list 9.).
5. Kako je na ročištu održanom dana 28. svibnja 2025. tuženik učinio nespornom visinu naplaćene naknade za obradu kredita od 349,88 eura, tužiteljica je odustala od prijedloga za provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja na navedenu okolnost.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o stambenom kreditu broj:9912637883, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 20. travnja 2012. kojom je određeno da za obradu kreditnog zahtjeva banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,00% (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen od nje.
7. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, da je tužiteljica sklopila s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu dana 20. travnja 2012., te da je tužiteljica 2012. godine platila tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 349,88 eura.
8 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj:9912637883 od 20. travnja 2012. o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.
9. Iz iskaza tužiteljice sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 28. svibnja 2025. proizlazi da je predmetni Ugovor zaključila radi izgradnje nekretnine, a isti kredit je zaključio tada i njen brat, budući se radilo o obiteljskoj kući u kojoj i sada živi. Ne sjeća se da joj je netko od službenika u Banci govorio da će morati platiti bilo kakvu naknadu kada se raspitivala o uvjetima za realizaciju predmetnog kredita, već su je iz Banke samo nazvali kada su sastavili predmetni Ugovor da ga dođe potpisati, pa stoga nije bilo mogućnosti o pregovorima vezano za odredbe tog Ugovora, jer ju je dočekao već unaprijed pripremljen ugovor u Banci. Ne sjeća se kada je točno tu naknadu za obradu kredita platila, ali joj nije rečeno na što se ta naknada točno odnosi, niti od čega se sastoji, a ne zna da li bi kredit uspjela realizirati da nije platila predmetnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Svoj potpis na Ugovoru o kreditu je išla ovjeriti kod javnog bilježnika, međutim, niti tom prilikom joj nitko nije ništa objasnio vezano za ugovornu odredbu o plaćanju te naknade, ali nije tražila da joj javni bilježnik pojasni ugovorne odredbe, napominjući da se u to vrijeme zbog svojih godina nije snašla da li može pitati da joj se pojasne te odredbe. Također napominje da je Ugovor o kreditu zaključila isključivo kao fizička osoba, nije u to vrijeme bila vlasnica obrta ili tvrtke, te u predmetnoj nekretnini zbog koje je realiziran predmetni kredit i danas živi sa obitelji.
9.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je ista iskazivala okolnosno u skladu sa sjećanjem, a sadržaj iskaza je u skladu sa sadržajem predmetnog Ugovora o stambenim kreditu i potvrdom tuženika o plaćenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
10. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o stambenom kreditu broj:9912637883 od dana 20. travnja 2012., razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužiteljica u odnosu na spornu odredbu o naknadi, nije imala mogućnost utjecati, kao niti na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.
10.1. Iz članka 8. Ugovora o stambenom kreditu broj:9912637883 od dana 20. travnja 2012. proizlazi da za obradu kreditnog zahtjeva banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,00% (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.
11. Iz potvrde tuženika od 27. veljače 2025. proizlazi da je od tužiteljice vezano za Ugovor o kreditu broj:9912637883, naplaćena naknadu za obradu kredita 2012. godine, koja je prilikom plasmana iznosila 349,88 eura.
12. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
13. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
14. U smislu odredbe čl. 220. st. 1. Zakona o parničnom postupku, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke, a prema st. 2. citiranog propisa, sud je taj koji odlučuje o tome koji će od predloženih dokaza izvesti, radi utvrđenja odlučnih činjenica.
15. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze, sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 20. travnja 2012. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz čl. 96. st. 1., 2. i 4. toga Zakona, proizlazi da (1) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (2) smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; (4) ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, sukladno odredbi čl. 99. toga Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom 102. Zakona o zaštiti potrošača, propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Ovdje treba dodati i to da se odredbama Zakona o zaštiti potrošača uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuje kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.
16 . Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
17. Sukladno citiranoj odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženiku je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika, koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, zaposlenici tuženika, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o stambenom kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužiteljica utrošila na izgradnju nekretnine, koji je koristila za vlastite (osobne) potrebe i njene obitelji, a iz čega proizlazi da ista ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženikom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o stambenom kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
17.1. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.
18 . Nadalje, tužiteljica je izjavila da se ne sjeća da bi joj netko od djelatnika tuženika rekao da će od nje naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kredita kada se raspitivala o uvjetima za realizaciju kredita, niti joj je pojašnjeno od čega se ta naknada sastoji, te ne zna da li bi joj kredit uopće bio odobren da nije platila tu naknadu, već je samo pozvana da dođe u Banku potpisati unaprijed pripremljen obrazac Ugovora o stambenom kreditu, koji joj nije rastumačio niti službenik Banke, niti javni bilježnik prilikom ovjere potpisa na Ugovoru. Dakle, iz navedenog proizlazi da se o sadržaju odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ta naknada koju je ona morala platiti odnosi, da ta odredba ne sadrži podatake o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, odnosno da tužiteljica s tuženika nije posebno pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi članka 8. Ugovora, da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Tuženik je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njene financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivom, a isti očito to nije omogućio, jer je prema izjavi tužiteljice, istoj predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, koji da je tužiteljica odbila potpisati, tada moguće ne bi realizirala kredit. Na taj način, tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora o stambenom kreditu, važeće odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima. Također, u ovom slučaju ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na spornu odredbu u pojedinačnim pregovorima, pa značajna neravnoteža proizlazi iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Stoga ovaj sud zaključuje da Banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, te je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere. U odnosu na navode tuženika o transparentnosti ugovorne odredbe, ovdje treba napomenuti da zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj. Name, iako je tužiteljica u odnosu na obvezu plaćanja predmetne naknade, mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imala informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 818/2023-2 od 17.01.2024.).
19 . Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu i na ročištu održanom dana 28. svibnja 2025. priznao da je naknada temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena od tužiteljice u iznosu od 349,88 eura u prosincu 2012. godine. Stoga je tuženik iznos od 349,88 eura dužan vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.
20. Dakle, kako je tuženika bio nepošten, jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kako Banka tužiteljici nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da se radi o tipskom ugovoru, okolnost da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu (pa time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita, plaćaju i višu naknadu), te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, kako je sporna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna, te je temeljem te ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom, naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više isplaćene naknade sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, sa zateznim kamatama po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04.) tekućim od dana stjecanja, sukladno čl. 1115. u vezi s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, jer se tuženik, koji je navedeni novčani iznos stekao na temelju ništetne odredbe koju je unio u sadržaj Ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.
21. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti „ulazne naknade“ za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
22. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
23. Međutim, da bi bilo moguće provesti test poštenosti, mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a što u konkretnom slučaju nije moguće provjeriti, jer tuženik tijekom postupka nije uopće pojasnio o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi i visinu troškova koji ulaze u tu naknadu. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog ugovora takvo što nije razvidno.
24. Također, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 96. st. 1. u vezi s čl. 98. i čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača.
25. Pored navedenog, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka-tuženik, nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi, kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nije bilo moguće sklopiti Ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu, prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača.
26. Prigovor zastare nije osnovan, budući zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude.
27 . Slijedom navedenog, kako je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, jer stranke o toj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, jer tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer se radi o ugovornoj odredbi kojom je uzrokovana znatnija neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer tužiteljici nisu bile poznate ni usluge i troškovi na koje se odnosi tzv. ulazna naknada, niti njihova visina, zbog čega nije moguće provesti test poštenosti, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je sukladno citiranim zakonskim odredbama odlučeno kao pod I. i II. izreke presude.
28 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
29. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 974,48 eura.
29.1. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška je osnovan do iznosa od 464,04 eura, koji se sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 100,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 05.05.2025. od 100,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 28.05.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 02.06.2025. od 50,00 eura (Tbr. 9.t.3.), odnosno 350,00 eura i obračunatog PDV-a od 87,50 eura (Tbr. 46.), što ukupno iznosi 437,50 eura, te sa obračunatim troškom pristojbe na tužbu od 13,27 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura (u odnosu na vrijednost predmeta spora koji je sud sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, odredio na pripremnom ročištu) ukupno iznosi 464,04 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.
29.2. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 510,44 eura, nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio temeljem čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po prigovoru tuženika, dok je trošak pristojbe na tužbu i na presudu, tužiteljici također dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od po 13,27 eura, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
30. Kako tuženik u ovom sporu nije uspio, odlučeno je kao pod V. izreke.
U Osijeku, 02. lipnja 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koja se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. Zakona o parničnom postupku).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku, sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova, gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena, te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. Zakona o parničnom postupku). O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1.Punomoćnici tužiteljice
2.Punomoćniku tuženice
