REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-4592/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Katarine Ronyi, u upravnom sporu tužitelja CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Brica, odvjetnik u Čakovcu, S. Radića 19, p.p. 148, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, zastupanog po načelniku ZK, radi troškova postupka, 2. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/21- 01/337, URBROJ: 513-04-24-21 od 14. listopada 2024.

II. Nalaže se Ministarstvu financija Republike Hrvatske, OIB 18683136487, da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude isplati tužitelju iznos od 1.041,54 eura (slovima: tisuću četrdeset jedan euro i pedeset četiri centa) na ime troška za sastav žalbe od 5. siječnja 2019., sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ako tuženik ne podmiri trošak u ostavljenom roku.

III. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Nalaže se Ministarstvu financija Republike Hrvatske, OIB 18683136487, da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 125,00 eura (slovima: sto dvadeset pet eura).

V. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora se odbija.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/21-01/337, URBROJ: 513-04-24-21 od 14. listopada 2024., odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka. Rješenje je doneseno u izvršenju presude ovoga suda poslovni broj: Us l-958/22-4 od 29. rujna 2022.

1.1. Navedenom presudom je poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/21-01/337, URBROJ: 531-04-22-3 od 2. ožujka 2022. i rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, KLASA: UP/I-471-02/18-01/38, URBROJ: 513-07-05/21-18 od 19. ožujka 2021. te je naloženo tuženiku da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donese novo rješenje o prijedlogu tužitelja za donošenjem posebnog rješenja o troškovima žalbe.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako tuženik nije postupio prema navedenoj presudi te nije donio novo rješenje kako mu je presudom naloženo. Radi navedenog tužitelj je podnio tužbu pod poslovnim brojem: Us l-2452/23, koju je Upravni sud u Zagrebu delegirao Upravnom sudu u Osijeku, koji postupak se vodio pod poslovnim brojem: Us l-1573/23 te je obustavljen 30. listopada 2024., jer je tuženik u međuvremenu 14. listopada 2024. donio pobijano rješenje kojim je ponovo odbio zahtjev tužitelja. Tužitelj ističe da tuženik nije postupio sukladno pravnom shvaćanju suda iz pravomoćne presude poslovni broj: Us l-958/22-4 od 29. rujna 2022., kojom je utvrđeno da tužitelj ima pravo na naknadu troškova za sastav žalbe, već je samo ponovio sadržajno isto poništeno rješenje. Tužitelj navodi kako tuženik svojim rješenjem ne može utvrđivati drugačije stavove od onih utvrđenih pravomoćnom presudom, već je njegova dužnost izvršiti presudu i donijeti rješenje sukladno navodima suda iz konkretne presude, a ne pozivati se na različite sudske prakse.

2.1. Obrazlaže kako je zatražio odvjetničke troškove, koji su troškovi stranke, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12), koju osnovicu prema Tbr. 20/2 čini ukupan prihod odnosno ukupna vrijednost imovine koja je navedena u pobijanom rješenju od 29. studenoga 2018. iznosom ukupnih primitaka od 5.192.942,86 kn, tako da je iznos odvjetničke nagrade 50.965,00 kn, koji se prema Tbr. 22. uvećava za 25% (12.741,25 kn) te iznosi ukupno 63.706,25 kn. Na navedeni iznos se dodaje PDV prema Tbr. 42 od 25% koji iznosi 15.926,56 kn, tako da ukupno odvjetnički trošak iznosi 79.632,81 kn, a koji sada prema fiksnom tečaju za euro od 7,5345 kn/eur prema Tbr. 20/2 na vrijednost primitaka od 689.221,96 eur, iznosi prema Tbr. 22. 8.455,27 eur i Tbr. 42. PDV od 25% 2.113.81 eur, ukupno 10.569,08 eur.

2.2. Tužitelj posebno naglašava kako nisu od značaja tuženikovi navodi iz pobijanog rješenja da se u vrijeme podnošenja zahtjeva za naknadu troškova primjenjivala različita sudska praksa, jer se radi o nepromijenjenom propisu iz čl. 161. i 162. ZUP-a, a koja tek promjena zakonskog članka bi utjecala da se promjena primjenjuje retroaktivno odnosno ne primjenjuje, a što nije slučaj i za sudske prakse koje mogu biti različite iako se odnose na isti zakonski propis. Predlaže poništiti osporeno rješenje i naložiti tuženiku da mu isplati odmjereni odvjetnički trošak od 10.569,08 eur, koji se sastoji od glavnice 8.455,27 eur i poreza na dodanu vrijednost od 2.113,81 eur te zakonsku zateznu kamatu na taj ukupan iznos od dana donošenja presude do isplate.

Potražuje i naknadu troškova spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je točkom III. izreke presude posl.br. Us l-958/22-4 od 29. rujna 2022. naloženo tuženiku da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donese novo rješenje o prijedlogu tužitelja za donošenjem posebnog rješenja o troškovima žalbe. Stoga je u izvršenju presude tuženik donio pobijano rješenje sukladno nalogu suda za donošenjem posebnog rješenja o troškovima žalbe, zbog čega je doneseno kao dopunsko rješenje, što je u skladu s odredbom članka 161. stavka 4. ZUP-a, uz propust tuženika da isto izrijekom i navede, premda je iz obrazloženja jasno da je doneseno dopunsko rješenje. Tuženik ukazuje kako je sud prepustio tuženiku odlučiti o prijedlogu tužitelja te je tuženik u pobijanom rješenju jasno obrazložio svoj stav zašto se zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbija.

3.1. Tuženik obrazlaže kako su do trenutka donošenja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz 44/2016-8 od 14. srpnja 2021. upravni sudovi odredbu članka 162. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09 i 110/21, dalje ZUP) tumačili potpuno suprotno od sadašnjih stajališta (kao u presudi), uvijek odbijajući ovakve zahtjeve uz ista ili slična obrazloženja kako javnopravno tijelo nije u obvezi stranci nadoknaditi trošak odvjetničkih usluga iskazan prema odvjetničkoj tarifi. Sudovi su odbijanje odvjetničkih troškova u vezi predmetne odredbe članka 162. stavka 1. ZUP-a obrazlagali i na način kako se ovdje radi o drugim troškovima koje stranke plaćaju po posebnim propisima odnosno da su odvjetničke usluge troškovi utvrđeni upravo posebnim propisima, a Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i Zakon o odvjetništvu i dalje su posebni propisi u smislu predmetne zakonske odredbe. Tuženik tvrdi da su navedena stajališta redovno zauzimali svi tuzemni sudovi, iako je presuda u predmetu De Haes i Gijsels protiv Belgije donesena 24. veljače 1997., a na koju se presudu Vrhovni sud Republike Hrvatske pozvao u 2021. godini i nakon što je trošak zastupanja nastao i bio iskazan. Stoga se u pobijanom rješenju jasno navodi kako je trošak zastupanja nastao sastavljanjem odnosno podnošenjem žalbe od 5. siječnja 2020., dakle, u vrijeme kada su upravni sudovi imali drugačiju, gore obrazloženu sudsku praksu. Tuženik tvrdi da bi donošenjem drugačije odluke doveo u neravnopravan položaj sve druge stranke o čijim je zahtjevima iz istog razdoblja drugačije odlučeno, a takve su odluke sudovi prihvaćali kao zakonite, odbijajući upravne tužbe kao neosnovane.

3.2. Tuženik dodaje kako je obrazložio da je sporna i visina iskazanog iznosa prilikom specificiranja troška, jer je kao osnovica za obračun uzet iznos utvrđene obveze temeljem provedenog upravno-nadzornog (carinskog) postupka, što nije predviđeno niti propisano odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika na koje se tužitelj poziva, što dakle nije prihod, imovina niti jednogodišnja najamnina ili zakupnina kako to proizlazi iz Tbr. 20. t. 2. Tarife na koju se odredbu pozvao. Tuženik predlaže sudu da riješi predmetni upravni spor bez rasprave te tužbu odbije kao neosnovanu.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu, kao i vezani spis ovoga suda posl. br. Us I-958/22.

6. Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 98. točaka 4., 5. i 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS), jer među strankama nisu sporne činjenice, nego samo primjena prava, a stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave. Također, stranke su se o tome izrijekom suglasile (odgovor tuženika na tužbu i podnesak tužitelja od 6. svibnja 2025.), a sud je utvrdio da nije potrebno izvoditi nove dokaze. Isto tako, sud je na temelju stanja spisa utvrdio da je odluka tuženika nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu ne traži održavanje rasprave i ne predlaže izvođenje dokaza, već predlaže riješiti spor bez rasprave.

7. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu navodeći kako se tuženik neosnovano poziva na prijašnja stajališta u odnosu na troškove postupka, jer takav stav da se troškovi stranci ne dodjeljuju nije zauzet u ovom konkretnom predmetu i prema ovom tužitelju, već upravo suprotno, takav stav tuženika je poništen presudom posl.br. Us l- 958/22-4 od 29. rujna 2022. te tužitelj upućuje na točke 7. i 9. obrazloženja presude.

8. Prema ocjeni suda prigovori tužitelja su osnovani, dok je stajalište tuženika nezakonito te nije protivno samo odredbama ZUP-a (kako je već obrazloženo u presudi posl.br. Us l-958/22-4 od 29. rujna 2022.), nego i članku 151. stavku 2. ZUS-a odnosno članku 81. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21) važećeg u vrijeme donošenja presude posl.br. Us l-958/22-4. Prema navedenim odredbama ZUS-a u izvršenju presude tuženik je obvezan postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.

9. U konkretnom slučaju tuženik je u cijelosti ignorirao pravno shvaćanje i primjedbe suda izražene u obrazloženju pravomoćne presude donesene u konkretnom predmetu u odnosu na tužitelja, a nije postupio niti po izreci presude, jer rješenje nije donio u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, već nakon proteka dvije godine.

10. Prema članku 32. stavku 1. ZUP-a, stranku u postupku može zastupati osoba ovlaštena za zastupanje, odnosno zakonski zastupnik, privremeni zastupnik, zajednički predstavnik i opunomoćenik. Prema članku 36. stavku 1. ZUP-a, stranka, odnosno njezin zakonski zastupnik, može odrediti opunomoćenika koji će je zastupati. Za opunomoćenika se može odrediti odvjetnik, odvjetnički ured ili druga pravna osoba koja na temelju zakona može zastupati stranku, odnosno svaka druga potpuno poslovno sposobna osoba, osim one koja se bavi nadripisarstvom.

10.1. Prema članku 161. stavku 5. ZUP-a kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, ako nije drukčije propisano.

11. Troškovi zastupanja po odvjetniku su troškovi stranke i predstavljaju troškove postupka. U konkretnom slučaju nije sporno da je upravni postupak u kojem je nastao sporni trošak pokrenut po službenoj dužnosti (postupak poreznog nadzora) i da je okončan povoljno za tužitelja (postupak je obustavljen zbog nastupa zastare rješenjima tuženika od 9. lipnja 2020. i 3. ožujka 2021.). U takvom slučaju troškove postupka treba snositi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, budući da nije drukčije propisano. Naime, odredba članka 190.a Općeg poreznog zakona (Narodne novine br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, 152/24), sukladno kojoj u poreznim postupcima svaki sudionik porezno-pravnog i porezno-dužničkog odnosa snosi svoje troškove, osim ako je ovim Zakonom propisano drukčije, stupila je na snagu tek 1. siječnja 2025., zbog čega se na ovaj predmet ne može primijeniti, jer se ovdje odlučuje o trošku podnošenja žalbe od 5. siječnja 2019.

12. Citirana odredba čl. 161. st. 5. ZUP-a je na snazi od 1. siječnja 2010. te ju je tuženik bio dužan primijeniti kada je odlučivao o spornom trošku sastava žalbe, na način kako ona glasi i kako je sud obrazložio u pravomoćnoj presudi posl.br. Us l- 958/22-4, a na koji način je tu odredbu trebalo primjenjivati u svim predmetima od trenutka od kad je odredba na snazi.

13. Pozivanje tuženika na raniju sudsku praksu koja se ne odnosi na konkretan predmet i koja je k tome još i pogrešna (kako je obrazložio Vrhovni sud RH u presudi broj: U-zpz 44/2016-8 od 14. srpnja 2021. i Visoki upravni sud RH u presudi poslovni broj: Usž-1936/22-2 od 2. lipnja 2022.), je u cijelosti promašeno, kako to pravilno ističe tužitelj. Pri tome je na tuženiku odgovornost što se o trošku sastava žalbe od 5. siječnja 2019. odlučuje tek sada, budući da je upravo tuženik o tom trošku propustio odlučiti svojim rješenjem KLASA: UP/II-471-02/19-01/105, URBROJ: 513-04-20-3 od 9. lipnja 2020. (kojim je obustavljen postupak u odnosu na poreznu obvezu za 2010. i 2011. godinu zbog zastare, a u odnosu na poreznu obvezu za 2014. godinu porezno rješenje je poništeno i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak), odnosno rješenjem KLASA: UP/II-471-02/21-01/47, URBROJ: 513-04-21-2 od 3. ožujka 2021. (kojim je obustavljen postupak utvrđivanja porezne obveze za 2014. godinu zbog zastare).

14. Dakle, javnopravno tijelo je pokrenulo postupak s ciljem nametanja porezne obveze tužitelju, tužitelj je iskoristio svoje zakonsko pravo i opunomoćio odvjetnika da ga zastupa i štiti njegova prava i interese u postupku poreznog nadzora, koji nije jednostavan, a kako je postupak okončan povoljno za tužitelja (obustavom postupka zbog nastupa zastare), troškove takvog postupka treba snositi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo.

15. U žalbi od 5. siječnja 2019. (str. 19 spisa posl.br. Us I-958/22) podnesenoj protiv poreznog rješenja od 29. studenoga 2018., tužitelj je zatražio sljedeći trošak: odvjetnički trošak po Tbr. 20/2 tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje Tarifa/12) od 46.500,00 kn, uvećan za PDV od 11.625,00 kn te trošak pristojbe od 35,00 kn, sve ukupno 58.160,00 kn.

15.1. Tužitelj u tužbi obrazlaže kako osnovicu za obračun odvjetničke nagrade prema Tbr. 20/2 čini ukupan prihod odnosno ukupna vrijednost imovine koja je navedena u pobijanom poreznom rješenju od 29. studenoga 2018. iznosom ukupnih primitaka od 5.192.942,86 kn. Takav stav ovaj sud ne može prihvatiti kao pravilan, što se nastavno obrazlaže.

16. Prema Tbr. 20. t. 2. Tarife/12 sastav zahtjeva kojima se pokreće upravni postupak, sastav podnesaka s činjeničnim navodima, sastav obrazloženih prijedloga i sastav prijedloga za izvršenje rješenja u svim procjenjivim predmetima, kao npr. porezne prijave na osnovi podataka iz knjiga koje je obveznik poreza dužan voditi, obrazloženi podnesci u poreznim, carinskim i deviznim predmetima, u postupku izvlaštenja, u postupku pribavljanja lokacijske i građevinske dozvole, u postupcima iz stambenih odnosa, u postupku naknade za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine, kao i u drugim upravnim postupcima - nagrada po Tbr. 7. t. 1. Osnovicu za obračun čini ukupan prihod, odnosno vrijednost imovine, odnosno iznos jednogodišnje najamnine ili zakupnine.

17. U konkretnom slučaju radi se o poreznom predmetu, u kojem je tužitelju poreznim rješenjem od 29. studenoga 2018., koje je tužitelj pobijao žalbom od 5. siječnja 2019., utvrđena porezna obveza za 2010., 2011. i 2014. godinu u ukupnom iznosu od 447.433,78 kn. Taj iznos predstavlja vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju, jer je to iznos porezne obveze koja je tužitelju nametnuta u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti i to je iznos koji je tužitelj pobijao žalbom od 5. siječnja 2019.

18. Stoga prema mišljenju ovoga suda citiranu odredbu Tbr. 20. t. 2. Tarife/12, koja se primjenjuje na sve vrste procjenjivih upravnih postupaka i koja je slijedom te okolnosti nedorečena, treba tumačiti na način da u konkretnom slučaju osnovicu za obračun odvjetničke nagrade za sastav žalbe čini iznos porezne obveze koju je tužitelj tom žalbom osporavao.

19. Stoga primjenom Tbr. 20. t. 2. Tarife/12 osnovicu čini iznos od 447.433,78 kn, pa slijedom Tbr. 7. t. 1. nagrada iznosi 500 bodova, koja se prema Tbr. 22. uvećava za 25% (sastav žalbe) te iznosi 625 bodova. Kako prema Tbr. 50. vrijednost boda iznosi 10,00 kn, to je 6.250,00 kn, što uvećano za PDV iznosi 7.812,50 kn. Tužitelj u žalbi potražuje i trošak upravne pristojbe od 35,00 kn, a u rješenju od 9. lipnja 2020. (str. 24-29 spisa Us I-958/22) se navodi da je upravna pristojba naplaćena, sijedom čega je tužitelju na ime troškova postupka priznat i taj iznos, tako da troškovi upravnog postupka po žalbi od 5. siječnja 2019. iznose ukupno 7.847,50 kn (1.041,54 eur).

20. Slijedom navedenoga, sud je na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a djelomično usvojio tužbeni zahtjev, poništio osporeno rješenje kao nezakonito te sam riješio stvar, na način da je tužitelju dosudio trošak za sastav žalbe od 5. siječnja 2019. u iznosu od 1.041,54 eur.

21. Sud je u preostalom dijelu nepriznatog troška odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a. Naime, tužitelj u žalbi od 5. siječnja 2019. na ime troška potražuje ukupno 58.160,00 kn, dok u predmetnoj tužbi navodi iznos od 79.632,81 kn (10.569,08 eur), slijedom čega je odbijen za razliku između traženog iznosa i priznatog iznosa od 7.847,50 kn (1.041,54 eur). To stoga što je sud utvrdio osnovicu za obračun odvjetničke nagrade u iznosu od 447.433,78 kn, a ne kako tužitelj tvrdi od 5.192.942,86 kn.

22. O zateznim kamatama na trošak upravnog postupka, koje teku od dana donošenja presude do isplate, ako tuženik dobrovoljno ne plati trošak u određenom roku, odlučeno je u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23), čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) te člankom 144. stavkom 4. ZUS-a.

23. Tužitelj potražuje trošak upravnog spora za sastav tužbe i podneska od 10.01.2025. kojim se očitovao na odgovor na tužbu, po 500,00 eura uvećano za PDV. Navedeni trošak je opravdan i potreban za vođenje spora te ga je sud priznao u skladu s Tbr. 27. t. 1., 54. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) u potraživanom iznosu od 1.250,00 eura.

23.1. Kako je tužitelj djelomično uspio u sporu, sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak razmjerno uspjehu u sporu, na temelju čl. 147. st. 2. ZUS-a. S obzirom da tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 10.569,08 eur na ime troškova sastava žalbe, a sud je tužbeni zahtjev usvojio u iznosu od 1.041,54 eur, dok je u preostalom dijelu tužitelj odbijen, tužitelj je uspio u sporu sa cca 10%, slijedom čega mu tuženik treba nadoknaditi troškove spora u iznosu od 125,00 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora odbijen.

U Zagrebu 2. lipnja 2025.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Odvjetnik Zoran Brica, S. Radića 19, p.p. 148, [adresa] Čakovec

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Koturaška 43/IV, [adresa] Zagreb

3. U spis